USUSRET IZBORIMA 2016 – ŠESTI DIO – RUSKI RULET

Izbori. Što su zapravo izbori?

Izbori su (između ostaloga) sastavni dio kolektivističkog folklora. O kolektivizmu i individualizmu Dražen je svojedobno napisao podrobnu analizu u šest nastavaka kojih bi bilo dobro prisjetiti se prije nastavka čitanja ovog članka, a koji se nalaze redom OVDJE, OVDJE, OVDJE, OVDJE, OVDJE i OVDJE.

Oni koji si daju truda i pročitaju te članke, zasigurno će uočiti kroz iskazane teze i dokaze, da kolektivizam nije baš briljantna ideja ukoliko kao društvo želimo napredovati.

Kakav bismo svijet htjeli imati i u njemu živjeti? Makar mi, koji nismo sociopati ili nedajbože psihopati?

Na žalost – takav svijet kakav većina ljudi priželjkuje postoji ovoga trenutka samo u svijetu mašte. Ali, kako je moguće da ono što većina ljudi želi i čemu teži, nije manifestirano u našoj stvarnosti?

Nije – jer ljudi ne znaju kako se kreira naša stvarnost. O toj temi pisano je u serijalu KRATKI TEČAJ O KREACIJI STVARNOSTI.

Ipak – uzet ću si za pravo da pokušam u rečenicu ili dvije sažeti težnje ljudi koji tek u svijetu mašte mogu posjetiti taj svijet.

To je svijet u kojem vas ljudi ne napadaju uznemireni, zapjenjeni, agresivni i prepuni bijesa, ama baš svaki puta kada iznesete samoevidentnu činjenicu da bi svaka interakcija između ljudi trebala biti dobrovoljna.  

Zašto danas u ovo moderno, donekle produhovljeno, tehnološki prilično napredno doba, takav svijet u kojem nitko nikoga ni na što ne prisiljava uopće moramo zamišljati? Zašto takav svijet već ovog trenutka ne postoji igdje osim unutar naše mašte?

Smatram da je tome tako, jer upravo kolektivizam stoji kao golema psihološka prepreka manifestaciji takvoga svijeta, prepreka koja je vjerojatno nastala uslijed višestoljetnog društvenog inženjeringa i programiranja. prepreka koja se čvrsto usidrila u središtu umova velike većine ljudi. Zbog toga ti ljudi smatraju da bez kolektivističkog pristupa našoj stvarnosti i kolektivističkog pristupa organizaciji ljudskog života, svima nama i čitavoj našoj planeti prijeti neminovna propast.

Privatno smatram da su baš te kolektivističke ideje jedan od značajnijih problema koji nam priječi da se ideje o svijetu u kojem je interakcija između ljudi dobrovoljna, još uvijek nisu manifestirale u našim životima.

Pitanja o smislenosti kolektivizma glasače ne zanimaju previše. Pitam se znaju li uopće išta o kolektivizmu i individualizmu i filozofskim temeljima tih ideja… o tome oni koji su zarobljeni unutar kolektivističke ideje koje je sastavni dio i glasanje na izborima – vjerojatno uopće ne razmišljaju.

Stoga onima koji o tome razmišljaju i ponešto znaju, percepcija stvarnosti u glasača više sliči imaginarnom svijetu bajke za djecu. U takav svijet je unatoč više nego očitim nedosljednostima, golema većina odraslih ljudi povjerovalo i prihvatilo ga kao neminovnu stvarnost koja niti ne može biti drugačija.

Može li biti drugačija ta svarnost od ove koju trenutno proživljavamo?

Naravno da može.

Može, jer čovjek je taj koji svojim djelovanjem kreira stvarnost koja se manifestira u životu svakog od nas pojedinačno. Stvarnost koju svi proživljavamo na makro razini društva, u izravnoj je vezi s time u koje dogme ljudi unutar neke zajednice pretežito vjeruju.

A što je to dogma? Opet nam se valja vratiti na važnost stvarnog značenja riječi, o čemu je pisano u jednom od članaka serijala o kreaciji stvarnosti (pogledati OVDJE). Trebali bismo najprije pogledati značenje određene riječi, i onda njezino značenje usporediti s našim ponašanjem. To će nam pomoći da ustanovimo izvan svake sumnje djelujemo li promišljeno i zdravorazumski – ili djelujemo po ustaljenim obrascima ponašanja koji proizlaze iz neke dogme?

Idemo stoga pogledati definiciju riječi “dogma” iz Hrvatskog leksikona:

dogma (grč.: mišljenje, sud. zaključak). 1. U ant. doba, odluka, naredba vlasti. 2. Temeljni nauk, zasada neke filoz. škole. 3. Vjerska istina koja obvezuje vjernike da u nju vjeruju. 4. pren bespogovorno, nekritično, apsolutizirano mišljenje, nauk, sud.

Državizam je – kao i svaka druga religija – temeljen na dogmama, što se jasno vidi ne samo iz gornje definicije, već i ponašanja ljudi koji državizam brane čak i kada im se dokaže kako je riječ o najobičnijoj podvali operatera robovlasničkog sustava kontrole.

Ponašanje koje se obrađuje ovim serijalom članaka je glasanje na demokratskim izborima.

Idemo za početak malo s citatima na ovu temu…

“Najbolji argument protiv demokracije je petominutni razgovor s prosječnim glasačem” – Winston Churchill

“Da s glasanjem možemo učiniti promjenu na bolje, ne bi nam dozvolili glasanje.” – Mark Twain

Zapravo, jedan od komentatora prethodnog članka ovog serijala (pogledati OVDJE – na kraju tog članka su linkovi na još 18 članaka s tematikom izbora i glasanja za one kojima nije jasno što zapravo rade na birlištima) motivirao me da krenem pisati ovaj članak, pa i on zaslužuje da ga se citira. A također zaslužuje da se njegova dogmatska vjerovanja razlože na sastavne dijelove, sve do razine na kojoj je besmislenost tih dogmi očita svakome. Nadam se da će i njemu nakon ovoga članka besmislenost, opasnost i razornost dogmi u koje vjeruje biti makar malčice razumljivija.

FK – iznimno cijenim tvoj doprinos razjašnjavanju problematike društva s kojom smo svi suočeni kroz tvoje komentire u prethodnom članku ovog serijala, i molim te da ovo što slijedi ne doživiš kao napad na tebe. Ako i jest napad – napad je to koji za cilj ima razotkriti i razgolititi za ljudsko društvo razorne dogme u koje ljudi danas vjeruju, i staviti ih tamo gdje im je mjesto – u ropotarnicu povijesti. Još jednom naglašavam – ovo što slijedi nije napad na tebe.

FK je u svom komentaru napisao:

“Lijepo u teoriji, ali u stvarnosti nema bas previse smisla. To sto neki ljudi nece glasati nece promjeniti apsolutno nista. Glasati ce njihovi babe I djedovi I ostala inteligentna populacija zadojena partizanima I ustasama I naravno odabrati SDP-HDZ I njihove satelite. Oni ce samo nastaviti provoditi ovrhe, dovesti nam GMO, rasprodati sto je ostalo, trovati nas cjepivima itd., da ne nabrajam vise.
Nismo li im sa ne-glasanjem samo olaksali posao? Ne pokazujemo li time da nas mogu šišati koliko hoce, a mi ovce cemo ih ili odabrati ili prestati glasati i poceti filozofirati o nekom idealnom drustvu? Ako donesu zakon koji ti ne pase I dalje ces ga morati postovati glasao ti ili ne.”

To što neki ljudi neće glasati neće promijeniti apsolutno ništa (…) Nismo li im sa ne-glasanjem samo olaksali posao?

Svi žele promjene na bolje. Zašto onda do tih promjena ne dolazi? Zato što neki ljudi ne glasaju, ili zato što se glasanjem ne može postići promjena? Mnogo puta smo napomenuli na ovoj edukativnoj platformi kako je riječ o savršenom sustavu kojeg ne možemo promijeniti niti iznutra, niti izvana, jer je on u svojim temeljima postavljen kao sustav u kojem manjina (ili relativna većina)  nasilno dominira nad svima ostalima. Da li će nasilnik biti X ili Y ili Z – potpuno je svejedno. Hoće li nasilnik više ili manje pucketati bičem, ne znači da postoji ikakva razlika između nasilnika u smislu da je jedan bolji od drugoga, već stvara iluziju u onoga na čija se leđa spušta bič da je jedan od njih pogodniji da bude na tronu s kojega neometan može zamahivati bičem. Takav sustav je savršen, a ono što je savršeno ne može se promijeniti na način da bi bilo bolje od savršenog. Kako promijeniti savršen sustav koji savršeno obavlja svoju zadaću? Ono što trebamo uočiti jest njegova stvarna svrha. Treba NAUČITI i SPOZNATI da je njegova zadaća držati ljude pod kontrolom i treba uočiti da on tu zadaću radi besprijekorno, jer tako je i zamišljen – kao savršeni sustav unutar kojeg će robovi sami biti svoji tamničari.  Glasanjem se ne postiže ništa osim održavanja statusa quo, čime se osigurava hrana za parazite koji su zasjeli u udobne fotelje pozicija moći i za njihove tajanstvene operatere. Održava se na snazi robovlasnički sustav kontrole uz pomoć iluzije da nam je dan nekakav izbor koji ćemo glasanjem iskoristiti. Daje nam se privid da mi o nečemu odlučujemo. Ali što smo uistinu dobili time što nam je dopušteno glasati? Dobili smo priliku da samom pojavom na biračkim mjestima potvrdimo svoj robovski status. Dobili smo priliku izjasniti se kojeg bismo vladara radije željeli imati na tronu. Zapitajmo se – što zapravo biramo? Biramo ljude za koje MISLIMO da će društvo organizirati prema našem ćefu, prema našoj percepciji svijeta i društva u kojem bismo htjeli živjeti. Mislimo da smo mi u pravu, i ljutimo se na pripadnike drugačijih političkih opcija jer mislimo da su oni u krivu. I mi i oni smo zajednički popušili, da prostiš, najveći pimpek koji je svijet vidio, i najstariju foru koja se da opisati sa svega tri riječi – ZAVADI PA VLADAJ. Pa smo stalno s nekime u zavadi, i zato smatramo opravdanim da se pripadnike drugačije političke opcije PRISILI da se pokore našem ćefu ako naša politička opcija odnese pobjedu na izborima, i da naš ćef i gubitnici financiraju novcem koji će im biti otet uz pomoć represivnog sustava.

Potpuno jednako misle i pripadnici suprotstavljene političke opcije.

Takav sustav ne može uopće niti postojati bez da postoji sukob – koji je lako potpiriti ciljanim utjecajem na dio mozga koji se nalazi tik ispod neokorteksa, a odgovoran je za naše emocije. Kada emocije krenu upravljati našim postupcima – ne možemo očekivati povoljan ishod u situacijama kada bismo trebali za djelovanje koristiti neokorteks.

Takav sustav upravo glasači podržavaju svojim djelovanjem.

Glasanjem smo operaterima robovlasničkog sustava kontrole OLAKŠALI posao. Dali smo im neosporan dokaz da smo njihovo vlasništvo, kako u materijalnoj tako i u duhovnoj sferi postojanja, i time smo im dali dopuštenje da s nama rade što god ih je volja – jer vlastite smo se slobodne volje odrekli čim smo se pojavili na biračkom mjestu. Potvrdili smo im da ŽELIMO da se nad nama vlada. Potvrdili smo im da smo njihovi robovi.

Ako donesu zakon koji ti ne pase I dalje ces ga morati postovati glasao ti ili ne.

Zanimljiva teza. Dakle ako političari – recimo oni za koje si ti glasao i koji su recimo pobijedili na izborima – donesu zakon da moram platiti 100% poreza, ili 200% poreza, kako bi se financiralo ono što TI želiš a oni ti obećali da ćeš dobiti, ili recimo da me natjeraju na frontu gdje ću morati ubiti nekoga koga su ti tipovi označili neprijateljem ako želim ostati živ, ja te „zakone“ moram poslušati i pokoriti se njihovoj volji – koja je i tvoja volja jer si za njih glasao? Moram li se njihovim i tvojim  „zakonima“ pokoriti čak i onda kada se ti zakoni kose s mojim moralnim načelima da ne iniciram nasilje prema ikome? Tko su oni, i tko si ti, da meni govorite što moram, a što ne smijem raditi, i da me nasiljem tjerate da se vašim idejama, svjetonazorima i “zakonima” pokorim? Pa ja se već sada ponašam u skladu sa svojim odabirom da ne iniciram nasilje prema drugima, a po njima i po tebi moram poštovati zakone od kojih je svaki nasilje sam po sebi, ili u najmanju ruku prijetnja nasiljem ako se ne ponašam u skladu s time što ste proglasili “zakonima”, i koji svi do jednog kažu da je nasilje prema drugima opravdano – ali samo kada ga se čini pod kapom “države” i njezinog “autoriteta”?

A odakle uopće tim tipovima za koje ćeš glasati ti i svi ostali, pravo da pišu zakone za mene? Gdje je pravni slijed koji njima daje za pravo da mene natjeraju da se tim „zakonima“ pokorim, gdje vidiš pravni slijed u toj prisili koju glasanjem podržavaš… a da o moralnosti prisile uopće niti ne govorim?

GDJE JE MAKAR PRAVNI SLIJED KOJI KAŽE DA SE MORAM POKORITI NJIHOVIM „ZAKONIMA“?

Ne mogu niti oni, niti ti, niti najveći pravni eksperti ove planete uopće dokazati da postoji ikakav pravni slijed za ijedno slovo u vašim zakonima. Pa ćete ignorirati neospornu činjenicu o nepostojanju pravnog slijeda – i primijeniti nasilništvo represivnog sustava da od mene iščupate to što želite – dopalo se to meni ili ne, činio ja kome štetu ili ne.

Toliko od mene što se tiče ukazivanja na dogme ugravirane u umove glasača – uključujući ali ne ograničavajući se na komentatora FK. 

Zanimljivo je kako nekima i dalje nije jasno, da prava koja sami nemaju, nikakvim činom glasanja i nikakvim ritualom (npr „demokratskim izborima“) ne mogu prenijeti na nekog drugog. Nije im jasno da je riječ o sotonističkoj podvali, i nisu im jasne multidimenzionalne posljedice njihovog čina glasanja – kojih ima kako u materijalnoj, tako i u duhovnoj sferi našeg postojanja.

Evo još jedan citat o tome:

„Sam čin stavljanja nečega na papir i proglašavanje tih prijetnji „zakonom“ od strane političkih varalica, ne znači da ijedno ljudsko biće, gdje god se nalazilo, ima i najmanju moralnu obvezu pokoriti im se. U svakom trenutku svakoga dana, na svakome mjestu i u svakoj situaciji, imate moralnu obvezu uraditi ono što VI smatrate ispravnim, a ne ono za što neki deluzioni, naduti jebivjetar kaže da je „legalno“. A to od vas zahtijeva da najprije utvrdite što je to ispravno i što je to  krivo činiti. To je odgovornost za koju trošite mnogo vremena i truda da je izbjegnete.“ – Larken Rose

Glasanje je IZBJEGAVANJE vlastite odgovornosti za nasilje koje razara naš svijet. Glasanje je čin NASILJA, od kojeg glasači peru ruke. Kažu, nisam ja objavio rat. Onaj koji je objavio rat pere ruke i kaže kako je to nužno da bi se zaštitili oni koji su za njega glasali. Onaj koji naređuje bombardiranje pere ruke i kaže da je riječ o političkoj odluci. Onaj koji baca bombe pere ruke i kaže da on samo izvršava naređenja.

I zbog toga nedužni ljudi umiru, dok gore spomenuti peru ruke i govore kako nisu oni za mrtve krivi, baš kao što je to Poncije Pilat svojedobno uradio omogućivši da se jedan tip koji nikome ničim nije naudio raspne na križ.

Pokušati ću već napisano dodatno pojasniti još jednim primjerom. Taj primjer doduše zahtijeva značajan misaoni angažman ali će glasačima, ako ga odluče poduzeti, dati jasan uvid u stanje njihova vlastita uma, stupanj zatrovanosti istog razornim dogmama, kao i o tome imaju li uopće pravo sami za sebe reći da nisu kukavni licemjeri.

Bili toga svjesni ili ne – glasači zagovaraju nasilje i odobravaju ga samim činom glasanja. I to im je prihvatljivo, dokle god ga sami vlastitim rukama ne moraju manifestirati u nečijoj stvarnosti. Dokle god imaju mogućnost oprati vlastite ruke od odgovornosti za počinjeno nasilje, to im je u redu.

Ne znam da igdje postoji ijedan glasač, koji će razvaliti nečija vrata jer mu je netko rekao da primjerice tip iza tih vrata puši travu, i da će ga potom svezati lisičinama i dovesti pred suca koji će ga strpati u kavez, jer “takav je zakon” a “zakon” kaže da nisi vlasnik niti svoga tijela, jer da jesi, mogao bi se napušavati do mile volje bez opasnosti da te u toj rekreaciji neki nasilni izvršioc naredbi ometa…

Dakle – molim glasače da pokušaju odgovoriti na slijedeće pitanje:

Koje stvari a koje nisu dobrovoljne smatrate nužnima i želite da se PRISILOM nametnu svima ostalima?

Dubinu i važnost ovog pitanja koje zadire duboko u naše umove i razotkriva nedosljednosti između onoga što mislimo i onoga što zapravo činimo, možemo obraditi u sekciji komentara ako želite produbiti ovu temu.

Ono što glasač radi upravo je ono što ne želi da se njemu radi.

On svoje ideje o tome što je ispravno a što krivo činiti, preko agenata na pozicijama moći želi nasilno utjerati svima ostalima – dok istovremeno ne želi da se tuđe ideje o tome što je ispravno a što je krivo činiti nasiljem utjeruju njemu.

Super je ta kontradikcija unutar uma glasača za razlaganje na sastavne dijelove, zar ne?

Ne želi glasač da njemu to netko radi, ali ne vidi ništa problematično u tome kada on istu tu stvar radi drugima.

Zavadi pa vladaj igra je u kojoj glasači svojevoljno igraju epizodne uloge i UVIJEK, SVAKI PUTA I BEZ IZNIMKE – NAJEBU.

Ono što želim istaknuti je slijedeće – oni koji glasaju za nekog tipa ili za neku političku opciju, smatraju da je opravdano PRISILOM nametnuti njihove ideje svima ostalima uporabom represivnog aparata države. Dakle – riječ je o ljudima koji opravdavaju uporabu NASILJA, kako bi dobili ono što ONI žele, a što su im obećali njihovi politički ekvivalenti vitezova na bijelim konjima.

Po čemu su takvi pobornici nasilja bolji od onih u suprotnom taboru, koji također imaju svoje vitezove na bijelim konjima?

Nimalo se ne razlikuju. Svi su oni pobornici nasilja. Svi oni svojim djelovanjem potvrđuju kako vjeruju u nužnost zla kroz primjenu nasilja. Bili toga svjesni ili ne, svi oni podržavaju treći stup sotonističke ideologije.

Zato vas molim da razmislite, dragi glasači – i odgovorite na gore postavljeno pitanje. Ako na to pitanje iskreno odgovorite makar samima sebi, saznat ćete jeste li licemjerna ništarija koja zagovara nasilnu dominaciju nad svima koji se ne slažu s vašim mišljenjem i svjetonazorom, kako biste dobili ono što VI želite – a što vam je moguće obećala konjička pukovnija vaših vitezova…

Znate li što ćete od njih dobiti?

U izobilju ćete dobiti konjskoga gnojiva, posvuda po vama, i neispunjenu čežnju za onime što uistinu mislite da ćete glasanjem za vaše junake dobiti.

Otuda i zadnji dio naslova ovoga članka.

Ruski rulet.

Svaki glasač igra sam sa sobom ruski rulet s pištoljem čiji je bubanj pun metaka. Nakon što ispuca metak sebi u čelo na biračkom mjestu, pretvara se u hodajućeg mrtvaca ili OSOBU (o razlikama između OSOBE i čovjeka puno smo puta pisali) koja je sklopila UGOVOR sa svim vitezovima na bijelim konjima koji su izišli na bojno polje. Potpuno je svejedno koja je konjička pukovnija izvojevala pobjedu i koji se vitez uspeo na tron…

Stoga je čin glasanja izuzetno bitno izbjegavati. Jer se tim činom ono što je krivo – a to je naravno nasilna dominacija nad ljudima koja nastaje kao posljedica ideje da nad ljudima treba vladati i da postoji autoritet koji to mora činiti – pokušava „legalizirati“.

Sjajne li ideje – ne možemo vjerovati ljudima jer je njihova priroda nasilna, misle si glasači, pa ćemo zato NEKIM ljudima kojima se ne može vjerovati jer su ljudi, dati mogućnost da nasilno dominiraju nad svima ostalima.

Što mislite, kakvi će se ljudi PRVI pokušati dočepati takve mogućnosti?

Kažu da vlast korumpira, a apsolutna vlast korumpira apsolutno.

Ne bih se s time složio. Rekao bih da vlast privlači one kojima je korupcija u krvi, jer prepoznaju da svoje ambicije bez takvog sustava vlasti nikada ne bi mogli ostvariti.

Sretno vam bilo s takvim idejama koje su zatrovale vaš um, dragi glasači. Jurite u krdu prema ponoru svijesti, što ćete spoznati uz sasvim malo sreće, moguće i prije slijedećeg izbornog ciklusa. Jedino čemu se nadam, jest to da se nećete tada zagledati u neke nove vitezove jer su vas vaši prethodni vitezovi razočarali, pa opet ponoviti tisućljećima staru grešku koja se nebrojeno puta pokazala i dokazala kao greška.

Greška se nalazi u vašem umu – i može se ispraviti. Ako tako odlučite. I tek kada to uradite, imati ćete, po prvi puta u životu, realnu šansu da svjedočite promjenama u ovome svijetu koje su zaista promjene prema boljemu, prema svijetu koji danas postoji samo kao želja u maštanjima mnogih od nas.

Svijetu u kojem iniciranje nasilja nije prihvatljivo ponašanje.