Političke debate, suluda obećanja o tome što će uraditi ako se njih izabere, upiranja prstom, prikrivene prijetnje i uvrede konkurenciji te ostali predizborni folklor sve više preuzimaju medijski prostor kako se bliže za ovu napaćenu naciju još jedni “presudni” izbori, na kojima će biti određeno tko će upasti kao zastupnik u korporaciju HRVATSKI SABOR gdje će zastupati tko-zna-što i tko-zna-koga.

Da je riječ o korporaciji, ne da mi se po tisućiti puta dokazivati (tko to još ne zna ili ne vjeruje vlastitim očima što je upravo pročitao, neka malo pročačka po meniju REPUBLIKA HRVATSKA d.o.o. gdje je korporatizacija naše domovine nedvojbeno dokazana gomilom dokumenata), ali eto, za potrebe ovog članka, priložit ću još jedan korporativni dokumentić u nastavku, ravno iz baze podataka o trgovačkim društvima iz jednog od brojnih pipaka korporacije REPUBLIKA HRVATSKA, omraženog MINISTARSTVA FINANCIJA i njegove zloglasne POREZNE UPRAVE.

HRVATSKI SABOR OIB

Njihovi dugački, ljepljivi prstići, imaju važnu zadaću – a to je pljačkanje produktivnih ljudi i trošenje tog novca za ono što ONI žele, i rado nazivaju “općim dobrom”. I naravno, ne treba zaboraviti da od tog otetog novca i oni dobivaju plaću… koliko čujem – 46% otetoga završava u njihovim džepovima kao plaća, a ono što ostane nakon toga, ide za to famozno “opće dobro”.

Može li se “opće dobro” uopće definirati? Naravno da može.

To je ono što je dobro za svakoga.

Pljačkanje ljudi i otimanje njihovog novca postaje moralan i opravdan čin jer je kroz političu verbalnu dijareju pljačka i otimačina nazvana “općim dobrom” i ljudi puše te spike bez da se uopće zapitaju – a što je to “opće dobro”?

Zato i nije nimalo čudno da pljačkaši to što čine ne zovu pljačkom već porezom. Jer pljačkaše nitko ne doživljava kao autoritet koji ima pravo na njihov novac – ali ako se pljačkaš nazove političarem koji sjedi u HRVATSKOM SABORU i donosi zakone – e onda je to već sasvim druga priča i ljudi su skloni misliti da on takav autoritet ima.

Nije pljačka, kažu oni, jer je na papir napisano da je porez nešto što svatko treba platiti u skladu sa papirima koje su ONI napisali i nazvali ih zakonima. A svatko zdrave pameti zna da se zakone mora poštovati, zar ne?

Volio bih da mi barem netko pokuša DOKAZATI da postoji pravo donositi zakone za druge ljude.

Znači li to da je nekakvom magijom, uz pomoć mlataranja jezikom i riječima – porez prestao biti pljačka?

Volio bih da mi netko barem pokuša DOKAZATI da postoji pravo oporezivati druge ljude.

Jajan

Drugačija riječ kojom se moralno relativizira pljačka, i dalje ne znači kako nije riječ o nemoralnom činu pljačke.

A tek demokratski izbori i glasanje… ajme. I o tome valja nekoliko riječi napisati.

Idem vam za početak jednu heretičku izjavu nabiti pred oči, s nadom da ćete se uvrijediti, vi koji glasate.

Životinje se glasaju, a ne ljudi.

Uvrijedite se koliko god vas je volja, dragi glasači. Nemate POJMA što na biralištima radite.

Glasanje je čin NASILJA. Ako to ne razumijete, ne budite lijeni, suočite se s kognitivnom disonancom, ugrijte stolac i spoznat ćete vrlo brzo da je to ISTINA. Na ovoj edukativnoj platformi nebrojeno puta je dokazano da je to tako (linkovi su na kraju članka) a to što vam se moguće ISTINA ne sviđa, ne znači da će ona nestati snagom vaše vjere da ste dobri, moralni i pošteni ljudi.

Niste niti dobri, niti pošteni, niti moralni – jer nasilnici to nikada nisu bili, niti će ikada biti – koliko god političkih floskula kroz svoj život popuše.

Znate li tko ste vi?

Robovi i lanci

Ne znam tko je umjetnik zaslužan za ovu sliku, ali hvala mu velika.

Vi ste, dragi glasači, ekipa u pozadini ove slike, koja se ili čudi frajeru koji pokušava prepiliti svoje lance, ili ga uopće ne vidi jer ste previše zaposleni obožavanjem još jednog od svojih brojnih bogova.

Vi ste ti koji kreirate lance svaki puta kada se krenete glasati.

I ponosite se time.

Ljuti ste na one koji ne žele biti okovani.

Tražite da ih se kazni.

Zagovarate čak da se zakonski propiše obveza biranja vaših političkih gospodara.

Govorite im da se isele iz svoje domovine ako im se ne dopada biti okovanima.

Kažete, odseli se u Somaliju.

Na Mars.

U drugu galaksiju.

Darth_Vader_Leia

Kažete – ako ti se ne sviđa biti rob, naprosto se odseli – tko ti brani?

Ja kažem – odselite se vi – ili se probudite, pronađite pilu i krenite piliti lance. Jer dolazi vrijeme, brzinom zahuktalog vlaka, kada će se na vaše nasilje početi odgovarati primjenom adekvatne količine sile.

Ako ne razumijete da postoji razlika između sile i nasilja – i o tome podosta možete naučiti na Zvonu Istine. Možete naučiti kako prepoznati što je to nasilje, a što je to sila. Možete naučiti da nasilje nitko nema pravo inicirati, te da silu ima pravo primijeniti svatko da se od nasilnika obrani.

O sili i nasilju može se ponešto, zapravo podosta, naučiti OVDJE i OVDJE i OVDJE.

Fascinira me koliko je ljudi danas ponosno time što su robovi.

“Nitko ne može staviti lance na noge drugog čovjeka, a da naposlijetku ne otkrije kako je drugi kraj lanca pričvršćen za njegov vlastiti vrat.” – Frederick Douglas

Znate li, dragi glasači, tko je bio Frederick Douglas?

Ne znate? Vrijedilo bi da saznate. Taj frajer bio je ekspert za lance.

Anarhija – i sa tom riječi vas političari plaše. Kažu, bez njih nastala bi anarhija, a onda lažu o tome što anarhija uistinu jest, i lagali su stoljećima, sve dok im ljudi nisu povjerovali da anarhija znači kraj civilizacije koja će biti ugušena u krvi nevinih.

Idemo malo o toj strašnoj riječi utvrditi gradivo.

Anarhija znači – bez vladara.

I to je sve što ta riječ znači.

Dakle – ako kažete da niste anarhist – kažete da želite imati vladara. Ako želite imati vladara, po definiciji niste ništa više od običnog roba. Izlaskom na izbore – između brojnih drugih stvari – potvrđujete svoj robovski status – kako u materijalnoj, tako i u duhovnoj ravni postojanja. Broj ljudi koji se javno deklariraju kao robovi zapanjujuće je velik.

Jeste li i vi među njima?

Ako 11. rujna iziđete na birališta makar da poništite svoj listić – jeste, među njima ste i vi.

Naime, što će se dogoditi kao posljedica tog čina glasanja?

151 guzica, u najmanju ruku sumnjivih namjera i još sumnjivijeg morala, zasjest će u meke saborske fotelje. Sjedeći u njima, imat će mogućnost činiti ono što ne mogu činiti ako u njima ne sjede. Jer su prije sjedanja u fotelju, bili isti kao i vi. Nisu imali pravo donositi “zakone” za druge ljude.

Zašto nisu imali to pravo?

Zato što to pravo uopće NE POSTOJI. Nitko ga od nas nema. Jer smo svi jednaki.

A ono što nemamo – ne možemo dati drugome. Nije li to očito svakome?

Ako nemamo pravo pisati zakone za druge ljude, kako se to pravo, i odakle, najednom stvorilo u onih čija su se dupeta našla u saborskim foteljama? Kako smo im dali pravo da čine nešto što nitko od nas nema pravo činiti? Mislimo li da im to pravo možemo dati (iako ga sami nemamo pa ga ne možemo dati) time što smo zaokružili njihovo ime ili stranku na komadu papira, u mističnom ritualu naziva glasanje na demokratskim izborima?

Teško pitanje, zar ne?

Odgovor na njega je samo jedan jedini, ali neće se dopasti svakome. Neće se dopasti niti jednom jedinom zagriženom glasaču i zagovorniku tiranije koja se skriva iza riječi “demokracija”…

Odgovor je zaista jednostavan.

NE POSTOJI u stvarnosti proces niti ritual (kako god ga nazvali) kojim se nepostojeće pravo transformira u postojeće.

Oni koji to unatoč tome pokušavaju uraditi, zapravo pate od psihičkog poremećaja.

Naime – iz tih tipova koji će zasjesti u saborske fotelje, formirat će se nova ekipa ljudi koja će raditi pod korporacijom naziva VLADA REPUBLIKE HRVATSKE.

A “vlada” je zapravo vrlo slična psihičkom poremećaju.

Zašto?

Zato što se teorija da “vlada” kao izvršni entitet uopće postoji ne može dokazati primjenom nečega što se zove znanstvena metoda. Dakle – ne može se nikako dokazati da “vlada” postoji.

Što nam onda preostaje? Preostaje nam samo VJEROVANJE da “vlada” postoji, i stoga se vjera u vlast uopće ne razlikuje od religije. Ta se religija naziva DRŽAVIZAM i rekao bih da je riječ o najdestruktivnijoj i najopasnojoj religiji fundamentalističkog tipa koja je nastala od zore čovječanstva do danas. Riječ je o religiji s najbrojnijim članstvom na ovoj planeti, a ono što bi u tome bilo smiješno da nije žalosno, je to što većina od njih uopće ne znaju da su pripadnici te religije čija je razorna moć planetarnog karaktera.

Ta religija postoji jer ih je društveno programiranje uvjetovalo da VJERUJU kako postoji autoritet – i da je “vlast” jedan od mnogih autoriteta čije se osporavanje smatra herezom najgore vrste.

Dakle – budući ne postoji niti jedan jedini empirijski dokaz koji bi podržao ispravnost teorije da postoji “vlada” – ali postoji GOMILA empirijskih dokaza koji izvan svake sumnje pokazuju počinjenu ŠTETU zbog VJEROVANJA da “vlada” postoji, jasno je da prvo što pojedinac treba uraditi da bi krenuo sanirati počinjenu štetu, jest krenuti izbacivati ničim utemeljene bedastoće uprogramirane u njegov vlastiti um – poput one da postoji pravo da se nad ljudima vlada.

Oni koji će glasati – opet će imati priliku odabrati lažove da im kroje živote.

Znajte da su lažovi bespomoćni bez onih koji u njihove laži vjeruju. Bez vjernika, lažovi su nemoćni IŠTA uraditi i stoga je državizam osuđen na propast, zahvaljujući mnogim ljudima koji su odabrali zagrijati stolicu, pogledati u svoje srce i dušu, suočiti se sa vlastitim demonima i kontradikcijama unutar vlastitog uma, riješiti ih, i koji su potom odlučili prestati surađivati s robovlasničkim sustavom kontrole na bezbrojne načine.

Spoznaja o tome što čin glasanja jest – i odbijanje da se u tom ritualu sudjeluje – samo je jedan od koraka na putu otvaranja svijesti.

Jedino to će nam osigurati bolje sutra. Svijest o tome tko mi jesmo.

Političari to neće uraditi. Oni žele ljude dovoljno pametne da pritiskaju gumbe i dovoljno glupe da izvršavaju naređenja te da ne postavljaju ovakva pitanja kakva možete čitati na ovim stranicama.

Povijest je dokazala da je razmjer štete zbog čovjekove vjere da postoji autoritet nevjerojatnog obima, gotovo nepojmljivog ljudskome umu. Ali dovoljno je pogledati oko sebe, i vidjet ćete kako je riječ o Istini.

I na kraju, evo obećanih linkova za one koji se možda po prvi puta susreću s ovom temom:

IDEMO JOŠ JEDNOM U KRUG, MOŽDA VIDIMO NEŠTO NOVO!

PLANINA DREKA

REFERENDUM = ROBOVLASNIŠTVO

IZBORI SPECIJAL – VOTE

IZBORI SPECIJAL – MORAL I POREZ

IZBORI SPECIJAL – ANARHO SINDIKALNA KOMUNA

IZBORI SPECIJAL – SDP, HDZ, ŽZ, MOST, XYZ?

IZBORI SPECIJAL – GLASOVATI ILI NE, PITANJE JE SAD!

IZBORI SPECIJAL – LJUDI KOJI MISLE

IZBORI SPECIJAL – TVRDOKORNI BIRAČI

IZBORI SPECIJAL – PRAVO ILI DUŽNOST

IZBORI SPECIJAL – DEMOKRACIJA

IZBORI SPECIJAL – BIRAM NEUTRALNOST

IZBORI SPECIJAL – BOG I HRVATI

USUSRET IZBORIMA 2016 – PRVI DIO – KOGA ODABRATI?

USUSRET IZBORIMA 2016 – DRUGI DIO – POLITIČARI ILI MAFIJAŠI?

USUSRET IZBORIMA 2016 – TREĆI DIO – BREXIT I LJEPOTA DEMOKRACIJE

USUSRET IZBORIMA 2016 – ČETVRTI DIO – PREDIZBORNA OBEĆANJA

31 Responses

  1. Ljudskom stvarnošću upravlja povjerenje koje su, posredstvom uma, pridali stvarima (vjenčani list), odnosima (brak), ljudima (papa, muftija, guru…, okolnostima (Hrvat)….i td. Sve dotle dok tako vjeruju, predmet njihove vjere bit će im, ne samo utoritet, nego i gospodar. Oni koji vjeruju u sotonu, susreću njegove tragove posvuda…oni koji ne vjeruju, ne susreću ih nigdje… Za jedne i druge vrijedi isto: “Neka ti bude po tvojoj vjeri!” O biva tako. Promijeni uvjerenja i stvarnost se mijenja.

  2. Valter, pročitao sam tekstove i želim biti siguran da sam dobro razumio jednu stvar.
    Ti smatraš da glasač glasanjem vrši nasilje nad tobom koji ne glasaš i objavio si nepostojanje osobe? Ako da, možeš li molim te u najvažnijim crtama obrazložiti logički slijed koji te dovodi do tog zaključka?

    1. 1. Može li se na drugoga prenijeti pravo koje sam ne posjedujem?
      2. Postoji li mogućnost stvaranja prava koje se prenose na drugoga, dogovorom i/ili udruživanjem pojedinaca, od kojih nitko ta prava pojedinačno ne posjeduje?

      Potpuno je jasno da su odgovori na oba pitanja NE.

      Zatim se treba zapitati, kakva je uzročno-posljedična veza djelovanja ljudi koji bez ikakvih dokaza, dakle isključivo iracionalnim vjerovanjem kako su odgovori na ta dva pitanja DA, glasanjem odlučili stvoriti takvu stvarnost?

      Posljedica je kreacija represivnog sustava kao lažnog autoriteta, za koji velika većina ljudi smatra da jest autoritet, s ljudima koji unutar tog sustava rade i odluke izabranih utjeruju svakome tko se ne drži tih odluka, i to nasiljem.

      Stoga, jasna je uzročno posljedična veza čina glasanja i prenošenja nwpostojećih prava na drugoga te vjerovanja glasača u autoritet koji taj autoritet ne može dokazati kada ga se na to izazove, s posljedičnom primjenom nasilja nad onim tko osporava njihov autoritet.

      Glasači su stoga suučesnici u nasilju, ali ne i najodgovorniji za nasilje. Onaj koji svojim djelovanjem (obično krajnji izvršioc naredbi: Poreznik, sudac, policajac itd) čini štetu ljudima utjerivanjem odluka donešenih od lažnog autoriteta snosi najveću odgovornost za štetu. Jer da je takav ODBIO naređenje do manifestacije štete u stvarnosti ne bi došlo. Ali – do nasilja je došlo jer glasači pogrešno odgovaraju na gornja dva pitanja, stoga se njihovo suučesništo ne može zanemariti.

      Stoga je iznimno bitno shvatiti princip ne-iniciranja nasilja i držati se toga. Glasanje je praktično prvi impuls za stvaranje nasilnog okruženja, a nastao je iz najdestruktivnijeg vjerovanja da postoji autoritet koji ima pravo nad ljudima vladati uz primjenu prijetnji, prisile, nasilja, i naposlijetku i krajnjih mjera poput umorstva onih koji razumiju da nitko ni nad kime nema pravo vladati.

      Ako nije dovoljno jasno, reci pa mogu pokušati dodatno objasniti kroz primjere.

      1. Hvala.
        Sad, ako bismo uzeli hipotetski situaciju u kojoj se odluke donesene od toga autoriteta ne utjeruju nad onima koji ne glasuju, bi li onda bilo nasilja?
        Hipotetska situacija 2: imaš prethodno opisano, glasače i neglasače, i glasači odaberu kao već mnogo puta do sada svoga vladara. No ovaj put taj vladar odlučuje (samoinicijativno, bez najave) početi utjerivati odluke i nad neglasačima (dio ljudi je prihvatio biti utjerivač). Da li su svi glasači odgovorni za nasilje?
        Napomena: postavljajući ova dva pitanja nisam smetnuo s uma tvoja pitanja 1. i 2. tj. ne poričem iluziju u kojoj su glasači, već pokušavam definirati gdje točno leži odgovornost i gdje započinje nasilje.

        1. Hipotetska situacija 1:
          Da. Bilo bi ga nad onima koji glasuju. Također, bilo bi ga i među onima koji ne glasaju, jer iluzorno je očekivati da će svatko razumjeti princip ne-iniciranja nasilja kao i razliku između sile i nasilja. Ipak, nasilja bi unutar te skupine ne-glasača gdje većina ljudi razumije princip ne-iniciranja nasilja i nasilje smatraju nemoralnim i neprihvatljivim ponašanjem, bilo daleko manje nego u skupini glasača gdje se nasilje smatra moralno opravdanim i stoga i postoji represivni aparat koji ima monopol na primjenu nasilja, koje se opravdava “zakonima”. Međutim to je potencijalno bolja situacija od trenutne, jer su samo glasači pod represijom jer su glasovanjem sklopili (iz znanja ili neznanja, svjesno ili nesvjesno) implicitni ugovor sa svojim gospodarima – vidi članke o DRUŠTVENOM UGOVORU OVDJE i OVDJE.

          Hipotetska situacija 2:
          Djelimice jesu odgovorni, jer njihov vladar i gospodar ne bi uopće postojao da može takvu odluku donijeti, a da ga glasanjem upravo oni nisu postavili na tron vlasti i plaćaju njegove izvršioce naredbi te njihovu opremu i oružje. Ipak najveću odgovornost za počinjeno nasilje i izazvanu štetu i u ovom slučaju ne nose niti glasači, niti vladar koji je donio odluku – već izravan izvršioc nasilja (to je onaj koji samo radi svoj posao jer takav je zakon. Inače da nije, ne bi on, jer misli da je dobar, moralan i pošten čovjek). Da on odluči NE INICIRATI NASILJE (što može odlučiti jer ima nešto što se zove slobodna volja) – ne bi uopće moglo doći do nasilja, niti manifestacije štete u stvarnosti koja je posljedica tog nasilja – i stoga bi se oni manje odgovorni mogli, da prostiš, jebati sa svojim uvjerenjima i naredbama do kraja vječnosti jer nasilja i štete ne bi bilo, koliko god oni puta glasali, i koliko god puta vladari izdali naredbe za iniciranje nasilja.

          Gdje počinje nasilje je pitanje koje MNOGI pokušavaju relativizirati. Pogledati tri linka u članku koji vode na članke koji se bave silom i nasiljem. Unutar jednog od njih je tabela koja VRLO JASNO I TOČNO pokazuje što je to sila, i što je to nasilje.

          Ako ima još pitanja ili nejasnoća, stojim na raspolaganju.

          1. Evo ipak jedan primjer. Namjerno odabirem ekstreman primjer da se bolje uoči ultimativno zlo koje se krije u činu iniciranja nasilja.

            Harry S. Truman naredio je bombardiranje Hiroshime za 6.8.1945. Niz zapovjedni lanac naređenje je stiglo do 14 članova posade bombardera Enola Gay pod zapovjedništvom Paula Warfielda Tibbetsa mlađeg. Posada je izvršila naređenje, i u trenutku pobila više od 200 tisuća ljudi, ranila još oko 100 tisuća, razorila grad a o posljedicama radijacije da ne govorimo.

            Tko je najodgovorniji za to?

            Bi li do tog gnjusnog čina i nevjerojatne štete došlo, da vojnik koji je pritisnuo polugu i ispustio nuklearnu bombu – odbio to učiniti?

            Taj vojnik je najodgovorniji za taj strašan i sramotan događaj. A ne predsjednik koji je izdao naredbu. Ne kapetan posade. Mogli su oni naređivati do besvijesti, ali do toga ne bi došlo da je vojnik ODBIO baciti bombu.

            Dakle jasno je da nije problem u zapovjednom lancu.

            Problem je u LANCU POSLUŠNOSTI i odbacivanju slobodne volje da se procijeni što je to ispravno, a što krivo činiti, i sakrivanje iza moralno-relativističkih (vidi drugi stup sotonističke ideologije OVDJE) riječi “ja samo izvršavam naredbe”. Vidi jedan kratak video o tome OVDJE.

          2. Jasno mi je što smatraš pod silom i nasiljem, pokušavam na primjeru glasanja identificirati početak nasilja.
            Hipotetska situacija 1:
            Što se tiče tvog odgovora na prvu situaciju, morati ću uzeti samo ovaj dio: “Da. Bilo bi ga nad onima koji glasuju.”, jer za ostatak odgovora uveo si dodatne premise (“bilo bi iluzorno”) u ovu hipotetski situaciju.
            Hipotetska situacija 2:
            Dakle kada bi izvršioc odbio izvršiti nasilje, ne bi bilo nasilja, niti izvršioca, niti odgovornosti za nasilje.
            Kada bi izvršioc bio spriječen od glasača u izvršavanju nasilja, ne bi bilo nasilja, ne bi bilo izvršioca, ne bi bilo odgovornosti za nasilje.
            Iz ovoga mislim da bih mogao zaključiti da glasanje nema direktnu povezanost sa nasiljem odnosno glasač nije odgovoran za nasilje zbog glasanja već zbog nesprječavanja ili prešutnog podržavanja nasilja.
            Istina da glasanje ima korelaciju sa nasiljem ali ne vodi nužno ka nasilju dakle nema direktni kauzalitet. Drugim riječima glasanje ne inicira nasilje.
            Prije nego nastavim reci da li po tvom sudu ima greške u ovom zaključku.
            Napominjem, diskutiramo untar hipotetske situacije bez tereta današnje “stvarnosti”.

          3. ne bih rekao da ima grešaka u tvojem promišljanju. Zato i navodim “stupnjevanje” odgovornosti kroz primjere. Glasači jesu odgovorni, ali na ljestvici od 1 do 100, dao bih im 1. Naredbodavcu bih dao 2. Prenositelju naredbe (operativno zapovjedništvo) dao bih 3. To je ukupno 6/100. Izvršiocu čina nasilja dao bih 94.

          4. Molim te dodatno obrazloži svoju ljestvicu jer je kontradiktorna mom promišljanju. Iz njega proizlazi da je glasač na 0% ako čin ne završava nasiljem.
            Nadalje ja ne bih uopće rangirao odgovornost.
            Ako naredba završava nasiljem onda su svi odgovorni jednako.
            Ako naredba ne završava nasiljem, jednako su odgovorni samo naredbodavac i svi prenosioci.

          5. ako nije došlo do manifestacije štete u stvarnosti, jer je krajnji izvršioc odbio izvršiti naredbu, nema niti odgovornosti za štetu jer naravno – šteta ne postoji. Tu si u pravu – glasač je na 0%, ali također i naredbodavac, i operativac, i izvršitelj (koji to zapravo nije jer nije izvršio naredbu).

            Kada deriviraš unazad uzročno-posljedični niz nastanka štete, vidjet ćeš da postoji odgovornost za nastanak štete. Ona se ne bi dogodila da nije bilo glasača, koji su stvorili naredbodavce, koji su zaposlili operativce koji prenose naredbe izvršiocima.

            Šteta može nastati i bez glasača, i bez naredbodavaca, i bez operativaca – ali NE MOŽE NASTATI BEZ IZVRŠIOCA. Stoga postoji stupnjevanje odgovornosti, i najveća je odgovornost na izravnom počinitelju štete.

            Stoga, u takvom slučaju da počinitelj odbije djelovati na način koji će manifestirati štetu u stvarnosti, onaj koji samo izdaje naredbe, nije ništa više od dvorske lude jer ga nitko ne doživljava kao autoritet. Također, i glasač je tek klaun koji samo bira tko mu je najzabavnija dvorska luda. To su (bez ljudi spremnih provesti njihove ideje u stvarnost) samo psihički poremećeni ljudi koji misle što god misle, govore što god žele govoriti, zaokružuju imena na glasačkim listićima koja god žele, ali što god činili, ne nastaje šteta jer NITKO NE PUŠI FORU O POSTOJANJU AUTORITETA I NUŽNOSTI PRIMJENE NASILJA.

          6. Ako ideš pak previše unatrag zaključiti ćeš da kada ne bi bilo ljudi sigurno ne bi bilo ni nasilja. 😉 Ali to ne rješava ništa.
            Neću se moći složiti da nema odgovornosti kad nema nasilja a ima inicijatora. Rijetko citiram religijske izvore ali i među njima se ponekad nađe istine. Znaš onu griješiti se može mišlju, riječju, djelom i propustom? Vjerujem da ima i drugih načina da se isto kaže npr svako djelovanje kreće od misli/ideje. Dakle iako nasilje ne mora biti nužno rezultat u djelu, naredbodavac (inicijator) i prenosioci su ipak ga proveli. Naredbodavac mišlju i riječju a prenosioc riječju. Kada je pak nasilje rezultat, onda imamo izvršioca koji nasilje sprovodi u djelo i glasača koji propušta to spriječiti. Svatko je “zgriješio” i svi su jednako odgovorni.

            Mislim da sada možemo napustiti hipotetske situacije.
            Ako si svjestan svega što smo rekli, posebice da je odgovor NE na pitanja 1. i 2. iz tvog prvog odgovora, i glasaš i boriš se protiv nasilja (sprječavaš nasilje riječju i djelom) ne vidim što je to toliko problematično u glasanju da se treba boriti protiv tog čina ovom silinom kojim to ti radiš.
            Naravno da nema nikakvog smisla glasati za nekog tko će provoditi nasilje da biš se onda borio protiv tog nasilja.
            Zato pretpostavimo da postoji opcija za koju ima smisla glasati, koja svojim djelovanjem neće inicirati nasilje, koja sabotira sistem. Pročitao sam linkani članak i diskusiju u kojoj se to spominje i želio bih se baš na to nadovezati.
            Postaviti ću jednu tezu na koju bih volio čuti tvoj komentar: Djelovanje Arbitražnog suda je u istim okvirima i na istim principima kao što bi bilo i glasanje za tu hipotetsku opciju.

          7. “Neću se moći složiti da nema odgovornosti kad nema nasilja a ima inicijatora.”

            Ako postoji odgovornost kada se čin nasilja NE dogodi u onoga tko je POKUŠAO mlaćenjem jezikom nekoga potaknuti da nasilje počini, ona bi se moguće mogla pronaći tek u sferi moralnosti izrečenog. Kako ne postoji stvarna, mjerljiva šteta zbog mlaćenja jezikom, rekao bih da se ta potencijalna odgovornost seli u sferu nečijih pojedinačnih moralnih preferenci o tome što mu je prihvatljivo ponašanje, a što nije. U tom slučaju svatko može okrenuti leđa onome čije mu se moralne preference i izrečene ideje ne dopadaju ili nisu u skladu s njegovima. Dakle, jasno je kako društvena izolacija onih koji zagovaraju primjenu nasilja, na način da se takvim ljudima okrenu leđa, njima šalje jasnu poruku kako su ideje koje zagovaraju ljudima neprihvatljive.

            Naime, nije li jasno, da se takve ideje uopće ne mogu provesti bez sustava centralizirane vlasti? Stoga oni koji takve ideje imaju, njih ne izriču javno, ali uz pomoć alata – represivnog sustava – imaju itekakvu mogućnost da kroz dugačak vremenski period, korak po korak, DJELUJU na ostvarenju svojih ideja. SToga je nužno ukloniti PRISTANAK, makar i prešutni, da čine to što čine kroz sustav koji im je na raspolaganju.

            Zgriješiti mišlju, riječju, djelom i propustom?

            Svakako za raspravu, ali ne sa mnom. Ja sam pragmatičan tip i ne želim raspravljati o percepciji štete i percepciji odgovornosti, već o stvarno nastaloj šteti za koju postoje stvarno odgovorni ljudi. Što se mene tiče, svatko može misliti kako bi bilo super pobiti 7 milijardi ljudi, pa i govoriti to onima koji su ga spremni slušati. Međutim, naša stvarnost se kreira DJELOVANJEM a ne mlaćenjem jezikom, jednako kao i stvarna, mjerljiva šteta za koju UVIJEK postoji odgovornost. Dakle, kakva je odgovornost u onoga tko propagira genocid, ako ga nitko ne doživljava i ne želi s takvim tipom imati nikakva posla te ga smještaju u svojevrsnu društvenu izolaciju? Odakle takvome resursi da provede svoje ideje? Nema ih i nikada ih neće imati. Dakle, ne postoji “grijeh” kako ga ti opisuješ, osim unutar tvog vlastitog moralnog svjetonazora, i svakako ne postoji “jednaka” odgovornost, opet nigdje osim unutar tvog uma sa tvojim moralnim svjetonazorom.

            “…ne vidim što je to toliko problematično u glasanju da se treba boriti protiv tog čina ovom silinom kojim to ti radiš.”

            Problematično je ITEKAKO. Čin glasanja je u skladu s trećim stupom sotonističke ideologije, i IMA mjerljive, štetne posljedice koje nastaju iz tog čina a koji je posljedica vjerovanja da postoji autoritet, netko tko treba nasilno dominirati nad svima ostalima. Čin glasanja je, opet ću spomenuti, čin sklapanja UGOVORA koji monopolizira i “legalizira” primjenu nasilja, bili toga glasači svjesni ili ne. Nastaje stoga transformacija nečeg što je KRIVO u nešto što mnogi smatraju ISPRAVNIM, a to je da odluka većine koji PRISTAJU na stvaranje nasilničkog represivnog sustava u tzv. demokratskom procesu, PONIŠTAVA nedostatak pristanka pojedinca koji ne želi imati veze s tom represijom. Dakle, to nas vodi opet nazad u drugi stup sotonističke ideologije – moralni relativizam.

            “Zato pretpostavimo da postoji opcija za koju ima smisla glasati, koja svojim djelovanjem neće inicirati nasilje, koja sabotira sistem.”

            I ta opcija će morati primijeniti nasilje da bi svoje ideje provela. VLAST se temelji na IDEJI da postoji autoritet, koji ima pravo činiti ono što ostali nemaju (trpanje ljudi u kaveze, krađa njihovog novca kroz “poreze” itd) sredstvima prisile koja se rabe ukoliko se ljudi ne pokore njihovim idejama. Bez sredstava prisile koja se primjenjuju, VLAST ne može postojati.

            “Djelovanje Arbitražnog suda je u istim okvirima i na istim principima kao što bi bilo i glasanje za tu hipotetsku opciju.”

            ASP je alat koji služi za obranu od nasilja, posebice onog koje čine agenti sustava, i to je za sada najpametnije što smo uspjeli smisliti – što ne znači da ne postoje još pametnije opcije koje ovoga trenutka ne vidimo. ASP ne djeluje u istim okvirima i na istim principima kao i glasanje za hipotetsku opciju koju si naveo, jer ASP ne može djelovati bez PRISTANKA dviju stranaka koje su sklopile ugovor o arbitraži, što znači da ne postoji prisila. Kad postoji pristanak, ne postoji nasilje. Analogija tome je boksački meč ili ultimate fight borba u kavezu od žice – dva tipa su pristala ubijati boga jedan u drugome po određenim pravilima, i stoga u njihovom djelovanju ne postoji niti prisila da to rade, a ako ne postoji prisila, ne postoji niti nasilje. U slučaju pobjede hipotetske opcije koju navodiš – opet se smatra da odluka većine poništava nedostatak pristanka pojedinca (kojih je ruku na srce, više od te većine) na njihove ideje, i eto nas opet u moralnom relativizmu sotonističke ideologije.

            Nadam se da sam u dovoljnoj mjeri pojasnio. Ako nisam – pitaj pa idemo dalje.

          8. Evo me natrag, zadnjih dana nažalost nisam našao vremena za nastavak diskusije.
            Nisam svojim odgovorom mislio skretati u moral i grijeh. Namjerno sam riječ “zgriješiti” stavio u navodnike jer ju nisam htio koristiti u obliku grijeha već pogreške. No neću nastavljati tu raspravu kad i sam kažeš da si pragmatičan i ne želiš raspravljati o tome.
            Što se tiče ASP-a; kako si mislio utjerivati potraživanja? Nisam li u nekoj snimci predavanja čuo spomen trgovačkog suda? Na to sam mislio kada sam spomenuo iste okvire, odnosno korištenje istog sotonističkog autoriteta. Ne priznaješ li tim činom autoritet države? Ili već samo registracijom udruge nisi li priznao kralja?
            Možda je vrijeme i da kažem otvoreno zašto sam uopće započeo diskusiju. Još od prije samog početka iste se slažem sa tvojim razmišljanjem što činimo glasanjem i kada bih bio siguran da bi se većini ljudi dalo objasniti zašto treba prestati glasati mislim da ni trenutka ne bih oklijevao ići svima objašnjavati. No nisam siguran da li je shvaćanje ovog sustava u ovom trenutku moguće za više od 10% ljudi. Stoga mi se i pojavila ideja može li se više postići glasanjem nego ne glasanjem. Može li dovođenje sistema do apsurda imati veći odjek nego neglasanje? Siguran sam da ne glasanjem se postavljaš na sigurnu stranu, no može li se više od toga?
            Smatraš li da ćeš uspjeti skupiti potrebnu većinu da ne glasanje ima ikakvog djelovanja? Ako da, kolika je ta potrebna većina?

          9. pa, rekao sam mnogo puta da je ASP za sada najpametnije što smo uspjeli smisliti. Naravno da ima kontradikcija unutar toga, nismo pronašli načina kako da ih izbjegnemo, ali duboko smo ih svjesni. Neke od njih si i sam naveo. Kako ćemo utjerati pravorijek ASP? Niti to ne možemo bez njihovog sustava ovog trenutka učiniti, i morat ćemo zakoračiti jednom nogom u njega ukoliko ćemo to morati uraditi. Kako se to radi, jasno je opisano u Zakonu o arbitraži.

            Što se glasanja tiče, smatram da je iznimno važno da prestanemo davati potvrdu operaterima robovlasničkog sustava kontrole da smo njihovo vlasništvo, što ljudi rade samim činom glasanja. To je čin koji nema samo posljedice u materijalnoj sferi postojanja čovjeka, već i u duhovnoj, i zato je važno da tu ne pokleknemo. I zato smatram da ne glasanje ima ITEKAKAV ZNAČAJ upravo u duhovnoj sferi čovjeka – a kako gore, tako i dolje… Sustav već ovoga trenutka pokazuje svoju apsurdnost, i ne treba mu VIŠE glasača da bi ta apsurdnost postala vidljivija – već manje njih.

            To je moje mišljenje. Moguće je da u ponečemu griješim i da ne vidim čitavu sliku, ali zasigurno ne griješim u jednoj jako važnoj stvari – znam da prava koja ja sam nemam, ne mogu prenijeti na drugoga. A to je ono što glasači čine kada biraju svoje vladare.

          10. Nikako da stignem naći dovoljno vremena za nastavak diskusije tako da ti se za sada samo želim zahvaliti na iscrpnim odgovorima… 🙂

  3. What a tragic realm this is, he reflected. Those down here are prisoners, and the ultimate tragedy is that they don’t know it; they think they are free because they have never been free, and do not understand what it means.

    Philip K. Dick

  4. @Miko nebi rangirao odgovornost…istrgnuto iz konteksta…a šta bi rangirali inače?
    …baš bi volija da me upute geniji i talenti!

  5. G. Valter, prije par mjeseci ste mi poslali broj mobitela ( u vezi prekršajnog prava – na sudu se branim ustavom) ako se sjećate…
    Igrom slučaja sam izbrisao taj mail. Pa ako bi bili ljubazni ponovo poslati broj bio bih Vam vrlo zahvalan.

    Pozdrav, Božidar

  6. “Evo ipak jedan primjer. Namjerno odabirem ekstreman primjer da se bolje uoči ultimativno zlo koje se krije u činu iniciranja nasilja.
    Harry S. Truman naredio je bombardiranje Hiroshime za 6.8.1945. Niz zapovjedni lanac naređenje je stiglo do 14 članova posade bombardera Enola Gay pod zapovjedništvom Paula Warfielda Tibbetsa mlađeg. Posada je izvršila naređenje, i u trenutku pobila više od 200 tisuća ljudi, ranila još oko 100 tisuća, razorila grad a o posljedicama radijacije da ne govorimo.
    Tko je najodgovorniji za to?
    Bi li do tog gnjusnog čina i nevjerojatne štete došlo, da vojnik koji je pritisnuo polugu i ispustio nuklearnu bombu – odbio to učiniti?
    Taj vojnik je najodgovorniji za taj strašan i sramotan događaj. A ne predsjednik koji je izdao naredbu. Ne kapetan posade. Mogli su oni naređivati do besvijesti, ali do toga ne bi došlo da je vojnik ODBIO baciti bombu.
    Dakle jasno je da nije problem u zapovjednom lancu.
    Problem je u LANCU POSLUŠNOSTI i odbacivanju slobodne volje da se procijeni što je to ispravno, a što krivo činiti, i sakrivanje iza moralno-relativističkih (vidi drugi stup sotonističke ideologije OVDJE) riječi “ja samo izvršavam naredbe”. Vidi jedan kratak video o tome OVDJE.”

    ali baš sve si rekao u ovom postu.
    upravo što ja uporno ponavljam svuda po forumima – STRAH I IZBOR
    Ljude je strah i zbog straha(koji je usađen ljudima odgojem,vjerama, školama, medijima) imaju izbore takve kakve imaju. kada taj pilot ne bi imao straha (od otkaza, od društvenog neprihvaćanja, gladi, neimaštine) onda bi bez razmišljanja odbio izvršiti genocid i pobjegao bi što dalje od tih ljudi koji tako naređuju.
    a zašto strah kada je zemlja puna obilja i svega, i nitko ali baš nitko ne mora patiti ukoliko bi uzeli u obzir IZBOR i odgovornost za taj izbor. ja sam valjda izrod kada ja idem uglavnom glavom kroz zid a da prije toga ni ne provjerim koliko je zid tvrd. ili mi nisu uspjeli usaditi taj strah. uglavnom oduvijek ignoriram sistem,ne idem doktorima(tu valjda imam sreće ali dosta radim na prevenciji – prehrana i zdrav život), nikada u životu nisam išao glasati, niti ću ikada ići, ja ignoriram sistem otkad znam za sebe, ne plaćam policijske kazne od početka, nemam bankovni račun, imam godinu dana radnog staža(u jednom periodu imao obrt) a radim otkad znam za sebe(sada cu 35g). netko bi rekao rad na crno, ali meni je to rad, i to krvavi rad ponekada. da neko ne misli da nemam život, ali itekako živim , imam ženu i djete od godinu dana(da sam ranije naletio na zvono istine ne bi se zahebo sa brakom), primanja imamo nezavisno za ikakve države – ja radim sa ljudima a ne sa ikakvim firmama i državama, prodam svoju uslugu i to naplatim, malo pčelice, malo plastenik sa svježom hranom – opet prodajem ljudima a ne firmama ili državama ili nekim slovima na papiru. meni država ne treba da bi ja živio i to sretno i zadovoljno živio i dok države propadaju i upadaju u “recesiju” na taj način ću ja nastaviti živjeti dok oni koji su vezani za državu….”recesija”.
    kako me ljudi stoga gledaju – roditelji misle da sam otpadak društva, imam par frendova sličnoe situacije i jedino oni razumiju, nekima je zanimljiv takav način zivota ali postanu ljubomorni na moj život jer ih je strah promjeniti svoj. to ponekada izgleda kao da sam ja svuda, da imam sve a koda nista ne radim – stvar je u tome da ja sebi sam određujem kada ću sto raditi pa to tako izgleda, a zapravo sam na nogama od jutra do mraka i uvijek nesto se gomba. još sada kada nisam dijete htio krstiti – pa moj otac vise ne prica samnom(mislim da ce ga proci jer cijeli zivot radim kontra svega sistemskog(kontra njega) i uvijek mi je na kraju bio tu, pomirio bi se sa mojim izborom), ne znam sta bi mi rekao da mu kažem da nisam dijete dao cjepiti – a on doktor- dobro pa ne zivim vise s njima.
    Ljudi svi imamo IZBOR ali se prvo treba riješiti strahova da bi izbor bio najbolji za dušu i dobrobit drugih duša.
    pozdrav dobri ljudi – samo istina

    1. Problem je što su svi dio sistema i time svi su odgovorni, jer se sam sistem već pokazao zlim. Od kada počinjemo suditi? Od njihovog djela? Ili od kada se sistem već pokazao zlim? Evo recimo problem američke vojske – oduvijek taji problem silovanja u svojim redovima. A ti vojnici sve to znaju. Oni su dio toga. Ako jesu dio sistema, onda treba u ugovoru napisati koliko si dio sistema, u kakvim uvjetima si dio sistema. Problem je što oni bezglavo potpisuju ugovor o tajnosti, ugovor pristupanja u vojsku…a protuugovor im ne pada na pamet. Tajnice recimo u Hr, one sve dokumente drže poslovnom tajnom. Sve gospodarske pljačke su prešle preko njihovih ruku. Da li je koja odgovarala za to zatajivanje?
      Latinica je imala o tome emisiju, te tajnice su specifične pojave. Ono što sam ja zaključila iz svih dopisa i komunikacija sa državistima, jeste da njih treba suditi, vodeći dio – po zakonu o mafiji, a dio kao u postupku nacističkih zločina – onaj širi dakle dio državista obilježiti, odvojiti od društva, da ih je sramota uopće reći djeci i unucima da su radili u Hr institucijama prošlih 20 god.

      Za ovaj dio o odvojnenom životu bih rekla da je bitno uvažiti sebe, ono što te nuka na neke pozitivne poteze, a da bi taj moment bio jači, treba se odvojiti od dotadašnjeg društva, usamiti neko vrijeme da ojačaš. Jer svako društvo ima neku svoju akceleraciju u svom smjeru, i vuče dio nas na tu stranu i zahtjeva nešto od nas, ako počnemo posustajati za njima. Naši potezi njih tjeraju na preispitivanje, i to ih usporava na njihovom putu, kao što oni nas usporavaju. Teško da ćemo biti svjesni koliko društvo utječe na naše strahove dok se ne odmaknemo i krenemo u realizaciju. A ta svjesnost o tom strahu i odmak od toga nas oslobađa i na to mjesto, u tom hodu, dolazi nova snaga, koju dakle od početka ne možemo biti svjesni.

  7. Lijepo u teoriji, ali u stvarnosti nema bas previse smisla. To sto neki ljudi nece glasati nece promjeniti apsolutno nista. Glasati ce njihovi babe I djedovi I ostala inteligentna populacija zadojena partizanima I ustasama I naravno odabrati SDP-HDZ I njihove satelite. Oni ce samo nastaviti provoditi ovrhe, dovesti nam GMO, rasprodati sto je ostalo, trovati nas cjepivima itd., da ne nabrajam vise.
    Nismo li im sa ne-glasanjem samo olaksali posao? Ne pokazujemo li time da nas mogu šišati koliko hoce, a mi ovce cemo ih ili odabrati ili prestati glasati i poceti filozofirati o nekom idealnom drustvu? Ako donesu zakon koji ti ne pase I dalje ces ga morati postovati glasao ti ili ne.

    1. Pa pogledaj glasanje i demokraciju kroz povijest. Tek to nema smisla u stvarnosti. Obećaje se glasačima mir, sigurnost, napredak, sloboda, a daje im se rat, nesigurnost, nazadak i ropstvo kao direktne posljedice… Misliš da ćeš odabirom “pravih” ljudi napraviti išta osim podržavanja da se tvoj svjetonazor i ideje nametnu represijom svima ostalima? Poznaješ li zaista dobro ikoga od ljudi za koje misliš glasati? Igraš ruski rulet pištoljem koji je pun metaka.

      1. Mislim da je puno bolja opcija da svi koji ne glasaju daju glas potpunom autsajderu. Zamisli da netko na koga nitko ne racuna formira vladu. Zamisli kako bi se ti banditi osjecali da preko noci izgube vlast od nekog ko se kandidirao iz zaje…, a ima ih. Koliko bi kriminalnih radnji isplivalo? Mozda bi se izvana poceli drugacije odnositi prema nama kad bi pokazali da smo dovoljno homogeni da skinemo ljude s vlasti koji vladaju vec 100 godina.
        Ovo nema veze sa svjetonazorom I idejama. Ideja je da nas puste da zivimo u miru. Ne znam jos za koga cu glasati jer sam skeptican prema svima I svjestan sam da su 90% “malih” njihove filijale, ali barem neka vide da ne mogu raditi sto hoce I opet pobijediti.

        1. Igranje igara s ugraviranim potpisom sotonističke ideologije nije zajebancija. Uostalom – sjećaš li se je li ikada neki autsajder uspio išta napraviti u demokratskom političkom sustavu? Igdje u svijetu?

    2. nemogu ne zapitat cijenjenog FK-a, a što ste vi učinili po tom pitanju? malo edukacije baba i djedova i ostale inteligentne populacije zadojene partizanin i ustašan, osim šta ste ovdje napisali komentar, daliste porazgovarali sa ‘zadojenima’, zapitali ih oćeli in penzija narest, kakve beneficije će ostvarit od sješe kurta da uzjaše murta i sličnih stvari? želija bi pozdravit ovoga krasnoga čovika koji van smireno odgovara na ova pitanja, davajaući svoju životnu energiju da bi i jedan mozak počeo rezonirat o svome nahođenju… hvala Valter.

  8. Pokušajem i sama odlučiti se, koliko je bolje glasovanje od neglasovanja. Smatram da je neglasovanje bolje. Ali ako je netko na nivou osjećaja da treba glasovati, što ćeš, neka glasuje, i to najbolje i najodgovornije što zna, inače neka ostane doma.
    Svatko na svom nivou spoznaje treba raditi, i po savjesti.
    Ali, koja je zapravo istinska duhovna dimenzija, prava stvarnost, onoga dijela koji ne glasa, i to ne zbog lijenosti…nego iz prave spoznaje?
    Tu je ključ stvari.
    Kada se ne glasuje, mi svojevoljno zadržavamo svoj duhovni autoritet. Autoritet je vrlo konkretna stvar, znači: svoj dio blagoslova za nas, svoj dio duhovnog neba (anđela koji nas čuvaju….) za nas, svoju viziju života za nas, svoje pravo na nas (imamo nas same)… A ako glasujemo, oni iznad nas uzimaju te iste stvari onoliko koliko odluče – od nas. Oni NEMAJU svoje stvari, samo naše. I duhovne i tjelesne. Ta količina i veličina našega autoriteta, a koji se sada neglasovanjem dakle direktno diže do Boga jer nema drugih posrednih glava između nas, pokazuje Bogu sav teror vlasti nad nama i podsjeća ga da se sa nedovoljno prava na autoritet diže nad nas.
    “Tko se na tebe digne, zbog tebe će pasti.” Biblija.
    Ali, to nije tek tako. “Nemate jer ne molite…tražite i dat će vam se….”
    Dijete koje ne plače, majka ne vidi njegove potrebe.
    Ako neglasujemo i šutimo, nas pokriva veo “demokratskog uređenja” na koji smo prešutno pristali. A demokracija nije Božje društveno uređenje, čak ni ona koja je prava demokracija. To znači da ona kao takva ima svoje finte/zamke kao što je: demokracija dopušta i funkcionira i uz neglasovanje nekolicine, i ako mi šutimo, to je još uvijek to. I to je razlog našeg nemira kada se i odlučimo za neglasovanje.

    Dakle: “Tko se na tebe digne, zbog tebe će pasti.”, ovo se odnosi na to da naš život provedemo u miru živeći po Božjoj volji, a tko to ne da, taj pada (problem je samo kada). Glasovanje koje je mudro ovdje za one koji znaju stvari, i koje ih neće oštetiti je – molitva za miran život od vlasti.
    Židovi u svojoj tradiciji imaju ovo znanje i zato oni imaju tako duboki manipulativni potencijal:
    “Bože blagoslovi kralja, što dalje od nas”, ili novokomponirano: “Bože daj kralju vlast, a nama vlast nad njim.” (centralna manipulacija), židovske izreke.

    Jasno, ta zaštita vrijedi samo ako nismo napravili dogovor sa državnim posrednicima, glasovanjem.
    U rimsko doba kršćani su morali poljubiti stopalo kipa cezara, tko to nije učinio znalo se da je kršćanin i taj je bio pogubljen. Danas je slično za kršćanina, ako dajemo čovjeku naš glas/autoritet, ili ako šutimo/ne molimo, mi smo u gubitku. Tako kršćani, pošto znaju mole, a ovi drugi koji ne glasuju, oni doprinose toj duhovnoj matematici, olakšavaju ove molitve.

    E sada, koliko je duhovno jako to naše zajedničko neglasovanje, a i molitva, ovisi o još jednoj stvari: koliko smo inače direktno u skladu sa Bogom, ili koliko imamo druge ugovore van Božje volje, odnosno da li on inače ima interesa da se založi za nas, kolika je duhovna matematika ove grupe. To je otprilike ona priča ateista: da svaki narod zaslužuje svoju vlast, ili oblikovano teističkim znanjem: svaki narod ima vlast kakve ima, prvenstveno kršćane (ali ne i samo vjernike, nego i: razumne, mudre, poštene ljude…).
    Neglasovanje je dio toga poštenog a i istinskog početka i sklada sa nama i Bogom. Ali kažem: nekada etika, nekada savjest, tjera nas da uđemo u taj mulj glasovanja. (“Bog je veći nego naša savjest”, “Ne zovi izdajom što ovaj narod izdajom zove” (građanska dužnost)Biblija. Ipak, kad ne znaš, ne znaš. Kad nemaš mira, nemaš ga. Onda je bolje poslušati i etiku i savjest.

    Već dugo vidim nemir između ova dva stajališta, pa sam se odlučila dati svoj doprinos. Sorry što je duži.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.