DUBOKO ISKUSTVO BLISKE SMRTI – 3. DIO – Mala čuda Vremena

Prethodni dio serijala o DUBOKOM ISKUSTVU BLISKE SMRTI pročitajte OVDJE.

Doživjeti Iskustvo bliske smrti svakako je mnogo više i drugačije od onog što daje/nosi svakodnevni ljudski život, i svakako ni samom iskustveniku nije lako pomiriti se s vlastitim doživljajem, prije svega jer sve doživljeno u tom iskustvu zapravo spada pod Paranormalno, a čak i kada prođu godine od iskustva, ostanu neke sitnice koje prate iskustvenika, i ovdje ćemo ih opisati…

Prva stvar koja prati jednog iskustvenika je osobno pitanje, da li je ikako na ikakav način njegov um mogao umisliti opisani doživljaj? Druga stvar koja prati iskustvenika su posljedice, to jest posljedični efekti jednog takvog doživljaja.

Kao što svi mogu pročitati iz raznih opisa takvih iskustava, iskustvenici N.D.E.-a, svi odreda tvrde: čitav život (od početka, dakle rođenja, pa do trena iskustva) mi se u jednom trenu odigrao pred očima, i kao što znamo takvo nešto teško da je moguće, pogotovo ako i kada se uzme u obzir i način na koji mi shvaćamo i doživljavamo ovaj svijet!

Naime – naš svijet za uobičajenog pojedinca je spoj dimenzije koja je omeđena Prostorom (širina, duljina, visina) i Vremenom – ili bolje rečeno. njegovim protokom! Tako da za svaki događaj u našoj dimenziji mi potrebujemo vrijeme. Ako uzmemo u obzir da svaki um zapravo treba jedan dan iskustva kako bi sačinio zapis (u memoriji) o svakom trenutku tog dana, tad možemo reći da jedan dan iskustva odgovara jednom danu zapisivanja koje se odvija na dva nivoa:

1.) pohrana dešavanja oko nas (doživljaji)

2.) dešavanja u nama (naše razmišljanje o doživljenom)

…koji oblikuju ono što nazivamo našom memorijom.

Dakle, eto nas pred prvom zagonetkom koja i je glavni razlog zašto jedno ovakvo iskustvo i naučnici shvaćaju ozbiljno. Prije nekih dvadesetak godina imao sam prilike popričati s jednom od vodećih svjetskih znanstvenika, baronicom i tadašnjom direktoricom Britanskog kraljevskog instituta za znanost koja je ujedno jedan od vodećih svjetskih eksperata u području shvaćanja rada našeg mozga (neuropsihijatar, Susan A. Greenfield).

Upravo na ovo moje pitanje, kad sam je suočio sa ovom činjenicom, dobio sam odgovor o tom kako je takvo iskustvo nadasve dragocjeno… no vratimo se temi. Dakle – običnom logikom lako je spoznatljivo da 1d doživljaja = 1d memorije. Površni pregled memorije može biti brz, ali nanovo doživljavanje i odvijanje kompletnog života traži nanovo – još jednom – vrijeme potrebno za sve to. Stoga, osnovno pitanje vezano uz sam fenomen je, KAKO NETKO MOŽE PROŽIVJETI CIO SVOJ ŽIVOT OD ROĐENJA DO TADA, ALI U SAMO JEDNOJ STOTINCI ILI SEKUNDI VREMENA? KAKO??? Posebice kada znamo da je to nemoguće po nama znanim Zakonima fizičkog svijeta, i to ne samo na način da iskustvenik odgleda vlastiti život, već i mnogo drugih stvari i spoznaja o kojima nikada ranije nije imao ideju, misao ili trag u umu, u čitavoj vlastitoj znanoj povijesti vlastitog življenja! Dakle – ne samo da je nemoguće da se nešto takvo dogodi već je i potpuno nemoguće da netko takvo nešto umisli ili halucinira, jer i halucinacija, San i svaka druga sa ljudima vezana pojava takođe troši vrijeme u svom dešavanju… ali um također mora i poznavati neku informaciju da bi se uopće mogao poigrati njom!

Eto… neka bilo tko proba umisliti na bilo koji način čitav svoj život od početka do kraja sa svim detaljima plus još hrpu fenomena njemu dotad potpuno nepoznatih i sve to u jednoj stotinci vremena i neka to uradi dok još uvijek leti zrakom usred prometne nesreće! Dakle, iskonsko pitanje vezano za ovaj fenomen nije koliko je realan, već imamo li hrabrosti i koliko učiti i pozabaviti se njime. Jer ako su iskustva istinita, a jesu… tad se ona i dešavaju u nama slabo poznatoj dimenziji gdje vrijeme ne teče kao kod nas.

Pridodajmo tome i činjenicu da dubokim iskustvenicima svi satovi oko njih vremenom staju, dakle izravno nečim djelujemo (tzv. CHI, kundalini energija) na  satove, poglavito mehaničke – ali i digitalne. Naime, od samog fenomena kao posljedica doživljenog, uočeno je da satovi uz iskustvenike staju, kasne i kvare se bez očitog razloga… Dakle imamo još jedan dokaz, i to provjerljiv, da se tu zbilja nešto i dešava.

Zbog tog je fenomen Dubokog iskustva bliske smrti prvi na listi proučavanja neobičnog… jer posljedice koje vidimo na samim iskustvenicima (npr. preosjetljivost na svjetlo – iskustvenici zbilja pokazuju da trpe sve simptome dugoročnog izlaganja prejakom svjetlu) dokazuju koliko je i za njihovo tijelo i um događaj bio realan. Stoga možemo zaključiti da tu se ne radi samo o doživljaju psihičko/vizualnom, tu imamo i posljedice, proučavanjem kojih možemo bolje vidjeti koliko može biti istine o jednom takvom doživljaju.

Uostalom, bilo bi fora sobu iskustvenika napuniti satovima svih vrsta, ali koji imaju svoj par. Zatim, u jednu sobu kontrolnu ostaviti po jedan sat iz para a njihove blizance staviti u dom jednog dubokog iskustvenika. Nakon par noći, satovi bi imali odstupanja. Dakle uopće nije problem dokazati da se tu nešto dešava pa i jednostavnim ekperimentom obavljenim po labaratorijskim standardima.

Evo ako ima koji ozbiljan a zainteresiran znanstvenik koji bi htio provjeriti opisano, neka mi se slobodno javi… a vama ostalima velik pozdrav do slijedećeg nastavka…

Recent Posts
Showing 2 comments

Leave a Comment