32. dio – KAKO FUNKCIONIRA SUSTAV – Pravo na šutnju

Bio sam nedavno na sudu zbog jednog davnašnjeg testa koji sam odlučio odigrati na način, da provjerim vrijedi li u praksi ono famozno pravo na šutnju, zabrana da se ikoga prijetnjama prisili na davanje iskaza, izjava i tome slično. I to kroz ulogu OSOBE, na način da ipak ne gnjavim previše niti sebe niti sutkinju spikama o razlici između OSOBE i čovjeka. Volim učiti, pa sam krenuo na sud nešto naučiti, i pokušati nešto naučiti i sutkinju ako bude prilike. Sve to o pravu na šutnju i sličnim bedastoćama, naravno, ništa ne znači kada se OSOBE dočepaju oni koji mogu kako im se sprdne interpretirati to pravo na šutnju, iako lijepo piše u njihovim zakonima da je to pravo čvrsto kao stijena, pače, da onaj koji to pravo krši, čini kazneno djelo. Pa ja, eto, opet odlučih na svojoj koži provjeriti ima li istine u toj njihovoj demagogiji ne razmišljajući što mi se više isplati – platiti 150 kuna i biti, kako to deus voli reći, plačipička, ili se izložiti mogućnosti da mi ukradu 2000-5000 kuna.

Vjerojatno pretpostavljate da sam odlučio ne biti plačipička.

O čemu se radi? Parkirao sam auto tamo gdje nisu iscrtana mjesta na kojima se parking plaća, pokriveno kamerama bolje nego Pentagon, na Kvaternikovom trgu s južne strane robne kuće Nama. Zašto? Zato jer je sve pokriveno kamerama, i znao sam da će me snimiti, ali ipak – nema znakova o zabrani parkiranja, niti znakova o pješačkoj zoni na tom mjestu. Pa da vidimo. I naravno, dobio sam prekršajni nalog gdje su me tražili ili da platim, ili da im dostavim podatke o OSOBI koja je taj prekršaj, barem po njihovom mišljenju prekršaj, počinila. Nisam im uopće odgovorio. Pa je stigao prekršajni nalog po članku 229. st. 7 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, u kojem piše:

”Novčanom kaznom u iznosu od 2.000,00 do 5.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj vlasnik vozila, osoba kojoj je vozilo povjereno ili odgovorna osoba u pravnoj osobi ako, u roku od 15 dana, ne da vjerodostojan dokaz o osobi koja je upravljala vozilom u vrijeme počinjenja prekršaja.”

Na to sam odgovorio nekakvim standardnim pisamcem, da neću platiti, u zadanom roku od osam dana. I kako smo to već ranije napisali, ne treba previše filozofirati oko pisanja tih odgovora navodeći detaljno zašto mislite da ovi nisu u pravu i zašto nisu u pravu. Ima vremena za to, a i zašto im davati unaprijed do znanja koju obranu mislite uporabiti na sudu? A i kada dođete na sud, kao što smo i to naučili kroz bezbrojne članke, primjere iz prakse a u novije vrijeme i kroz webinare – što vam vrijedi ako ste u pravu, kada sudski auguri mogu sve to ignorirati i odrapiti vam odgojnu mjeru prema tome na koju nogu su ustali toga dana, kao nekakvom prištavom balavcu?

Jasni, kratki, jezgroviti odjeb u stilu, ”osporavam prekršajni nalog zaveden pod brojem blablabla u potpunosti, jer ne odgovara činjeničnom stanju blablabla zahtijevam suočenje s tužiteljem, kraj.”… sasvim je dovoljan da sudac/sutkinja kojem/kojoj to bude dodijeljeno, ukine taj prekršajni nalog i zakaže raspravu. Tako je i bilo.

I došao ja u zgradu suda, uredno očešljan i relativno obrijan i primijenio ponešto od taktike o kojoj je bilo više riječi na webinarima serije UGOVORI. Ukratko, važna je priprema… možda i najvažnija. Izvedba će biti onoliko dobra, koliko je priprema bila temeljita. Svakako treba otići na sud pa vidjeti i/ili iskopirati što se u spisu nalazi, pa prema tome odlučiti kojim smjerom na raspravi krenuti, i koju taktiku koristiti. Priprema je u ovim stvarima 95% posla, a izvedba ostatak.

Izvorno sam želio provjeriti to famozno pravo na šutnju. Što piše u njihovim papirima o tome?

USTAV, članak 29.:

”Osumnjičenik, okrivljenik i optuženik ne smije se siliti da prizna krivnju.”

PREKRŠAJNI ZAKON, članak 85. st. 3:

”Okrivljenik nije dužan iznijeti obranu niti odgovarati na pitanja. Zabranjeno je i kažnjivo od okrivljenika ili druge osobe koja sudjeluje u postupku iznuđivati priznanja i druge izjave”

PREKRŠAJNI ZAKON, članak 90.:

(1) Sudske se odluke ne mogu utemeljiti na dokazima pribavljenim na nezakonit način (nezakoniti dokazi).
(2) Nezakoniti su oni dokazi koji su:
1. pribavljeni kršenjem Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava:
a) obrane,
b) na dostojanstvo,
c) na ugled i čast, te
d) na nepovredivost osobnog i obiteljskog života,
2. pribavljeni povredom odredaba prekršajnog postupka i koji su izričito predviđeni ovim Zakonom te drugi dokazi za koje se iz njih saznalo.”

Po meni – jasno kao dan. Nema teoretske šanse da bi u nekakvom normalnom svijetu članak 229. st. 7 mogao proći, osim ukoliko se čovjek zajebe pa plati. A vjerujem da to tako izgleda i svakome drugome koji je pri zdravoj pameti, čak ako u te uračunamo i one koji vjeruju da se te stvari koje su napisane u ”zakonima” odnose na njih i na sve ostale.

Međutim, u međuvremenu sam saznao da je ekipa na USTAVNOM SUDU napisala papir u kojem piše da oni misle kako je taj članak 229. i pojedini stavci unutar njega, uključujući i onaj 7. po kojem je OSOBA prikačena meni tužena, sasvim OK, u skladu s njihovim USTAVOM, u skladu sa zakonima, i da primjenom njega nisu narušena nikakva prava na šutnju, a nije niti primijenjena prisila da se traženi podaci o OSOBI dobiju. Nebulozniju idiotariju nisam nikada pročitao. Koga zanima, evo link pa neka čita:

Nebulozno ustavno – pravničko laprdanje pročitati ovdje 

Srž je ovdje:

”Polazeći od svega navedenog, uključujući relevantni dio članka 13. Direktive kojim je naglašena potreba ostvarenja prava na obranu osobi za koju se sumnja da je mogla počiniti prometni prekršaj vezan uz sigurnost prometa na cestama, Ustavni sud utvrđuje da u slučaju članka 229. ZSPNC-a nije riječ o “prisili na davanje podataka”, “samooptuživanju” ili mogućnosti za davanje “blagodati nesvjedočenja”.”

Dakle, daj podatke, kako nekome tko je možda počinio prekršaj, tebi ili onome kome si dao vozilo, ne bi bilo narušeno pravo za obranu… jer bi države ”trebale imati mogućnost kontaktirati počinitelja prekršaja, kako bi mu velikudušno omogućile ostvarenje prava da bude tužen, iz kojeg proizlazi da se ima pravo braniti koje nikako ne može ostvariti ako država ne zna koga bi trebala tužiti…”

(Ako država ne zna koga tužiti, onda ti je pravo na obranu uskraćeno što se nikako u slobodnim društvima ne može tolerirati) – Đizuz kristos, krstim se obje ruke i livon nogon……

Ovo je samo još jedna potvrda da suci mogu zajebavati ljude kako im se sprdne, ukoliko tako odluče, te još jedan dokaz kako je sudstvo, pravosuđe, i zakoni kojima se bave – obična moralno relativistička kategorija. A što je moralni relativizam, naučili smo u članku o sotonizmu.

I tako sam naučio, zahvaljujući pametnim glavama na USTAVNOM SUDU, da je i pravo na šutnju relativna stvar. Ponekad ga OSOBA ima, a ponekad nema, pa sam izgubio potrebu za učenjem onoga što sam izvorno htio naučiti o provedbi prava na šutnju u realnoj situaciji. Ali brzo sam našao nešto novo što bih mogao naučiti, što ne uključuje korištenje gore navedenih prava, koja eto, uopće nisu prava ako tako misle pametne glave na Markovom trgu i to što misle stave na papir kojeg će se kao pijani plota držati oni koji rade na ostalim sudovima.

Pronašao sam nešto što bi možda moglo proći u ovakvoj situaciji, baš u njihovim papirnatim bedastoćama (”zakonima”) jer sam znao da zbog te nebulozne interpretacije ekipe s USTAVNOG SUDA, nemam nikakve šanse ukoliko se krenem braniti korištenjem članaka zakona o pravu na šutnju, presumpciji nevinosti i ostalih legalese sranja. Nemam, ako želim – osim uspjeha – na tom sudu ostvariti i pobjedu. (“Ako želiš pobijediti – ne smiješ izgubiti” – Grunf). I da, postoji razlika između uspjeha i pobjede na njihovim sudovima, o čemu je detaljno bilo riječi na webinarima teme UGOVOR.

Uglavnom, na sudu je bila standardna spika, pokušao sam svoju pisanu obranu izložiti, ali sutkinja nije bila previše zainteresirana slušati što imam za reći, pa je to više-manje završilo ulaganjem pisane obrane u spis, koji će ona eto pročitati kada pronađe vremena za to. Napravio sam i audio snimku, koja je više manje dosadna i s puno tišine, pa sam u snimku ubacio samo nekoliko zadnjih minuta koje su zanimljive i zabavne.

Evo prvo pisane obrane, a nakon nje snimka, pa donesite sami zaključak ima li to smisla ili nema. Što u krajnjoj liniji, opet nema nikakve veze, jer kao što smo naučili, bili mi u pravu ili ne, to suce nije briga jer je njima važno samo što oni misle, a ne je li netko u pravu ili nije.

Download (PDF, 59KB)

Poslušajte i dio audio snimke. Poštedio sam vas gnjavaže diktata u zapisnik i ostalih mističnih augurskih rituala. Riječ je o manje od 4 minute završnog dijela sudskog ročišta.

Recommended Posts
Showing 5 comments
  • yam
    Odgovori

    zar nije jednostavnije žaliti se na pečat i quo warranto?

  • ja
    Odgovori

    Drzava hoce da das podatke (iskaz, svjedocenje), jer njihove pretpostavke nisu vjerodostojne, pa je potreban netko ili nesto tko ce ih uciniti vjerodostojnima ciribu-ciriba, bilo po datom iskazu ili propustanju roka.
    Dakle, u interesima prema vlastitoj diskreciji i samopostovanju (dostojanstvu), trazeni iskaz se ne mora dati (slobodna volja, sjeti se filmica kojeg sam nedavno naveo), ali se mora odgovoriti u roku, ako ne zelis prihvatiti ponudu, buduci si se javio kao osoba.

    “kaznit ce se… vlasnik vozila, osoba kojoj je vozilo povjereno ili odgovorna osoba u pravnoj osobi ako, u roku od 15 dana, ne da vjerodostojan dokaz o osobi”

    Dakle, 3 osobe su osumljicene, a ne zna se koja od njih bi trebala dati vjerodostojni dokaz, stoga ne zna se i koja ce od njih biti kaznjena?
    Dokaz o osobi… A sto ako osoba nije upravljala “vozilom”, vec netko drugi?

    “I naravno, dobio sam prekršajni nalog gdje su me tražili ili da platim, ili da im dostavim podatke o OSOBI koja je taj prekršaj,”

    Mozes li priloziti i taj originalni dokument kao fotka ili sl.

    “Nisam im uopće odgovorio.”

    Smatram da to nije dobra ideja, mozda je bolje napisati nesto, ne cime bi se branio (uzrupirao svoju ideju sutnje; davao iskaz), vec nesto opcenito sto bi im dalo za razmisljat…

    BTW, ovo izbrisi ako je u tvom interesu: “Parkirao sam auto…”

  • zenfjaka
    Odgovori

    Zamislite da se ova mala (linkat ću je doli ,božeoslobodi griješnih misli) bez flastera na čunki pojavi u tzv.sudnici….. sudac a po mogućnosti i sutkinja bi sa samoubija strujon. (šta je i normalno) Jedino kakvi su,naočiti,, siguran san da bi čekali kad će jeftina struja doć. Kome normalnome pada napamet trošit skupu?

    http://www.index.hr/black/clanak/zavod-za-zaposljavanje-i-strucno-usavrsavanje–prekvalificirala-bi-se-u-kurvu/876044.aspx
    Pa ti budi nestašan:)

  • trumba
    Odgovori

    pardon ako san pogrešno poveza,
    ali zašto nisi zatražia sučeljavanje sa tužiteljen na tvom sudu za arbitražu?
    zašto ići na “neovisni” komercijalni SUD ?

Leave a Comment