“Mnogi ljudi su pokrenuti idealom pravde, poštenja i dobrote, ali ne znaju kako se ponašati i stalno se nalaze u sukobu s drugima, pa postaju obeshrabreni. Dakle, što bi trebali učiniti? Promijeniti svoj način.
Međutim, bilo kako plemenit može biti vaš ideal/uzor, ne brinite se o drugima, radite samo na usavršavanju sebe. To je kako ćete vrlo postepeno, kad god upoznate ili sretnete ljude, ostaviti utisak na njih svojim Svjetlom i kada vas budu gledali, postati će im posve jasno, da naokolo gacaju u blatu.
Ali, ako ih vi pokušate posjetiti u njihovom vlastitom blatu, potonuti ćete u njega i postati prljavi kao kao što su i oni. Radite samo na tome da vi postanete Svijetli, pa i čak i ako ne kažete ništa, drugi će kad vas vide, shvatiti da su oni ti, koji su zalutali.“
Omraam Mikhael Aivanhov, Izvor 213, Man’s Two Natures
Komentar
Koliko puta želimo iskreno pomoći nekima za koje vidimo da su u nekoj vrsti nevolje, skrhani brigama, pod teretom svakodnevnice, ali onda možda ponekad, nakon nekoliko dobronamjerno izrečenih riječi naletimo na odbijanje, na odmahivanje rukom, pa čak možda i osudu?
„Ti ne znaš kako je meni; nije to tako lako kako ti misliš; brini svoju brigu; lako je tebi samo pričati i sl.“
I sve je točno, jer se ne nalazimo u cipelama drugoga, ne znamo tuđu povijest, povrede, odgoj, uslove pod kojima se nešto odigralo, kao i uvid u cijelu situaciju koja je nastala. Zato, ako ipak želimo na neki način pružiti ruku „potpore“, treba biti vrlo tankoćutan, kako u biranju trenutka, tako i riječi i tona glasa.
Ali, isto tako kao što mi nemamo uvid u uzroke trenutne situacije nekog čovjeka – nemaju niti oni u našu – tako da bi bilo poželjno da se oboje, ako ikako možemo, suzdržimo olakog ocjenjivanja drugih ljudi i njihovih djela, kao i proizvoljnih interpretacija, koje se ipak sve do jedne, zasnivaju na našim vlastitim nedostatnostima i neriješenim „problemima“ – kada re-agiramo isključivo na osnovu vlastitih povreda i emocionalnih rana. Stoga, prije nego izrečemo ikakvu nepromišljenu osudu, radije da prvo pogledamo u unutrašnjost sebe, gdje možda kuha neki pritajen, neiskaljen bijes zbog pritiska; preliva se žuč zavisti kad uviđamo vlastitu malenkost negdje u sjeni, dok može biti žudimo za priznanjem i divljenjem pod svjetlima na pozornici života.
I nikome ne možemo „pomoći“, ako on/ona za to nije spreman/spremna, SPREMAN ZA PROMJENU. Jer, iako možda u sebi vapimo za „poboljšanjem“ – dok istovremeno grčevito držimo sve uzde u rukama, ne htijući otpustiti niti jednu, tjerajući galopirajuće konje po utabanom, starom, poznatom putu – tada ni u kojem slučaju ne možemo očekivati da se dogodi IŠTA drugo, novo ili čak bolje.
Spremnost za promjenu naprotiv, može nam otkriti neviđene, do sada neprepoznate puteve i mogućnosti i doslovce nas zasuti iskrama bezbrojnih ideja i nadahnuća – iz kojih potom možemo birati i odlučiti se, hoću li lijevo ili desno ili u krug ili kako nas je volja.
Sensei bi rekao(Tomazen): Ne uči svinju pjevati, samo gubiš vrijeme a svinju nerviraš.
Pozzen:)
Čini mi se da sam već jednom u nekom komentaru stavio/napisao jednu izreku (volim bisere mudrosti)a glasila je ako dobro pamtim:” Možeš se sa svinjom valjati u blatu i oboje će te se šporkati (isprljati), jedino što će svinja uživati u tome”.Nije da su me napale svinjice,sasvim slučajno je na temu teksta uz ispriku svinjama. No hard feelings:)
Pozzen:)
Sjetno i pametno kao da je iz mojeg srca rečeno.
hm, i nie to sve, uz to dobijete i komplet katana:),,nadalje,malo mi se prispavalo stoga uz pjesmu, vrime je za poć:)
..adio pameti:P..jedino te pjesma ne napusti:)
https://www.youtube.com/watch?v=97w7ifFyS3s
….šta san ima,reka san, za ostalo, možebitno imate knjigu žalbe:)
Zločinački umovi, Ubojice, Kronike zločina, CSI, CSI Navy, Mentalist, Laži mi, Blacklist…samo neki od svakodnevnih naslova na TV o psihopatima u nas. I još cila hrpa filmova i serija sa raznoraznim nasilnim naslovima i radnjama. Inače ne gledan TV, malo,povremeno, poneke emisije i to je to. Igrom slučaja sam priko tjedan dan proveja između ostalog i isprid TV-a. I to je bija svojevrsni test. Zanimljivo je kako se minja percepcija okoline unutar osobe u odnosu na ono šta osoba gleda. Nasilje u očima rezultira nasilnim mislima i rješenjima. Još smo mi svi skupa ka rasa i dobri s obzirom koliko nas se kljuka nasiljem kao nečim normalnim za ljudski rod.
E, jako je dobro da si svjesno primijetio kako ti se misli mijenjaju pod utjecajem negativnih vijesti i slika. To istovremeno potvrđuje kako svojim mislima oblikujemo svoju stvarnost. Ali srećom imamo još savjest i naše srce, koje pod silnim negativnostima ponekad i otvrdne i zatvori se, ali pri najmanjim susretom s nečim lijepim, istog časa procvate u ljubavi. I baš tu je neophodno potrebno da počinjemo SVJESNO u svim susretima s našom braćom i sestrama gledati nešto pozitivno, na način da ih razumijemo u njihovim dnevnim problemima, prihvaćamo kakvi jesu i poklonimo iskreni osmjeh ohrabrenja, lijepu riječ i ruku podrške. I time mijenjamo sebe, pogled na svijet i svoju stvarnost. Svako dobro.
Inače već neki duži period izbjegavan gledat nasilje i nisan dugo toliko nasilja vidija u tako kratko vrimena na TV. Iznenadilo me kako je to utjecalo na mene u tako kratkom roku. Brzo se čovik zagadi a teško spere od gadarije. Pozdrav
¸Šta ću kad vas volin:)
…a više nije petak trinajsti:)
https://www.youtube.com/watch?v=dje0CI3kxwo
Oprosti bože:)
“ne brinite se o drugima, radite samo na usavršavanju sebe. To je kako ćete vrlo postepeno, kad god upoznate ili sretnete ljude, ostaviti utisak na njih svojim Svjetlom i kada vas budu gledali, postati će im posve jasno, da naokolo gacaju u blatu.”
ODREDJENI LJUDI SE NE MJENJAJU, PSIHOPATAI BEZDUŠNI I SLIČNI. DAKLE, O NJIMA I O NJIHOVOM UTJECAJU TREBA BRINUTI JER OD TOGA NAM ŽIVOT ZAVISI.TAKVE BAŠ BRIGA ZA SVJETLO U NAMA. A TAKVIH JE MNOGO OKO NAS