“Mogu vam reći da razumijevanje počinje s ljubavlju i poštovanjem. Ono počinje s poštovanjem prema Velikom Duhu (Stvoritelju). Sve stvari – i mislim, SVE stvari – imaju svoje vlastitu volju i svoj vlastiti put i svoju vlastitu svrhu; to je ono što se treba poštivati.“

Sve na Zemlji ima svoju svrhu i posebno je osmišljeno. Ne postoje dvije stvari koje su stvorene istovjetne. Ponekad u našim predodžbama imamo sliku o tome kako bi stvari trebale biti i često je ono što vidimo, drugačije od onoga kakve stvarno jesu. Kada se to dogodi, često želimo nadzirati kakve su stvari, utjecati na to da djeluju ili se ponašaju shodno našoj slici.

Stvari trebamo ostaviti na miru. Bog upravlja svim stvarima. Kako ćemo to učiniti? U našim mislima si kažemo da volimo sve stvari i poštujemo sve stvari onakvima kakve jesu. Prihvatimo ono što ne možemo promijeniti.

Veliki Duše (Bože, Stvoritelju ili kako već želite), nauči me vrijednost poštivanja i pomozi mi da prihvatim ljude, mjesta i stvari upravo onakvima kakve jesu.“

Izvornik

Don L. Coyhis, from the book Meditations with Native American Elders: „The Four Seasons“

Komentar

I da, upravo to nepoštivanje svega oko nas, kao i prihvaćanjem onakvim kakvo jest, dovodi do niza teškoća koje mogu izroditi ogromnim problemeima, što imamo priliku vidjeti i osjetiti skoro neprekidno u svakodnevnom životu, kada se poneki puta iz naoko beznačajno nabačene primjedbe ili glasno iskazanog neslaganja s nečijim stavom, pokrene lavina negodovanja i suprotnih izjava, koje se vrlo često spuste na razinu osobnog vrijeđanja, bilo glasom, riječima omalovažavanja ili potpunog odbijanja, iskazujuči nespremnost za mirno razlaganje i izmjenu mišljenja, dodatno postavljanje potpitanja, što bi moglo iznjedriti jasnoćom i obogatiti duh svih učesnika, kao i potaknuti ih na daljnje proučavanje i produbljivanje određene tematike.

No, s takvim slobodnjačkim duhovnih nazorima – kada se ponajprije dobro promisli prije nego se prozbori – trebalo bi početi već u najranijoj dobi, unutar kuće, da djeca imaju primjer njegovanja unutarnjeg samopromatranja, kada riječ prelazi preko usana tek kada je sazrela i dosegla stupanj svjesnog oblikovanja. I nakon što je otpuštena u eter gdje počinje stvarati slikovni oblik, ona ujedno – ako je bila sročena kao pitanje – sadržava i odgovor. Jer onaj tko postavlja pitanje, nosi u sebi i odgovor na njega, inače ga ne bi mogao postaviti na određeni način.

A prihvaćanje ljudi, mjesta i stvari upravo onakvima kakve jesu, svjedoči o miroljubivoj komunikaciji i bilo bi od životne važnosti da se vježbamo u takvoj vrsti međusobnog sporazumijevanja.

4 Responses

  1. Riječ poštivanje ne postoji u hrvatskom jeziku. Na početku članka je ispravno citirano – poštovanje.
    S poštovanjem
    Andrea

    1. Hvala Andrea. Poštivanje je po mom osjećaju općeniti/trajni vremenski oblik (bez bzira odnosi li se na imenicu ili glagol), koji nije vezan ni za vrijeme, niti za predmet/cilj tog osjećaja, već se isteže u svim pravcima …
      Poštovanje osjećam više kao sabranu/skupljenu trenutnu radnju, neposredno usmjerenu prema liku/obliku štovanja.

  2. “”Stvari trebamo ostaviti na miru. Bog upravlja svim stvarima. Kako ćemo to učiniti? U našim mislima si kažemo da volimo sve stvari i poštujemo sve stvari onakvima kakve jesu. Prihvatimo ono što ne možemo promijeniti.
    A prihvaćanje ljudi, mjesta i stvari upravo onakvima kakve jesu, svjedoči o miroljubivoj komunikaciji i bilo bi od životne važnosti da se vježbamo u takvoj vrsti međusobnog sporazumijevanja.””

    STA JE SA VAMA, NA STANJU JE POTPUNO UNISTENJE COVJEKA, OBITELJI, VRIJEDNOSTI, A VI BI SVE PRIHVATILIU ONAKO KAKO JE. SVE TREBA OKRENUTI NAOPAKO I NISTA NE PRIHVATITI AKO MISLITE DA NAS NE PRETVORE U DALJINSKI KONTROLIRANE KIBORGE

    1. Hvala Mario. “Stvari trebamo ostaviti na miru. Bog upravlja svim stvarima.”
      Time se misli upravo na prvobitno Stvaralaštvo, u kojem je sve savršeno (a ne sadašnje vrijeme kada je sve okrenuto naglavce), što znači da se ne trebamo miješati ni u šta, kao što to činimo već stoljećima i sustavno uništavamo prirodu i same sebe, i izigravamo većeg “Boga” od samog Stvoritelja, kao da je On pravio “greške”.
      “U našim mislima si kažemo da volimo sve stvari i poštujemo sve stvari onakvima kakve jesu. Prihvatimo ono što ne možemo promijeniti.”
      Kada se susretnemo s nekom situacijom koja odražava nesklad u bio kojem smislu i ako to želimo promijeniti (ponovo dovesti u sklad/red), to možemo samo na miroljubivi način, ne nasiljem, jer se u suprotnom spuštamo na razinu djelovanja nasilnika, upravo onih koji nam se “ne sviđaju” i na taj način djelujemo istim sredstvima, nasiljem i neredom. Nije lako i neće nam možda uvijek uspjeti od prve, ali je bitno to shvatiti, jer nasilje može ishoditi samo nasiljem, a mir mirom. Na silu ne možemo promijeniti nikoga i mi nismo odgovorni za tuđa djela, već samo za naša vlastita.
      I kada se “pomirimo” s onim što ne možemo promijeniti, ne znači da smo “popustili” i oslabili, već da ne udaramo izaludno glavom u zid (koja je u takvim i sličnim situacijama najčešće usijana i ne može misliti razborito), jer time možemo nanijeti štetu samo sebi, nego “prihvatimo” stanje stvari – što znači da se povlačimo iz uzburkanih emocija i ne pružamo otpor i počinjemo gledati na koji način možemo pronaći rješenje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.