Vladimir Megre, Anastazija, Svezak 4, „Stvaralaštvo“, Poglavlje 10
“Ti Anastazija tako često govoriš o Bogu, ali kako se ti zapravo moliš? Ili se uopće ne moliš? Mnogi čitatelji su me već pitali o tome.”
“Vladimire, što razumiješ pod moliti se?”
“Zašto pitaš? Moliti se je jednostavno moliti se. Ili postoje li bilo kakve nejasnoće kod tebe?“
“Riječi se tumače različito, te kako bi se izbjegli nesporazumi, prvo bih htjela znati koji smisao ta riječ ima za tebe.“
“Hm, o tome nekako ni nisam uopće pravo razmislio. No, ionako postoji samo jedna molitva koju znam napamet i ponekad govorim … za svaki slučaj, takoreći. A budući da ju toliko ljudi moli, sigurno mora imati nekog smisla.”
“Kako? Naučio si molitvu, ali ti nikad nije palo na pamet razmisliti o njenom značenju.?“
“Pa, samo sam mislio, smisao je bez daljnjega jasan svim ljudima, pa zašto još toliko razmišljati o tome? – Ali, ako me pitaš tako izravno: Molitva je za mene neka vrsta razgovora s Bogom.“
“Razgovor s Bogom … A kako možeš govoriti s tvojim božanskim Ocem, bez da vidiš određeni smisao u svojim riječima?“
„Pojma nemam. Uvijek ti sa tvojim smislom! Točan smisao je znao onaj koji je napisao molitvu.“
“Zar nikad nisi želio voditi izravan razgovor s Bogom – između tebe i Njega”
„Pa jasno, to valjda želi svatko.“
“A kako će to ići ako pri tome govoriš riječi koje je napisao netko drugi i pri tome čak ni ne razmišljaš o njihovom smislu?“
Isprva sam se ljutio na to, da je Anastazija tvrdokorno inzistirala na značenju moje naučene molitve, ali nekako uopće i nije bila toliko u krivu. Molitvu se nauči napamet i uvijek ju se ponovo recitira, bez da se ikada razmišljalo o tome, što zapravo znači.
„Pa dobro, već ću jednom razmišljati o smislu”, rekao sam Anastaziji.
“Zašto, ‚jednom‘? Možeš li govoriti ovdje i sada?”
“Da, naravno.“
“Dobro. Onda govori svoju molitvu, a ja ću slijediti tvoje misli.“
Tako sam molio Očenaš:
“Oče naš,
koji jesi na nebesima,
sveti se ime Tvoje,
dođi kraljevstvo Tvoje,
budi volja Tvoja,
kako na nebu, tako i na zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas,
i otpusti nam duge naše,
kako i mi otpuštamo dužnicima našim,
i ne uvedi nas u napast,
nego izbavi nas od zloga!.
Amen.“
Šuteći sam pogledao Anastaziju. Ali ona je spustila pogled i također šutjela. I tako je sjedila tužna, sve dok nisam mogao izdržati i upitao ju: “Zašto ne kažeš ništa, Anastazija”
Bez da je podigla glavu, odgovorila je: “Kakve riječi očekuješ od mene, Vladimire?”
“Kako to misliš, ‚kakve riječi’? Čak sam izrecitirao bez zamuckivanja. Je li ti se dopalo? Mogla si mirno reći nešto.”
“Dok si izgovarao molitvu, pokušavala sam shvatiti njen smisao i slijediti tvoje misli i osjećaje. Značenje riječi mi je jasno, ali ti si ih shvatio samo djelomično. U mislima si bio jedva nazočan, a osjećaji su nedostajali u potpunosti. Također se nisi nikome obratio. Ukratko, samo si pri tome nešto mrmljao.“
“Tekst vjerojatno nije jezično ažuriran, ali ja ga nisam izmislio, to je izvorna verzija. Između ostaloga bi tek trebala čuti što inače sve ljudi mole u crkvi. Tamo se puno više pojavljuju nepoznate riječi,* a ponekad se i promrmlja, sam sam to čuo. Stoga sam govorio izrazito polako i razgovijetno, tako da i razumiješ sve. ”
„Ali, ranije si rekao, da je molitva razgovor s Bogom.”
“Da, pa što?”
“Bog, naš Otac, je ličnost (Hvala za komentar Elena, izmijenjeno. osoba, op. prev.: u prijevodima stranih jezika se spominju različiti izrazi koji u tom narodu imaju drugo značenje, tako da je neki puta teško uskladiti izraze izvornog jezika u kojem je pisana neka knjiga, s odgovarajućim riječima nekog drugog jezika), živa materija. On osjeća i razumije, ako zaista želiš razgovarati s njim. Ali ti … ”
“Što je sa mnom? Svi se tako mole Bogu.“
„Zamisli malo, da ti se tvoja kćer Polina odjednom obrati na monoton, rastresen način i da se također tako izrazi, da to jedva i sama razumije. Bi li ti se to možda dopalo kao ocu?”
Zamislio sam tu situaciju vrlo slikovito: Polina stoji preda mnom i mrmlja nešto ispod glasa, ni sama ne znajući ono što želi. Zadrhtao sam. Tada mi je postalo jasno: molitva mora biti pomno promišljena. Riječi ne smijem samo kruto ponavljati, jer inače stojim pred Bogom kao budala. Ako i drugi ljudi žele mrmljati Očenaš, ja bezuvjetno moram shvatiti tu molitvu i to od početka do kraja. Zašto se ljudi u crkvama tako izvitopereno i staromodno izražavaju?
“Vjerojatno imaš pravo, rekao sam Anastaziji, “stvarno nisam u potpunosti mogao pratiti molitvu. Možda bismo ju opet trebali suvremeno prevesti.“
“Vladimire, čak i ovu verziju molitve se može razumjeti. U suvremenom ruskom bi se doista nešto drugačije izrazilo, ali značenje je prilično očito, kada razmisliš o tome, što ti tvoj Otac na nebu znači i što ga raduje. Što mu hoćeš reći sa svojom molitvom?“
“Pa, ono što je tamo rečeno. Molim za to da mi On daje kruh, da nas iskupi od naših grijeha, da me ne vodi u napast i da me oslobodi od zla.“
“Vladimire, Bog je sve svoje sinove i kćeri od rođenja bogato snabdio sa hranom. Samo pogledaj oko sebe, sve ti je dano. On nas voli, prema tome ne vodi nas u iskušenje. A naše grijehe nam oprašta bez da ga za to molimo. Također nas je opremio sa sposobnošću da ne popustimo porivu zla. Zašto zahvaljuješ Ocu takvim neznanjem? Okružen si Njegovim vječnim darovima. Otac koji voli, dao je svojoj djeci sve. Što bi još trebao uraditi?“
“A kad bi još nešto postojalo što nam nije dao?“
“Bog je najveći. On je svojim sinovima i kćerima od samog početka dao sve – bez iznimke sve! On je Otac pun ljubavi, za kojeg nema veće radosti nego zadovoljstvo, vidjevši svoju djecu sretnima. Reci mi, Vladimire, što da misli božanski Otac, koji je svojoj djeci od početka dao sve, kad stoje pred njim, iz dana u dan moleći: ‚Još! Daj nam još! Spasi nas, mi smo bespomoćni, mi nismo ništavni!‘ Reci, možeš li zamisliti da bi ti ili netko od tvojih prijatelja željeli imati takvu djecu?“
„Na to ti ne mogu odgovoriti odmah. Moram prvo u miru razmisiti.”
“Naravno, Vladimire, vrlo dobro! Ako budeš pronašao vremena, onda molim te razmisli također o tome, što naš Otac još želi čuti od tebe, osim tvojih vječnih molbi.“
„Kako, zar bi Bog nešto želio čuti od nas?“
“Pogodi što? Ono što svaki otac želi čuti od svoje djece.“
“Reci Anastazija, moliš li se i ti Bogu?“
“Da, to činim.”
“Onda mi iznesi jednu od tvojih molitvi.“
“To ne ide samo tako Vladimire. Moje molitve su određene za Boga.“
“Onda se moli Bogu, ali tako da ja mogu čuti. Anastazija je ustala, ispružila ruke postrance u zrak, okrenula mi leđa i počela govoriti. U samim riječima zapravo nije bilo ništa osobito, ali u mojoj unutrašnjosti su me jako dodirnule. Nije govorila na način, na koji mi obično molimo. Zvučalo je više kao kad bi se obratila bliskom prijatelju ili bliskom rođaku. Čitav niz emocija koje nastaju u živahnom razgovoru, bio je zastupljen u njenoj molitvi: strast, radost, sjajno oduševljenje. Bilo je tako, kao da je svoje riječi usmjerila nekome tko je stajao blizu nje.
„O Oče moj, Ti koji si sveprisutan!
Hvala Ti za životno Svjetlo.
Hvala Ti za prisustvo Tvog Carstva
Za slobodu voljenja.
Za postojanje Dobra!
Hvala Ti za svakodnevnu hranu,
Tvoje strpljenje i oprost grijehova na Tvojoj Zemlji.
O Oče moj, Ti koji si sveprisutan!
Kao Tvoja kćerka, odoljeti ću
Grijehu,i slabosti u sebi,
Tvojih djela biti dostojna.
O Oče moj, Ti koji si sveprisutan!
Ja sam Tvoja kći, na Tvoju radost.
Sobom ću uvećavati Tvoju slavu.
Svi budući vjekovi će živjeti kroz Tvoje snivanje!
I bit će tako! Ja tako želim, ja, Tvoja kći,
O Oče moj, Ti koji si sveprisutan!“
Anastazija je ušutjela. Činilo se da se sada tiho zabavljala s prirodom i bila je okružena svjetlucavom aurom. Dok je izgovarala svoju molitvu, mislio sam da osjećam prisutnost nekog nevidljivog bića i taj osjećaj mi je dao neuobičajeni unutarnji mir. Anastazija se sada odmaknula od mene i time je nestao i taj ugodan osjećaj. Zvao sam za njom: “Anastazija, ti si tvoju molitvu tako iznijela, kao da je netko stajao pored tebe i odgovarao ti.”
Anastazija se okrenula i pogledala me sretna. Raširila je ruke, okretala se smiješeći u krugu, a zatim mi rekla ozbiljno: “Vladimire, Bog Otac odgovara na svaku od naših molitvi, a pri tome čak govori svoju vlastitu molitvu.»
“A zašto ga onda nitko ne razumije?“
“Među zemaljskim narodima postoji toliko različitih jezika i dijalekata, ali ipak postoji jedan jezik za sve: On se sastoji od šuštanja lišća, pjeva ptica i šuma valova. Božji jezik ima čak boje i mirise. U tom jeziku, Bog daje odgovor na svaku molitvu, uz jednu molbu s Njegove strane.“
„Bi li mogla njegove vrijednosti prevesti na naš jezik?“
“Da, ali ne baš točno.“
“Zašto ne, točno?“
“Naš jezik je nejednak, siromašniji izrazom nego jezik Boga.“
“Onda napravi najbolje što možeš.“
Anastazija me pogledala, onda je odjednom ispružila ruke prema meni i govorila dubokim glasom:
„Moj dragi sine!
Koliko sada već čekam! Čekam i čekam –
Iz minute u minutu, iz godine u godinu, stoljećima!
Sve sam ti dao. Zemlja je tvoja.
Ti si u svemu slobodan, ideš svojim putem.
Samo te jedno molim, dragi moj sine: Budi sretan.
Ti me ne vidiš.
Ti me ne čuješ.
Tvojim umom vladaju sumnje i tuga.
Kamo te vodi tvoj put? Što je tvojih težnji cilj?
Ti se klanjaš pred nekim. Gle, pružam ti svoju ruku!
Moj dragi sine, molim te budi sretan!
Tvoj put te ne vodi nikamo.
Imaš svu slobodu, ali tvoj svijet se razleće u komade
A s njim i tvoja sudbina.
Ja sam prkosim razaranju.
Posljednjom travkom ću obnoviti svijet,
U starom ga sjaju opet dovesti do procvata, a i ti se isto vraćaš.
Jedno te molim: budi sretan!
Melankolija i gorčina oslikavaju crte lica svetaca,
Oni ti prijete paklom, sa sudom.
Opominju te u Moje ime.
Ipak, ja čeznem samo za vremenom, kada budemo ponovo ujedinjeni.
Vjerujem u tebe – ti ćeš se vratiti.
Znam da dolaziš.
Nisam očuh, ne,
Tvoj Otac sam Ja, a ti moj dragi sin.
Zajedno ćemo biti sretni. “
Kada je Anastazija završila, bio sam kao ošamućen. Bilo mi je, kao da sam cijelu okolinu čuo da titra, ili je možda to bila samo krv koja je u mojim venama pulsirala u vrlo neobičnom taktu. Do danas nisam točno razumio što se tada dogodilo. Anastazija je sa strašću recitirala Božju molitvu za ljude. Tko može reći da li su njezine vrijednosti bile vjerodostojne ili ne? Tko može objasniti zašto su tako uzburkale moje osjećaje? A što sada činim? Prenosim li sada svoje uzburkane osjećaje od onda realno na papir, ili me moje sjećanje vara? Miješam li njene vrijednosti s pjesmama pjesmoslovaca (Барден) koji sada opjevavaju Anastaziju? Sve je to moguće. Možda će drugi umjesto mene Anastazijine vrijednosti razumjeti ispravno.
Čim budem završio pisanje, u svakom ću ju slučaju ponovno pokušati razumjeti. Dalje pišem. No, kao i tada u šumi i sada mi ponekad iznenada odjekuju redci molitve iz tajge u ušima, sasvim iz daljine, kao kroz veo. I uvijek ponovo isplivava na površinu ovo bolno pitanje u meni. S njim mi se guraju slike i misli iz našeg života. Ne usuđujem ih se odgovoriti sam. Međutim, da ih jednostavno naokolo nosim sa sobom, za to nisam dovoljno jak.
Oh, ta molitva! Anastazijina molitva! To su ipak bile samo riječi, riječi neobrazovane pustinjakinje iz tajge, s njenim čudnim načinom razmišljanja i života. Ništa osim riječi, – ali svaki put kad odjeknu u mom uhu, nateknu vene moje ruke s kojom pišem i krv u njima pulsira brže nego inače. Kuca poput ritmičkih otkucaja sata, koji me podsjetio na potrebu da se odlučim što je bolje i kako dalje trebam živjeti. Trebam li pitati dobrog oca, da nas iskupi, oprosti nam i da nam da jesti? Ili trebam, kao Anastazija, iz duše čvrsto odlučan saopćiti:
„O, Oče moj, Ti koji si sveprisutan!
Kao Tvoj sin, odoljeti ću
Iskušenju i grijehu,
Žvjeti ću na Tvoju radost
I neprestano povećavati Tvoju slavu.”
Koja će mu molitva pričiniti više radosti? Što da radim, što da radimo svi zajedno? Kojim putem trebamo ići?
„O, Oče moj, Ti koji si sveprisutan!
Kao Tvoj sin, odoljeti ću
Iskušenju i grijehu.“
Ipak, odakle da uzmem snagu za te riječi – i snagu, da ih i ispunim?
*Ruska verzija za „Oče naš“ sadrži čitav niz staroslavenskih riječi i time nije lako razumljivo. (primj. prev.)
Povezani članci
Zdravlja svetlim mislima vasim!!
‘Bog, nas otac, je osoba,zivo bice!’
Cijenim i zivim anastazijino propovjedanje ali anastazija izgleda stavlja osobu i zivo bice kao jedno i to u bogu! Da li je to radi lakseg razumjevanja prirode onoga sto se htjelo reci o moljenju ili ona jednostavno nesmatra da je ta rijec suvisna ili ona razumije tu rijec drukcije ili je krivo prevedeno?
Razumijem i osjecam da nemolimo boga za nista osim za istinu jer jos uvjek istrazujemo u kakvom realitetu zivimo..nego mozemo samo zahvaljivat za sve sto nam je dano i na samim tim sto uopce postojimo kao nesto ZIVO i da imako mogucnost sudjelovati u bilo kakvoj kreaciji i naravno uz to postovati izvor tih kreacija stvoritelja jer to je nevjerojatno neogranicena ideja? pucam od radosti ?zivimo!!
Sjetio sam se ovog dijela predavanja…možda nekom pomogne boljem razumijevanju molitve.
https://www.youtube.com/watch?v=1JMELyhuvws
Pozdrav !
Za laku noć 🙂
https://www.youtube.com/watch?v=4o2ob357AQQ
Da bih rijeci reko… drago mi kad telepatija ovako besprijekorno radi 🙂 hvala na razumjevanju !
Brrr..ma nije zima nego je ljeto malo popustilo 🙂
Priča za dobro jutro…
” PROBUDI SE I POVEŽI SE SA SOBOM JER U TEBI JE SVE
I pitaš me šta radim?………. tragam.
Za čime?…….. tragam za istinom, za znanjem, za srećom, tragam za nečim novim ili možda starim a za koje nisam znala.
Da li sam nesto našla? ……. Da, našla sam prvo divne prijatelje koji isto tako tragaju, našla sam nešto novo za mene, neotkriveno, našla sam puno stvari … i sad tragam, učim i ne zastajem……. Ne, nikako ne zastajem, idem dalje dok me noge nose.
A znaš………. najvažnije ti nisam rekla…….. probudila sam se, probudila sam se iz sna kojim su me silom uspavali, spavala sam toliko dugo, ne vidjevši šta se oko mene dešava. I konačno sam budna….. budna za novi zivot, za nove stvari, za sve novo sto su mi odavno uzeli, ukrali od mene i sakrivali, budna da uživam u životu kakav mi je dat od Boga…
I ne dam da me ponovo uspavaju, ne dam da ponovo sanjam njihove snove, kakve su mi oni nametnuli… ne dam više nikom da mi dira… ni život, ni snove, ni moje danas, ni moje sutra……… Ne dam više ništa što je moje i pripada meni….
A sad prijatelju moj probudi se i ti, da vidiš šta su ti sve uzeli da bi oni uživali, da vidiš kako je sve lijepo a nama rekli da je loše….. nemoj da spavaš, i probudi druge, a oni će druge… da nas ima što više, jer ako ostanemo spavati, oni ce nam uzeti sve …
Blazenka Kapinkovska Kmetovska
….hvala Blaženki a i Vama koji ovo čitate !