Kratki tečaj iz kreacije stvarnosti 2/? – Odakle početi?

U prethodnom članku ovog serijala tek smo zagrebali po ovoj iznimno bitnoj temi za svakoga od nas. Svi mi imamo iza sebe brojna iskustva, kojih imamo u prosjeku sve više kako starimo, i od tih brojnih iskustava od kojih se mnogih uopće više niti ne sjećamo oblikovali smo našu stvarnost u sadašnjem trenutku. Najdublje su nam se u sjećanje urezala ona iskustva koja su na našu stvarnost imala najveći utjecaj – a općenito ih dijelimo na ona koja percipiramo lošima i ona koja percipiramo dobrima. Čak niti te dvije kategorije nisu nepromjenjive – jer daljnim iskustvima i sakupljanjem znanja i promišljanjem o našem trenutnom položaju u sada-i-ovdje dolazimo često do zaključka da se ono što smo percipirali lošim u prošlosti, i obrnuto, pokazalo dobrim u sada-i-ovdje, i obrnuto. Ta iskustva, od kojih je svako od njih posljedica našeg djelovanja, ili odsustva djelovanja jer nismo prepoznali trenutak da je potrebno djelovati ili smo odlučili ne djelovati – zapravo definiraju naše postojanje sa cjelokupnošću onoga što mi jesmo u sada-i-ovdje.

Često se nađemo u ovakvoj situaciji:

Možemo krenuti ovamo ili onamo ili ostati tu gdje jesmo.

Uočavate li taj obrazac i u vlastitom životu?

Uočavate li kroz vaša iskustva da je ponekad ono što ste nekada percipirali kao ”loše” postalo ”dobro” i da je ponekad ”dobro” postalo ”loše”, a također i da je nešto što smo percipirali bilo kao ”loše” ili ”dobro” ostalo nepromijenjeno?

Postoje razna mišljenja, ideje i filozofije o tome što je ”dobro” ili ”loše” – međutim naglasio bih da se za potrebe razumijevanja ovog serijala ne zakvačite na razmišljanje o postojanju bilo jednog, bilo drugog, ili odsustvu bilo jednog, bilo drugog. Ali idemo se nakratko pozabaviti time, kako bi stvari bile jasnije u narednim člancima serijala.

Neki će reći da ne postoji niti dobro niti loše, i da sve što nam se u životu događa trebamo prihvatiti i s time se pomiriti, da je sve ustvari – dobro, ili u najmanju ruku, neutralno. Takvo razmišljanje vodi nas u pasivnost a takvo razmišljanje svoj izvor ima ispod razine svijesti. Sklupčaj se u fetalni položaj, cuclaj palac i prihvati sve tako kako je, jer nemaš moć išta promijeniti…

Druga forma sličnog razmišljanja daje isti rezultat, a ono se očituje kroz djelovanje s relativističkim pristupom rezultatu tog djelovanja, koji je opet u percepciji ili ”dobar” ili ”neutralan”.

Budući se kreacija stvarnosti UVIJEK događa, treba osvijestiti što se događa kada se to odvija pasivnošću (kako je opisano u prvom primjeru), ili djelovanjem s relativističkim pristupom (kako je opisano u drugom primjeru), jer jasno je da oba takva razmišljanja ”kojim putem (ne) krenuti” kreiraju našu stvarnost na kaotičan način, budući da smatramo da je potpuno svejedno što mi radimo ili ne radimo, jer će rezultat uvijek biti isti.

U prvom slučaju rezultat je kaos jer u kreaciji stvarnosti mi nismo aktivni sudionik.

U drugom slučaju rezultat je kaos jer kao aktivan sudionik u kreaciji stvarnosti djelujemo iz relativističke pozicije.

U oba slučaja (ne)djelujemo iz NEZNANJA.

O oba opisana slučaja, naš život kao posljedica nedjelovanja, ili djelovanja iz relativističke pozicije prema krajnjem rezultatu, opet nas vodi u pasivnost – jer potpuno je svejedno, kada podvučemo crtu usporedivši ova dva pristupa kreaciji stvarnosti, djelujemo li ili ne… jer rezultat je uvijek kaos. Karakteristično je i to, da nas djelovanje iz relativističke pozicije polagano opet odvlači u pasivnost, jer djelovanje kroz relativističku percepciju kreacije stvarnosti ima potpuno jednaku percepciju rezultata u kreaciji stvarnosti kada ne činimo ništa.

Vrtnja u krug karakteristična je za ljude koji su zarobljeni unutar paradigme ”ne postoji dobro niti loše, treba sve prihvatiti kako nam se događa, sve je neutralno” – bilo oni pasivni ili aktivni iz pozicije relativizma.

S druge strane, postoji razmišljanje u New Age religiji da ne treba činiti ama baš ništa, već samo razmišljati pozitivno, biti ispunjen ljubavlju i suosjećanjem, i da ćemo snagom naših misli i emocija u našoj stvarnosti kreirati zrcalnu sliku toga o čemu mislimo i što osjećamo. Po mojem mišljenju, ne treba se niti na to zakačiti, ali ne treba niti zanemariti psihološki aspekt čovjeka gdje ”slično privlači slično”. Svakako je bolje razmišljati o tome kako ćemo nekoga obradovati nečime, nego razmišljati kako je ovaj ili onaj političar ovakav ili onakav gad.

Mogli bismo danima raspravljati o ovim temama i filozofirati do kraja vremena o tome što je dobro a što je loše i postoji li uopće dobro ili loše, ali gdje će nas to dovesti? Hoće li nas rasprava o tome je li ovo što sam napisao istinito dovesti do kreacije stvarnosti u kojoj primjerice ovaj svijet nije jedna velika klaonica?

Neće. Kreacija stvarnosti djeluje na drugačiji način.

Ne mislite li da bi bilo dobro znati kako to funkcionira – kako bi ovaj svijet postao nešto što nije jedna velika klaonica – neovisno o tome mislimo li da postoji, ili ne postoji – nešto što percipiramo kao ”dobro” i ”loše”?

E sad – zamijenite riječi ”dobro” i ”loše” riječima ”ispravno” i ”krivo” i pri tome nemojte upasti u zamku moralnog relativizma riječima ”ono što je ispravno za mene, može biti krivo nekome drugome”, jer ćemo se opet zavrtjeti u krug.

U slijedećem nastavku ćemo se pozabaviti prirodnim zakonom koji djeluje posvuda u čitavom Univerzumu – temeljem kojeg se kreira stvarnost.

I znajte da je svatko od nas pojedinačno sukreator stvarnosti, i da bi stoga bilo dobro prestati samo misliti o stvarnosti kakvu priželjkujemo. Daleko je pametnije osvijestiti i naučiti kako se KREIRA stvarnost. Integralan dio toga učenja je i spoznaja, koja će se stvoriti unutar naše svijesti – da zaista postoji ”ispravno” i ”krivo” djelovanje (ili nedjelovanje).

Znate li kako prepoznati što je ”ispravno”, a što ”krivo”? Vrlo jednostavno – ono što je ”ispravno”, u skladu je s prirodnim zakonima koji djeluju svuda u Univerzumu na jednak način – a ono što je ”krivo”, nije u skladu s time, koliko god mi relativizirali i opravdavali ono što je ”krivo”, jer smatramo da je posljedica ”krivoga” – poželjna. Nije poželjna. Jer kreira kaos.

U Univerzumu vlada red, i stoga je pametno težiti redu – a ne kaosu. Zato je važno kako djelujemo, ili ne djelujemo, i ne samo kako, već i zašto djelujemo, ili ne djelujemo, ako želimo u našoj stvarnosti imati – red.

Dakle da zaključim ovaj članak… znanje koje nam je potrebno, o kojem je pisano u prethodnom članku – je znanje da smo mi sukreatori stvarnosti, koja nastaje UVIJEK u skladu s prirodnim zakonima o kojima će biti riječi u slijedećim nastavcima serijala.

Dakle – super je misliti, super je osjećati, super je biti otvorene svijesti, ali treba malo i stolac zagrijati kako bismo usvojili potrebno – ZNANJE.

Slijedeći nastavak pronaći ćete OVDJE.