MIT O SIGURNOSTI

Jedna od široko rasprostranjenih pseudo-religioznih mantri državista je ona o funkciji DRŽAVE kao organizacijskoj strukturi koja ljudima osigurava sigurnost i zaštitu.

Potreba za sigurnošću jedna je od instinktivnih, duboko u naše biće usađenih programa a ta potreba, vjerujem da pogađate – proizlazi iz STRAHA.

Zato što se bojimo za vlastitu kožu, lako nam je povjerovati da će se netko drugi pobrinuti za našu sigurnost i da će nas zaštititi od svega što možemo zamisliti, pa i od onoga što ne možemo zamisliti, što naravno – oni koji pretendiraju uglaviti guzice u tron vlasti – nude i obećavaju svakom mogućom prilikom. Pa tako nam nude sigurnost i zaštitu od osvajača, sigurnost u smislu svakome dostupne zdravstvene zaštite (koja se često pokaže kao nedostupna) pa nam nude sigurnost pod stare dane kroz penzije… majko mila, opkoljeni smo sigurnosnim sustavima koji su svi do jednoga disfunkcionalni do apsurda!

Pa ih zato što ne rade baš kako bi trebalo, valja reformirati svako malo, zar ne? Zato na tekućoj vrpci  imamo reformu reformine reformatorske strategije koja je zamijenila neučinkovitu reformu reformine reforme koja se pak pokazala promašenom iako je bila pomno isplanirana kako bi zamijenila prethodni sustav ustanovljen revolucionarnom reformom koja je također bila zakurac. E sad, da bi se nešto reformiralo, moramo imati političare, zar ne? Pa njihov je posao da predlažu i usvajaju reforme, jer su oni jako pametni i sveta im je misija naša dobrobit za koju su spremni proliti – čak i do fatalne dehidracije – i onu zadnju kaplju našeg znoja.

A kada analiziramo ama baš svaki način djelovanja kojim čovjek kreira stvarnost na mikro a potom i kao dio zajednice na makro razini, nesumnjivo ćemo otkriti da je to i takvo djelovanje proizišlo – kada ga ogolimo do kraja – ili iz STRAHA – ili iz LJUBAVI.

Općenito govoreći, zahvaljujući neminovnim parametrima prirodnog zakona, svako djelovanje koje proizlazi iz straha imat će posljedicu koja je zakurac.

Kako volim pojašnjavati stvari primjerom, opisati ću kako se fantastičnim odlukama i odlučnim, dobro promišljenim radnjama došlo do posljedice za koju svakako možemo – bez ikakvih dvojbi – zaključiti da je zakurac.

Recimo da je nekoga strah da će se razboljeti od neke opake boleštine, jer stalno sluša kako ne valja hrana, ne valja voda, ne valja stres, ne valja ništa čime je okružen i najebat će prije ili poslije ako odmah nešto po tom pitanju ne poduzme. Pa je poduzeo. Počeo je s istraživanjem, i zaključio kako mu valja jesti prirodno uzgojenu hranu bogatu hranjivim tvarima. Također je došao do zaključka kako je i fizička aktivnost važna za zdravlje, pa je krenuo baviti se sportom. Ali niti to mu nije ulilo dovoljno sigurnosti, te se odselio van grada na malu farmu gdje je sam počeo uzgajati vlastitu hranu, jer nije više vjerovao niti onima koji su se kleli vlastitom djecom da to što mu prodaju nije vidjelo niti pesticida, niti herbicida a kamoli umjetnog gnojiva. 

Tako je napravio, i sve je bilo OK dok nije dobio baš tu opaku boleštinu koje se bojao, te umro. 

Naravno – iako je njegovo djelovanje bilo super – neminovno je bilo da će se razboljeti jer je to djelovanje imalo ishodište u STRAHU. 

Takav vam je prirodni zakon… on će vam isporučiti posljedicu vašeg djelovanja bez pardona. A posljedica je nešto što ste vi, vrlo vjerojatno potpuno nesvjesni toga – sami pokrenuli prema manifestaciji u stvarnosti vašim djelovanjem… IZ KRIVIH RAZLOGA ILI MOTIVA.

Ili iz pravih razloga i motiva. Recimo, da je tip iz gornjeg primjera napravio u vlas iste stvari djelujući iz LJUBAVI, vjerojatno bi još bio živ i zdrav kao dren.  

SIGURNOST I DRŽAVA KOJA GA OSIGURAVA

Odakle ikome pomisao da “država” i “vlast” i oni koji je “obnašaju” uopće pokušavaju pružiti nam sigurnost i zaštitu? Čitava ta organizacijska struktura vlasti – od dna do vrha – ispunjena je uglavnom ljudima potpuno nesvjesnih u čemu to sudjeluju – i uopće nije analogna primjerice, zaštitaru… koji zaista pruža zaštitu.

Naime – država i vlast nije se manifestirala u našoj kolektivnoj stvarnosti kao organizacija koja pruža usluge od društvenog značaja niti kao privatna kompanija koja pokušava opstati na tržištu natječući se s konkurentima, na način da steknu a potom i zadrže zadovoljne klijente.

Ne. One su rođene osvajanjem, često na krvavim bojišnicama a potom su tu gdje su rođene i odrasle, nezasitno se šopajući plijenom kojeg su se dočepale… One su, da skratim priču, tek instrument dobro naoružane bande karijernih kriminalaca udruženih u zločinački poduhvat. Naravno, oni čije se guzice nalaze uglavljene u tron vlasti prepoznaju pogodnosti koje im se otvaraju ako ipak do određene razine zaštite stado koje muzu, pa čak prepoznaju vrijednost za sebe i u tome da svome stadu unaprijede infrastrukturu, recimo, izgradnjom nove štale sa wi-fi signalom i naravno, cestama između pojedinih štala na farmi… i tako će činiti sve do trenutka kada zaključe da je došlo vrijeme da pobiju svoje mlade bikove – kako bi mogli neometani započeti čitav taj ciklus ispočetka. Ma, sama ta ideja da ti tipovi, čije su guzice uglavljene u tron vlasti, teže tome da se naši interesi manifestiraju u kolektivnoj stvarnosti nije ništa više od jeftine propagande – osim onima koji i sami pripadaju kasti privilegiranih žderača poreznog novca, koji će dati značajnu potporu tipovima čije su guzice uglavljene u tron vlasti, ma kojoj god stranačkoj boji, smradu i okusu one pripadale, i to će takvi ljudi zatvorene svijesti, zaključanog uma i hladnog srca činiti dokle god će zauzvrat dobivati dio otetoga plijena.

Država je kopile začeto u iskonskome strahu, koja opstaje upravo iz straha a strah joj je i glavna hrana… čija je posljedica – NASILJE.

SIGURNOST ne postoji tamo gdje se NASILJE provodi.

Dakle – DRŽAVA kao organizacijska struktura NE pruža sigurnost – PO DEFINICIJI.

Dopalo vam se to ili ne.