TEŠKE LOGIČKE BORBE LJUDI KOJI SE BUDE – KOJE VODE SAMI SA SOBOM

Članak POREZ NA ZRAK ima zanimljive komentare, od kojih me jedan potaknuo i na ovaj članak.

Cilj ovog članka je ukazati na kontradikcije u izjavama koje mnogi ljudi iznose, a koje percipiram kao one koji su u procesu buđenja – ali koji još uvijek ne vide neke svoje stavove kao logičku nemogućnost, to jest – njihovu besmislenost i kontradiktornost.

Neki smatraju kako autoritet ne postoji, neki smatraju kako nekakav autoritet mora postojati, a čak i među njima postoje oni koji opravdavaju nasilno nametanje pravila od strane ”autoriteta”, u cilju ispunjenja ”općeg dobra” ili recimo, ”opće korisne funkcija šuma” – jer one na prvu i zvuče logično, ispravno i dobro za svakoga od nas, pa je stoga to ”opće dobro” koje bismo svi trebali financirati koliko potrebno, toliko i opravdano. Međutim, zaboravljaju kako se nakon uplate poreza na zrak, taj novac netransparentno troši i rasipa. Naš novac – od kojih neki smatraju kako nam je silom otet, dok drugi smatraju kako je to u redu platiti. Siguran sam kako ga ne bi dobrovoljno platili, iako bi služio ”općem dobru”, u slučaju da ne postoji prisila koja će ih natjerati da plate.

Još malo o tome kako bi sutra moglo izgledati utjerivanje ”općeg dobra” od strane ”autoriteta” – pročitajte u članku PRISILNA TRANSPLANTACIJA OČIJU.

Gdje se krije nelogičnost, i ne samo nelogičnost, nego i fundamentalna kontradikcija u takvim izjavama o opravdanosti nečega što služi ”općem dobru”, kada ga povežemo s vjerovanjem kako autoritet ne postoji, ili čak postoji, ali ne onaj koji ima legitimitet?

Ili možda vjeruju kako je moguće nekim čudom robovlasnički sustav kontrole učiniti humanijim, boljim, čak benevolentnim, koji će donositi ISKLJUČIVO odluke koje zaista i jesu za ”opće dobro”?

Ili možda vjeruju kako je ideja postojanja ”vlasti”, ”autoriteta”, ”zakona” – nužna kako bi civilizacija opstala, da je to izvorno dobra i plemenita ideja koju samo treba malo ”popraviti” – izlascima na izbore i biranjem ljudi koje smatraju sposobnima popraviti ovu tugu, jad, čemer i bijedu koja svakim danom postaje sve tužnija realnost?

Postavite si pitanje, jedno jednostavno pitanje:

Ako netko želi biti dio vlasti i uporno radi kako bi došao na poziciju moći, koji bi on/ona imao razlog da u trenutku dolaska na poziciju moći sam/sama sebi oduzme moć koju nosi pozicija na koju je došao/došla?

Jedan jedini razlog? Itko?

Naravno da ga nema. Recimo da ste taj koji je stekao moć – vi. I recimo da ste visokomoralni, pošteni do srži, ma beskompromisni državnik kakvog svijet još nije vidio, utjelovljenje Isusa Krista, Kapetana Amerike, Bude, Gandhija, proroka Muhameda, kardinala Stepinca i majke Tereze u jednom jedinom veličanstvenom ljudskome biću – koje ste baš vi – i imate priliku svu tu tugu, jad, čemer i bijedu poslati u ropotarnicu povijesti vašim prosvijetljenim odlukama. Jer ste se našli na poziciji moći i autoriteta.

Prvo što ćete napraviti, biti će naravno pokušaj korištenja moći koju ste stekli za popravak stvari koje VI mislite da najprije treba popraviti. I mislite da to možete, iskreno u to vjerujete, jer ste napokon na poziciji s koje se to može napraviti. Međutim – ako imate moć, to znači da imate i još jednu zajebanu stvar na raspolaganju – a to je mogućnost korištenja SILE da ono što VI mislite da se MORA provesti – provede. Neizbježno je da ćete tu moć i silu morati prakticirati, inače niste vladar i nemate moć, i nitko vas neće percipirati kao autoritet i fućkat će im se živo što ste vi baš ono najbolje što je majka ikada rodila u čitavom Univerzumu, pa i Multiverzumu, ako ne i šire. MORAT ćete silom utjerati svoje mišljenje barem jednom čovjeku, recimo, Valteru. Ili Draženu. Ili Hrvoju. Ili Marijani. Ili Srećku. Ili Darku. A možda i stotinama, tisućama, desetinama i stotinama tisuća ljudi, možda čak i stotinama milijuna ljudi koji se ne slažu kako s vama, tako ni s vašim idejama kako provesti to što mislite da treba provesti. Zapamtite ovo dobro – ako imate moć, velika većina ljudi percipirat će vas kao ”autoritet”. Ako nemate autoritet, nemate ni moć, i svakome će se fućkati za bilo što od onoga što VI mislite da treba napraviti kako bi se popravile stvari koje se popraviti, vjerojatno, ne mogu.

Međutim – vi ćete ipak pokušati. Uporabit ćete silu. Možda u početku samo malu silu za koju smatrate da je opravdana i da neće nanijeti veliku štetu. Pa ćete toj maloj sili s vremenom dodati još malo više sile, pa još više – kad uvidite da se vaše ideje ne ostvaruju kako ste zamislili.

I gdje će tada biti, nakon utjerivanja silom vaših odluka recimo Valteru ili bilo kome od desetina, stotina, ili mnogih tisuća ili milijuna ljudi, ta vaša moralnost stratosferskih visina, poštenje najpoštenijeg i beskompromisnost državnika, mudrost Bude, miroljubivost Gandija, empatija majke Tereze, ljubav Isusa Krista, pravovjernost proroka Muhameda, mučeništvo kardinala Stepinca i hrabrost Kapetana Amerike?

Biti će u glibu državizma, gdje ćete se družiti s huljama koje su palile ljude, gazili ih tenkovima i klali kao stoku, u fašističkom totalitarizmu u koji i dalje vjerujete halucinirajući da ste dobar čovjek, halucinirajući kako je riječ o demokraciji, vladavini prava i ”općem dobru”, uvjeravajući sami sebe kako je nasilje opravdano, zbog luđačke halucinacije vašeg uma koja kaže da je nasilje nužno da se postigne mir i prosperitet.

Zašto ne otići korak dalje, i naprosto ucmekati Valtera i još par milijuna ljudi pride? Pa takvi su neugodna smetnja čitavom čovječanstvu na putu prema miru i prosperitetu! Zasigurno bi se lakše i brže došlo do tog plemenitog cilja kada ga ne bi opstruirale protuhe poput nas, koji su se usudili otvoriti svijest, uštekati um i postaviti sami sebi stotine neugodnih pitanja kako bi se temeljito deprogramirali od besmislica u koje su desetljećima vjerovali?

Pucaj, ”plemeniti” prijatelju.

U čemu je problem?

Problem je u tome što je takav zamišljeni vrhunaravni izdanak ljudskog roda, percipiran kao netko tko je ”VLADAR” koji ima ”PRAVO” koristiti svoj ”AUTORITET” utjerujući SILOM ono što smatra da je za ”OPĆE DOBRO” – od velike većine ljudi – i stoga i on počinje halucinirati da ima prava koja nemaju svi drugi ljudi.

I od trenutka kada i on sam povjeruje kako za njega ne vrijede ista moralna pravila kao za sve ostale, počinju ozbiljni psihološki problemi u njegovoj glavi, koji za posljedicu imaju svijet u kakvom živimo – gdje su ljudi GLADNI kruha i ŽEDNI vode.

Razmislite – ako ja nemam moralno pravo pokucati na susjedova vrata i zahtijevati da mi plati 100 kuna za ”opće korisnu funkciju šuma” – kako onda mogu halucinirati da to pravo ima netko drugi? Čak i ako je moja deluzija doliko duboka da vjerujem u postojanje ”autoriteta” – odakle mi moralno pravo sudjelovati, makar pasivnim odobravanjem, u nasilnom otimanju 100 kuna koje će u moje ime obaviti neki nasilnik koji se skriva iza naziva ”vlast”/”vladar”? Odakle mu pravo da svoja pravila piše i silom ih utjeruje svakome koga njegovi plaćenici mogu dosegnuti?

To je državist – koji vjeruje da je takva kontradikcija moguća.

Taj vjeruje kako on nema pravo uzeti susjedu 100 kuna – a u to možda ne vjeruje niti njegov susjed, također državist, i neće mu dati 100 kuna čak i ako ovaj pronađe muda pa ih sam zatraži od njega za ”opće dobro” – jer ga ne percipira kao ”autoritet”. Ali obojica smatraju da ta moralna pravila ne vrijede za njihovo nebesko božanstvo, naziva ”država” – i kukavički će prava koja oni nemaju, zamišljati kako ih ima neki nasilnik koji će u ime njihovog boga ”države” u kojeg vjeruju, obaviti prljavi posao otimačine novca za ”opće korisnu funkciju šuma” onima koji vide da nitko nema moralno pravo to činiti – zato jer vide, razumiju i znaju kako ga oni sami nemaju, i da ga stoga nitko drugi ne može imati, jer su de-programirali svoj um od vjerovanja kako postoji ”autoritet” koji ima više prava od njih samih.

Nema taj više prava. Taj nije ništa više od uličnog džepara ili hulje koja krade automobile, ali većina ljudi ga ne vidi tako – jer on djeluje pod božanskim autoritetom ”države”! Možda čak nosi i nekakav kostim koji to vjerovanje dodatno učvršćuje, opasan pištoljem i zaštićen ”zakonima” koji ne važe za obična čovjeka. Takav ima ”pravo” razvaliti vam vrata i oteti vam silom vašu imovinu, ili će vas strpati u kavez, i još će se osjećati dobro i plemenito zbog toga, jer on ”provodi zakon”.

E pa ima nas u ovo vrijeme dosta, i svakim nas je danom sve više, koji vidimo da je to najobičnija laž, utjerana u ljudski um planskom indoktrinacijom i suptilnim pranjem mozga.

Najteže je državistu priznati da je, u osnovi, prijezira vrijedan licemjer. Često čak toga nije niti svjestan. On smatra da netko/nešto ima drugačiji set moralnih pravila koji je nadmoćniji bilo čijem drugom setu moralnih pravila, pa i njegovom vlastitom. On je pripadnik kulta državizma – možda ne vjeruje u Isusa, Muhameda ili Budu, ali vjeruje u najdestruktivnijeg demona u povijesti čovječanstva i njega štuje kao svojega boga a da toga nije niti svjestan.

Licemjer je jer šuti, ili čak odobrava, otimačinu nečijeg novca za ”opće dobro” – i smatra to opravdanim jer ”opće dobro” vidi kao i njegovo (ničim zasluženo) dobro, i smatra kako je opravdano nekome oteti novac ili ga stpati u kavez kako bi se ”njegovo” dobro zaštitilo – i super se osjeća sve dok on to sam ne mora uraditi. A baš zbog toga je i prijezira vrijedna kukavička šupčina jer nema muda sam nekome oteti tih 100 kuna, već taj prljavi posao prepušta nekome drugom da ga obavi umjesto njega.

Državist je nedozreli balavac, koji traži sigurnost pod okriljem nježne mamice, koja će mu poljubiti suzne obraze kad oguli koljeno (ako je recimo ljevičar) – ili će pak tražiti sigurnost pod snažnom rukom svoga tatice, autoritativnog pravednika (ako je recimo desničar) – i to je zato jer je potpuno nesposoban sam za sebe odlučiti što je dobro a što je loše, potpuno nesposoban preuzeti odgovornost djelovati kako mu njegova savjest nalaže, i u strahu je ne učiniti kako su mu rekli mamica ili tatica, čak i kad osjeća da bi trebao drugačije uraditi nego što mu je rečeno. Boji se da će ga kazniti, i drhti kao kukavni gmizavac pri samoj pomisli da bi ga kazna mogla sustići ako bude neposlušan. Pa si onda pomogne bijegom u kognitivnu disonancu, kada poslušništvom koje je možda u suprotnosti s njegovim osjećajem morala, sebe vidi kao dobrog građanina koji poštuje moralne i zakonske norme društva, i uredno plaća svoj pošteni dio poreza, koji se koristi za ”opće dobro”.

Nije sramota biti državist. I ja sam bio državist. Svi koje poznajem su državisti ili su to bili do nedavno. Svi su ljudi ovoga svijeta bili većinu svog života državisti. Ali neki su se tog ničim potkrijepljenog ludila uspjeli u jednom trenutku otarasiti, uz velike emocionalne i duhovne potrese.

Nije sramota željeti sigurnost. Nije čak niti sramota htjeti biti nečiji rob. Nije sramota misliti da će božanstvo ”država” ipak nekako sve probleme riješiti.

Sramota je što državisti ne žele vidjeti da njihova božanska mamica i božanski tatica nemaju pravo utjerati u tor zajedno s njima i nas, čak i kad im se to nasilje odvija pred njihovim očima. Nasilje nad nama koji jesmo shvatili da smo slobodni, koji smo demistificirali mitove i legende o kaosu i nestanku civilizacije bez mamice i tatice, nas koji ćemo se radije kao odgovorni odrasli ljudi suočiti s nesigurnostima svijeta, i koji smo spremni djelovati u skladu s onime što mi smatramo moralnim i ispravnim a ne onako kako nam neki navodni ”autoritet” kaže da je moralno i ispravno – i za svoje postupke i život preuzeti punu odgovornost, onako kako odgovorni ljudi to čine. Mi nećemo mamicu ili taticu moliti da riješi naše probleme. Mi ćemo se s problemima suočiti, i smisliti sami kako ćemo ih riješiti. Nama ne treba mamica i tatica. Vrijeme djetinjstva za nas je završilo.

Možda neki ne mogu vidjeti to što vidim ja i što vide brojni ljudi koje sam upoznao na svome putu. Ali pun mi je kurac više opravdavati nečije cmizdrave izbore, kukavičke rituale u kojima biraju svoje vladare, uz licemjerno promatranje nasilja nad svima onima koji ne žele njihovom božanstvu se klanjati, a ne da mi se više niti opravdaviti i razmišljati o tome zašto netko nije sposoban vidjeti istinu, i što bi trebalo promijeniti da ipak progledaju.

Što se mene tiče, mogu takvi ostati u svojem toru, a ako ih smeta to što postoje slobodni ljudi kojima se fućka za ”opće dobro” – neka nas tuže svojoj mamici ili svome tatici, kao što to čini svaki cmizdravi, nedozreli balavac. I neka se drže podalje od mene, jer bi mi moglo pasti na pamet prakticirati svoje pravo na samoobranu od nasilja u kojem oni aktivno sudjeluju svojim pasivnim poslušništvom.