Vjera i vjerovanje

„U potrazi za izgovorom radi svoje neobzirnosti, nesporazuma i neuspjeha, ljudi će reći: ‚Ali ja sam vjerovao ovo ili ono …’ Ah, da, vjerovali su, vjerovali … ali njihovo vjerovanje je samo služilo da ih navede na pogrešni put. I što je još gore, ti ‘vjernici’ će i dalje vjerovati i biti zavedeni. Do kada? Dok svoja vjerovanja nauče zamijeniti vjerom, pravom vjerom, vjerom koja se temelji na znanju.

Jasno je da instinktivno razumijemo razliku između vjerovanja i vjere, jer često kažemo: ‚Ja vjerujem’, kada u biti izražavamo sumnju. Ako kažemo: ‚Vjerujem da će on doći sutra’, to znači da nismo zapravo sigurni. A pitanja kao što su: ‚Vjerujete li …?’ (Na primjer, ‚Vjerujete li da će se situacija poboljšati?’) pokazuju da istražujete nepoznato područje. Rad u poznatom, u djelokrugu u kojem imamo opsežno iskustvo kroz neprekidan trud, je ono što znači imati istinsku vjeru.

Omraam Mikhaël Aïvanhov 

Komentar

I najveći dio našeg života se sastoji od vjerovanja, vjerovanja u sve što su nam rekli drugi ljudi, od početka našeg života, počevši u rodnoj kući, gdje smo već automatski preuzeli vjerovanja naših roditelja, kasnije ako su djeca išla u vrtić, program „odgoja“, koji su napisali opet drugi ljudi, kao i odlaskom u školu i na studij. 

I ovdje želim postaviti pitanje, od koga i u koju svrhu su ti pisci školskih knjiga dobili upute da ih napišu takvima kakve jesu, tj. djeci priopćavati nedostatne podatke, koji su upravo tako složeni da bi se djeci i mladima dale upute uravnavanja sa sustavom, učenjem i ponavljanjem propisanog gradiva napamet i potisnula svaka kreativnost, samostalno razmišljanje, kao i samoinicijativa i upotreba zdravog razuma, pronalaženje novih puteva i dolaženja do vlastitih ishoda i zaključaka.

Arno_SternKako je već Andre Stern poznati njemačko-francuski učitelj slikanja s djecom, u svom filmu „Alphabet“ rekao, da su do 7. godine sva djeca vrlo nadarena, a nakon završene školske obuke samo još oko 5% njih. I da se djeci teba dati/nabaviti sve što zahtijevaju, a ne im propisivati što i kako da rade i stalno ih „poučavati“, jer po mišljenju odraslih djeca naravno „ništa ne znaju“(?) No, umjesto neprekidnih uputa, trebali bi djecu više promatrati, jer što je zapravo odgoj? Priprema za budućnost. I kada djecu pripremamo za budućnost prema našim vlastitim predodžbama (planiramo njihov život unaprijed prema našim zamislima), tada zatvaramo vrata budućnosti za djecu, jer ona imaju drugačije misli i svoj svijet. Drugim riječima, iz osjećaja sadašnjeg trenutka, nastaje/proizlazi budućnost, tj. slobodnim razvijanjem osobitih, jedinstvenih sposobnosti djece, njihova se budućnost oblikuje sama.

Primjer: Dijete voli od malena sve što je vezano za motorkotače, a mama želi da dijete postane glazbenik. I što dobivamo? Ako se dijete prepustilo vodstvu roditelja, dobivamo pijanistu, koji svaki slobodan trenutak posvećuje motorima i neprestano ima pod noktima tragove ulja. Je li sretan? Možda i je, ali njegova duboka strast su motori.

Učenje kakvo imamo danas je potpuno suvišno, jer djeca kroz igru uče nevjerovatno brzo, bez pritiska i bez nasilnog prekida kada je ako ih je nešto zanimalo – bilo nakon propisanih 45 minuta  prekinuto i moralo se oglasom zvona, na zapovijed početi nešto drugo.

ЩетининSigurno vam je poznata i Tekos-škola Mikhail Petrovich Schetinin-a http://raeliceum.ru u kojoj djeca poučavaju jedna drugu i završavaju recimo školsko obrazovanje u roku dvije godine, rade sve unutar škole sami i samu školsku zgradu su izgradili sami prema vlastitom nacrtu, dogovaraju se međusobno kada i na čemu će raditi, slobodni od pritiska, od moraš i svaki pojedini izabere za studij predmete za koje gaji najviše sklonosti. I to je to.

Ali, da se vratimo temi vjerovanja i vjeri. Sva ta djeca koja su imala priliku uživati u slobodnom izboru obrazovanja, neće trebati u životu reći „vjerujem“, već će sa 100%-tnom sigurnošću moći reći da su u nešto uvjerena, iz vlastitig iskustva i znanja.

I to je ono što stvara jake, samopouzdane ljude, koji stoje na svojim nogama i misle svojom glavom, osjećaju punim srcem i preuzimaju odgovornost za sebe, svoje stavove i djela.

A što stvara sustav uni-formiranog obrazovanja, uni-formiranog načina života? 

Poslušne mrave/radnike/izvršitelje: posao – kuća – TV – za vikend izlazak, jednom godišnje 2 – 5 tjedana „odmora“?! 

A zašto naš cijeli život ne bi bio zabava i odmor? Tu mislim na stvarni kreativni život, kada jedva čekamo da se probudimo slijedeći dan, kako bi nastavili s poslom koji smo prekinuli poslijepodne ili uvečer, jer je tako uzbudljivo i zanimljivo kada radimo ono zbog čega smo došli na Zemlju u ovom životu – da usavršimo baš tu odliku i dijelimo ju s ostalim ljudima. I nema većeg zadovoljstva nego se baviti onim za čime nam srce kuca. I ne moramo svi znati SVE, nije uopće potrebno imati milijune prosječnih ljudi sa prosječnim znanjem iz prosječno svih u školi zadanih predmeta, već milijune posebnih, nadarenih, jedinstvenih pojedinaca, koji s oduševljenjem iznose svoje darove u svijet i obogaćuju i usavršavaju Stvaralaštvo novim idejama, izumima, ljepotom.

I u takvom ugođaju se rađa i istinska vjera, vjera u sebe, vjera u budućnost, vjera u život.

Recommended Posts
Showing 4 comments
  • Miha
    Odgovori

    Da, šteta što se ljude zbog “zakona” i vjerovanja njihovih roditelja da je to dobro – prisiljava i na fini način mentalno maltretira u njihovoj najkreativnijoj dobi. Svakako se slažem, da nema većeg zadovoljstva nego se baviti onim za čime nam srce kuca! I ja mislim, da je svaki čovjek jedinstven, te stvoren, da bude jako uspješan na ‘svome’ području, a ne biti ‘rastresen’ na što više područja (školskih predmeta).
    Što se tiče vjerovanja, jedan moj prijatelj mudro kaže, vjerovati nije isto što i znati. Oni koji vjeruju, ne znaju. A oni koji znaju (nešto), ne trebaju vjerovati (u nešto).

  • oli
    Odgovori

    Sjećam se svojih školskih dana, nije bilo davno. To je bio pakao za mene.
    U školu sam krenuo pun entuzijazma kao i sva djeca. Kada sam došao u školu ja sam šetao po razredu. Ja nisam mogao shvatiti da se mora sjediti 45 min. i slušati neku tetu (iako su mi roditelji objasnili)
    I kako imaš jaku volju i znatiželju kao dijete pokušavaš istinski shvatiti gradivo. Ali ono nema smisla pa stalno postavljaš pitanja a ne dobivaš odgovore. To je uglavnom TO JE TAKO!??
    Uvijek sam tražio smisao to je za mene bilo jako bitno. Uvijek sam se raspravljao s profesorima i postavljao pitanja o smislu gradiva i obrazovanja (najviše u osnovnoj).
    Ali ima nešto gore od profesora. Učenici!
    Daj Olivere šuti, nemoj daviti pitanjima, šta hoćeš dobio si pet!? itd.
    ZAŠTO????? Nisam mogao shvatiti? I tako polako s vremenom stopiš se s grupom. Ne u potpunosti ali djelom. Nastaviš ti uvije promatrati sa strane ali tiše.
    Uglavnom nisam naišao na ništa gore u životu što ubija kreativnost i volju za učenjem.
    Škola uči:
    Učenje je teško!
    Učenje je dosadno!
    Učenje ne donosi rezultate!
    Učenje nema smisla!
    Učenje je bol!
    Učenje je patnja!
    Lomi Duh i životnu volju.
    Ali ne damo se mi :)

  • Mario
    Odgovori

    “”Do kada? Dok svoja vjerovanja nauče zamijeniti vjerom, pravom vjerom, “”

    VJEROVANJE JE KADA NESTO NE ZNAMO, KADA ZNAMO ONDA JE ZNANJE.

    • carica
      Odgovori

      Mario, zna li se što o “svjetloradnicima”,zašto je nema? Hvala i sory što te ovdje smetam.

Leave a Comment