Postoji li ključ za slobodu? (3)

Nakon duljeg vremena – inače vrlo dinamičnog te ispunjenog drugim stvarima koje me zanimaju – nastavljam s malo aktivnijim razdobljem na Zvonu Istine… Biti će podosta toga i za reći i za napisati u mjesecima (godinama?) ispred nas.

O čemu se tu zapravo radilo i gdje je nestao hiperproduktivni Valter u zadnje gotovo dvije-tri godine, posebno od posljednjeg održanog, 13. po redu predavanja serijala BRUŠENJE USTAVNOG PORETKA iz čini mi se veljače 2019. godine?

Zainteresirani će dobiti odgovor na to pitanje jer riječ je o iskustvu iz prve ruke koje zaista smatram vrijednim podijeliti s drugim ljudima. Malo-pomalo, opisivat ću gorespomenuta iskustva i kroz video uratke i kroz članke koji dolaze u vremenu ispred nas.

Za sada bih tek rekao da je riječ o pravoj maloj avanturi gdje sam po svom vlastitom, dobrom starom običaju – testirao stvari na vlastitoj koži jer to je po meni jedan od najboljih načina da čovjek stekne pravo znanje koje potom – i baš zbog toga – može na kvalitetan način prenijeti onima koji su spremni čuti i nadam se, pokušati reproducirati to što sam kao rezultat određenih protokola i načina postupanja postigao sam – naravno… ukoliko će u opisanome pronaći vrijednost i motiv da i sami krenu u nekakvu sličnu avanturu.

Zapravo, ta avantura traje i dulje od dvije, vjerojatno tri ako ne i četiri godine, te bih rekao da je jedan od izdanaka te avanture bio i gorespomenuti serijal predavanja koji doduše nije završen, i ovoga trenutka ne znam kada će biti završen. Ali – BRUŠENJE USTAVNOG PORETKA 14 već je gotovo, 15 gotovo dovršeno, i čekaju pravi trenutak za objavu jer neke stvari želim podići na razinu više što se tiče prenošenja informacija – a taj dio posla još nije gotov. Kada bude – idu i nova predavanja u eter.

U međuvremenu, odlučio sam se dohvatiti tipkovnice kako bih zaključio nekoliko započetih a nedovršenih serijala i mini-serijala članaka na ovoj edukativnoj platformi a jedan od njih je ovaj najnoviji… POSTOJI LI KLJUČ ZA SLOBODU?

Ići ću unazad dok ih sve ne dovršim. Mislim da imam još 2 ili 3 takva duga prema čitateljima, jedan je o kulturalnom marksizmu, jedan o prirodnom zakonu i čini mi se da bi to otprilike bilo sve što sam ostao dužan.

OK dosta s uvodom… idemo na posao.

Za početak, prisjetite se prethodnih članaka ovog mini-serijala: prvi se nalazi OVDJE a drugi čeka na vas OVDJE.

U drugom nastavku najavio sam da ćemo govoriti o preduvjetima koje je nužno zadovoljiti kako bi naša individualna potraga za ključem slobode – koja posljedično može biti i kolektivna, ako se dovoljan broj ljudi odluči krenuti u potragu – bila plodonosna. Ipak – na taj put valja krenuti sam, jer i ta je potraga nešto što je namijenjeno za svakoga od nas pojedinačno.

A kako je čovjek društveno biće, samotni putevi ne djeluju mu baš privlačno – barem ne golemoj većini ljudi. Svi se bolje osjećaju – osim malobrojnih – u društvu. Misle da će im biti jednostavnije, da će put proći brže, i da će im biti zabavnije u društvu, ako ništa drugo, i da će lakše postići cilj udruženim snagama… misle da netko drugi možda zna nešto što oni ne znaju pa se često zakače na udicu na kojoj se nalazi sočni, debeli crv kolektivizma, poput gladne ribe… nesvjesni da će vrlo brzo oni sami postati nečiji obrok, baš poput te sirote gladne ribe. To je zamka kolektivizma o kojemu je bilo podosta riječi na ovoj edukativnoj platformi proteklih godina.

Na ovom putu – ako odlučite njime krenuti – najbolje je da odmah zaboravite kolektivizam, grupno pristupanje problemu i pripadajućoj potrazi.

Morate to obaviti sami – poput onog junaka iz Platonove alegorije o pećini, koji se odvažio izaći iz iste… o da – pisali smo i o tome u članku HERETICI ZVONA ISTINE… pročitajte.

Međutim – što se tom junaku dogodilo kada se vratio u pećinu? Njegovi drugovi s kojima je godinama dijelio istu sudbinu, nisu mogli povjerovati u njegove riječi o vanjskome svijetu. Znate… često se i sam tako osjećam, stoga i dalje tražim bolje načine KAKO određene, životno važne spoznaje, prenijeti na jasan, jednostavan i razumljiv način drugim ljudima.

To nas dovodi do prvog preduvjeta koji trebamo staviti u naprtnjaču koju spremamo za putovanje na kojem ćemo pronaći ključ za slobodu.

1. HRABROST

Jesmo li dovoljno hrabri za tako nešto? Trebalo bi pojasniti što to uistinu znači biti hrabar: hrabrost nije odsustvo straha, već sposobnost da unatoč strahu nastavimo dalje, bez obzira na posljedice.

Strahovi se mogu razbiti jedino na način da se s njima suočimo. Dakle – prije polaska na put, napravite mali test: čega se najviše bojite? Ma, ne mora to čak biti niti vaš najveći strah… odaberite lakši zalogaj – čisto da vidite jeste li se u stanju nositi s njime. Izvucite ga u svjesni dio uma, i pozabavite se tim strahom potpuno fokusirani i koncentrirani.

Mnogi će već tu pasti na ispitu i odustati, jer neće biti sposobni niti pet minuta baviti se vlastitim strahom i uraditi će sve da ga opet gurnu duboko u podsvjesni dio uma kako bi se vratili u prividnu sigurnost i relativnu ugodu onoga što jesu u tom trenutku.

Jer čega se bojah dođe na mene, i čega se strašah zadesi me.” – Job 3:25

Ako tražite svjetlost, kako ćete je prepoznati ako ne znate što je to najcrnja tama – a ta se nalazi znate li gdje?

U nama samima.

Zanimljivo, sada sam se sjetio da smo i o tome pisali, recimo u članku TAMA I SVJETLOST.

Što nam još treba?

2. ODLUČNOST

Naravno, nije dovoljno biti samo hrabar da bi se krenulo na ovakvo zahtjevno i nepredvidivo putovanje. Treba biti i ODLUČAN da se ono započne. Dakle, što je odlučnost?

Mogli bismo odlučnost definirati kao sposobnost donošenja odluka o poduzimanju određene akcije, ali jednako tako – odlučnost je i sposobnost donošenja odluka o nepoduzimanju određene akcije.

Recimo da ste malkice uposlili mozak uz pomoć srca i donijeli ste odluku da ćete nešto uraditi. Ili da nešto nećete uraditi. Pa onda to uradite, ili ne uradite.

I gdje je problem? Pa problem je u tome što ljudi u nevjerojatno visokom postotku navečer donesu odluku da će nešto uraditi, samo da bi se ujutro odlučili da neće… ili da će započeti sutra… ili drugi tjedan. Najčešće se u takvom slučaju događa da to neće uraditi nikada. Ili obrnuto – donesu odluku da neće nešto uraditi, samo da bi sutradan baš to uradili pa racionaliziraju “a jebiga… sutra je novi dan… ima vremena…”

Vrijeme je valuta od najviše vrijednosti. Vrijeme koje proćerdate danas, nikada nećete nadoknaditi. NIKADA. Prošlo svršeno vrijeme, otišlo u nepovrat… stoga budite rigorozni prema svemu što otima vaše vrijeme, a budite pošteni pa prestanite lagati sami sebe i priznajte da ga ponajviše otimate sami… od sebe. Osvijestite tu činjenicu. Jer jednog dana, svima nama će to dragocjeno vrijeme doći kraju. Zato je važno za što ga koristimo, i kako ga koristimo.

Zašto je tome tako? Zašto su ljudi takvi da su u stanju proćerdati GODINE na gluposti, na stvari koje im nanose štetu – i što je najgore – čak i znaju da im nanose štetu ali ipak ih i dalje čine?

Pa zato, što u svojoj naprtnjači nemaju nešto što se zove:

3. DISCIPLINA

Kako bismo definirali disciplinu? Vrlo jednostavno:

Disciplina je sposobnost izvršavanja vlastitih naredbi. Ako toga nemate, velika je mogućnost da ste apsolutni gubitnik i u svemu ostalome od čega se sastoji vaš život.

Pogledah unazad i vidjeh da je članak već sada podugačak, a svakako predugačak za vinske mušice koje sam spomenuo u prethodnim člancima, pa ću ovaj mini serijal dovršiti posljednjim nastavkom kroz nekoliko dana.

Recent Posts

Leave a Comment