Uspon i pad JOŠ JEDNE političke karijere

Napisao i iskusio Valter.

Draženova priča o njegovoj meteorskoj političkoj karijeri izvukla je na površinu i jedno moje potisnuto sjećanje, koje sam eto odlučio podijeliti s Vama jer smatram da je poučno i u sebi nosi određenu vrijednost.

U kasno ljeto 2010. godine, dakle prije nešto više od 3 godine ako me sjećanje dobro služi, odlučio sam vidjeti bih li mogao svoj talenat ili dva kojima me Bog obdario kanalizirati u rad za opće dobro, pa sam, onako apolitičan, ali domoljuban, zaključio kako bi mi valjalo proučiti dostupne političke opcije i vidjeti da li se uključiti u neku od njih, ili ne.

Sveopća dobronamjernost, domoljublje i nadasve neprikosnovena sposobnost tadašnje političke vrhuške da upravlja državom ostavila me s vrlo malo opcija, te sam onako pun energije odlučio pristupiti Laburistima koji su u Saboru imali jednog jedinog predstavnika, Dragutina Lesara – i ispunio sam pristupnicu preko interneta.

Uskoro su počeli stizati mailovi, pa se i u mom kvartu krenulo osnivati ogranak stranke i dobio sam poziv na osnivačku skupštinu istoga. Sav nabrijan i spreman mijenjati ako ne svijet, ono barem lijepu našu – veselo sam, pun ideja i nade došao u kvartovski restoran preko puta policijske postaje u Petrovoj. Došao sam na vrijeme, ali ipak među zadnjima i zatekao na licu mjesta šaroliko društvo, a među njima i tadašnjeg čini mi se tajnika zagrebačke podružnice stranke koji nam je došao pružiti potporu.

Svatko se od društva predstavio – netko esejom, a netko sa par kratkih rečenica. U tome društvu bio je jedan apsolvent elektrotehnike, 3–4 penzionera, jedna gospođa koja je na bolovanju već 10 godina i tuži svog poslodavca jer je grozan, njezin suprug koji je nezaposlen već 15 godina i sav mu je svijet kriv zbog toga, a ponajviše gamad na vlasti koju pod svaku cijenu s vlasti treba maknuti da se napravi mjesta za njega, zatim predsjednik ili štogod tog ogranka u osnivanju kojem je apsolutni prioritet bio razrada plana kako maknuti Milana Bandića, a za dalje ćemo lako i eto našla se među tim ljudima i moja malenkost.

Da skratim, ogranak se nije osnovao jer predsjednik ogranka nije proučio zakonsku proceduru za osnivanje ogranka i došao je bez potrebnih papira, osim onih koji su govorili o 95762 prijave protiv Milana Bandića, pa smo umjesto toga poslušali što je tajnik zagrebačke organizacije imao za reći, što je ovaj rado i učinio upotrijebivši otprilike 20 riječi, od kojih su četiri riječi bile ”Ima li kakvih pitanja?”

Ja sam se osjetio pozvanim pitanja postaviti, jer sam zaista od malih nogu volio postavljati pitanja, i to više od nogometa, šaha, ping ponga i košarke zajedno.

Moje prvo pitanje bilo je: ”Izbori su blizu, kakvo je stanje financija u stranci i postoji li neki plan za prikupiti novac potreban za djelovanje stranke?”

????????????

Mi nemamo novaca – imate li Vi kakvu ideju kako da dođemo do novca? priupitao me gradski tajnik ili štogod je već bio. Sjećam mu se prezimena ali to sada nije važno, pogotovo meni.

Naravno da imam, odgovorio sam, na što mi je tajnik zagrebačke organizacije sav oduševljen rekao da će mi se svakako javiti jer novac je stranci koja je zapravo tek u osnivanju prijeko potreban.

Onda sam postavio i drugo pitanje.

”Pretpostavljam da je dugoročni plan stranke osvajanje vlasti. Recite, postoji li strategija kako to učiniti?”

????????????

Mi u stranci vjerujemo da inicijativa ovog tipa treba doći iz baze stranke.

E sad je na meni bio red za ????????????…..

Na to sam rekao, da ukoliko jedna politička stranka sa definiranim vodsvom iste, nema strategiju kako osvojiti vlast, znači da je okrenula pilu naopaku – jer vrh stranke je onaj koji donosi strategiju, pa se ta strategija derivira u taktiku na nižim razinama, te se taktičke odluke operativno provode na još nižim razinama – iz baze stranke. Ako očekujete da se strategija stranke određuje u bazi, zauvijek ćete imati jednog ili niti jednog zastupnika u Saboru, dodao sam iskreno vjerujući u to (povijest me demantirala, kao što svi znamo). Kako funkcionira donošenje odluka u stranci, opet upitah ja?

????????????

Pa ovaj znate, nama je primarni cilj izgraditi stabilnu bazu birača, i to je ono na što smo sada fokusirani, znate ..

OK, rekoh ja, dakle ipak postoji taktika.

????????????

Pa izgradnja stabilne baze je jedan od taktičkih poteza o kojima sam pričao.

????????????

Dobro, nije važno ovoga trenutka da otvaramo ovu raspravu – imate moj broj pa nazovite da popričamo oko novca, rekoh ja i ispričavši se drugim obvezama – jer tada sam radio jedno 3 posla – napustio pokušaj osnivanja ogranka stranke i na izlazu čitavoj ekipi platio piće, čvrsto sam sebi obećavši da ovakvu idiotariju sa politikom nikada više neću napraviti.

Ubrzo je moj um zaokupilo nešto sasma drugo – obitelj, djeca, vrtić, posao 1–3 i Liga prvaka, pa sam gotovo smetnuo s uma da bih trebao dobiti poziv da popričam o novcu sa glavnim facama stranke. Kako taj poziv nikako da dođe, prisjetio sam se svega i opet malo proučavao što se događa sa Laburistima i primijetio da je počela STRATEŠKA RASPODJELA SNAGA, koja se manifestirala izbacivanjem nekih ljudi iz stranke, raspuštanjem nekih stranačkih ogranaka i slično, što mi je bila jasna indikacija da je ta mlada stranka potpuno jednaka ostalim strankama, te da i ostale stranke vrlo vjerojatno imaju u svojoj stranačkoj bazi slične resurse nepojmljivog kapaciteta kao i onaj djelić baze laburista koje sam imao priliku svojim očima vidjeti.

I poslao sam im mail – zahtjev za ispisom iz stranke. Nema odgovora. Pa još jedan mail. Nema odgovora. Pa mail Dragutinu Lesaru. Nema odgovora. Pa ponovno mail, i konačno odgovor, zajedno s obećanjem da ću dobiti ispisnicu vrlo brzo, što je zaista i bilo tako. Uz taj mail bilo je i iskreno, ljudsko pitanje jednog dužnosnika stranke zašto želim napustiti stranku na koje sam mu odgovorio pisamcem od jedno 2000 riječi.

Ono što je uslijedilo još je zanimljivije – naime – sačuvao sam sve mailove i naravno ispisnicu – jer i inače jako pazim na svoju papirologiju, i u jednom od njih bile su ove riječi tog čovjeka, tada već bivšeg dužnosnika Laburista koji se pobrinuo za moju ispisnicu.

Pa evo što je čovjek rekao:

Ostavkom na mjesto ******** sam pokušao dati svim onim poštenim ali poput mene naivnim ljudima do znanja da se nešto nenormalno zbiva u stranci i očekivao sam da će svijest članova proraditi.

No Hrvati su očito glup narod i ne uče na pogreškama, niti tuđima niti svojima nažalost. Pa stoga ćemo imati ono što i zaslužujemo. Svojim izlaskom sam samo pokušao oduzeti legitimitet jednoj stranci koja to u stvari nije, jer to je firma u privatnom vlasništvu i ne služi ničemu osim da se par pojedinaca uhljebi za naredno razdoblje. Žao mi je samo što sam to jako kasno shvatio unatoč svim dobronamjernim upozorenjima. Jednako tako žao mi je i sram svih onih ljudi koje sam pozvao u tu stranku, i svih laži koje sam izrekao uvjeren da je to istina. Eto o stranci samo toliko. 

Pouka koju sam iz ovoga izvukao je da su baš oni koji su najnesposobniji da nešto kvalitetno i konstruktivno učine za dobrobit nacije isti ti koji su i najglasniji u pričama kako su oni jedina šansa za spas i da druge alternative osim njih nema. Takvi su spremni na sve i svašta kako bi na tuđem radu i znoju prosperirali, ulagujući im se i lažući u oči. Spoznao sam da u stranačkoj hijerarhiji bilo koje stranke nema mjesta za poštena čovjeka, nema mjesta za one koji Istinu zbore, ali mjesta će se već naći za one koji naloge izvršavaju bez razmišljanja, za one koji samo svoja leđa čuvaju, uvijek držeći jedno oko na konkurenciji unutar svoje stranke koja bi mogla ugroziti njihovu fotelju.

Hvala ti Bože za to iskustvo, jer bez njega bih i dan danas izlazio na izbore i ljutio se čas na lijeve, čas na desne, čas na one koji kažu da su u centru.