Sjedim jučer u kafiću i baš za to vrijeme na TV-u utakmica u rukometu Hrvatska – Njemačka. Nisam se zagledao jer me to sve više prestaje zanimat, ali mi je pažnju privukao jedan par koji je sjedio za susjednim stolom. Bila su to dvojica momaka cca 20-23 god. koji su gledali i kritizirali igru naših, pogotovo Kopljara. Koliko sam zapamtio zamjerali su mu kukavičluk, sporost, i još neke stvari, nebitno. Ta dva momka oba su pušila i pila pivo, a jedan od njih je imao barem 140 kg. Gledam ih i slušam i čujem tog kritičara kako neumoljivo kritizira iako pojma nema ni o čemu. Pazite taj momak Kopljar igra na svjetskom prvenstvu pred šta ja znam koliko tisuća ljudi uživo i koliko još milijuna na TV-u. Zna li itko koliko je to psihološki pritisak i koliko bi ljudi “puklo” pod takvim pritiskom. Zna li itko koliko je čovjek trenirao i koji je želju i volju imao da dođe do tog gdje jest. Nebitno, ne želim veličati Kopljara neka radi čovjek što hoće, ali zapravo želim reći koliko je um brz za omalovažiti nečije uspjehe i iz fotelje uz pivo u ruci govoriti kako ovi pojma nemaju.
Da, to je čisti refleks, znam. Znam zato što sam i ja to radio godinama, a kad sam počeo trčati prije neke godine nisam mogao 2 km u komadu. Obrambeni mehanizam kod svih ljudi(umova) funkcionira slično. Ako ja nemogu biti bolji od tebe u nečemu, omalovažit ću tvoj uspjeh sa onim poznatim “neš ti”. Tako se rodio kritičar. Zapravo je kritičar rođen davno prije i nije naša originalna tvorevina već samo preuzeta kako to um vječno i radi, preuzima. Ako dijete nije radilo poslove kako je roditelj htio onda ga je roditelj kritizirao. “Ne valjaš, smotan si, brže to, nikad ništa od tebe”. Ako takva kritika postane stalna dijete zaključuje da sa njime nešto zaista nije u redu te sam preuzima ulogu kritičara i kritizira sebe. Tako kritika ostaje i kad roditelj ode ili više nije prisutan. Dječiji um kopira obrazac roditeljskog uma i sam sebe kažnjava jer nevalja.
Roditelj kritizira dijete jer je sam bio kritiziran i ne razumije da samo vrti kolo obrazaca koji se zove “ja nevaljam”, koji se poslije pretvara u obrazac “ti nevaljaš” ili “nitko nevalja”.
Kroz hrpu komentara u zadnje vrijeme na našim člancima uočavam da ima dosta kritičara, iako ne kao na nekim drugim stranicama, gdje to prelazi u doslovno vrijeđanje i rat. Pravo mjesto gdje nesmetano možeš izražavati svoje niže strasti tako što omalovažavaš i vrijeđaš druge. Tako je zapravo ova ekipa komentatora skoro jedan izuzetak.
Međutim ono što ti kritičari ne znaju jest da kritika ne govori puno o onome koga kritizira već više o kritičaru. U psihološkom smislu zapravo i u duhovnom, stvoritelj je sve i ništa nema osim njega. Kad to preslikamo na sebe individuu ta jednota se također očituje pa mi tako nemožemo nikako ući u svijet drugog niti njegov um već sve sudove donosimo na račun svojih iskustava i zaključaka o stvarima koje volimo ili mrzimo ili smo ravnodušni prema njima.
Čovjek koji često kritizira ili omalovažava je onaj koji je bio kritiziran i omalovažavan te je sakrio od pogleda sve te svoje djelove “koji nevaljaju”. Budući da je to podsvjesna/dječija reakcija kritičar je zapravo u psihološkom smislu nezrela osoba koja omalovažava svoje djelove koje prepoznaje kod drugih ljudi, a on sam ih je nesvjestan kod sebe.
Djete koje je bilo aljkavo i sporo i kritizirano radi toga će sakriti te svoje dijelove da bi dobilo priznavanje od roditelja i ljubav. Sakrit če ih duboko u podsvijest, ali će se krivnja i kritika pojaviti svaki put kad te “osobine” prepozna kod nekog drugog.
Ako vas netko zbog nečeg uporno živcira i ako imate uporno poriv da ga kritizirate, to je zbog toga.
Iz ovog izuzimam tzv “konstruktivnu kritiku” koja je zapravo više savjetodavnog karaktera i gdje ne postoji negativna emocija u čemu nije naglasak na grešci već na rješenju problema. Kao u smislu: “Mislim da to nije točno,a da ovo jest iz ovih i ovih razloga i da se rješenje nalazi tu i tu.”
Na netu često kritika izvire iz potrebe da se bude “pametan” ili bolji od drugih kako bi se samom sebi dalo na znanje da vrijedim. Nažalost vrijednost se u dualnosti može zadobiti samo ako si bolji od nekog u nečemu. Ako nisi kako, možeš biti vrijedan. To je trik kojeg svi previđaju.
Osim psihološke ostavštine postoji i kolektivni urok koji nam govori da smo bića niske razine, da ne vrijedimo. Kao kod onog grafita: “malo nas je, al smo govna” kojeg je neki maloumnik napisao.
Tko kaže da nevrijedimo? Odakle ta misao? Tko nas konstantno uvjerava da su ljudi ubojice, lopovi, prevaranti? Tko nam govori nonstop da ne znamo i da smo griješnici? Znate li da su ljudi krivi za globalno zatopljenje! Da smo krivi za ozonske rupe! Da smo krivi za ratove i genocid!
Kad ste zadnji put pogledali film u kojem nije bilo prevare, ubojstva, krađe, likvidacije, zavjere? Programiranje radi u svih 16 i naravno da se tako rađaju programi koji ništa drugo niti ne rade nego samo kritiziraju sve i svakog i svemu traže manu. Ali ta mana ne postoji. Postoji samo vjera u manu, kvant energije (zapravo veći bokun) koji tu manu čini “stvarnim” igračem u ovoj igri.
Usput naravno, skoro da sam zaboravio to spomenuti, ako tebe netko kritizira budi svjestan da to nije tvoje osim ako se živciraš i ljuti te kritika. Ako postoji jaka emocija na kritiku i jak obrambeni stav znači da je kritika pogodila pravo mjesto psihološkog bola jer je frekvencija ista. Znači da kritičara boli njegova priča, a onog koji je kritiziran njegova, koja je često ista. Međutim priča “ti si me uvrijedio” je nezrela za prave duhovne aspirante. Ako postoji samo ja tko me može uvrijediti. Kritika je program koji ima kao i štap dva kraja, onog koji upućuje kritiku i onog koji je prima. Ukoliko onaj koji prima nema psihološki obrazac kritike neće postojati vezivanje niti će se javiti emocionalni potencijal, pa samim time “ego” neće biti dotaknut. Onaj koji je prevazišao ego niti će kritizirati niti će ga kritika dotaknuti jer ne postoji kuka psihološkog uvjetovanja ili identifikacija. Ne postoji osoba koja može biti uvrijeđena. Na kraju krajeva kritičar je osoba.
Kad zavolimo sebe u svoj svojoj veličini, um će umrijeti, a za njim nestaje hvala bogu i kritičar. Kad je Isus rekao “volite sve kao samog sebe” to znači da zapravo ne možete niti voljeti nikog nego sebe (sukladno tome niti mrziti), jer sve sam ja, sve si ti, sve je on. Ono, “ja sam” put istina i život. Nije Isus (to može biti velika varka jer se nezna koja se osoba nalazi iza tog imena) put istina i život već njegova svijest koja je “ja sam”, zbog toga “JA SAM” JEST PUT ISTINA I ŽIVOT.
Eto, ako volite kritizirati i pritome se osjećate većima budite svjesni da smo mi izvor svega pa tako i postoji zakon uzroka i posljedice. Kad kritiziraš, sebe kritiziraš, kad ne voliš sebe nevoliš, kad mrziš sebe mrziš. Budite svjesni toga kad slijeći put zaželite nekoga kritizirati.
Govorili ljudi o sebi, nekom “drugom”, “trećem”….
ljudi uvijek komuniciraju ‘sebe’…
što je posljedica …
ili razumijevanja samog sebe
ili nedostatka razumijevanja vlastite perspektive…
koja je opstruirana nekim od umnih “proizvoda”….
Cijeli svemir se može “rastaviti” na “proste faktore”…
odnosno na frekvenciju(informaciju)/energiju ili energiju/informaciju……
i jedan od mnogih načina očuvanja energije je kroz rezonantnu frekvenciju…
npr dvije žice, iste zategnutosti – položene jedna kraj druge,…
ako jedna “zatitra”….pa i druga će isto “zatitrati”…
dakle sve su to “univerzalni principi”…
a ne “misery loves company”/”jad voli društvo” i te šeme.
.
Ovo je samo moj pogled na temu posredstvom uma kojim raspolažem
– koristeći ovaj mordorski jezik….putem ovog medija
odnosno ove “kristalne kugle”/ekrana(Liquid-crystal display).
De te fabula narratur
Javio se na ovaj post i onaj koji nije kritičar, makar se u po defaultu obrisanom svom komentaru takvim htio prikazati, nego je nešto drugo što meni nije moguće objasniti mentalnim sklopom koji posjedujem. To je jedan od za sada dvojice, kojima je zauvijek onemogućeno komentirati išta na ovoj stranici,jer između ostalog lažu o svojem identitetu i ostavljaju lažne e-mail adrese pa stoga niti nemaju potrebitu vjerodostojnost da bi ih se pustilo išta komentirati na Zvonu Istine, te im ovom prilikom poručujem da si nađu neku drugu stranicu gdje će prosipati svoje mudrosti. Na Zvonu Istine imate doživotni izgon i takvi kao vas dvojica neće ovdje ništa komentirati.
Kada razmišljam o tome koliko je takvih neobičnih ljudi koji iz meni nepoznatih razloga pokušavaju činiti nered i trolati stranicu, zapravo sam ugodno iznenađen što 99.99% ljudi koji komentiraju članke na ovoj stranici (za razliku od njih dvojice) zaista konstruktivno pridonose sadržaju Zvona Istine i na tome se svima njima zahvaljujem.
Hvala Valtere i tebi i Draženu i Niari
A što se kritike tiče … stvarno vrijedi ona Ruizova “Ne prihvaćaj ništa osobno”.
Dogodi se ponekad “potreba reći što misliš”, al’ misliti je, zna se što već …
Zato mi se čini da postavljanje pitanja u smislu traženja objašnjenja, o kojoj da se temi radilo, otvara put nepribjegavanju činu kritiziranja … i ono što bi moglo još biti važno je, ako se kritika i “treba dogoditi” onda bi trebala biti upućena na postupak, a ne na čovjeka … prije svega kad su djeca u pitanju. Kritika sama po sebi ne bi trebala biti cilj.
Možda upravo tu i leži smisao naslova članka “Luciferu brate…..” i rečeno na kraju: “Poznavanje kaže da voli sve izraze stvoritelja, posljedično tome i sve izraze sebe pa i tebe brate Luciferu, Volim te!”
Jer, odreći se sebe nije moguće, postupci su već nešto drugo.
Kakav sadržaj takvi ljudi.
autotouche.
“Čovjek oštri jedan drugoga” To je jedini zadatak kritike koji je opravdan. Bilo bi jako loše biti okružen onima kod kojih si uvijek u pravu, sve dobro radiš, najbolji…
Ista riječ će jednog čovjeka uvrijediti čak i onda kad je izrečena bez namjere da se ikog uvrijedi, a drugog čovjeka neće čak ni onda kad je izrečena s namjerom. Je li vrijeđanje onda nešto općenito ili nešto vrlo osobno? Kako može ista riječ jednog čovjeka uvrijediti, a drugog ne? Tko povlači granicu nakon koje rečenice prestanu biti samo rečenice i postanu uvrede?
Bismo li trebali štetati svijetom stalno pazeći što govorimo tako da nekog ne povrijedimo? I kako tom povrijeđenom čovjeku reći da ga nisi ti povrijedio, već da se on sam povrijedio. Mislim da bi se on tu još više uvrijedio.
Smiješno je sve to nekako.
Da i ako sam ja koga uvrijedila ili je ispalo da sam kritizirala it molim oprost. Ujedno pozdravljam svih necu vise smetati
Lp
Rekao bih eva da ti definitivno spadaš među one koji doprinose svojim komentarima na super način, pa bi bila šteta (barem iz moje perspektive) kada ih više ne bi bilo.
Svaka cast valtere clanak je pogodio bit pogotovo dio sa programiranjem preko filmova. Uporno nas pokusavaju uvjeriti da su ljudi dubrad koja ce prvom prilikom krasti , ubijati… ma. Samo jedno kratko misljenje , Isusovo “ja sam” je po mom misljenju put istina i zivot jer da je put istina i zivot svcije osobno “ja sam ” zo bi znacilo da je svaki put ispravan pa i onaj gospide mafijasa ili placenih ubojica. Svaka cast valtere i redakcijo zvona istine nadam se samo da i moje komentare ne dozivljavate kao provokaciju ili vrijedanje , ja sam ovdje jer kopam ( i fizicki i psihicki ) za istinom . Jos jednom pozdrav
Članak je napisao Dražen. Kada pogledate na vrh članka, ispod naslova piše ”Objavio ….” – i po tome znate tko je autor članka. Ako je autor netko tko nije administrator stranice to je jasno naznačeno u prvoj rečenici članka gdje piše ”Napisao ….” – a objavi ga netko od admina, uglavnom ja.
Moje isprike i ispravak , svaka cast drazene
DE TE FABULA NARRATUR
latinska izrjeka, u prijevodu: O TEBI PRIČA GOVORI
kada god govorimo ružno o drugima, zapravo govorimo o sebi
(i općenito, kada god govorimo, govorimo prvenstveno o sebi, i tek onda o tzv. temi…)
stoga mudri, samosvjesni ljudi se klone govoriti loše o bilo kome
ova spoznaja je u zapadnoj civilizaciji artikulirana prije oko 2 i pol tisuće godina (u Antici),
no zapravo je poznata od samih početaka uljudbe (Vedska kultura)
😉
Ovo je priča o jednom duhovnom učitelju, za koga se verovalo da je potpuno neuvredljiv.
Neki bezobrazni zapadnjak je čuo za tog gurua i odlučio da ga izazove. Po dolasku u njegov hram, počeo je da ga vređa i ponižava na sve moguće načine…
Međutim, tokom celog događaja, guru je ostao u potpunosti pribran, nijedan mišić mu se nije pomerio. Zapadnjak nije mogao da veruje. Posle pola sata, više nije mogao ni da psuje, izgubio je svu energiju i na kraju je odlučio da pita učitelja:
„Razumem ja te vaše duhovne stvari i kao, nije vas briga šta drugi ljudi misle, ali, ja sam te ponizio i uvredio, treba da naučiš da moraš da se boriš za sebe.”
Po prvi put, guru je progovorio: „Sinko, mogu li da postavim samo 2 pitanja?“
„Naravno“, reče čovek.
Tada učitelj reče: „Ako ti meni doneseš poklon, a ja ga ne prihvatim, kome taj poklon i dalje pripada?”
Čovek reče: „Pa, ako ne prihvatiš poklon, onda i dalje pripada meni.”
Potom guru nastavi: „A sada, sine moj, ako ti za mene imaš samo uvredu, a ja je ne prihvatam, kome ona i dalje pripada?” svaka cast drazene,valtere,itd….
Valter je naš duhovni Guru i nikakvi bezobrazni komenttori svojim kritikama ne mogu promijeniti.
zamolio bih da ako smatrate da vam je potreban guru, istog potražite u nekome drugome, budući se gnušam same pomisli da mene itko takvim doživljava.
nije bitno sto se dogda,nego kako mi reagiramo….svi mi prolazimo kroz iste stvari manje vise.nije losa kritika niti pohvala triba bit zahvalan na tome svemu…ja vas osobno ne smatrem guruima,ali vas smatram prijatelima….hvala vam na svemu sto redite..ovo je vrime polaritete triba odluciti svak na osobnoj razini koju stranu odabrat,jer slobodnu volju jos uvik posjedujemo.
nekoc sam i ja kritizirao…mislio sam da me to odvaja od kritiziranog, stavlja me iznad. no, kritizirao, i kritizirao…i nista, samo gorcina…a kada sam odlucio da se gorcinom hraniti necu, poceo sam se ostavljati i kritiziranja. prvo, jer nije uopce konstruktivna (ako je konstruktivna, nije kritika) pa cak niti za tebe koji se nasladjujes njome, a drugo, ja sam govnar koji za sebe hoce samo najbolje, pa tako i najbolje od vas…a ne mogu dobiti od vas da mi veselo trubite okolo ako vas kritiziram 🙂