Prvi dio članka možete pročitati OVDJE .
Drugi dio – napisao Valter
Idemo se vratiti na PRIMJER. Sklopili ste dakle u 15 minuta barem 5 ugovora.
1. USMENI – policajac Vas je tražio osobnu iskaznicu. Onoga trenutka kada ste istu uručili policajcu stupili ste s njime u ugovorni odnos, i to usmeni. On je tražio – Vi ste pristali. On ima jurisdikciju nad Vama od onog trenutka od kada ste mu dali osobnu iskaznicu.
2. PREŠUTNI – nakon što je policajac uzeo Vašu osobnu iskaznicu, stupili ste u još jedan ugovorni odnos, i to prešutni. Budući da je policajac zaposlenik tvrtke (MUP) koju je osnovala druga tvrtka (REPUBLIKA HRVATSKA) preko njega ste prešutno ušli i u ugovorni odnos sa REPUBLIKOM HRVATSKOM.
3. IMPLICIRANI 1 – budući da je tvrtka REPUBLIKA HRVATSKA propisala preko treće tvrtke a koju je sama osnovala (HRVATSKI SABOR) zakonski članak koji kaže da cestu ne smijete prelaziti izvan obilježenog pješačkog prijelaza, a budući da Vi već imate jedan USMENI i JEDAN PREŠUTNI ugovor sa onima koji Vas žele opelješiti za 500 kn, jasna je implikacija da Vi priznajete da oni nad Vama imaju pravo provesti, milom ili silom, ama baš svaki zakonski članak ama baš svakog zakona koji su ikada donešeni i koji su na snazi. Eto vam dakle i trećeg ugovora…
4. PISMENI – potpisali ste prekršajni nalog ili kaznu ili što god već. Ne treba niti napomenuti da sada imate i pismeni ugovor – zapravo ste ovjerili svojim potpisom da se slažete sa svim prethodnim ugovorima i sa onime što je policajac napisao na tom papiru.
5. IMPLICIRANI 2 – na kutiji cigareta koju ste kupili piše ”PUŠENJE UBIJA”. Eto još jednog ugovora koji ste prihvatili kupovinom cigareta a koji Vašoj obitelji onemogućava da traže zadovoljštinu od duhanske tvrtke ukoliko ste pušenjem sami sebe ubili. Mogu tražiti zadovoljštinu, ali dobiti je zasigurno neće. Imali ste ugovor sa tvornicom duhana koja je jasno obznanila da PUŠENJE UBIJA, i tko Vam je sada kriv? Oni sigurno nisu, a tako će potvrditi i svaki sudac na ovome svijetu od kada su na kutijama cigareta takve obavijesti.
Upravo sam se sjetio da ste sklopili još i ugovor sa tvrtkom čiji je kiosk jer ste za kupovinu cigareta dobili od njih račun.
Zapravo, čim ste taj račun dobili sklopili ste još jedan ugovor, i to opet sa REPUBLIKOM HRVATSKOM koja je osnovala tvrtku MINISTARSTVO FINANCIJA a čijeg je dio POREZNA UPRAVA koja je od Vas, ničim izazvana, dobila ugovor da Vi pristajete na plaćanje PDV-a.
Evo nas već na 7 Ugovora.
Mislim da ne treba više od ovoga ukazivati da je riječ o načinu na koji funkcionira komercijalni svijet. Funkcionirati će i dalje, sve dok ne potroši energiju koja mu je preostala u cjevčicama koje ga održavaju na životu – a koje su priključene na nas. Cjevčice se skidaju usvajanjem novih znanja i širenjem svijesti o prevari u koju smo protiv svoje volje uvučeni.
UGOVORI su svuda oko nas.
Kada dobijete prijetnju od banke ili kartične kuće da trebate platiti novac koji Vam nikada nisu posudili (prisjetite se OVOG posta koji se bavi tom temom) to je samo ponuda za zasnivanje novog ugovornog odnosa, budući da utjerivanje novca starim, uhodanim načinom više ne funkcionira.
Dakle kako se prema tome postaviti – prema ponudama za zasnivanje ugovornog odnosa?
Zdrav razum mi nalaže da ću odbiti ponudu da iskočim iz savršeno ispravnog aviona bez padobrana ukoliko mi netko ponudi da to učinim i jasno je da ću takav ugovor odbiti.
Ali – čak i ako mi da padobran – opet će od mene tražiti da potpišem papir koji njega oslobađa bilo kakve odgovornosti ukoliko mi se nešto dogodi od trenutka kada sam stupio u avion do trenutka kada sam sjeo u kafić popiti piće nakon skoka.
On postavlja uvjete. Ja ih mogu ili prihvatiti ili nema ništa od adrenalinskog pražnjenja slobodnim padom.
Vrlo je važno shvatiti da je prva stvar koju moramo prepoznati jest ta da li nam se nudi UGOVOR, u kakvom god on obliku bio?
Ako da – na nama je da ga prihvatimo, uvjetno prihvatimo ili odbijemo.
Ulazimo u pregovore. Oni postavljaju uvjete, ja postavljam uvjete, pa opet oni, pa ja i tako dalje dok ne izglancamo dogovor koji odgovara i jednoj i drugoj strani i tek onda ga pretvorimo u Ugovor.
VAŽNO JE SHVATITI – ovo je dvosmjerna ulica. Imate svako pravo pitati banku – ili bilo koga s kime možda namjeravate zasnovati ugovorni odnos – svako pitanje koje Vam padne na pamet a oni su ga dužni saslušati i na njega ponuditi odgovor.
Naravno, primjerice banke to rijetko čine jer samo u još rjeđim slučajevima mogu dokazati da su nekome zaista i posudili novac. Ali posljedica te prepiske sa primjerice bankom je da Vi imate hrpu papira, spremnih za sud ukoliko do toga dođe – koji bi mogli dobro poslužiti sucu da vidi da ste kumili, molili, više puta tražili da Vam se predoči makar jedan jedini papirić koji bi dokazao da se transakcija između njih i Vas zaista dogodila te da temeljem tih dokaza kaže banci da nemaju osnove za svoje potraživanje.
Međutim – problem nastaje zbog toga što je sudac zaposlen u tvrtci koju je osnovala druga tvrtka, već dobro poznata REPUBLIKA HRVATSKA, a ista ta je posudila hrpu nepostojećeg novca od raznih financijskih institucija i stoga je u podređenom položaju u odnosu na njih, pa bi se netko možda mogao zapitati kako će zaposlenik tvrtke presuditi protiv onoga kojem je njegova matična tvrtka navodno dužna novac? Zato što je netko rekao da je sudstvo neovisno? hahaha.
Stoga je od ključne važnosti znati prepoznati ugovorne odnose u koje nas se pokušava uvući na dnevnoj bazi, preispitati prošle ugovorne odnose koje smo zasnovali, vidjeti da li je neki od njih zasnovan na prijevari i obmani, te odlučiti koje ćemo ugovore ispoštovati a koje ćemo, zbog prijevare i obmane, osporiti.
Dakle – KOMERCIJALNI SVIJET SE VRTI OKO UGOVORA. Ukoliko ih ne osporite, oni postaju zakon i provesti će se milom ili silom.
Tko će to Istinu dovesti na svjetlost dana?
Svaki pojedinac koji čvrsto stoji nogama na zemlji morat će to učiniti sam, i neće imati puno pomoći sa strane pri tome. Svatko od nas pojedinačno je taj koji informaciju istražuje dok je ne podigne na razinu znanja, potom je procesuiramo i donosimo odluku kako djelovati temeljem novog znanja. A djelovanje čovjeka kreira stvarnost. Na nama je odluka i nju nitko osim nas, svakoga za sebe, ne može donijeti. Ako nekome dopustimo da to čini umjesto, jesmo li slobodni – ili smo nečije vlasništvo?
One Response