Bivši svećenik razotkriva crkvene manipulacije – 2. dio

Prevela Niara

Jo Conrad, poznati njemački voditelj i autor nekoliko knjiga, svaki tjedan vodi otvorene, necenzurirane razgovore s ljudima, koji u pravilu u javnim medijima ne dobivaju priliku za iznošenje svojeg mišljenja, koje se vrlo često razlikuje od onog prosječnih ljudi. Jedan od tih je i razgovor koji je vodio s bivšim svećenikom, Kurt-om Meier-om iz Švicarske.

Tko sam bio u dobi od 19 godina, kada sam doživio svoje obraćenje? Zaljubljenik.

Tko sam bio u samostanu? Patnik.

Tko sam bio, kao svećenik? Tražilac.

Tko sam sada? Oslobođeni.

Kurt Meier

(Prvi dio intervjua možete pročiati ovdje, kao i komentar u članku o simbolima)

Jo Conrad: U knjizi si opisao i porijeklo križa. To je prvobitno s …
Kurt Meier: Da, taj je križ s Atlantide i predstavlja žensko, pristup Bogu i ima dvije noge, znači stoji se s obje noge na zemlji. To je znak božanskog čovjeka, savršenog čovjeka. (slika 1)

J. C.: Kasnije se pretvorio u Anch (Ank).
K. M.: Tako je, noge su se spojile u samo jednu nogu i tu je već bila prisutna mala manipulacija. Povezanost s Bogom je još uvijek tu. (slika 2)
Dalje dolje, glava je bila odsječena, a pristup božanskom odvojen – tau-križ. (slika 3)

Taj tau-križ postoji i u bibliji u obliku slova T i na taj se način moralo prekrstiti itd. Crkva je tu granu produžila na dolje u tlo, što znači zemlja. Na križu su zastupljena četiri elementa (zrak, vatra, voda i zemlja). Dolje je zemlja i stvarno nas se drži na zemlji, ne u dobrom smislu kao da smo ukorijenjeni/uzemljeni, već gore rez prema Bogu i ti ostaješ čvrsto vezan za zemlju, za materiju. Kada to učinim na sebi (op. prev.: prekrstiti se) onda sve u sebi podsjećam na to i ostajem vezan.

J. C.: Moram reći da je to žestoka izjava nekadašnjeg svećenika. Ti si to intenzivno proučavao i primijetio koliko manipulacije postoji u crkvi i da nas crkva ne želi povezati s bogom, nego radije tu vezu ometa i moje je mišljenje bilo uvijek, da je problem „zemaljsko osoblje“, ne Bog. Znači ne treba odmah odbaciti cijelu ideju. Ti vjeruješ u boga i u međuvremenu ga vidiš svuda, ne samo u crkvi …
K. M.: U meni. Ne moram ići u neki hram ili crkvu, ja sam božji hram i ne moram ići u crkvu pokloniti se pred Bogom u Tabernackel-u (op. prev.: mjesto u Njemačkoj) ili gdje god da sjedio, nego ako se već trebam pokloniti pred nekim, onda je to pred tobom, jer ti si Bog, ti imaš božansko u sebi, čovjek je svet za Boga. Zbog toga sam istupio iz crkve, ali sam radi toga kanatist – što znači da vjerujem u Boga i želim Boga živjeti. Za mene je Bog osmišljen puno životnije, to živi, prska, teče, otvaraju se vrata, prekrasno …

J. C.: Isto to i ja doživljavam. Uvijek sam zaobilazio crkvu, naravno imao vjeronauk, pričest, ali sam već onda primijetio da u tekstovima i pričama u bibliji postoji proturječnost i kada postaviš pitanje, ne dobiješ zapravo zadovoljavajući odgovor, nego se kaže: to je tako … mora se prihvatiti, ali ne mora uvijek biti logično. U nekim djelovima biblije sam mislio da to ne može biti Bog, ljut, ispunjen mržnjom, osvetoljubiv, ubij ovoga, uništi onoga … i to je za mene bio važan proces, da moju predodžba Boga oslobodim od onoga što je bilo rečeno o njemu, jer sam osjećao – to nije bog. Jesi li i ti tako razmišljao, o kome se zapravo piše u bibliji – je li to Bog ili nešto drugo?
K. M.: Isto velika tema. Kad bi se sve saželo u jednoj rečenici, Bog bi nam rekao: „Moji dragi, razumjeli ste me potpuno krivo.“ Mi smo Boga krivo razumjeli, jer – ne može biti … kako si rekao da je bog osvetoljubiv i ljut kad dijete ne sluša, pa da Bog izdaje zapovijedi, koljite tisuće judi … hoću vidjeti da teče krv itd. … i mali zaobilazak/dodatak u priči o krvi: žrtve krvlju su u starom testamentu bile jako uobičajene, životinje su bile žrtvovane, ljudi kako gdje i svako prolivanje krvi, kult krvi, mora se reći, povezan je sa crnom magijom. Dakle to ništa nema s crkvom i Bogom koji voli.

Sve ovo o čemu govorimo i što sam pronašao, nije ništa novo, sam Krist je to učio. Kada je istjeravao đavla, nešto loše iz nekog čovjeka, uvijek je tog čovjeka pronašao u hramu. Zanimljivo, uvijek u crkvi. Isus je ušao u crkvu i tada je u crkvi, ili sinagogi u to vrijeme – bio opsjednuti, znači uvijek je crkva čovjeka zaposjela/opsjela, što znači da se đavo već nalazio u crkvi. Isus je te svećenike ili kako bi danas rekli teologe – tada su se zvali farizeji i pismoznanci – označio kao zmijin porod ili izrodima i licemjerima i šta ja znam kako … Sve skupa je jako napeto – đavla se sretne u crkvi. I Isus nikada nije htio osnovati neku crkvu i zapravo nas je htio osloboditi od religije.

J. C.: Sada si govorio o opsjednutosti, to je također tema u katolicizmu, tj. da se prakticira egzorcizam. Mislim da je to sada ukinuto?
K. M.: Ne, ne, ja sam i sam prakticirao egzorcizam.

J. C.: Ah, sam si to činio? (začuđen) Je li to nešto za što možeš reći – u nekome je stvarno neko tamno biće koje ga je zaposjelo? Zaista činim nešto da ga od toga oslobodim? Iako ja poznajem egzorcizam samo iz filmova i što mi upada u oči da … suprotnost od zla bi za mene bila ljubav – ali pri istjerivanju zla ne vidim ljubav, tu mi se uvijek čini … „to mora van“ (op. prev.: pokazuje silovite kretnje), i naravno žestoko je itd. … Ne bi li bila ljubav, recimo kao protuotrov za zlo?
K. M.: U svakom slučaju. Prije mnogo godina sam izvodio egzorcizam, kako si rekao, ide se s križem na zapravo sirotog čovjeka, prska se svetom vodom – sve sam to činio, bilo je dojmljivo, ali nije donijelo ništa. Morao je svakog mjeseca tri puta doći na istjerivanje, godinama, nekoliko dana ili tjedana je bilo u redu, pa opet ne. Tada sam mislio, u redu – danas vjerujem da postoje tamne sile koje čovjeka mogu zaposjesti … Nerado govorim o izrazu opsjednut/obuzet, jer prianja na crkveno, nego govorim radije o stranom zvuku, imaš strani zvuk, nisi više onaj koji jesi (op. prev.: zvučiš drugačije). Danas bi se prema tome odnosio s ptpuno drugim sredstvima – ne kako si rekao „odstupi od njega sotono“ … silom naredbe, jer ako se borim protiv nečega, to dolazi natrag. Ne može se boriti protiv ničega, to je samo strah. Ljubav je jedna mogućnost, ali radije primijeniti sasvim nepolariziranu energiju, sasvim blago, potpuno meko, jer ako s bijelim dolazim na crno, nastane borba, eksplozija, otpor – ali ako sam sasvim neutralan i tom čovjeku dam tu energiju u prapovjerenju i ljubavi … (ispušta zrak … fffuuu) to se može rasplinuti.

J. C.: Te tamne energije niti ne mogu izdržati tu energiju. I u filmovima o drakuli se često reče, da se on raspline kada dođe sunčevo svjetlo. Preme mojem razmatranju je to simbolički jako dobro prikazano, ili predodžba te odlike svjetla, da tama ne izdrži svjetlo i ljubav. To bi značilo rješenje za puno stvari kada sami  imamo osjećaj da su prisutne tamne energije. Ne se boriti protiv toga nego ojačati vlastitu ljubav, istegnuti ju i proširiti oko sebe.
K. M.: Ja radim ovim riječima: „Strano van, vlastito unutra“ i tada treba pojasniti teme, radi čega se to dogodilo. To strano što je u tebi – mogu biti strane energije, mogu biti tama bića, ali ne mora biti jako loše – netko je možda samo tlačen, pa je tužan, ili nosi u sebi traumu iz djetinjstva – ne mora uvijek biti đavo, postoje sasvim ljudske prilike – znači, sve strano van i vlastito opet pokupiti natrag, jer ako je u meni nešto strano, onda u meni nemam nečeg što je moje, jer za to nema mjesta.
Potom pogledati zašto uopće nešto strano dolazi u mene, jesam li tome napravio mjesta; je li nešto neriješeno; jer onda energija dođe i pomisli: „ha, fino, tu ima nešto za mene i malo siše“, jer neriješenim problemom sam u sebi stvorio polje rezonancije (op. prev.: ponavlja se zakon privlačnosti ili odjeka/magnetizma: „isto privlači isto“).

J. C.: Još jednom, izlazak iz crkve nije dovršen samo našom izjavom, već su tu i (preostale) povezanosti. Što si ti doživio? Rekao si da ti je biskup pisao i stvarao ti takoreći lošu savjest i služio se strahom. Dogodi li se još nešto ako se želi izaći iz crkve? Čuješ li od drugih da se na njih vršio pritisak – što se uvijek čuje o sektama da pritišću one koji izađu.
K. M.: Glavni pritisak koji se vrši je izazivanje straha, strah i krivica. Biskup mi je pisao: „Nikad nećeš svoj život uspjeti, nikad nećeš biti sretan.“ Odgovorio sam mu: „Gledaj, prihvatio sam namještenje, zarađujem nešto, imam prijateljicu i sretan sam“, na što mi je odgovorio „Ne, to ti ne vjerujem, sretan si trenutno, ali u konačnici nećeš nikad biti sretan i bojim se da jednom budeš sjedio na ruševinama svog života. Ti si izdajnik Boga, izdao si Boga, činiš svetogrđe, grijeh“ … cijela ta situacija je u to vrijeme za mene bila zahtjevna. Pokušao sam i objasniti … onda sam osjetio, ne, tu više nema daljnjeg razgovora i odlučio povući završnu crtu, ne želim više ništa čuti i od tada od njega nisam čuo više ništa. Tek nakon pet godina sam primio pismo iz Vatikana – nisam više svećenik.

J. C.: Još jednom za gledaoce – kad si se odvojio od crkve, (preostale) veze su još moguće – da nam to bude svjesno … kako se to može izraziti u životu? Sa zavjetom šutnje si ja tako zamišljam … može li to dovesti do toga da se ne možeš izraziti (op. prev.: riječima, glasom). Postoje ljudi, a znam to i sam, da ponekad govorim nerazumljivo, prije još i više – moram se naprezati (op. prev.: pokazuje kako). Radi li se o tome da se u grkljanu time stvorila blokada?
K. M.: Sasvim jasno. I zavjet se nije morao položiti u ovom životu – jer nisu svi gledaoci bili u nekom samostanu, svećenici ili sestre – nego si u nekom prijašnjem životu položilo zavjet i ako se to nije čisto i korektno razriješilo, nosiš to još i danas. Zavjet šutnje može zatvoriti čakru u vratu – (glasovni) izražaj, ne čuje me se, ne primijeti me se; zavjet siromaštva čuči u prvoj korijen-čakri …

J. C.: To se sigurno očituje kod jako puno njih …
K. M.: Da, kod jako puno njih … srce je zatvoreno sa zavjetom celibata ili čednosti i sada su možda moje ljubavne veze teške, ne mogu ništa ostvariti …

J. C.: Ljubav ne teče …
K. M.: Ne teče, onesposobljeni smo, osjećamo da tu nešto nije u redu – želim biti slobodan, ali sam u sebi spriječen.

J. C.: To može biti slučaj kod puno ljudi, iako u ovom životu nisu bili povezani s crkvom. Preko prijašnjih inkarnacija je to djelomice odloženo/pospremljeno u svijesti stanica. Kako god, započinje time da smo toga svjesni. Kao vrijedna napomena kad knjiga izađe, ti si to u svojoj knjizi iscrpno opisao. Nudiš i radionice/seminare, jer znaš da to ponekad zahtjeva intenzivni rad, ali općenito rečeno, to nam treba biti svjesno i trebamo gledati gdje imamo teškoće – u ljubavnim vezama ili sa siromaštvom itd., ili jesam li zaista položio zavjet koji još djeluje?
K. M.: Točno, može se osjetiti u sebi. Toliko puta sam živio i sigurno sam nekada položio (neki) zavjet, tako da bih u svakom slučaju obrisao sve zavjete koji postoje: siromaštva, poslušnosti, čednosti, šutnje, patnje i sve koje sami možemo pronaći/zamisliti – postoje izmišljeni zavjeti.

J. C.: Kojih se uopće ne bi sjetio. Znam to iz jednog filma o iluminatima, u kojem se jedan brat bičuje, s bolovima … duboke rane u mesu … dakle tih stvari ima …
K. M.: I ja sam to činio u samostanu.

J. C.: Aha …
K. M.: Da, sve ili ništa.

J. C.: „Mea culpa“ … moja krivica, ja sam kriv …

K. M.: Šta si tu činimo, ne samo tijelu, nego cijelom postojanju, svom ljudskom bivstvovanju, svoj časti … to je također ono do čega mi je stalo s ovom knjigom, ili s pokretom koji sam osnovao – ako mogu nešto reći o tome …

J. C.: Da.
K. M.: … čovjeku povratiti čast. Ne želim raspravljati ili izlaziti na ulicu i govoriti „crkva, svinjarija, tako i tako“ – to nije moj način, već želim ljude nadahnuti, dotaknuti srca, pokrenuti i biti tu kad netko treba pomoć.

J. C.: I Bog pomaže onome koji se toga želi osloboditi … to je kod mene zamjetljivo … što se više osjećam povezan s božanskim … pojam Bog je za svakog drugačije određen … u svakom slučaju osjetim intenzivnu vezu kad molim za pomoć i ne znam kako dalje, tada se događaju stvari kojih se ponekad uopće ne bih sjetio ili da odjednom se nešto riješilo, bez da sam se morao sam pobrinuti za to. Je li to danas i kod tebe isto tako, jesi li povezan na taj način i imaš povjerenje u Boga?
K. M.: Da, puno više, puno više nego kao redovnik i svećenik. Zanimljivo je i lijepo, vrata se otvaraju.  Zaista si slobodan, oslanjaš se na sebe, imaš slobodnu volju i time preuzimaš potpunu odgovornost. Mnogi to ne žele, žele ostati ovisni, jer im se kaže što moraju učiniti da bi došli u nebo, a ne u pakao; imaju 10 zapovjedi; imaju ovo i ono; ne moraju se preispitati, preuzeti odgovornost za sebe. Ali kada izađem iz crkve, tada sam sam (op. prev.: bez podrške). To mnogima zadaje strah, u redu – (misle) „onda sam izgubljen“ – i tu bih volio ljude prihvatiti/uloviti, da se ne moraju plašiti – Bog te nosi i onda ako nisi u crkvi, to je jako važno, a i život te nosi. To mogu posvjedočiti s vlastitim životom. Izašao sam iz samostana i svećenstva, nisam imao ništa, život mi je otvorio sva vrata. To je bilo lijepo.

J. C.: Kakvi još rituali postoje u crkvi. Tu je ispovijed, treba toliko puta moliti – jesu li to određene magijske stvari kojima se manipulira … u razgovoru prije intervjua si ispričao da postoje brojevi ili određene stvari …
K. M.: Točno, u crnoj magiji se kaže, da ako se nešto želi postići, mora se stalno ponavljati, uvijek ponovo, da prijeđe u meso i krv, a važan je i određeni broj ponavljanja. U crkvi se isto na svetoj misi ponavljaju određene molitve. U bogoslužju se kaže, ponoviti molitvu tri puta, 50 puta ponoviti, tu se stalno ponavlja, utiskuje. Krist je u ono vrijeme rekao, ne brbljajte kao papagaji. Kad molite Bogu, recite jednu riječ i to je dovoljno. On razumije, nije glup. Ne moram mu kazati 50 puta, jedanput je dovoljno. Sve višestruko ide đavlu, to je sam rekao.

J. C.: Još jedna zanimljiva napomena koju bih htio unijeti, jer sve čini jednostavnijim. Moj je odnos prema Bogu u međuvremenu tako povjerljiv … znam kako je bilo prije: smije li se s Bogom govoriti o ovome ili onome, o intimnim stvarima … za mene je sve Bog. Što bi trebalo Bogu biti strano i gdje bi nas trebao suditi – Bog nam ne sudi i ne osuđuje nas i sigurno mu ništa ljudsko nije strano. Sve je dio Boga i na taj način gledano sve postaje lakše i osjećam se prihvaćeniji, mogu živjeti vlastitu odgovornost, što je važan vid koji si spomenuo, da ljudi izbjegavaju preuzeti odgovornost i radije dopuštaju da se o njima odlučuje. Tko želi biti slobodan, mora ili trebao bi preuzeti odgovornost (za vlastiti život, odluke, djela), ali i dobije puno pomoći od gore, jer je povezan sa svime. Ti si pokrenuo „Unchurch now“, ispričaj nešto o tome.
K. M.: To je pokret koji želim osnovati, gdje se ljude potpomaže na putu oslobađanja, da preuzmu odgovornost – postoje radionice, knjiga, dobre stvari, pisane novosti, jednostavno biti tu, postaviti znak, željeti nadahnuti ljude, tj. ne izlaziti na ulicu, nego primjerom živjeti ono što život znači – za to ih želim nadahnuti.

J. C.: Na jednoj strani to zvuči jednostavno – ali to i jest jednostavno, Bog je jednostavan … u svemu što je komplicirano kako kažeš, nešto nije u redu, jer nas se time želi zaplesti, djelomično s magijskim postupcima i želi nešto manipulirati. Toga se možemo osloboditi, samo nam treba biti svjesno kakve sve manipulacije postoje, zgog toga se radujem da si ti kao bivši svećenik ovdje i da pišeš o tome. Zanima me knjiga, nadam se da ćeš mi poslati jedan primjerak kad izađe …
K. M.: Jako rado.

J. C.: … jer zvuči jako napeto i sigurno je unutra još puno detalja o kojima nismo govorili.
K. M.: Da, jako puno. Točno se opisuje svaki sakrament, gdje se manipulira u ispovijedi, u posvećenju svećenika itd. Ah, još da kažem, prema katoličkoj crkvi, postoje tri sakramenta koji duši neizbrisivo utisnu pečat – izrazito se kaže – udari se pečat kao kad se označi stoka. To su krštenje, pomazanje i posvećenje svećenika. To su ta tri neizbrisiva, kako kaže katolička crkva. Ali … (op. prev.: sliježe ramenima: pitanje je ako je to istina?)

J. C.: Pomazanje i posvećenje svećenika ne prima većina, to za mene kao protestantskog čovjeka nije ništa, ali konfirmacija …
K. M.: Da, konfirmacija, to je isto …

J. C.: Konfirmacija znači, koni-firma – ja još jednom potvrđujem krštenje, koje je čovjeka učinilo svjesnim.
K. M.: Točno i ti si tu posvećen kao vojnik. Ne znam kako je kod protestantske crkve, ali kod katoličke budeš posvećen kao vojnik i zahtjeva se da braniš svoju vjeru – svim sredstvima. (smiju se obojica)

J. C.: Relativno jasan govor, to govori za sebe, ali mislim da nam treba biti svjesno da u tome sudjeluju milijarde kršćana, ne znam koliko ih ima … katolika ima …
K. M.: Kršćana ima oko 1,5 milijarde do dvije …

J. C.: Najbrojniji su katolici i postoje područja gdje se strogo živi prema tome. Ovdje na sjeveru Njemačke je slabije nego u Bavarskoj. Ali trebalo bi posvuda preispitati o čemu se zapravo radi i je li to stvarno božanski … za mene je jednostavno da božansko osjećam u meni, ono miruje u meni, u srcu sam povezan i ne moram ići u crkvu i kada se molim Bogu, ne trebam upotrebljavati nikakve formule, nego tako kako govorim s tobom.
K. M.: Tako je, to je oslobođenje, život postaje slobodniji, postaje ljepši i želim ljude pozvati na to.

J. C.: Predivno, jako lijepo da si mnogima dao poticaj. Hvala ti Kurt Meier.
K. M.: Mmm, hvala tebi Jo.

Izvornik:
http://bewusst.tv/ein-ex-priester-packt-aus/

Komentar:

„ Krist je u ono vrijeme rekao, ne brbljajte kao papagaji. Kad molite Bogu, recite jednu riječ i to je dovoljno.“

Neki ljudi riječ molitve (koliko sam imala prilike čuti) izgovaraju automatski (naučeno napamet), bez da shvaćaju duboko značenje riječi koje im prelaze preko usana. U tim riječima nema osjećaja strasti, uvjerenja, oduševljenja, radosti ili zahvalnosti …
„Molitva“ je za mene, jedno iskreno, iz punog srca izrečeno hvala.