Prisilna transplantacija očiju

Naslov ovog članka nije slučajan. Namjera mu je vrlo jasna i ekvivalent je kanti ledene vode koju nije nimalo ugodno otrpjeti kada nam je netko izlije bez upozorenja na glavu. Ali evo, upozorenje je ipak tu, pa tko nije spreman na kantu ledene vode bolje neka ovaj članak ne čita dalje.

Naime, valjalo bi pojasniti i kroz uvod u čemu je smisao ovakvog članka, barem iz moje perspektive. Gledajući unazad što je sve urađeno i objavljeno na Zvonu Istine, i uspoređujući to sa povratnim informacijama koje dobivamo od vas čitatelja, stiče se dojam kako je u mnogima sadržaj ove edukativne platforme otvorio mnoga vrata i da su počeli dovoditi u pitanje vlastita uvjerenja i otkrivati nepoznate stvari o sebi samima iz potpuno drugačije perspektive. Također, stiče se dojam da oni koji su tek nedavno otkrili o čemu mi ovdje pišemo imaju problema sa hvatanjem priključka, jer članaka je oko 600 pa nije niti lako pohvatati sve konce.

Ovo je članak ponajviše za ljude koji su nas nedavno otkrili i sa čuđenjem pokušavaju shvatiti što se uopće događa na ovoj stranici, o čemu ti ljudi pišu?Ovaj članak bi neke od njih mogao potaknuti da vide i onu malo manje vidljivu, duhovnu stranu pitanja koja proističu iz glavne teme koja se često na Zvonu Istine obrađuje:

Sloboda.

Hvatanje priključka lakše se odradi promišljanjem o jednostavnim pitanjima koja imaju jednostavne odgovore, jer i istina je takva – uvijek jednostavna.

A jedno od jednostavnih pitanja koja bi mogla pomoći novopridošlima da uhvate priključak na ovu stranicu moglo bi biti:

”Ima li itko pravo vladati nada mnom?”

ili:

”Tko je istinski autoritet u mom životu?”

Oni koji dulje vrijeme prate Zvono Istine imaju snažnu podlogu u znanju koje su, barem u dijelovima, sakupili i na ovoj edukativnoj platformi i na gornja pitanja mogu ne samo odgovoriti, kako se kaže, i kada ih se iznenada probudi usred noći, već i argumentima obraniti svoju poziciju u raspravi s onima koji vjeruju da se čovjek mora pokoriti nekakvom autoritetu, primjerice imaginarnom, nepostojećem entitetu – DRŽAVI.

Onima koji još uvijek vjeruju da postoji takav autoritet, iznimno je teško otrgnuti se iz tog začaranog kruga vjerovanja, a mogao bi im možda pomoći video u kojem Larken Rose demistificira to pitanje, i britkim humorom ukazuje na Istinu. Taj video smo preveli i titlovali i objavili u članku Kontrola uma – ma tko u to još vjeruje?  (drugi dio) – TEST.

Indoktrinacija kojoj smo izloženi od najranijeg djetinjstva snažno se ukorijenila u umovima ljudi. Ali ako se samo sjetimo da je um prazna ploča, prazan hard disk računala, običan komad hardvera – doduše neslućenih kapaciteta – ali ipak samo hardver koji se lako da programom uvjetovati što da čini/misli,  logično je postaviti pitanje – kako da ga de-programiram, onog trenutka kada sami sebi priznamo da ga je netko neovlašten programirao, i da taj netko nije zakoniti vlasnik tog uma već najobičniji uzurpator, ili računalni virus kada već govorimo u analogijama?

Pisali smo i o kognitivnoj disonanci koja proces de-programiranja dodatno otežava, pisali smo o svačemu pokušavajući na razne načine pomoći i sami sebi a kroz to i drugima da probiju te nametnute nam blokade. Danas smatram da je um najlakše de-programirati otvaranjem i širenjem svijesti o tome tko mi ljudi uistinu jesmo. To je najvažnije pitanje, majka svih pitanja.

U tom procesu širenja svijesti česti su iznenadni kvantni skokovi svijesti kada u djeliću sekunde povežemo umom ono što već instinktivno znamo, a znamo jer se nalazi zapisano u samim našim genima. Ti kvantni skokovi događaju se kada sami sebi postavimo pitanja koja su takvog karaktera da nas dovode na granicu zgražanja ili šoka, na sam rub da ih blokiramo umom jer su previše neugodna da bismo se s njima suočili.

Primjerice, to bi moglo biti nekakav ovakav problem, ili čak filozofsko-pravni aspekt opstanka nacije koji već danas, početkom 2015. godine zahtijeva hitno rješenje. Evo problema – svi znamo da Hrvatska ima manje rođenih nego umrlih i iseljenih i da broj stanovnika opada. Dugoročno gledano to znači neminovan kraj Hrvata i ostalih na ovim prostorima. Kada znamo da je to tako i imamo neosporne dokaze da je to tako, bi li ispravno i opravdano bilo donijeti zakon koji kaže da svaka plodna žena mora roditi troje djece, jer to je jedini način da se Hrvatska demografski počne oporavljati? A ako ne želi dobrovoljno iznijeti tri trudnoće, država će je prisilnim metodama oploditi i natjerati da trudnoću iznese do kraja.

Opravdano ili ne?

Ili, zamislimo ovakvu situaciju:

U društvu kojega smo većina nas članovi, postoje ljudi koji su rođeni sa zdravim očima, kao i oni koji nisu bili te sreće, ili su nekim nesretnim slučajem izgubili vid. Postoje dakle ljudi, tisuće i tisuće ljudi koji su nesretnom igrom sudbine ostali bez vida, a postoje i oni drugi, u ogromnoj većini, koji su čistom srećom rođeni sa dva zdrava oka i sasvim lijepo gledaju svijet oko sebe, dok su ovi prvi u vječnoj tami ispunjenoj samo zvukovima, osjetom dodira, okusa i mirisa, kojima se teško može percipirati svijet na način kojim bi to mogli učiniti da imaju makar jedno zdravo oko.

Hendikep ljudi koji ne vide ne može se osporiti.

Ne bi li onda bilo opravdano na neki način ispraviti taj hendikep tih nesretnih ljudi, kako bismo uravnotežili društvo u kojem živimo a u kojem postoje oni zakinuti za sposobnost gledanja svijeta oko sebe? Ne bi li bilo opravdano da se organizira lutrija, u kojoj će sudjelovati svatko tko ima dva zdrava oka – i ukoliko njegov broj bude izvučen, bezbolno će mu biti uklonjeno jedno oko i to oko će biti dano onome koji je slijep?

Rezultat bi bio da svi slijepi ljudi odjednom dobiju dar vida, i sposobnost da vide ono što su do tada samo mogli čuti i dodirnuti. A oni kojima bi oko bilo odstranjeno i dalje bi imali jedno zdravo oko kojim bi gledali svijet oko sebe.

Ne bi li bilo opravdano uvesti takvu lutriju u kojoj svatko od ljudi sa dva zdrava oka sudjeluje, pa čak i da one koji ne žele u lutriji sudjelovati vlast silom natjera da sudjeluju, slično kao što bi u prethodnom primjeru natjerala žene da iznesu tri trudnoće?

Biste li podržali takvu lutriju?

Vjerujete li da bi bilo ispravno da vlasti natjeraju ljude da sudjeluju u takvoj lutriji?

Biste li dobrovoljno sudjelovali u takvoj lutriji?

Odgovori bi zasigurno bili – ne, ne, ne, i ne. Popraćeni šokom onoga kome je uopće i bilo postavljeno tih nekoliko pitanja.

Ali idemo se zapitati – a ZAŠTO NE?

Gotovo svatko će odgovoriti isto – zato što to nije u redu. Čovjek je vlasnik svoga oka, kao i ostalih dijelova svoga tijela i tijela kao cjeline. 

Ipak, iako bi bilo zaista herojski kada bi netko vlastitom odlukom na taj način donirao svoje oko nekome tko je slijep, bilo bi nemoralno, nezamislivo, čudovišno i totalitaristički prisilom natjerati nekoga da se podvrgne takvoj operaciji, unatoč plemenitoj namjeri da se slijepima omogući da progledaju. Ili plemenitom cilju opstanka nacije prisilnim oplođivanjem žena.

Ovakvi misaoni eksperimenti dramatično otvaraju um prema konceptu ”vlasništva nad samim sobom” jer iz tog misaonog eksperimenta mogu proizaći mnoga druga pitanja koja dovode u pitanje stvari koje su jednake prisilnom vađenju očiju ili prisilnom oplođivanju žena, stvari koji mi pored zdravih očiju ne vidimo i potpuno smo slijepi na njih, kao da uopće nemamo oči… one za nas uopće ne postoje jer smo uvjetovani na način da ih uopće ne percipiramo. 

Usudio bih se reći da ih ne percipiramo zato jer nekome ne odgovara da ih percipiramo, a taj netko je onaj koji smatra da samo on ima pravo vladati, i to ne samo nad samim sobom, nego i nad drugim ljudskim bićima. Odakle mu takvo pravo? Nemam pojma. Ne postoji. Ali ipak djeluje. A na Zvonu Istine učimo kako je takvo nepostojeće pravo zamaskirano u ”provediv” i ”opravdan” čin.

Percepcija ne postoji sve dok možda ne naletimo na lutajući mlaz ledeno hladne vode, pa počnemo postavljati pitanja. Na Zvonu Istine ima, po mom mišljenju, desetine takvih lutajućih mlazeva ledeno hladne vode, i to takvih koje neprestance mijenjaju svoja mjesta. Na njih ćete naletjeti točno u trenutku kada ćete biti sposobni izdržati ih, otresti glavom i nastaviti dalje sa malo više samopouzdanja u samoga sebe.

Idemo dalje – ako je čovjek vlasnik dijelova svoga tijela koje čine cjelinu, tijela koje čovjek koristi za stvaranje bilo fizičkim bilo umnim radom, ima li itko pravo prisiliti ga da primjerice, bude unovačen u vojsku i bude poslan na bojišnicu gdje je velika šansa da će poginuti ili, pazite ovu herezu, bude prisiljen primjerice – plaćati porez???

Jer plaćanjem poreza, kažu, sudjelujemo u izgradnji i održavanju plemenitog cilja a to je sama naša civilizacija, stvaranju (opaska Valter – navodnom stvaranju) društva u kojem svatko participira onoliko koliko može (opaska Valter – participira onoliko koliko vladar kaže da će participirati), pa je stoga opravdano prisiliti nekoga tko se s time ne slaže da djeluje protiv svoje slobodne volje? Koji nije suglasan da netko drugi raspolaže njegovim vlasništvom, jer mu je jasno da je on nečiji rob dokle god je takvo što moguće?

ISKOPAT ĆE SE TAKVIM HERETICIMA OKO, ILI ĆE IH NATJERATI DA RAĐAJU DJECU – svidjelo se to njima ili ne.

Jer kada se oguli demagogija sa pitanja novačenja ili plaćanja poreza nasuprot prisilnog vađenja očiju ili prisilnog osjemenjivanja žena – vidimo da nikakva razlika između tih prisila ne postoji. Ono što postoji je nasilnik koji utjeruje što god misli da treba utjerati, i postoji žrtva kojoj se to nešto utjeruje svidjelo se to njoj ili ne.

Ovakvih i sličnih pitanja može se postaviti desetine, a nadovezavši ta pitanja na hipotetsku lutriju u kojoj se dobivaju i gube oči ili žene sili da rađaju djecu, mogla bi se i u društvancu koje se okupilo na kavi/pivi/soku/rakiji otvoriti poticajna rasprava o tome – jesmo li slobodni ili smo robovi kojima netko čupa oči ili žene tjera da rađaju djecu a da mi to uopće ne vidimo?

Onda je sasvim ispravno zapitati se i ovo pitanje – je li vlast koja sili ljude na bilo što – nešto što naprosto nije u redu? Je li riječ o nečemu što je prirodno ili o nečemu što djeluje protiv prirode čovjeka i njegove same biti – a to je sloboda?

Koncept vlasništva nad samim sobom i dobrovoljnog udruživanja u neku zajednicu neminovno će nakon ovakvih pitanja isplivati na površinu onih koji su u stanju ostati otvorenih očiju nakon što spoznaju istinu koju ovakva pitanja donose na svjetlost dana. Izazvati će radoznalost u umu čovjeka koji je sposoban otrpjeti takvo iznenadno tuširanje ledenom vodom, kao koncept koji je nužno istražiti – barem onima koji su na posljednje pitanje odgovorili:

Ne dam svoje oči. Ne dam svoje tijelo.

JA SAM TAJ/TA KOJI/KOJA JE NJIHOV VLASNIK.

O tome pišemo na našim stranicama. Zato neki od nas ulaze u sukob s robovlasničkim sustavom kontrole, jer su shvatili da nitko nema pravo na naše oči, naša tijela, plodove našeg rada, našu energiju i slobodu – bez našeg pristanka.

Oni to znaju. O da, oni to jako dobro znaju.

I zato su naš pristanak zamaskirali pod takozvani ”društveni ugovor” koji nitko živ nikada nije vidio a kamoli se s njime suglasio. Ali kasti vladara je dovoljno dobar i naš prešutni pristanak na nepostojeći ”društveni ugovor”, makar bio taj prešutni pristanak direktna posljedica ljudskog neznanja.

Zato postoji ova edukativna platforma Zvono Istine. Da bi znanje ljudi koji su spremni živjeti kao ljudi podigla na višu razinu, i da bi svijest ljudi otvorila prema onome što je naša istinska stvarnost, da bi raskrinkala lažni hologram koji su stvorili oni koji smatraju da imaju pravo vladati ljudima i koji su uspjeli većinu ljudi ovoga svijeta uvjeriti da je njihov lažni hologram stvarnost njihovih, kad podvučemo crtu i kažemo brutalnu istinu – robova.

E pa ja nisam ničiji rob. I zato, uz pomoć ljudi koji misle slično kao i ja, tražim rješenja i iskušavam ih na vlastitoj koži, kao i mnogi drugi koji također nisu ničiji robovi. Dijelimo znanja i iskustva. Dijelimo poraze, učimo iz njih i radujemo se pobjedama koje su sve češće. Mnogo smo naučili. A većina tog znanja nalazi se na ovoj edukativnoj platformi, i opet ću reći – Zvono Istine najbolja je edukativna platforma na čitavom svijetu i onaj tko se odluči krenuti putem slobode, na njoj svašta može otkriti što će mu pomoći da se sa izazovima i nedaćama koje će zasigurno iskusiti na svom jedinstvenom životnom putovanju slobode, nosi malo lakše nego što je to bilo nama na našem putu, i mnogo lakše nego što je to bilo onima od kojih smo mi učili i njihova znanja ugradili u naš rad kojeg dijelimo s svakime tko mari pogledati ovaj svijet svojim očima, i vidjeti ga onakvim kakav uistinu jest, a ne onakvim kakvim ga vladari predstavljaju da jest.

Nas je svakim danom sve više, a mjesta u njihovim strukturama moći su popunjena i uvijek istoga broja. Mi surađujemo – a oni se bore međusobno za te pozicije moći.

Uopće ne sumnjam u krajnji ishod našeg zajedničkog duhovnog putovanja, sastavljenog od nebrojenih pojedinačnih putovanja, putovanja koje zovemo ŽIVOT. Jer znam da svi ti putevi, koliko god nam oni različito i ponekad nespojivo izgledali – vode ka istoj točci – onome tko mi jesmo.