Serijal članaka IZLAZAK IZ ROBOVLASNIŠTVA – posebice njegov 5. dio – potaknuo je jednog od čitatelja da nam se javi i podijeli jasnoću svoje svijesti sa nama, i uz njegovo dopuštenje prenosimo što je napisao u cijelosti.
Napisao Niko.
Pozdrav!
Potaknut vašim zadnjim člankom izlaska iz robovlasničkog sutava, htio bih podijeliti jednu vlastitu spoznaju na temu suosjećanja, odnosno razbijanje prepostavke o drugim ljudima, odnosno spoznaju da zapravo vjerujem u druge ljude, a ne da uistinu znam da postoje.
Naime, jednog dana me prodrmala ne tako originalna ideja o tome kako cijeli svijet postoji samo u mome umu i zapravo nije ništa drugo nego moja interpretacija određenih podražaja. To stavlja u pitanje postojanje svega što vidim, odnosno, možda ništa nije stvarno, pa tako ni drugi ljudi. To bi dakle značilo da je svejedno što ja njima činim, koliko god da je to nešto okrutno, jer zapravo činim to običnoj interpretaciji u svom umu.
Ono što mi je bilo najčudnije od svega je što sam u toj potencijalno destruktivnoj ideji vidio djeličak slobode, osjetio sam nešto dublje. Poslije sam išao malo promišljati o tome jer mi nije bilo jasno zašto sam u tome osjetio slobodu, ali iskrenu, a ne prividnu tipa “mogu što hoću, ko jebe svih”.
I postepeno sam kroz promišljanje i razgovor sa svojim prijateljima shvatio da sam osjetio slobodu jer sam razbio jednu pretpostavku. Naime, osjećam sebe na jedan jedinstven način. Osjećam svoje postojanje. Nikad nisam osjetio postojanje drugog ljudskog bića na isti način kao što osjećam svoje postojanje. To znači da ja zapravo ne znam postoje li drugi ljudi. To znači da je zapravo vjerujem u njih. Osjetio sam slobodu jer sam razbio jedno uvjerenje.
Kroz još malo razmišljanja shvatio sam i pravu prirodu suosjećanja. Su-osjećanje. Ja osjećam da ti postojiš jednako kao što osjećam sebe da postojim. Priznajem tvoje postojanje. Mi smo jednaki. I zato ti neću napraviti ništa nažao, jer osjećam tebe kao i sebe.
Eto. Čisto tako da podijelim, jer iako znanstvene činjenice relativno lako stavljamo u pitanje (kao npr. je li zemlja okrugla), rijetko kad nam padne na pamet stavljati u pitanje neke stvari koje od malena “znamo” kao npr. postojanje drugih ljudi.
Pozdrav!
Sviđa mi se mjesto na kojem se nalaziš i iz kojeg pričaš. Osjećam da je istinita, iz srca. Samo pazi kome ćeš o ovim svojim iskustvima i uvidima pričati.
“Kad je Č’oek poč’o pričat o’sebi, njega strpalo u ludn’cu! Zato’ć ja vajk pričat o drugijema samo ne o’sebi!”
Suprotno ovom gore citatu iz jednog komičnog monologa živuće Čovječje legende, Ja ću malo pričati o sebi tj., što sam Ja kao Živo Biće živući (do sada i sada) u čovječjem biološkom tijelu spoznao.
Kroz prijašnje meditacije (povezivanje sa svojim višim Ja, slušanje Svemira, Kreacije i Apsoluta) sam spoznao da trebam provesti jedan eksperiment nad samim sobom, a to je da prestanem vjerovati u sve čak i samog sebe i da vidim što će se dogoditi, ali bez uvjeravanja samog sebe da nevjerujem, nego jednostavno nemam više vjere, “program vjera” isključen – OFF.
Tada sam realizirao ono što govori David Icke u svojim knjigama, da se sve nalazi u našem umu svi programi koji kroz hardver mozga i projektore očiju postaju nama stvarni proicirajući se na “platno” matrixa (ove 3D kreacije koju mi kao ljudi vidimo i koju još zovemo planeta Zemlja),
Ali osim toga spoznao sam i još nešto, da oko mene postoje i druga živa bića koja rade to isto, tako da se stvara kolektivni hologram, a pošto je to hologram koji u svom najmanjem djeliću (živom biću) sadrži cjelokupnu sliku velikog holograma kojeg nazivamo i vidljiva stvarnost, ta vidljiva stvarnost će se odražavati na “platnu” matrixa kolektivno i pojedinačno za svako živo biće dok god i jedno jedino živo biće (od minerala do elementala) nastanjuje ovo cjelokupno polje matrixa u bilo kojoj njegovoj dimenziji.
Nakon toga iskustva sam razumio da moj program zvan “vjera” biio upaljen ili ne, ne može promjeniti sama živa bića, jer su živa i nastanjuju ovaj matrix kao što to činim i Ja, tako da samo moje vjerovanje ili nevjerovanje u druge ljude, životinje, biljke, minerale i ostale tjelesne i netjelesne kreature koje nastanjuju ovaj multidimenzonalni matrix ne mjenja istinu postojanja i življenja istih.
kao što se rijeka down the stream vraća izvoru…priča sa izvora…zatvoreni krug…lipo
Kako si, saznajući da sva materija oko tebe su ustvari impulsi u tvom mozgu, osjetio slobodu?
Kada malo bolje promisliš čak ni ne znamo dali ti impulsi postoje, gotovo ništa ne postoji osim naše svijesti.
Kad ja o tome razmišljam ja se osjećam upravo suprotno, kao da sam zatočen na nekom mjestu koje ne mogu ni vidjet.