Neprirodna priroda osobnih odnosa

Danas sam svjedočio kako je štrumpf (policajac) na motoru, u sred mojeg sela zaustavio čovjeka na motoru i naplatio mu kaznu, jer nije nosio kacigu. Čovjek je išao u dućan, 200 metara od kuće i računao šta će stavljat kacigu od kuće do dućana, uostalom po selu se vozi penzionerski. 20 na sat. Ali preračunao se, jer hrabri, pravedni policajac, spečavatelj kriminala i svih drugih devijacija u našem tvrdoglavom društvu, iskočio je iz busića i kaznio neodgovornog delikventa koji se vozika okolo po selu bez kacige. Sigurnost prije svega. Zbog loših matematičkih vještina dotični je kažnjen sa 500 kn (ako plati odmah, za svega 250). Trgovina i sigurnost su rođaci, ili je valjda trgovanje sigurnošću najveća trgovina.

Budući da sam svjedočio slučaju odmah sam uvidio kakav neprirodan događaj se zbiva. Moja prva reakcija je bila da napadnem policajca, naravno verbalno, zna li on šta radi i zašto su poslušnici najveći kočničari širenja svijesti. Ali tada sam zastao uviđajući automatizam svoje reakcije iz čega je iskočila očigledna neprirodnost događaja.

Neprirodno je to što čovjek ne gleda na policajca kao na čovjeka već kao na gnjavatora i davežinu koja samo vreba ne bi li normalnim ljudima zagorčala život. Nisam ga ni je doživio kao čovjeka, već kao kamen u cipeli koji žulja, ali ga se ne možeš riješiti. Empatiju za njegovo ne znanje i nesvijest nisam primjetio kod sebe u nijednom trenutku. Mislim to je potpuno normalno, jer kako imati empatiju za nekog koji ti, istina ne svjesno trpa, ruku u džep, i da pri tom niti ne trepne. Još ti je neugodno ako ništa u džepu nema. Policajac sasvim sigurno ne gleda na vozača kao na čovjeka, jer da ga tako gleda ne bi ga nikad zaustavio. Njemu je spodoba na motoru samo jedan broj, oib, neposlušni građanin, kojeg  treba odgojno odmjeriti preko računa, a to je i njegova sveta inkvizicijska dužnost. Empatija, razumjevanje, znanje, svijest o tome što zapravo radi je potpuno neprisutna. Ali, Bog valjda sve vidi.

Druga vrlo neprirodna stvar koju sada uočavam, a znam da prije nisam, jest stav ili energija kojom su zračili akteri događaja. Policajac je zračio smireno i superiorno. U kožnom odjelu, sa pištoljem oko pasa, na motoru od 150 ks, opremljen svim mogućim uređajma za praćenje i usput naoružan legalnom pravednošću sve sile zakona iz kojih izvire njegova superiorna pozicija.

Samozatajni građanin koji ima čast da na svojim plećima može direktno osjetiti što znači sigurnost  i povjerenje,  izgledao je kao pokisao iako je bio sunčan dan. Dvojakog je raspoloženja.  Rezigniran, ali i polubjesan, jer zna da ništa nije kriv. Još se prepoznaje i bespomoćnost, ali i velika kočnica suzdržavanja da ne eksplodira i saspe čuvaru reda i mira u lice sve što ga muči. Ta potlačena pozicija u kojoj građanin podsvjesno osjeća da se treba pokoriti kožnato-kostimiranom autoritetu, iako u dubini duše osjeća da se treba pobuniti izvor je njegove anksioznosti i urušenog energetskog konstrukta. Šuti i plati deviza je koja isijava iz njegovih očiju, opravdavajući superiornu poziciju policajca, jer i sam vjeruje u njegov autoritet.

Ovako neprirodna pozicija, tj. interakcija između dviju osoba razlog je zato se nikada ništa ne razrješava već samo produbljuje.

Dokle god građanin ne bude u policajcu vidio čovjeka koji ne zna šta radi i ne budu apelirali na njegovu čovječnost, problem će se i dalje produbljivati. Tu nastaje dodatna komplikacija, jer da bi građanin vidio čovjeka u policajcu treba i on sam biti u poziciji čovjeka. Jer čovjek vidi čovjeka, a osoba osobu.

U svrhu ovog članka idealno mi je došla kazna iz Gračaca, na koju ću odgovoriti da vam demonstriram kako bi mogla izgledati korespodencija sa sviješću koja spava obučena u kožno odijelo plave boje.

„Na ruke Uspavanku Nebudimenoćasmajko

Dragi čovječe, obraćam ti se tako, jer imam osjećaj da se on krije u dubini tvoje duše.  Stvoritelj nas je sve obdario slobodnom voljom, te tako i ti može odabrati, a vidim prema tvojem pismu u kojem me reketariš da si odabrao biti policajac. Stoga te pitam da li si čovjek ili si policijski službenik, ali te upozoravam da ne možeš biti oboje. Čovjek u čovjeku vidi čovjeka, i klanja se Bogu u njemu, dok policajac u čovjeku vidi građanina podložnog zakonu, kojeg on treba ravnati, klanjajući se pri tome zakonima koje je pisao sam sotona, samo zato jer je to njegova sveta dužnost. Ne moraš mi odgovarati na ovo pitanje, jer sam svjetan da na njega vjerovatno nikad nećeš odgovoriti, već ćeš ovo pismo baciti u smeće. Što ćeš izabrati mene nije ni briga. Ja samo pišem što osjećam da je istina.

Odgovori na ovo pitanje sam sebi. Je si li čovjek od krvi i mesa koji ima srce ili si policajac, osoba podložna legalno-pravnim normama ograničene svijesti bez srca i života.

Ne umišljam si ništa, ali ovakvo pismo vjerojatno nisi nikada dobio, i ovo ti je direktna poruka da se probudiš dok je vrijeme. Tvoji postupci se negdje pišu i ne možeš nikada izbjeći odgovornost za ono što radiš. Ako je izbjegneš u ovom svijetu, što će ti možda omogućiti tvoji nadređeni, na drugom svijetu u kojem veze ne pomažu, sigurno nećeš. Izreka „neznanje ne oslobađa“ ide mnogo dalje i dublje nego to možeš uopće pretpostaviti. Ovo te pismo može spasiti, da shvatiš da si lutka u tuđim rukama, jer ti ćeš pred stvoriteljem odgovarati za svu štetu koju si nanio ljudima provodeći tuđe ideje i tada se nećeš moći pozvati na ijedan zakon na kojeg se pozivaš danas.

Daj hitno otkaz na sotonskom poslu kojeg obavljaš, jer te sotona koristi za svoje ciljeve.

Probudi se!

Usput, dragi čovječe, pobijam sve navode iz tvojeg naloga, uključujući i onaj o nadležnom sudu i ne pristajem na plaćanje ikakvog reketa tebi ili tvojoj organizaciji.

Iz  ljubavi prema uspavanom bratu

DRažen

Eto ovo pismo putuje u Gračac i postoji mala vjerovatnost da će čovjek u policajcu prepoznati njegovu vrijednost i prevladati u vječitoj borbi sna i jave.

Čovjek se može probuditi samo ako mu se obraćate.