Napisao deus.
Tiana je, u komentarima na moje intimne ispovjesti vezane uz respiratorni sustav, napomenula “šta ćemo sa djecom?”. Zapravo, pitanje koje i mene muči neko vrijeme, iz dva razloga: napomenut ću kako sam studirao predškolski odgoj, apsolvent, ne zato da mi to dadne kredibilitet, nego čisto da naznači kako sam dugo upućen na odgoj. Naravno, kako sam evoluirao ja, tako je i moj nazor evoluirao samnom. I, naravno, kada je počelo buđenje, javile su se i neke praktične prepreke u vidu dječjih potreba, njihove “krhkosti” (objasnit ću zašto pod navodnicima), “prava na obrazovanje” itd. I drugo, što sada sa svime time kroz prizmu novostečene širine i bistrog pogleda na svijet? E, ‘vako ću besjediti (neće biti u guslarskom desetercu, matere mi): treba imati na umu da djeca nisu “naša”, ona su svoja. Svoji ljudi, ne minijaturni ljudi.
Trogodišnjak nije desetina tridesetogodišnjaka, nego čovjek u svom svome obujmu…malo klimav na nogama i inkontinentan, ali brzo nadođu po tom pitanju. E, kada smo to usvojili (ili ako nismo, onda sve što dalje imam reći nema smisla) naša djeca su u biti naši cimeri, koje mnogo volimo, sve bi za njih dali a ponajviše vlastite nedosanjane snove, projekcije toga što je dobro, jer, naravno da ja znam što je dobro…puštaj bolan gitaru, knjige se ‘vataj, jebo ti ćaća magare. Sve kao dobro shvatio, pa otišao u krivom smjeru…
Ajmo u pravom: što mislite zašto po afrikama nisu imali škole? Aaaaa, što će im? Gologuza nejač piči po selu u čoporu I usput usvajaju što se kako radi. Također, u “čoporu” uče međuljudske odnose, snagu suradnje, nadvladavaju poteškoće koje dolaze u njihovim dimenzijama, razvijaju emotivnu inteligenciju. Doduše, ne znaju vadit 3 korjen, ali zato gledam klince u africi kako ogromne bačve peljaju na nekim improviziranim drvenim romobilima…nejač, što oni znaju šta je 200 kila, uzmu pa nose. I sada zamisli da smo mi toliko fer, pa odjebemo industriju koja ih tlači, za koliko bi se oni snašli za sebe? Za čas!
E, da ostanemo na kursu: jedino učenje je učenje 🙂 dakle, kada ga pustiš da se isprlja, uznoji, nadvlada i doživi onu nutarnju nagradu jer je nadvladao. Eto, to. A ne kada ih posjedneš i mehanički ih učiš ponavljati radnju, pričajući im pri tome nek se dobro osjećaju jer, “braaaaaaaaavooo” (zamislite dok to čitate onaj iritantni glas onih voditeljica dječjih emisija koje se krevelje dok sa djecom pričaju). Eto, toliko je šuplja ta priča. Škola doživljava djecu kao…jedinke koje treba oblikovati, formirati, ukalupiti…bilo kakvo organizirano školstvo treba industriji i sustavu, zapamtite to. Nema kod slobodnih ljudi sustava koji vrijedi za sve, a oni su, sjetimo se, svoji ljudi, kome pravo kome krivo. I, pazite sada, mi pomažemo slomiti ih, ukalupiti. Razočarani smo ako nisu zadovoljili kriterije…upisujemo ih na nogomete, vanškolske ativnosti (jeste primjetili kako se svi znakovi pažnje, svo njegovanje djetetovog “razvojnog” puta kroz sustav, uvijek u konačnici nađu na računu), umjesto da ih istjeramo van da igraju faking nogomet!! Šta, treba nam profi fudbalera još? A ne, nisi ti mislio da on bude profesionalan fudbaler?
Pa, zašto onda pobogu tjeraš malog na nogomet u 8 navečer?! Aaaaa, da pomogneš u njegovom kompletnom razvoju… a, sorkać onda. WTF?!?! Nije dosta što su po cijeli dan u školi, treba ih još i naknadno opteretiti? I kada da se druže? Ja živim u selu, pa nema djece po ulici, navažaju se po organiziranim igrankama… jebo te… prvi put vidim ovo napisano, i naježio sam se. Organizirana igranja. Jel se još nekom javi slika dječjeg rođendana na kojem djeca prvo frenetično trče od jedne drangulije, do druge dok ih ne obiđu sve… zatim, kreće nadmetanje u nekom… egoizmu “nu mene, ne, vidi mene, a vidi kako ja ovo” jer nitko nije spreman odstupiti milimetra u korist zajedničke igre, bitno je da svi vide što i kako on… nakon toga kreće podjela u klanove, ili ako je jedan manipulator, on samo rasturi atmosferu. Čiča miča, gotova je priča…a sada da se osvrnemo, čija su uopće ideja ti debilni dječji roendani? A posebno, tako tematski koncipirani? Praznik egoizma, gdje se kruni mamino zlato, koje ima svoj dan, ah, blago majci… nekome je to možda čudno, ali ja sam svojim klincima rekao da me ne zamaraju svojim aktivnostima. Kada me bude zanimalo kako skaču u more, ja ću ih doći pogledati. Kada mi se bude gledalo crteže, zamolit ću te da mi pokažeš. Moja ljubav ne ovisi o ničemu, ne može se uvećati nikakvim zaslugama, niti umanjiti bilo kakvim greškama. Ako uživaš u skakanju, skači ljube moja, neovisno o tome gleda li te itko, zbog radosti same.
Ne možeš biti ovisan o tuđoj pažnji i slobodan, a ako nisi slobodan, ne možeš biti niti istinski radostan, a ja želim da su moja djeca radosna… i kako da ja onda podržavam tu iluziju koja na kraju njih porobljava? Meni to ne zvuči kao ljubav, nego kao linija manjeg otpora, da podiđeš vlastitoj slici sebe kao brižnog roditelja. Briga me što drugi na to gledaju kao na hladnoću, ali ja zbilja ne želim da me se ičime prisiljava da radim ono što ne želim. Serem se na filmove u kojem mladi protagonist pati jer mu ćale nije došao na tekmu. Da su u tom filmu prikazali cijeli sustav kao opresivan, i onaj koji razdvaja obitelji, onda dobro, ovako, plačipičkasto sranje.
Što su za nas rješenja? Skupimo za božićne poklone za nazorovu? Ne, idioti, treba objasniti toj djeci da su igračke i tako vaginalni sublimat (sublimat= sublimacija je prelazak iz krutog u plinovito stanje bez taljenja, dakle, gorenje…dakle, sublimat= dim…pišem ovo jer sublimat može zazvučat…ružno 🙂 ), I da im u biti ništa ne fali, osim patetike. Jebi ga, starci su vam bili očito u ovakvim ili onakvim problemima, malodušni… ma kakvi god, očito neadekvatni. I dobro, što sada? Nije li prekrasno što su živi, što mogu sve ispočetka I za sebe napraviti? Zašto se uvijek drvi po onome što nemaš? I ajmo ih, karitativno, na taj dan posebno podsjetiti kako nemaju materijalnih stvari, koje im,kao niti nama, ne trebaju uopće… ali zato odvraća pažnju od svega ostalog. Za početak, ajmo demistificirati “ljubav”… nastojat ću zbilja biti koncizan: sagraditi kuću na 4 kata, za svojih 4 djece nije ljubav, to je strahovito drsko i sebično (ne znam nikoga tko je to napravio, pa je sasvim cool podnio da klinci sada ne žele tu živjeti). Zašto? Odmah hoćeš djecu vezati za svojih ruku djelo, automatski im zatvaraš svu silu vrata, jer sve gravitira ka toj nekretnini koju si im u ljubavi napravio.
Naravno, ima i onih koji se odhrvaju tome, ali ne znam za puno slučajeva gdje to odhrvavanje nije narušilo obiteljske odnose. Eto, a sve iz ljubavi silne. Odakle nama pravo da unaprijed zaključujemo kako će naše dijete htjeti živjeti tu?! E, sada, naravno da te ne može nitko natjerati, ali odakle nam onda pravo da ima zamjeramo njihov odabir? E, to pravo za sebe traži ego, koji je isforsirao da se cijela kuća sagradi, kako bi se svi skupa divili naših ruku djelu. I još uvijek se pitamo što bi trebali? Pa, hajde da ih za početak volimo. Ne njihov potencijal da postanu veliki ljudi, ma kako naše vizije plemenite bile, nego eto baš ‘nako. Bez razloga. Neka to bude ishodišna točka, I sve ostalo se samo po sebi podrazumijeva. Njihova “krhkost”, koja je demantirana diljem svijeta, gdje djeca uspjevaju preživjeti u nekljudskim uvjetima, je samo paravan nama, ekstenzija našeg plačipičkizma. Licemjerno, vlastitu djecu koristimo kao izgovor da ne poduzimamo ništa, jer, ima on pravo na školovanje, ne mogu mu to uskratiti. Što uskratiti?
Ja volim upitati ljude: “a, koja će se to industirja otvoriti da zaposli sav rastući broj nezaposlenih, ustabiliti sve pa, za 20 godina kada završe školom, gdje će to oni raditi?” Ja zbilja ne vidim ništa što bi se moglo dogoditi osim kolapsa…eventualno konstruiranog tako da se sve sruši, pa se zavrti ciklus izgradnjom. Dalje od toga, ništa…svijet je sit svega. I opet mi, guramo jednako…zbog njih…bull shit! Zbog sebe, zbog statusa quo. Ne postoji niti jedan drugi razlog. “a šta im ti možeš pružit, gdje ćeš ih ti zaposlit?” zaposlit? Zašto? Treba se pobrinuti za ono nužno, sve dalje je, u većoj ili manjoj mjeri, put ka pohlepi i nezasitnom materijalizmu. Jebi ga, tako gledam na to. Djeca su točno onakva kakvi smo mi. Hoćete primjer? Jeste skužili, barem u Zagrebu, kako klinke više uopće ne nose školske torbe, nego one ženske torbice? I kako generalno ima jako puno… hm… droljastih klinki? E, sada, a jeste primjetili koliko mama prati svoju djecu na kojekakve aktivnosti, obučenih nepogrešivo po MILF smjernicama porno industrije. Ali ono, ajde nećemo sami sebe lagat. Vidite vi to? Jesam trudna, ali sam u minjaku i dotjerana…jesam majka, ali to ne znači da nisam više poželjna žena, naglašene seksualnosti, ovo ono. Trebaju mi naočale, naravno da će to biti “zločesta učiteljka” model (iako vjerujem da ih je 70% bez dioptrije). Dođu maškare, naravno da je sve puno droljastih školarki I razvratnih medicinskih sestara…žene već u 40-ima…a oko njih još infantilniji mužjačići. Eto, to ti je to, samo što mi kontamo da sve to sakrivamo:).
No, da ne drljam po mulju, nema potrebe, što bi rekla moja baba “ju get d pikčr, sine moj”, da pređem na ono što je najvažnije: što sa svime time iz novostečene perspektive? Ništa, baš ništa. Pustiti ih i ne stvarati pritisak, jer nam je sada posve jasno da škola na niti jedan način neće utjecati na kvalitetu njihovog života, ali zato može poslužiti za nešto drugo: da na vlastitoj koži osjete taj besmisao. Oni su mladi, neka prođu fazu očaranosti osjetilima, kako drugačije će spoznati da su skučena i nedostatna? Ako sve bude samo teoretski, onda se javlja znatiželja za uskraćenim, na ovaj način se sve razotkrije i nadiđe samim time što shvaćaš. Neka on bude izložen i tim glupostima, pa neka usporedi to sa onime što ja govorim, neka odvagne sam. A onda, kada otplatim kredite za koju godinu, i zbilja si nađem zemljicu, pokrenem to samostalno gospodarstvo, ispisao bi ih u potpunosti iz škole, živjeli bi i radili samnom. Eto, to je po meni sva mudrost. Pusti ih, i budi dobar primjer, dalje nek smišljaju sami. To je njihovo pravo i obaveza. Ne pušim ja priče da im treba pružiti maksimalno u materijalnom smislu. Bit će mi jako žao ako klincima teško padne to što, možda, nećemo imati struju (neće mi biti žao jer to nije stvar za žaljenje, to je samo govorna figura:) ), ali isto tako znam koje su prednosti života bez pomagala, i kada prođe početni šok, koliko i na koji način će ih to izgraditi u mudrosti.
Ako kasnije netko od njih poželi opet otrčati u mlaki zagrljaj demokracije, boli me reproduktor, ali mene nitko ne može ucjenjivati svojom navezanošću na struju, kada ja znam da nije nužna za život. Ono što nije dobro za mene, nije niti za moju djecu. Ako je mene ovo dekadetno društvo pretvorilo u proždrljivu svinju, zašto bih mislio da njih neće? Pa zar im ja to želim? Ne znam za druge, ali ja se ne zajebavam, ja zbilja mislim da možeš zaboraviti slobodu, dokle god si komformistička plačipička, i zašto bih ja pustio svoju djecu da žive u drugačijem uvjerenju? Neka se srame oni koji se sramiti i trebaju, ne oni koji primjećuju i prokazuju. Naravno, sve to sa zrnom soli. Prestanimo sa iluzijom da možemo pomiriti sadašnji komfor i bolji svijet, i odmah će se naći brdo puteva kako biti roditelj i osloboditi se spona ovoga društva. Ne mojte sebi lagati da djeca trebaju igračke, vanškolske aktivnosti… ona trebaju nas, odrasle, sposobne, radosne, otvorene… pa ajmo nakon toga pričati o tome što djeca mogu, a što ne mogu, kada im pružimo takav uvid u svijet. Možda sam bio disperziran, ali nadam se da ima i koja poanta u cijeloj priči 🙂

12 Responses

  1. Deusova priča ima mnogo smisla, ali smisao nije u tome da čovjek mora neminovno postati zemljoradnik.
    Smisao je u stavu prema djeci kojeg je Deus cca vrlo dobro opisao.
    Moja djeca se ne cijepe, ne idu na vjeronauk, imaju ukupno samo jednu slobodnu aktivnost itd. Mlađi je rođen kod kuće. Također su svjesni dosta istina o ovom svijetu, po principu, ako pokazuju interes onda su spremni znati i onda im kažem.
    Moje je iskustvo da čovjek ovdje u hr, može živjeti on the gird i istovremeno živjeti svoju slobodu. Čak i bez neugodnih petljanja s organima rh ako tako izabere.
    Ključno pitanje je dali želiš živjeti svoju slobodu ili želiš biti revolucionar?

    1. o.k, tu se nasa misljenja razilaze. ja tvrdim da ne mozes biti slobodan u sustavu gdje ne mozes doci do potrepstina, osim preko njihovih nekih igara. ne zelim biti revolucionar, zelim biti slobodan. ne tvrdim da je nemoguce postici da svi imaju dzabe struju, ali u sustavu gdje ja svoj dan dajem njima na raspolaganje, da bi imao struju, ne osjecam se slobodno. nikada me nitko nije pitao zelim li ja svoj dan podijeliti na 3 puta po 8 sati..ma ne po pitanju struje, nego dok imas sat na zidu, po meni ne mozes biti slobodan. ako je sustav sagradio elektrane mojim parama, elektrane pokrece,navodno, nasa voda, placamo odrzavanje infrastrukture i onda jos i struju pod prijetnjom ovrhe?! tako biti slobodan? mislim da se nasi koncepti jako razlikuju. nitko tko uredno izvrsava svoje duznosti, nema problema, osim sporadicno i slucajno…ali, ja ne zelim da mene netko milki po glavi kada sam dobar, pa mi daje malo komforcica. ako ti smatras da si slobodan zato jer se jos nisi ocesao o okvire sustava, jos uvijek ne vidis resetke. ja te opet pitam, koliko dugo ces zadrzati taj status quo, sa sadasnjim vidjenjem vjecno rastuce ekonomije? sto mislis da ce ostati stabilno na nogama? cega je svijet gladan pa ce se pokrenuti sve? 🙂 mislis li ti da ljudi u svijetu umiru jer se ne proizvede dovoljno hrane, ili zato sto ti ljudi nemaju para da si kupe hranu? i kazes, moze se? i opet, ti sanjas neku slobodicu u okvirima RH, dok tvoje komforcice ispastaju gradjani 3 svijeta, u nehumanim i otrovnim industrijama. ne, ja zbilja mislim da ne mozes biti komformist i slobodan. jedino sto mozes je naci svoje gnjezdasce unutar sustava, i nadati se da se obruc nece stezati, i da ce se zadrzati status quo. da se razumijemo, ako grid postane normalan i svima dostupan, bez da moram ulaziti u robovlasnicke odnose, dapace, zasto ne bih imao struju? ali, po sadasnjoj cijeni je preskupa, jer trazi moju dusu, a toliko mi ne treba…i opet, ziveci bez struje, vjerujem da covjek moze poluciti puno vise za zivot bitne supstance, nego olaksavajuci si konstantno zivot pomagalima.
      ako zvuci svadljivo, nisam svadljiv, samo naglasavam 🙂

      1. Naveo sam nekoliko neobičnih primjera iz svog života kako bi dočarao da nisam jedan od onih koji pokušavaju zadržati status quo.
        Ali nisam te stvari radio kako bi izazivao sistem, niti se bojim sistema. Dakle, neutralan pristup, ne daješ drugoj strani emocionalnu kuku za koju će se zakačit. Poznat princip u teoriji, ali mi je trebalo dosta vremena za doživjet što on ustvari Jest.
        Što se tiče slobode, zaposlenja, struje itd. Smisao postojanja osobe kao ti, koja ima mnogo smislenog za reći ovdje i sada, nije da provede život meditirajući na vrhu planine ili zemljoradeći u osami. Ovaj sistem koji se mijenja treba osobe kao ti u svom srcu a ne na periferiji.
        Tvoja sloboda je ograničena #nekim bogom# koji te postavio ovdje, da živiš svoju slobodu usred rh sistema i da pokažeš i drugima kako to ide. Ako uspiješ pobjeći toj sudbini prije 2019, bit ću začuđen.
        Svaka čast Valteru za svoje bacanje sebe u samo srce sistema. Ja to jednostavno nemam u sebi, samo pokušavam djelovati u skladu s onim što imam.
        Np za svadljiv zvuk, teško se izraziti u okviru ove male kućice na ekranu ;Q

        1. zasto mislis da je meni poanta izazivati sistem? ja sam samo iznio svoje misljenje, i dalje sam istog misljenja. neka svatko napravi koliko sam ja, i prblema nece biti. nisam ja tu da vodim, ja sam tu da zivim, pa ako netko u tome nadje nadahnuce, dobro, voljan sam sve u tancine objasniti, ali ne bih nikoga nosio. noseni se vrlo brzo vrate starim navikama, obzirom da ne znaju sto znaci prehodati put, a samim time niti pravu vrijednost cilja. ja ne znam zasto mi stalno nameces neke revolucije, izazivanja sistema, izolacije…gdje si ti ista od toga procitao? bilo kako bilo, ocito nam se koncepti razlikuju 🙂

      2. M i smo jedina biča na ovom planetu koja plaćaju da tu žive! Zamislite da lav plaća srnu koju ulovi ili da riba plaća što pliva, ptica što leti, koala što spava!?
        I kada smo na taj način ograničeni i ovisni o sustavu koji si je uzeo za pravo da naplaćuje vodu, zemlju, zrak, vatru. Sve je to samo traženje kuta u zatvoru koji je udobniji i malo manje smrdi.

  2. sve počinje u rodilištu preranim presjecanjem pupkovine!!!
    pupkovinu treba rezati tek nakon 10ak minuta tj.kad prestanu pulsacije pupkovine(dotok krvi od majke)
    tada će djeca znati svoje prošle živote ,astralna iskustva i pravi razlog zašto su ovdje inkarnirani i što im je činiti

  3. Vaša djeca nisu vaša djeca.
    Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
    Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas,
    I premda su s vama, ne pripadaju vama.
    Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
    Jer, ona maju vlastite misli.
    Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove duše,
    Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.
    Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas.
    Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.
    Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
    Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i On vas napinje svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
    Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću;
    Jer, kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.
    kahlil Gibran

  4. Ej, druže di si da te izljubim zbog ovog izrečenog. Nije zajebancija. ovo je najbolji tekst od jeci i odgoju napisan na hrvatskom jeziku ikad. Ako i jesi pedagog ovo nisi naučio u školi nego negdje drugdje.

  5. nisam ti ja za ljubit, dugodlaki dinarid 😉 al po jednu ljutu, svakako!
    vjeruj mi, upravo Gibran mi je i bio prva smjernica….davno, jos u srednjoj sam prvi puta procitao proroka, nakon toga jos nebrojeno puta 🙂

  6. Meni je npr obrazvanje pruzilo ugodniji zivot…htjela sam od 5 osnovne biti arhitekt i evo jesam samo svojom voljom zeljom i radom a to so to jesam znaci da radim ono sto obozavsm sto je za mene kao djecija igra duboko infantilnouzivanje. A sta da radim ono sto ne volim bbrrrrr.
    Biti roditelj je najteza ‘uloga’ u zivotu i jedina prava uloga ostale su igrarija eve zasnovane na tlapnji zelja i emocija. Biti roditelj znaci da se prvo moras pomieiti sa tim da cete djeca barem jednom duboko prezreti. Zakamufliras li se kao vecina danas u neku krinku, frend roditelj npr odutimas djeci mogucnost da te preziru barem nekad duboko istinski i svjesno. I djeca na kraju odrastaju u potpunosti kad odbace prezir i vide u roditelju sebe recimo to skraceno. Stvaeno vecina danasnjih roditelja su i sami infantilni da mi je zao jadne djece. Sve je banalizirano bez srzi rijeseno smisla i ako ste roditelj i vidite neki dublji smisao u postojanju a da to nije vise vise vise imati imati imati onda je vase dijete sretno mislim. U zadnjem broju Nexusa kojeg cijenim inace procitala eam jedan grozan clanak ono o civilizacijama mogucim u evemiru i o njihovom stupnju razvoja…vise vise vise. To je kontaminiranost sotonistickim nacelom koje se uvuklo u eve pore cak u misaone znanstvene… Nasoj djeci je i predobro kad pomislim na sve ratovima gladju i siromastvom zahvacene…mene je dotukao podatak da 9000000 godisnje djece umire od gladi…pa pobogu. . Ok dobro odgoj djece i to – treba nas srce voditi mislim da ce tako biti jedino moguce i dobro ali tko zna sve vise je zombija na svijetu kako ce ditetu bit u skoli medju svim tim viae vise vise. Umorih se laku noc

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.