Primijetili smo kroz komentare vas čitatelja na neke od naših članaka da je kod mnogih čitatelja prisutno određeno nerazumijevanje, koje zna prerasti u odbojnost prema načinu na koji opisujemo neke teme poput države, zakona, religije, slobode i više-manje svega ostaloga o čemu pišemo na Zvonu Istine.
To u stvari nije ništa neobično – jer kako mi imamo vlastita ograničenja u smislu izravnog prenošenja naših misli na papir, tako i čitatelji imaju vlastita ograničenja u smislu nemogućnosti izravnog čitanja naših misli pa dolazi do nerazumijevanja koje ponekad kao posljedicu ima osjećaj odbojnosti prema onome što zamišljaju da su naši stavovi.
Navesti ćemo nekoliko primjera:
”Nevjerojatno … pristajete biti vlasnik jedne dionice, a ne biste prihvatili ni malo odgovornosti (obvezan izlazak na izbore) za stanje u društvu.”
”Aha, s tim da autorima članka možda ipak nije jasna riječ država, ali dobro zvone pa će im valjda i to zazvoniti…ako ne prije onda kada shvate da ne treba mijenjati zakone nego sebe i da htjeli oni to uvidjeti ili ne – put kojim su krenuli može biti i te kako kvrgav kada im se priključe svi oni koji nisu naučili biti samoodgovorni. Samoodgovornost je važna – a čini mi se da s tim imaju malih poteškoća, s shvaćanjem i razlučivanjem toga – iako možda i griješim. No, ako postoji mogućnost da “riječ” država i samoodgovornost nisu zaista shvatili, onda je normalno da ne shvaćaju da slobodu čovjeka ne određuje ni religija ni država, ni drugi čovjek, do li čovjek sam…te da uopćavanje ili neshvaćanje pojma osobnosti može imati vrlo ružne posljedice…ali kako rekoh, možda sve pogrešno vidim…
Iz moje perspektive mogu reći da mi se živo fućka što tko misli o mojim mislima i stavovima. Dražen bi rekao ”jebe me se živo što tko misli, pa čak i što ja mislim.”
Moje misli i stavovi su moji i takvi su kakvi jesu u ovome trenutku. Oni su u neprestanom procesu evolucije, potpuno usklađene s otvaranjem moje svijesti koja je prepoznala iluziju, iluziju za koju mnogi vjeruju da je čvrsta kao stijena. Ja ne da ne vjerujem u tu čvrstinu, već znam da je čvrsta jednako kao što je i vakuum čvrst.
Razvoj svijesti i evolucija stavova nas koji pišemo članke na ovoj stranici jasno je vidljiv svakome tko je pročitao članke koje smo pisali prije godinu i pol, pa prije godinu, pa zatim prije pola godine – i članaka koje pišemo danas. Kakvi će oni biti za 3, 6 ili 12 mjeseci nitko ne može predvidjeti, pa niti mi sami. Niti jedan od starih članaka nismo prepravili. Nismo željeli biti poput onih koji prepravljaju povijest jer su shvatili da su ponegdje ponešto (ili svašta) zajebali, i toga ih je sram pa bi malo lagali, malo bi češljali ogledalo… jer im je važno što ljudi o njima misle, jer im je važno zadržati masku ispravnosti i morala – jer su potpuno nesposobni suočiti se i prihvatiti mračnu i ponekad glupu stranu samoga sebe, koja je istinit odraz bića koje je postojalo u tom trenutku u vremenu. Žele da ih ljudi uvijek vide onakvima kakvi su danas, ne žele da im sude i da im se rugaju zbog onog što su bili nekada – a to ne žele jer oni sami ne vide da su se promijenili – jer taj ”stari ja” i stvari koje je ”stari ja” mislio, osjećao i činio im se danas ne sviđaju.
Nerazumijevanje nije samo posljedica drugačijeg pogleda na istu stvar. Ono ima duboku psihološku pozadinu o kojoj treba ponešto reći – zbog lakšeg razumijevanja vlastitih, ponekad neugodnih osjećaja koje u ljudima izaziva čitanje naših članaka. O tome malo kasnije.
Također možemo pretpostaviti, makar je pretpostavka majka svih zajeba – da većina ljudi koja osjeća neugodu čitajući naše članke, ili ne razumije ono što pokušavamo prenijeti, ili se žestoko opire ponuđenim informacijama i DOKAZIMA da je ono o čemu pišemo istina, posebice kada pišemo o korporativnom ustrojstvu nekada zakonitih institucija naše domovine, zapravo nije pročitala niti desetinu članaka koje smo napisali – a njih sada ima gotovo 600, pa zatim radio emisije, pa zatim video uratci, članci pa i knjige koje smo preveli i objavili… u ovu stranicu je ugrađeno mnogo tisuća radnih sati, i još mnogo tisuća sati koje je svatko od nas individualno investirao tražeći odgovore na pitanja koja su ga zanimala.
Stoga bismo preporučili još jednom onima koji su tek nedavno otkrili našu stranicu – krenite od arhive članaka (pogledati donji desni kut stranice – ARHIVA), od travnja 2013. godine prema naprijed, jer današnje članke teško je staviti u pravi kontekst i razumijevanje bez podloge koju daju stari članci i ostali materijali dostupni na našoj stranici. Jer ako to niste napravili, postoji vjerojatnost da će vam pasti na pamet misao poput ”spali heretika!” koja bi mogla dovesti do toga da se pojavite s karnisterom benzina pred našim domovima.
Psihološka pozadina 
Jeste li čuli za Platonovu alegoriju pećine? Zanimljivo je da je ta priča iz slavne Platonove knige Republika – što smatram vrlo prikladnim za ovaj članak.
Kako bilo da bilo, u toj priči Sokrat razgovara s jednim od svojih mladih sljedbenika Glaukonom i svatko od nas iz te priče mnogo može naučiti o tome zašto postupa na način koji postupa.
Prije nastavka pogledajte kratak animirani film na tu temu:

Odakle dakle neugoda koju ponekad osjećaju neki naši čitatelji? Možda ih je čak bilo tisuće, koji su pročitavši možda samo jedan jedini članak osjetili takvu nelagodu da su odlučili zauvijek prekrižiti Zvono Istine kao izvor informacija.
Riječ je o najobičnijem obrambenom mehanizmu. Obrambeni mehanizam često se aktivira kada netko, tko je spoznao prevaru, pokaže prema izlazu iz pećine u pokušaju da nam pokaže kako smo smeteni nečim što je iluzija. Tada u igru uskače psihologija i kontrola uma, jer kontrolirani umovi žrtava – što je slučaj s većinom ljudi u današnjem organiziranom društvu – ne znaju da su im umovi kontrolirani i ne znaju da su hipnotizirani.
Možete im predočiti beskrajan niz dokaza, činjenica i informacija, ali oni će ih sve zanijekati, nesposobni da ih vide, bez obzira na to što im se to stavlja pod nos u pokušaju da vide i zvoni zvonom pored zdravih ušiju u pokušaju da čuju. Oni ne mogu vidjeti niti čuti, bar ne u tom trenutku. Možda će čak krenuti u napad na donosioca informacije, ponekad i fizički, kako bi obranili svoj svijet od svijeta za koji nisu spremni. Čest je slučaj da će ismijavati one koji su se usudili dovesti u pitanje njihovu realnost.

Gledati na svijet onakav kakav jest i suočiti se s objektivnom realnošću koja je u suprotnosti s utisnutim vjerovanjem – doslovce može izazvati fizičku neugodu. 
Postoje razni nesvjesni psihološki procesi koji nas drže zarobljenim u hipnozi jer nam je u tom trenutku istina i objektivna realnost preteška da se s njom nosimo. Najčešći od tih procesa je kognitivna disonanca. Većina ljudi teži nepromjenjivosti u našim vjerovanjima i percepcijama. Kada nam budu predočene činjenice ili informacije koje su u suprotnosti sa našim vjerovanjima (koja su možda programirana s nekim ciljem) i životnim pogledima na naša vjerovanja, može doći do fizičke neugode u našim tijelima. Ona pak za posljedicu ima odbacivanje informacije koja je bila okidač za neugodnu emociju koju proživljavamo i stoga ne želimo imati ništa s tom informacijom koja nam je ponuđena, neovisno o tome je li istinita ili nije. To je mehanička, nesvjesna reakcija koja isključuje našu sposobnost za razumno i jasno promišljanje kada smo suočeni s informacijom koja je u suprotnosti s našim uvjerenjima.
To ima podlogu u predosobnom razvoju djeteta koji pokušava na sve načine osvojiti ljubav roditelja ma kakvi oni bili. Tako u žalosnim situacijama kada roditelji fizički maltretiraju djecu ovi osjećaju ugodu jer su konačno dobili kontakt od roditelja što je bolje nego potpuno ignoriranje. Budući da je roditelj garant opstanka i sigurnosti djeteta, roditelji moraju ostati dobri po cijenu života, a krivicu nelagode preuzimaju na sebe opravdavajući djelovanje roditelja. U još nezrelom umu djeteta stvara se slika kako je on loš a roditelj/autoritet dobar i da je on garant njegove sigurnosti i sreće. Stvara se debela destruktivna veza (žrtve i tlačitelja) koja će vjerovatno potrajati cijeli život. Naravno da to nije istina ali u nerazvijenom umu to postaje istina i sprema se doboko u podsvijest kreirajući kroz cijeli život obrazac ponašanja prema autoritetu. Svatko tko pokuša detronirati bilo koji ustoličeni autoritet bit će žestoko napadnut od ovakvih umova koji nisu sposobni djelovati bez vezanja na autoritet bio on iluzoran ili ne, ali zapravo svaki jest jer je autoritet na karaju krajeva jedno najobičnije vjerovanje.
Takvi umovi se nakraju razviju (kopiranjem energetskih obrazaca, a ne genetski kako često volimo misliti) u umove svojih roditelja i spremni su čak i fizički maltretirati neposlušne ili one koji ruše njihove kuće od slatkiša. Onaj koji te informacijama izbaciva iz konformizma i uljuljanosti u sigurnost iluzije postaje tvoj zakleti neprijatelj i onaj kojeg se treba riješiti jer on šteti tvojim “interesima”. Nothing personal just bussines.
Što smo više identificirani s našim uvjerenjima, proživljavamo veću neugodu kada su ta naša uvjerenja izazvana. U ekstremnim slučajevima, onaj tko pati od kognitivne disonance verbalno će, pa čak i fizički napasti onoga tko je izazvao njegova/njezina uvjerenja.
Racionalna rasprava temeljena na predočenim informacijama nije moguća ukoliko sami sebe ne provjerimo kako bismo utvrdili sprječava li nas možda kognitivna disonanca da ostanemo objektivni?
Dakle – možemo zaključiti ovime:
Brojni ljudi Kognitivnom disonancom ustaju u obranu vlastitog stockholmskog sindroma.
Ukoliko Vam je ovaj članak donio neku novu vrijednost, razmislite o donaciji – pogledati gornji desni segment stranice. Hvala!

10 Responses

  1. Prvo je to obrana ega, kako si i napisao. Svaka neugodna situacija pokušava se riješiti linijom manjeg otpora, što u konačnici u ovom primjeru vodi do zatvaranja pojedinca. To mu odgovara kako bi njegovi stavovi ne bi bili dovedeni u pitanje, a to je bitno zbog toga što ego zahtijeva logiku, objašnjenje. Ako je ne razumije odmah, ego mora ponuditi bilo kakav odgovor. Potpuno je svejedno jel taj odgovor potpuno netočan i nelogičan. Ljudi su naučeni ne preispitivati stavove, što je svakako i lakša opcija, kao što je i narkomanu lakše piknut se u žilu nego riješiti se ovisnosti. Jednostavno navučeni su na održavanje te iluzije, jer ne žele mijenjati sigurnost i udobnost koju osjećaju, pa makar i pod okriljem laži. Tako pristaju biti što god egu paše. Ego, netko bi ga mogao nazvati i tonal, izuzetno je osjetjiv i on se MORA osječati sigurno. Ukoliko mu prijeti opasnost, poduzeti će sve da se zaštiti. Ukoliko ego suviše jako i naglo izložimo istini, ona u konačnici može ubiti tog čovjeka ili ga navesti na ludilo.
    Znati istinu je stvar osobnog izbora. Priroda ega je da vjeruje kako je upravo on istinit. To je razlog zbog kojeg ne želi mijenjati sebe. Informacija je toliko apstraktna, da je logika ega ne može objasniti, on podiže obrambeni štit i prihvaća i najnelogičnije i najluđe teorije, samo kako bi spasio svoju postojanost – kako ne bi poludio.

  2. Lijepi primjer sličnog ponašanja sam imala prilike doživjeti s jednim radnim kolegom. Koliko se sjećam, bilo je riječi o nekom novom otkriću zvijezda ili sl., o čemu se on odmah bio izrazio s potpunom nevjericom (to nije bilo njegovo omiljeno područje istraživanja kao moje).
    Moj odgovor je bio otprilike: “Ne znači da ako “naučnici” do sada nisu otkrili neko zviježđe, da ono i ne postoji.”
    Njegov odgovor je bio – šutnja.
    Mnogi ljudi su si izgradili svoje mentalno viđenje svijeta i sve ono što im ne paše u četverokutne kutijice i male pretince u njima, njihov razum odbacuje kao: “glupost, nemoguće, nije važno, abnormalno”, jer sve što razumu izgleda izvan “norme”, prebacuje u pozadinu s oznakom “nevažno”. Naš razum radi kao računalo, tj. može slagati i kombinirati samo na osnovu doživljenog iskustva u prošlosti i uvijek gradi budućnost na osnovu podataka iz prošlosti – znači PONAVLJA prošlost.
    Kada novonastala situacija zahtijeva neko rješenje, dolazi do uvjetnog preslagivanja kockica. “Aha, ako bude ovo – onda ću napraviti ono, ako se napravi ovaj potez – tada se primjenjuje ova taktika, u tom slučaju ovaj recept” – jer je dosta dugo vremena uvijek funkcioniralo dobro, no danas imamo NOVO vrijeme, drugu/višu svijest, nove situacije, s kojima razum ne može izlaziti na kraj i polako pada u krizu.
    To se može vidjeti i kod velikog broja menadžera, koji se najčešće kreću unutar spomenute uzročne mentalne sheme.
    No, ako ne počnu razmišljati sa srcem, nisu u stanju ponuditi i posve nova rješenja. Ako se preselimo samo malo niže, u srce, vidimo da ima za sve vremena, puteva, a nove ideje samo frcaju i novi, još neistraženi putevi se otvaraju i donose u naš život ljude koje još nismo poznavali i projekti se ostvaruju s lakoćom.
    U dogledno vrijeme će dosta ljudi doslovce “izgubiti razum”, jer neće biti u stanju podnijeti nadolazeće promjene, kojih će svakim danom biti sve više. Ono u što su do sada čvrsto vjerovali, na osnovu čega su izgradili temelje svog “postojanog” života, pokazat će se kao laž i prevara – i s tim bome treba izaći na kraj.
    Dobar način bi bio ostati otvoren prema bilo kojoj novoj situaciji ili informacijama i istraživati dalje, ne vjerovati “na riječ”, već se svuda propitivati i stvoriti vlastito mišljenje, koje se pak sutra ili za godinu dana, može naravno, na osnovu novodobivenih informacija promijeniti, što je najnormalnija stvar na svijetu.
    Ostanimo budni, otvorenih očiju i ušiju i još najvažnije – srca, jer to će nam jako trebati.

  3. Čovjek je “vozilo” duše, životni vijek čovjeka ograničen je na 1, duša je besmrtna, ali i konačna, ona ima svoj “razvojni” vijek. Tako za neke ljude kažemo da su “stare duše”, a za neke kažemo da su “mlade duše”. Svaka duša, a tako i njeno vozilo “čovjek” ima svoj energetski otisak, ima svoju energiju. Energija duše (i njenog čovjeka) je ona koja dominantno određuje njegov put i razvoj (pritom ne mislim na financijski put u smislu ovozemaljskih prihoda i rashoda u čisto materijalnom smislu). ako neki čovjek nema potrebnu energiju za razumjevanje ie svijesti za određeno područje i životno vrijeme onda mu ništa na ovome svijetu ne može pomoći, takvi ljudi “slučajno” (iako svi znamo da slučajnosti ne postoje, ipak kolokvijalno ću upotrijebiti tu riječ) i sporadično nalete na članke koji ih “duboko” uznemire i u njima izazovu nelagodu, aktivirajući pritom mnoge obrambene mehanizme pa i nekoliko puta navedeni “Ego”. Dakle, sam Ego s time nema nikakve veze on je ovdje opet “SLUČAJNO”. Slučajnost u ovom smislu ima dalekosežne posljedice po “život” duše, a manje po “život” čovjeka koji ju nosi, svaka ta “slučajnost” je pripremljena i “okinuta” u pravo vrijeme za dušu, te čovjek ne može trentno shvatiti njenu dalekosežnu posljedicu, niti ikakovu njenu implikaciju u daljnjem “životu” duše, no kako niti jedna duša nije slučajno u ovom trenutku ljudkog postojanja utjelovljena u čovjeku, tako niti ovo naše “dopisivanje” nije slučajno i nekome će uveliko koristiti, ako ne u ovom životu onda u nekom od sljedećih, bilo gdje u svemirskim prostranstvima. “Heretici” ne razumiju, oni nemaju potrebnu enegriju da bi mogli prihvatiti iznesene “ČINJENICE”, ali to ne znači da se izneseno nije “zaljepilo” za dušu. Mlade duše tek moraju naučiti svoje lekcije, stare su već naučile, one samo ponavljaju ili utvrđuju ili pak dijele lekcije koje su nekome potrebne. Nema potrebe za “rasipanjem” žući (opaska za one nešto mlađe duše, iako je bespredmetna, jer kao što rekoh nemaju energiju za prihvačanje). Usput bih napomenuo da je velika večina “režimskih i bankarskih” ludi (zombija, isprogramiranih dronova, …) spada u kategoriju “mladih duša” bez obzira na količinu inteligencije i pamet, taj tip ljudi jednostavno nije još sazrio za ideje koje se ovdje promiću i djele. Oni su ionako uglavnom ili “močnici ili robovi”, nikako ih ne možemo kategorizirati u “svjesne ili prosvjetljene”, pa čak niti one koji “naziru svijetlo”. I kao što Niara kaže, potrebo se centrirati u srcu, tu je izvor, ne u mozgu.

  4. Nikoga se ne može ni u što uvjeriti, ukoliko već sam svojim svjesnim naporom nije došao na vrata nekog uvida. Svjesni napor podrazumijeva razmišljanje, a to je ono što velika većina danas više ne radi – prvo, jer nitko nema vremena, uvijek treba nešto “raditi”, drugo, jer je tako lakše. Ljudi su 24 sata bombardirani istim lažnim informacijama o tome kakva “stvarnost” jest, i sad vi dođete i kažete im da je to goli k…, da im je život od kolijevke izmanipuliran…pa kako će povjerovati?! Prva reakcija će biti revolt i nijekanje, i tek ako budu proveli godine razmišljajući o tome i čitajući, možda budu spremni prihvatiti tu informaciju. Ja sam i osobno doživio tu transformaciju od uvjerenog neofašista do nečega što bi se moglo nazvati “anarho-primitivistom”, od zagovornika autoritarne države (eh, što bi moj bivši ja danas bio sretan!) do protivnika države kao takve. Sve se mijenja, i svijet, i mi – Tempora mutantur et nos mutamur in illis!

    1. Kažeš: “Tempora mutantur et nos mutamur in illis” što bi u prijevodu značilo: Vremena se mijenjaju i mi se mijenjamo s njima, ali jedna stvar u svim tim promjenama ostaje ista ili konstantna, a to je robovlasnički sustav koji elita provodi nad masama robova.

  5. Ajde sad molim te, meni za dušu, reci što si htio reći s time 😀
    Da autor (opet) sebe postavlja kao duhovno uzdignutog i ako mu dirneš u to da će se on uvrijediti/naljutiti ili nešto slično?
    Pozdrav!

    1. E, ali ti možda zanemaruješ da u biločemu možeš naučiti nešto o sebi, a isto tako, možeš i ni u čemu. Ako traženjem rupa u siru naučiš nešto o sebi onda si već na dobrom putu da postaneš Master Yoda.
      A Jerry može naći sve rupe u siru, ali ako u tom procesu ne nauči ništa o sebi, uzalud mu sve to.

      1. Dakle, uspješno sam ti pročitao misli. Napisao sam komentar s pretpostavkom da si mislio sir = zakon, ali sam “traženje rupa u siru” proširio na bilokoju radnju.
        Odnosno, htio sam reći da svaka radnja može dovesti to širenja svijesti pa tako i traženje rupa u zakonu, ako iz te radnje naučiš nešto o sebi.

  6. Tekst procitao, komentare preletio. Pises o nekim tenzijama, i to me rastuzuje. Stvar je, nekako kako rastes, dodjes do toga uopce vise nije vazno slazem li se sa tobom od rijeci do rijeci, nego, vise nekako, “osjecam ti vibru, i dobra je!”. Jer, u najvaznijem segmentu se slazemo: sloboda mi je omedjena slobodama drugih ljudi, i zdravo. nema nepotrebnih komplikacija, niti bez povrede toga ima grijeha, pa prema tome ne bi trebalo biti niti kazne…a to nije tako, jer upravo potreba da se oponira je pokusaj kaznjavanja. Nije da si dajem za pravo ukinuti tebi slobodu govora, ali cu se pobrinuti da te stigne, po meni, zasluzena kazna barem u obliku nelagode, toliko cu si dopustiti, dok sa druge strane galantno verbalno postujem tvoju slobodu. Live and let live ispada najteza stvar na svijetu! A sve sto hocu je upravo suprotno od konzumacije njihove energije; prestanite ju rasipati na mene, molim Vas. Neka sam divljak i pervetiti koji ceka da nestane murije i sudstva, pa da mogu zrtvovati ljude, slobodno neka sjase, pa nek me ubije drugi takav dugodlaki Dinarid. Meni je ovaj sajt pravo otkrice, i uistinu me veseli, jer sam vec postao dosadan okolini…ma, zapravo, ne zanima me sto sam ja njima dosadan, nego je replay nikakav…i pocne ti se ciniti kako je svijet beznadno gluh i corav, međutoa, jok! Podatak da se trudim stavljati veliko slovo, govori u prilog mome odusevljenju. I opet, nisam odusevljen zato sto gdje god pogledam, potvrda je mojim tezama, niposto, ne znam jos, nisam dovoljno procitao…no, “vibra” je prava, i postovana je, za istac, upravo ta uzajamna omedjenost sloboda, live and let live, to je dovoljno. Kakvih boja i okusa zelis da tvoja bude, tvoja stvar, ali po mome iskustvu, ako je osobi dopusteno u tolikom obimu uzivati samoga sebe, obicno su sve te boje predivne. Citamo se 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.