Tko se pokorava nečijoj volji?

To slobodan čovjek ne čini – jer zna da je slobodan. Čak i ako čovjek ne zna da je slobodan, sloboda je ipak utkana u njegove gene i u svaki atom njegova tijela, i on osjeća otpor prema pokoravanju bilo kakvom entitetu ili drugom čovjeku koji tvrdi da ima bilo kakav autoritet nad njime.

Tko nad čovjekom ima autoritet?

Samo onaj kome je isti taj čovjek sam uručio taj autoritet – svojom voljom i pristankom, pa bio taj pristanak i prešutan.

Sustav, u ovom primjeru recimo da je to sustav koji objedinjuje državu, njezine institucije i represivni aparat – tvrdi da ima autoritet nad čovjekom – što je notorna LAŽ. Kao prvo, nikako to ne može biti točno jer svi ti entiteti nemaju dušu, um, srce, nemaju niti ruke kojima bi nekome mogli napisati punomoć da u njihovo ime išta provode. Riječ je o iluziji meni toliko jasnoj da naprosto ne mogu pojmiti kako netko može reći da je ”ovlašten od države” (suda, ministarstva i slično) da nešto čini. Smatram da bi takvi ljudi koji tako nešto tvrde pod hitno trebali psihijatrijski pregled, kako bi im psihijatri mogli ukazati na neospornu činjenicu da ih nešto neživo ne može ovlastiti da čine bilo što jer to nešto neživo nema niti dušu, niti srce, niti um, niti tijelo, pa stoga nema nikakvu mogućnost da dohvati olovku kako bi napisalo punomoć da ljudi bilo što čine pozivajući se na nj – i da su ti entiteti stoga iluzija, i ništa više od iluzije konstruirane ljudskim umom, njihovim vlastitim umom koji je, kako je to Dražen lijepo na javnoj tribini objasnio – hakiran.

Zbog masovne i gotovo sveobuhvatne KONTROLE UMA – jer um je lako moguće hakirati – iz hakiranih umova stvorena je iluzija sustava koji je stoga, po definiciji – također hakiran.

Izvorna svrha sustava je da služi čovjeka. Današnja svrha sustava je da čovjek služi sustavu.

Meni je iz aviona vidljivo da je sustav hakiran, jer su umovi ljudi koji misle da sustav postoji – hakirani. Čak je i um mog najboljeg prijatelja hakiran i ne vidim načina kako bih mogao – i da li bih smio – razbiti mu njegove iluzije pa stoga radije s njime uživam u pivu.

Dat ću Vam jedan dobar primjer iluzije koja izgleda savršeno logično dok je ne rastavimo na sastavne dijelove, a nalazi se u zakonu o sudovima:

Članak 6.

(3) Svatko u Republici Hrvatskoj dužan je poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti.

Dao bih naglasak na riječi ”dužan” i ”pokoriti” – razmislite jeste li se dužni ikome pokoriti? Možda jeste, a možda i niste. Možda ste nekom čovjeku napravili štetu, pa je i normalno da kao odgovoran čovjek tu štetu tome čovjeku morate nadoknaditi, jer ste čovjek koji spremno preuzima punu vlastitu odgovornost za sve što čini. Razmislite o tome i donesite vlastiti sud o tome. To je po mom shvaćanju i iskustvu – jedno od ključnih pitanja i snažnih okidača koji svijest čovjeka o tome tko on jest munjevitim kvantnim skokom diže na višu razinu od trenutne.

Pokušajte sad isti taj članak promatrati ovako:

(3) Svatko (tko kaže i gdje piše da sam ja svatko – dokaze molim) u Republici Hrvatskoj (pokažite mi Republiku Hrvatsku, može i prstom, i dokažite da se nalazim u Republici Hrvatskoj – dokaze molim, ne mišljenja – dokaze!) dužan (tko kaže da sam ikome išta dužan – dokaze molim) je poštivati (tko kaže da sam išta dužan poštivati – dokaze molim) pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku (tko je donio odluku? Kažete – sud? Neka se pokaže ovdje taj sud pa da mogu odmah tu odluku osporiti, a usput – tko ste VI i imate li VI ovlaštenje koje Vam je taj sud dao da išta činite?) i njoj se pokoriti (slobodan čovjek se ne pokorava – molim dokaze da ja nisam slobodan).

(Zapravo – vidim da nemate niti jedan jedini dokaz da se bilo što od onoga što Vi nazivate zakonima, statutima, aktima, pravilnicima, odlukama i slično – primjenjuje na mene, čovjeka stvorenog kao muško ili žensko? Da ih imate, sigurno biste ih predočili, zar ne?)

Naravno – odgovori na ta pitanja moraju ići REDOM kako su postavljena, i dok se svaki odgovor ne potkrijepi VALJANIM DOKAZIMA koji kažu da je odgovor istinit – nikako se ne smije dopustiti prelazak na slijedeće pitanje. Valja zauzeti stav i držati svoj položaj – bez kompromisa.

Eto ovo je bio mali primjer kako demontirati i demistificirati samo jedan jedini od tisuća apsurdnih članaka onoga što mnogi misle da je zakon. Ima toga koliko hoćete, pogledajte bilo koji drugi članak bilo kojeg ”zakona” pa ćete i sami uvidjeti apsurd toga što je napisano. Papir svašta trpi, zar ne?

Ponudio bih još jedan primjer iz vlastitog iskustva. Žena koja se predstavila kao sutkinja na nedavnom suđenju na kojem sam se i ja pojavio u svojstvu onoga tko prilično dobro razumije tko jest a tko nije, rekla je u jednom trenutku:

”Sud će o tome odlučiti.”

”Čekajte malo … koji sud? Hoće li sud donijeti odluku, ili Vi koja tvrdite da ste sudac?” 

Nisam dobio odgovor na to pitanje. Jer – onaj koji bi na to pitanje odgovorio jedinim mogućim odgovorom – JA donosim odluku – našao bi se pod baražom pitanja na koja ne može odgovoriti nikako, a da pri odgovaranju na ta pitanja potpuno ne razotkrije iluziju autoriteta koji tvrdi da ima nad čovjekom kojem pokušava nametnuti svoj navodni autoritet. Ali i samim neodgovaranjem na pitanja – ta druga strana stavlja sebe u vrlo nezgodnu situaciju – jer pravo na nepristrano suđenje, ili recimo sudačka etika kao i etički kodeks državnih službenika NJIH obavezuju da na postavljena pitanja odgovore, i da na ta pitanja odgovore jezikom i riječima da onaj koji je pitanje postavio može shvatiti odgovor. Uskoro ću moći reći puno više o tome što se uistinu dogodilo u mojoj interakciji sa sudskim aparatom i ljudima unutar njega. Vjerojatno poslije novozakazanog, ponovljenog pripremnog ročišta.

Nisam imao previše vremena na prvom pripremnom ročištu ući u tu problematiku dublje, ali uskoro će biti (još jednom) pripremno ročište, i možda ću odlučiti da tom prilikom malo više porazgovaramo o tome tko u stvari donosi odluke? A možda ću odlučiti da ipak malo više pažnje posvetim nekoj od 17 ostalih strategija koje sam pripremio za taj specifičan slučaj, a koje za sada naprosto čekaju svoju priliku da ih iznesem u prikladnom trenutku. A možda i objavim gdje i kada će to pripremno ročište biti, a kako su suđenja javna – svatko koga to interesira može navratiti da svojim očima vidi i svojim ušima čuje što će se tamo dogoditi.

Dakle, da rezimiram – svijest o tome tko čovjek jest otvara um koji je tada sposoban pojmiti tko čovjek jest a tko čovjek nije. U tom trenutku, trenutku jasnoće – svijet oko nas postaje jednostavno mjesto jer smo ga stavili u pravu perspektivu u odnosu na to što mi jesmo. I tada smo u Istini.

Istina je uvijek jednostavna.

Ako nešto nije jednostavno, nije istina.

4 Responses

  1. Super!
    Sad kad si spomenito tu da svatko donese vlastiti sud o tome shvatio sam da je sud zapravo zaključak nekakvog promišljanja ili obrade podataka. Svako promišljanje se temelji na mislima ili vjerovanju koji je u domeni uma. Kako je um u ovm svijetu u velikoj mjeri iskrivljen tako je i rezultat promišljanja iskrivljen. Kako niti sudac niti sud nemaju uma kojim bi mogli promišljati postavlja se pitanje tko donosi zaključak ili sud? Ako taj zaključak donosi čovjek koji je u ulozi sudca da li on može dokazati da njegov um nije hakiran te da je njegovo promišljanje i obrada informacije ne ovisi o programima i uvjerenjima i predrasudama koje dotični uzgaja unutar svojeg uma pogotovo što sud ne ovisi samo o svjesnim već uglavnom o podsvjesnim informacijama.
    Odličan članak koji otvara potpuno novu sferu pitanja.

  2. samo bih se htio osvrnuti na zadnje dvije izjave vezano za istinu. moja istrazivanja na tom podrucju ukazuju na paradoks kada se dublje pogleda u tu tematiku. naime u nasoj stvarnosti je sve moguce (polazim od pokusa napravljenog ispaljivanjem cestica kroz rupe u prisutstvu, i bez, promatraca). pa kako je sve moguce, tako je moguce da apsolutno niceg nema. a ako je nasa stvarnost istina, ono sto je, a u njoj je sve moguce; slijedom toga dolazimo do zakljucka da postoji mogucnost potpunog izostanka istine. sto je jedino istinito za tu stvarnost (da je sve laz). sto je opet paradoks sam po sebi buduci da ni to nemoze biti istina ako je SVE laz. tako da smatram da je pojmanje koncepta istine promatrano iz nase perspektive covjeka ponajvise subjetktivno i ovisi o samoj percepciji promatraca, njegovom stanju svijesti u korelaciji sa jos nekim drugim faktorima sto sad nije nikako mjesto za ulaziti u to. (htio sam reci da postoji mogucnost da odredjenim ljudima istina nije jednostavna) eto, kratki osvrt na dvije izjave (koje su u biti ista izjava, ali drukcije formulirana) pritom ni malo ne zeleci ih osporiti. no kao i u svemu, ako se oce doci “to the bottom of it” moras ici duboko. “need to stand under” to “understand”. a to nas onda vodi u pricu o tome tko smo i kamo idemo sta isto nije tema sad ^^

    sam clanak mi je bio jako koristan, kao i uvijek, i ovim putem se zahvaljujem

    cujemo se

  3. Odlično, pošto cjenim praktičnost i iskustvo iz prve ruke, drage volje bih došao na tvoje javno ročište, samo javi gdje i kada. Putovnicu ću uzeti obavezno sa sobom ne bi li je pokazao šaltermenu ako izvješene zastave na zgradi suda budu zlatno orešene. 🙂

  4. imala sam sličnih iskustava. možda je pametnije da sve ovo na kraju pišeš. oni prate ovakve objave. i vrlo su jedinstveni i uigrani.Tako da ovako im daješ vremena da se srede. bolje ih je naći nepripremljene, bolje će se razotkriti a narod prepoznati.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.