Komentari na članak KOLIKO KOŠTE NEZNANJE? koje su ostavili Damir i an potaknuli su me da malko razmislim o tome kako ljudi percipiraju ideje koje s vremena na vrijeme budu izložene u člancima na Zvonu Istine, i općenito kako nekakva ideja djeluje na pojedinca i društvo u cjelini. Sve oko nas što postoji u početku je bila ideja, u koju je uložena energija pa se iz tog razloga ta ideja manifestirala u stvarnosti. Primjerice, ekran na kojem čitate ovaj članak svoj put prema stvarnosti započeo je kao nečija ideja. Tako su svoj put prema stvarnosti započele čak i one ideje koje nemaju nikakvog zdravoorazumskog temelja – niti u znanosti, niti u logici, niti u moralu, ni u čemu. Ali i takve ideje mogu se manifestirati u stvarnosti, jer je u njih također uložena energija – energija vjerovanja – koja se aktivira kada za ostvarenje nekakve ideje ne postoji nikakva racionalna, filozofska ili znanstvena podloga.
Ideja je samo ideja. Ima fantastičnih, jako dobrih, dobrih, niti dobrih niti loših, loših, jako loših i katastrofalnih ideja.
Tko je taj koji određuje kakva je koja ideja? Ovo je po meni jako važno pitanje o kojemu bismo trebali promisliti, i to vrlo temeljito. Zašto? Zato što nekome nekakva ideja može djelovati fantastična dok ista ta ideja nekome drugome djeluje katastrofalna. Jer svi smo različiti, i pokušaj stvaranja konsenzusa oko nekakve ideje koja pretendira identificirati optimalan smjer kojim bismo kao društvo trebali krenuti jalov je posao. Zašto je jalov posao? Pa zato jer smo svi različiti i naša percepcija kvalitete bilo koje ideje je stoga također – po definiciji – različita. Međutim – obavljanje jalovog posla je ipak ono što se nesumnjivo događa na dnevnoj bazi. Postoji društveni mehanizam prisile koji se koristi kako bi se jalov posao radio, a kojeg pojednostavljeno možemo nazvati ”država”. A takav postoji zato što ljudi ne razmišljaju ili ne vole razmišljati sami, ili pak smatraju da je netko drugi kvalificiran za razmišljanje o tim stvarima a oni nisu, pa sudjeluju na pasivno-aktivan način u obavljanju jalovog posla, vjerujući – bez ikakvih dokaza – da je autoritet u koji ljudi vjeruju da postoji – opet bez ikakvih dokaza – odnekud dobio mandat održavati društvo na (navodno) optimalnom smjeru forsiranjem provođenja nekakve ideje, što se naravno čini uz primjenu nasilja, nevidljivog ili pak manje ili više vidljivog.
Znajuć da je to tako, opet se pojavljuje potreba da si postavimo prethodno postavljeno pitanje: tko je taj koji određuje kakva je koja ideja?
Smatram stoga da ljude treba pustiti na miru da svoje ideje pretoče u stvarnost, kakve god one bile. Istovremeno, valjalo bi znati da kakva god ta ideja bila – posebice ona koja je nama kao pojedincima neprihvatljiva, iluziona, deluziona, halucinantna, psihotična, ili jednom riječju – usrana – ona je jednako stvarna i legitimna njezinom kreatoru kao što je nama naša najbolja ideja – i obrnuto. I nemamo pravo uporabiti nasilje kako bismo satrli nečiju ideju koju smatramo usranom – jer satrat ćemo pri tom i njezinog kreatora – što je po definiciji – nasilje. Po meni – svaka ideja je legitimna dokle god u svojoj filozofiji ne sadrži primjenu nasilja nad bilo kime kako bi se manifestirala u stvarnosti. Ako je ideja takva da zahtijeva primjenu nasilja nad onima koji je ne prihvaćaju – e onda stvari malo drugačije stoje. Tada se takvoj ideji ljudi imaju pravo oduprijeti – jer iniciranje nasilja zbog nekakve ideje po definiciji znači da je ta ideja usrana.
Komentari koje sam spomenuo impliciraju da bi se nešto trebalo objasniti ili možda čak i ponuditi rješenje za identificaran problem nemoralnosti korištenja ukradene energije. Smatram da nikakav prijedlog za rješenje problema koji bih mogao ponuditi neće imati nikakvog učinka, i da će naprosto biti riječ o mentalnim akrobacijama ako to pokušam uraditi – i stoga jalov posao. Jer riječ je opet o – ideji. U tom konkretnom slučaju, riječ bi bila o mojoj ideji koja opet može biti percipirana kroz čitav spektar kojim bi se procjenjivala njezina vrijednost – od fantastičnog do katastrofalnog. I gdje bih onda bio? U zatvorenoj petlji dokazivanja da je to što ja mislim ono što bi svatko trebao misliti? Nemam takvih mazohističkih poriva.
Zvono Istine je tu da POTIČE ljude da sami donose svoje zaključke, da uposle svoje resurse i da sami svoje ideje aktiviraju i pretoče u stvarnost – a ne da nudi evanđeoski neosporiva rješenja. To ne postoji. Ljudi se nikada neće zateći da žive u harmoničnom društvu. Iluzorno je očekivati da nasilja neće biti čak i u društvu bez vladara o kojem se mnogo piše na Zvonu Istine.
Ono što se ipak ovdje pokušava osvijestiti je da organiziran sustav vlasti – ”država” – nije taj koji sprječava nasilje – već taj koji generira nasilje, koje zatim kroz ljude unutar svojih organizacija koji ne čitaju ili ne razumiju ono o čemu ovdje pišemo – taj inicijalni impuls nasilja diže na višu razinu poput snažnog pojačala, često do razine da se smatra opravdanim bacanje nuklearne bombe na civile. Dvaput.
Znate li da je gradski oci Sharpstowna u Texasu – OTPUSTILI sve policijske službenike i unajmili privatnu zaštitarsku tvrtku da se brine za sigurnost? Rezultat – kriminal je opao za 61% a u gradskom budžetu ostalo je 200 tisuća dolara viška svake godine u usporedbi s godinama kada su plaćali policiju za isti posao.
Znate li da su iz Bolivije najurili američku DEA (Drug Enforcement Administration) i da je proizvodnja kokaina u opadanju već četvrtu godinu zaredom otkad su njihove agente zamolili da spakiraju kofere?
Znate li da je u Portugalu dekriminalizirana uporaba SVIH narkotika? Rezultat – broj ovisnika je dramatično opao, kao i nasilje posvezano s narkoticima.
Ako svi ti primjeri (i brojni drugi) s EGZAKTNIM dokazima državistima nisu dovoljni da shvate kako je njihovo božanstvo ”država” generator nasilja golemih proporcija, ne znam što bih na to mogao reći a da ih razuvjerim. Oni će i dalje bježati uz pomoć kognitivne disonance od stvarnosti, i stoga smatram kako iznošenje bilo kakvih grandioznih ideja za rješavanje problema čiji je jedini uzrok postojanje instrumenta nasilja nema smisla, a pogotovo predlaganje kako takve probleme riješiti unutar sustava koji ih je i stvorio. Stoga ću ponoviti još jednom svoj stav – rješenje se ne nalazi ”tamo vani” već se nalazi u nama, i smatram da ćemo te probleme riješiti kada napustimo vjerovanje da postoji autoritet koji nam se ima pravo petljati u naš život i naše poslove dokle god se mi u ničiji život i posla ne petljamo primjenom nasilja, i kada smislimo načine na koje možemo funkcionirati jedni s drugima bez primjene nasilja, kao i dok ne smislimo načine kako da, dok smo okruženi sustavom koji ima monopol na primjenu (neopravdanog) nasilja, kako to nasilje spriječiti.
Pa – blizu smo i odgovora na posljednji problemčić – kako spriječiti nasilje prema nama. Više o tome kroz nekoliko tjedana.
Radije bih bio pripadnik društva u kojem ne postoji generator nasilja naziva ”država”, i suočio se sa životnim izazovima koji bi možda u preostalih mi (uz malko sreće) nekoliko desetljeća života, na put nanijeli povremenu situaciju u kojoj bih se sam morao s neopravdanim nasiljem suočiti i adekvatno ga riješiti na način da to nasilje prestane. To mi se čini kao puno prihvatljivija opcija nego trpjeti nasilje koje ”država” generira na dnevnoj bazi na nebrojene načine.
Zato je bitno da svatko od nas porazmisli u kakvom društvu želi živjeti, da kreira i prihvati takvu ideju, svoju vlastitu, i da nađe načina kako će svoju energiju usmjeriti a da se njegova ideja manifestira u stvarnosti. Kroz aktivno djelovanje odašiljemo energiju čija će frekvencija istomišljenike ili sličnomišljenike privući na naš put, te će tada bilo koja ideja na čijoj manifestaciji radimo dobiti dodatnu energiju i snagu, te će ubrzo ideja biti ostvarena jer je njezina manifestacija dobila impuls iz pojačala koje je kanaliziralo i osnažilo energiju ideje kroz multiplikaciju energije drugih ljudi iste ili slične frekvencije.
Malo sam se bavio društvenim uređenjima u članku Kaos iz kaosa? Red iz reda? Red iz Kaosa? Kaos iz Reda? – spomenuvši i čitav niz anarhističkih frakcija koje zagovaraju ovakvo ili onakvo hibridno državističko društveno uređenje te ih – po meni potpuno opravdano – smjestio u istu deluzionu košaru s fašizmom, demokracijom, feudalizmom itd.
Malo vizualiziranja dobro dođe kao pomoć da pravilno percipiramo efekat BILO KAKVE ORGANIZIRANE vlasti na cjelokupno društvo. Imam dobar primjer za to:
Pokušajte bilo kakvo društveno uređenje zamisliti, i nazvati ga kako god vas je volja, a da u takvom društvenom uređenju i dalje postoji makar minimum nasilja koje agenti vlasti mogu primijeniti nad nepokornima. Pokušajte zatim to društveno uređenje zamisliti kao olimpijski bazen, sa strogo omeđenim granicama unutar koje se nalazi voda – što i jest slučaj u bazenima. Pokušajte zatim zamisliti da se svaki pojedinac tog društva nalazi u bazenu. I zatim zamislite da u tom bazenu važi pravilo kako je pišanje dopušteno samo u sjeveroistočnom kutu bazena.
E to vam je ”država” – čak i ona koju zagovaraju libertarijanci ili minarhisti. Na kraju dana, svi će se brčkati u zapišanoj vodi, koliko god i kakva god mi pravila o pišanju u bazenu donesemo, pa čak i ako ih nazovemo ”zakonima”.
pa da,
ne postoji stvarnost,…
samo percepcija stvarnosti.
zamislio sam mnogo stvarnosti gdje čovjek ne treba nositi križ
od nekog autoriteta (žig “vlasništva” i nepismenih) na svojim leđima;
iako velika većina poznatih se sve više grbavi pod tim istim križem,
ja taj isti križ sve više i više vrlo rado odbacujem.
sve što je potrebno je djelovanje ‘sada’ !
ne jučer ne sutra, jer su to sve ideje današnjice
nad čijim su djelovanja poprilično iluzorna.
http://memberfiles.freewebs.com/20/15/54021520/documents/NA%20VALU.pdf#page=522
A kakve ovo veze ima s člankom? Pročitao sam dio teksta i zaključio da ne znam, pa zato pitam.
Ovaj komentar htjedoh uputiti na jedan od članaka koliko košta neznanje/znanje?, pa se može uklopiti i ovdje. Neznanje ili znanje je mene ovo ljeto koštalo ključića od (ne)bitnih 100,00 kuna. Naime, stambeni voditelj je predložio ideju o postavljanju rampice radi parkiranja iza zgrade, jer se ne možemo obraniti od lutajućih turista koji se usude vozikati između zgrada u potrazi za besplatnim parkingom. Tako smo tu ideju dobru i/ili lošu sproveli. Sami parking svakako nije dostatan za zgradu od 50 stanova i zimi nema takvih problema, ali ljeti je tu kaos na koji se moralo reagirati. Kako svi imamo pravo na parking i ključ, time nije nestao problem parkiranja turista jer su i oni od svojih najmoprimaca koji su garaže preuredili u garaža/apartmane dobili ključeve za parking. Osim skupoće, stalni stanari su trošili energiju u potrazi za parkingom i zapravo postali turisti, jer uz goste preuređenih garaža/apartmane dolaze i susjedi koji imaju stanove, a tu su samo preko ljeta. Svi imamo prava, što nije sporno, međutim netko ima veća, netko manja, a što je opet povezano sa neznanjem ili znanjem. Tu ideju smo sproveli i funkcionira, ne na dobrobit svih jednako, ali učinila se barem dobrom protiv zalutalih turista.
Uglavnom, ono što hoću reći jest, da se neznanje gradskih oca koje preskupo plaćamo preslikava i na ljude, jer očito je da ne zna lijeva što radi desna, tj.ne sprovode vlastite zakone koji bi uveli reda.Tako se npr. nad iznajmljivačima privatnih apartmana ovoga ljeta provodi represija radi ne korištenja agencija(što je njihovo pravo, jer je i to bila nečija ideja koja ne mora biti dobra svakome). Dok su ovi stavljeni na stup srama, drugi tzv. iznajmljivači garaža/apartmana (sumnjam da su moji susjedi jedini) nemaju nikakvih problema s tim. Drugim riječima što reći, osim da je nažalost neznanje za svih nas skuplje nego znanje, što bi trebalo biti obrnuto. Lako je reći ja bih ovako ili onako, ali u ovom primjeru stanara jedne zgrade čijeg sam dio i ja, teško je naći kompromis koji bi zadovoljio svakoga, jer percepcija prijašnjih gradskih oca i njihovih sukreatora stambene izgradnje bila je da je dovoljno izgraditi zgradu sa mnoštvom stanova, dok za parking mjesta ionako nikoga nije briga. Zato je naša današnja percepcija takva kakva jest.
Teško je konkretizirati neku ideju ako je nemamo jasno vizualiziranu. A teško ćemo je takvu imati, ako ne pogodimo barem neke njene uvjete: njen opseg, fizičko mjesto za realizaciju, njen materijalni uvjet za početak. A to se onda zove precizno pogoditi ono što nam je iz duhovnog svijeta ponuđeno.
Jasno, postoji i drugi put, odozdo kada slijepo ideš za svojom idejom, ali koliko god tako napredovao u njoj, tim putem – nemaš zadnji pečat, i do samoga kraja ne znaš da li ćeš ga i dobiti.
Sve realizacije koje spominješ u tekstu su lokalne. I mi bi trebali početi tako razmišljati. Ne sada gledati kako će npr. Hrvatska biti jedno slobodno društvo, nego konkretno, koji to opseg, pozicija…je na nama da počnemo realizaciju te ideje, sa nama u sredini.
Ovakvim razmišljanjem ćemo vrlo konkretno moći vizualizirati ideju, što je nužno za materijalni početak.I to će maknuti tu našu zakočenost za realizaciju ideje. Ovako smo kao da turiramo u leru, i to turbo, jer ovo su vrlo primamljive ideje našem duhu. Što se više hranimo njima – to smo nervozniji. Tu energiju treba ispoljiti.A to ponekad zahtjeva i zajednički trud.
Možda će nas tako zbuniti veličina ideje koju prepoznamo, ili će nam se činiti premalena za nas. Ali to se tiče našeg razmišljanja i htjenja, a ne same ideje koja je šansa po sebi koja nam se pruža. Duhovno nebo nije baš zainteresirano za naše titule, naše mišljenje o sebi…ili nedostatak istog…ono ima svoje naume sa nama.
Jasno, ovo vrijedi ako ideš odozgor, ako od dolje, onda ionako jedva vidiš prst pred nosom, a kamoli kraj ideje.
I još,
teško je o globalnim stvarima pričati riječima, treba ih dobro naoštriti da bi nam bile korisne.
Tako teško možemo izbjeći priznavanje postojanja zakona ( prirodni, društveni…), ali možemo ga uzeti kroz blažu riječ “zakonitosti”, što podrazumijeva zaključivanje istih iz stvarnosti koja nas okružuje. Doduše, nekome bi palo na pamet da ih nazove zakonima, pa da ih i zapiše, i zapovjedi, zaštiti…Ipak, sve i da odbacimo postojanje konkretnih državnih članaka zakona, za koje sami kažu da su nesavršeni (rupe u zakonu) i ozbiljniji među njima ih gledaju kroz “duh određenog zakona”, čak da odbacimo i onaj zakon tesan u kamenu, ostaje zakon zapisan u srcu od mesa – zakon ljubavi prema sebi, bližnjem i Bogu. Ali mi smo srasli sa njim u svom najdubljem biću, i mi ga ne osjećamo kao zakon, već identitet, što ne znači da on nije i dalje zakon.
A u svemu tome vrijede onda one spomenute zakonitosti.
A tako je i sa idejama, one su vrlo konkretna stvar, samo pitanje je iz kojeg svijeta ih potežemo, kojim moralnim mjerilom vrednujemo.
Svakako, trebali bi čistiti termine i vratiti ih sebi.
vrlo je lako konkretizirati,realizirati ideju zapravo, možeš isprobati, kroz bilo što glazbu slikanje verbalno izražavanje kaj god.
Da, sa tim tipom ideja. Ali govorila sam o globalnim, velikim idejama kao one revolucionarne, one za koje ne postoje još okolnosti na zemlji za realizaciju. Znam za ljude koji su pokušali sprovesti jednu takvu, i završili na 40 godina robije u istočnjačkom zatvoru, gdje su i umrli, osim jednog. Koji je onda slučajno čuo jednog mladića koji govori o toj ideji, i rukovao se sa njim (prenio mu blagoslov). Da li će on naći put za realizaciju iste?
Da li je prvi mogao naći svoj put za uspjeh da je pomnije tražio?
Ideja i dalje živi, i očito i dalje “pada i dalje na pamet”, iz nekoga svijeta.
I, pomalo jezivo pitanje: da li je možda ta ideja imala svoj prvi stupanj realizacije preko one robije, mislim 20-tero ljudi, 40 godina u žnj kategorije zatvorima, daleko od ikoga poznatoga?
A da je ona sama jaka? Jaka je.
Ovo pišem ne za plašiti, nego u svrhu našeg pokretanja prema ozbiljnim koracima za slobodu.
hmm vidim to ovak, njegova ideja je bila da završi u zatvoru i 40 godina robija. Mogao je nešto nama ljepše izabrat ali on je to izabrao, njegov put.
hehe ozbiljni koraci prema slobodi, čak bi prije izabrao neozbiljne korake da sam u takvoj poziciji da mi nedostaje slobode. Jer zbog te ozbiljnosti ljudi te tjeraju da se igraš s njima njihovu igru jer njihova igra je jako ozbiljna i ako se ne igraš joj vidi on je neozbiljan, neuračunljiv. To je pokrenuto strahom. Da se nebi slučajno smijao u sudnici crkvi institucijama jer oni su full ozbiljni oni jedini znaju kaj rade.
Ma, ne znam da li se zezaš ili nisi shvatio. Imali su ideju, gorili za nju, znali su u što se upuštaju kada su krenuli u realizaciju, ali nisu sasvim znali. Računali su na sreću, neki trag uhodanog puta…ili već. situacija na terenu je bila daleko gora. Pokazalo se da nisu imali dobre info, dapače NITKO nije imao dobre info o tom terenu. I oni su platili neočekivanu cijenu.40 god.
Onda, onaj jedan, je dao te TOČNE informacije o terenu, onom mladiću. Dao mu je sjeme za bolji uspjeh od njega. Ideja je našla svoj put.
Zato je bitno točno znati ono što sam pitala.To ne znači da nećeš platiti cijenu za ideju, nego da ćeš biti pomiren, upoznat sa cijenom, dakle bit će to uračunat trošak.
kužim, ne zezam se, samo malo drugačije gledam, probati cu objasniti kako vidim/kako se igram.
Ako preuzmem odgovornost za sve što se događa oko mene onda sam i sam odgovoran što sam si postavio bilo kakvu cijenu za “realizaciju” ideje kad bi tako nešto postojalo. Naravno može se igrat i drugačije drugi su krivi, tj bilo što drugo.
Hmm ili ovako znači kad ideš sanjati, u snu možeš raditi bilo što u biti ti si bog i dosadilo ti je jer sve kontroliraš i nema iznenađenja, a u ovom snu si sve samo ne bog, sam sebe iznenađuješ.
Zapravo niti nema stupnjeva realizacije jer je to jedan događaj, nema ni uzroka ni posljedice. Tipa oni su neš radili i zbog toga su završili u zatvoru. Ili zbog tog prvog stupnja realizacije posljedica je mladić sa sjemenom za bolji uspjeh. To je sve jedan događaj ili jedna ideja.
Tipa gledaš kroz prozor i prolazi mačka i vidiš prvo glavu zatim sljedečeg trenutka rep. Glava uzrok stvara posljedicu rep. Da ali to je ista mačka to je jedan događaj nisu dva.
Da, kažem i ja za ovo donje u komentaru, ideja ima svoj tok, možda sa i možda bez nas, vas, njih.
Ali ima ideja koje mi od početka prihvatimo, ima onih koje se prihvate na nas, i ne puštaju, skretajući našu pažnju i život, na sebe. I to se tiče one “prihvaćene odgovornosti” o kojoj pričaš. Netko je MORA prihvatiti. Nije baš to uvijek naš, tek tako, izbor.
“Tad čuh glas Gospodnji: “Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” Ja rekoh: “Evo me, mene pošalji!”” Biblija
Pokušat ću, pomalo karikirano, povezati moj komentar kojeg Vladimir spominje, s njegovim ćlankom iznad.
Namjera mi nije bila inpliciranje univerzalnog rješenja za pitanje koje se nameće u tekstu “koliko košta neznanje”, već da model koji se u tom tekstu pojavljuje kao put prema rješenju, prema dometu mog shvaćanja, ne drži vodu, tzv. vladajućima odgovaraju sve kombinacije dok je kasa i nadzor u njihovim rukama, a pogotovo im odgovara ona “uzet ću vam preko poreza, a zauzvrat nemojte ništa tražiti”.
Naravno, Vladimir nas potiće na iznalaženje vlastitih rješenja i u pravu je.
Na jadranu domaće stanovništvo protestira, jer turisti malo troše u restoranima i kafićima za koje vlasnici plaćaju skupe namete (za terase, razne tzv. koncesije i sl.) koje im nameće tzv. mjesna, gradska vlast. Zašto je to tako? Zato jer se ljudi snalaze.,
Kako bi pronašli obrazložen odgovor na ovo pitanje, vratit ću se na ono živo i zdravo prase po 12 kuna za kilogram kojeg sam spomenuo u prethodnom komentaru na kojeg se Vladimir osvrće u članku iznad.
Pošto ne “radim u tzv. državnim ili drugim službama niti sam na njih vezan, a moje živo i zdravo prase, prirodno voće, brašno samljeveno na kamen, domaće vino i rakija (bez dodatka šećera), pile koje trčkara iza kuće, domaći sir, jaja i sl. nikom nisu potrebni (razlog opisan u prošlom komentaru), sve to lijepo saberem i ubacim u prtljažnik i u posezoni na jadran gdje se lijepo pogostim vlastitim prehrambenim proizvodima, usput uhvatim i nešto morske ribe da ručak bude raznovrsniji , a vlasnici registriranih restorana i kafića neka trguju s nekim drugim i neka ne negoduju na mene, jer uzalud troše energiju, sve što im se događa plod je njihovog pristanka, stoga, boli me briga , kako bi Vlado rekao,” živo mi se fućka”, jer znam da nisam izvor problema,” tražili ste gledajte”, ja smo iznalazim rješenja u datoj situaciji i nikome štetu ne nanosim niti koga na što prisiljavam i mogu reći da mi je super model.
Naravno, nije zaštićen tzv. autorskim pravima pa se možete poslužiti.
ja sam zainteresiran za tvoje proizvode
I ja. Ne bi loše došao dio za reklame na stranici 😉
Zapravo i biti će nešto slično na novoj stranici. Razrađujemo ideju kako bi to mogli organizirati, a da nam se ne upetljaju u priču agenti sustava.
Prodaja na “kućnom pragu”.
Izvjestit ću te, sad na jesen, što je na prodaju, a za ostalo što nemam, nesebićno ću podjelit “poveznice” s onima koji, moguće, imaju.
Inaće, bio bi jako dobro i čini mi se, jedino ispravno, da je proizvođać upoznat sa potražnjom, kako se ne bi na slijepo mučio s nečim što nikome ne treba.
Ako je na kunom pragu, ne moraš samo svoje prodavati. Možeš napraviti lanac otkup/prodaja na nekoj lokaciji, barem dok nema turista 🙂
Znate li da su iz Bolivije najurili američku DEA…
Znate li da je u Portugalu…
To je učinjeno od tzv. državista, na nivou država.
Kosi se sa – generator nasilja naziva ”država” – tj. da je država apriori izvor i generator nasilja.
Podsetilo me to sve sad na to da NWO želi ukinuti države i zato stvara megadržave (EU, USA ….) pa će i njih kasnije spojiti u jednu cjelinu. Da ne ispadne na kraju da idete na ruku NWO.
Sve je to nebitno, država, zakoni…. samo razum koji ne operira po sotonističkom modusu operandi je bitan jer i ideja nekoga čiji mozak funkcionira na taj način (sotonistički) je nasilna ideja.
Moji sinovi su promatrali jato golubova u parku i mlađi (8 god) je na kraju uzeo kamen i bacio prema njima. Svi golubovi su poletjeli. Hrpa dušebrižnika koji gledaju mirne duše na tv-u (dok grickaju i žvaču hranu) kako padaju bombe po svijetu, kako neki kao muslimani odrubljuju glave nekome… e ta masa se skočila i digla graju zbog golubova u letu, da kako dječak vrši nasilje nad njima. Pitam ga ja zašto si dečko bacio kamen na njih a on će meni da zato jer je htio vidjeti kako će se njih hrpa vinuti u zrak. (Znam da nije nasilan nimalo ni prema ljudima ni životinjama). Ljudi u prosjeku nemaju pojma o ničemu ali s.ru o svačemu. Za anarhističko društvo (koje bi bilo meni vrlo milo i ugodno) nema uvjeta, ljudi su u prosjeku i većina pravi roboti.
”Znate li da su iz Bolivije najurili američku DEA…
Znate li da je u Portugalu…
To je učinjeno od tzv. državista, na nivou država.
Kosi se sa – generator nasilja naziva ”država” – tj. da je država apriori izvor i generator nasilja.”
eva, sve što si napisala je točno osim posljednje citirane rečenice. Stvari koje su spomenute učinjene su kroz entitete državnog aparata, međutim ne postoji kontradikcija s tvrdnjom da je država izvor i generator nasilja. U svim ovim slučajevima, nasilje i dalje postoji – međutim ne na razini koja je bila prije uvođenja tih mjera.
Ako ”država” ima mogućnost primijeniti nasilje po bilo kojem pitanju, a to ne čini iz bilo kojeg razloga – ostaje činjenica da i dalje postoji mogućnost primjene nasilja.
Imamo puno primjera i kod nas da je to tako. Recimo, dobio sam nedavno informaciju od prijatelja iz kruga tzv. ”necjepiša” kako je svatko od njegovih prijatelja koji su nedavno bili na sudu zbog toga, s potencijalnom kaznom od 2000 Kn, dobili presudu da su krivi, uz 0 Kn kazne.
Dakle suzdražavanje od primjene nasilja ne znači da država nije izvor i generator nasilja.
Pošto su ljudi izvor i generator nasilja, sve što ljudi stvore može to isto biti. I ja imam mogućnost sprovoditi nasilje ili bilo koji drugi čovjek a drugo je da li ga sprovodimo ili ne. Ne branim tvorevine zvane država nisu mi ni drage a ni pretjerano mrske, sve ovisi o datoj situaciji i glavno, o ljudima. Mislim da skoro uopće nije bitno da li živimo (ljudi na planeti) u državama, u jednoj državi ili u nekom drugom sklopu, bitno je jedino tko su i kakvi ti ljudi.
Nasilje je vrlo široka tema. Što je točno nasilje, npr. da li lav sprovodi nasilje nad gazelom…
Država nije živa pa niti ne može sprovoditi nasilje, ali ljudi da, ukini takvima državu kao instrument sprovođenja nasilja izmislit će oni nešto deseto za ostvarivanje svojih nasilnih ciljeva.
Ma tko je god bio u interakciji sa ”državom” tj. jednim od trgovačkih društava, sudom i dokumentirano dokazao da je u pravu na europskom sudu ”pravde”, svejedno osjeti gorčinu nepisanih pravila koja su nametnuta i upakovana kao poklon s porukom: evo vam satisfakcija za vaša prava, a u biti (ne) kažu: nije nama to problem, platit će to vaša država, mi ionako pretačemo novac ovamo i/ili onamo, nama svejedno. ”Pravo i pravda” su ”ujedinjeni/udruženi”. To je psihičko nasilje, koje je u poslovici: kadija te tuži, kadija ti sudi. Uvijek je u pitanju samo novac/moć. Izvor nasilja je sam novac/moć, koji kamuflira stvarno nasilje državista nad drugim čovjek/om/ima.
Da i ja jučer dobila od Suda Tužbu. Ma pola dana sam istraživala tko me tuži pobogu, nikad mi se to nije desilo. A koji su prvo odvjetnici mutikaše, pa sudovi pa svi redom. Ukratko: mog pokojnog oca zemlja koja je sad na mami se nalazi ispod kuće koju su sagradili neki ljudi (prije 40 godina), i nisu samo na našoj zemlji ima ih vlasnika 30-etak. I sad oni nas tuže jer nam žele otuđiti tu zemlju ispod kuće koju su sagradili na njoj. Ma da pukneš od smijeha. Zovem odvjetnicu tih ljudi a ona da nađem odvetnika ali nekog poštenog koji me neće prevariti (ma sve trčim bavit se nemogućim misijama i bacat novac koji nemam). Zovem na kraju tog čovjeka koji me tuži, kažem mu ma što me vi čovječe tužite, nikad to nisam doživjela da me netko tuži, zar ne postoji drugi način da vi dobijete našu zemlju na koju ste sagradili tu kuću. On kaže, a to mi je rekla i njegova odvjetnica, da ne postoji drugi način. Istina ne postoji drugi legalni način otimačine nego po zakonu kao što je i hrvatska opljačkana u skladu sa zakonom.
“Novac je izvor svih zala”, prethodi mu oholost zbog imetka.
Novac je samo mjerna jedinica, kako mjerna jedinica može biti izvor nasilja, zla ili kaj god?.
Novac je ko litra, litra nije zla po sebi ona samo mjeri. isto tako novac je promissory note- obečavajuća bilješka- papir na kojem obečaješ, mjenica se to veli na hrvatskom brijem. Nije dobro brkati novac sa bogatstvom jer su to potpuno različiti koncepti.
Novac je mjerna jedinica koja mjeri bogatstvo.
Bogatstvo je zbroj energije, materije i inteligencije.
Koncesija je ideja.To je pravi primjer ideje koja u startu inicira nasilje bez primjene.
Reka bi jedan – “svi pjevaju ja ne čujem” 🙂
Kad otvorim vašu stranicu pojavi se skočni prozor za prijavu, ispunim kućice i kliknem na prijavu i…ništa. Pokušala sam valjda 20 puta u zadnjih godinu dana
Andrea
Webmaster ce pogledati o cemu se radi.
Evo webmaster se oglasio:
Dakle ona prica o newsletteru, neka ne klika to, ako je kliknula na prijavu, prijavljena je, moze zatvoriti taj prozor, no nije da ne moze na stranicu.
A na cemu browsa, komp ili mob. Trebat cu zamijeniti taj pop out radi mobitela, no sada me nece biti 3 dana.
Probaj tocnije saznati sto je problem, jer ja ne vidim problem, meni otvori stranicu normalno, a cak mi nije ni bio pop out.