VESELA DRUŽINA S MARKOVOG TRGA

Približavaju se izbori za Sabor, i poput zahuktalog vlaka tutnje prema nama – a ovi najnoviji su, kažu mnogi – ”presudni”. Ako narod SADA ne odabere pravu opciju, propali smo – satrat će nas meteorit ili tsunami, Godzilla ili pomahnitali teroristi s nožem u zubima, neprijateljski nastrojeni vanzemaljci, SDP, HDZ, ORAH, Ivo Josipović, Radimir Čačić, MOST – ili čak Stipe Petrina sam samcat, ili pak Živi Zid. Kako će se zvati elementarna nepogoda a na koju nas se vriskom iz medija upozorava, direktno ovisi o tome iz kojeg političkog legla dolaze takve katastrofične prognoze kojima se ljude pokušava natjerati na birališta u što je moguće većem broju…

HDZ tvrdi da je ta katastrofa SDP. SDP tvrdi da ovi lažu, i da je upravo HDZ ta katastrofa. ORAH se ne bi štel mešati, zanima ih samo da osvoje koji uhljebnički mandat pa se ne žele zamjeriti nijednom glasaču od krajnje desnice do ekstremne ljevice. Ivo Josipović odlučno izjavljuje da bi možda njemu trebalo dati glas. Radimir Čačić se nada poziciji u vlasti kako ne bi više sam morao voziti auto. MOST tvrdi da su jedino oni sposobni rezjebat ove koji su prije njih baš sve uspjeli razjebat. Stipe Petrina, kao i obično, jebe mater svima osim sebi samome. Živi zid tvrdi da su svi osim njih u kurcu, uključivo ali ne ograničavajući se na SDP, HDZ, ORAH, Ivu Josipovića, Radimira Čačića, MOST i Stipu Petrinu, blokirajući pritom na facebooku svakoga tko ne misli kao i oni.

Pojavljuju se, kao i prije svakih takvih izbora, povišene tenzije, emocije, zbijaju se redovi pretendenata na tron vlasti i mobilizira se puk floskulama o tome kako su ovi izbori ”presudni” jer je zadnji čas da svrgnemo korumpirane nesposobnjakoviće koji su nam razjebali domovinu u prošle 4 godine. Ako to ne napravimo sada, odosmo svi zajedno u tri pizde materine.

A 4 godine prije ovih ”presudnih” izbora, bili su još jedni, isti takvi ”presudni” izbori, na kojima je također bilo nužno svrgnuti korumpirane nesposobnjakoviće koji su nam razjebali domovinu u 4 godine koje su prethodile tim izborima.

Ista priča se ponavlja svake 4 godine. Iste spike, iste parole, možda malo reciklirane, a trgovci snovima uporno pričaju bajke snenom narodu.

Međutim – ono što malo ljudi uočava je zapravo vrlo jednostavna činjenica – problem se ne nalazi na Markovom trgu, pa po logici stvari – niti rješenje se ne može tamo nalaziti. Jedino što se tamo nalazi jest banda simbiotski povezanih lopuža.

Ono što je uistinu PRESUDNO, je da ljudi napokon prestanu halucinirati kako banda lopuža s Markovog trga ima ikakva prava činiti bilo što. Skromnog sam mišljenja, da kada bi se takav ”click” dogodio u svijesti i umovima birača – golema većina problema koje pretendenti na fotelje na Markovom trgu obećavaju riješiti, uopće ne bi mogli postojati.

Oni nemaju pravo vladati, jer pravo za vladanje ne može im nitko nikakvim pseudo-religioznim ritualom naziva ”demokratski izbori” dati – jer niti jedan pojedinac koji glasa za njih nema pravo vladati nad ikim osim nad samim sobom, pa stoga ne može transferirati na ikoga pravo da vlada ne samo nad njim, nego i nad milijunima drugih ljudi. Jednako kao što to pravo na ”vlast” nema niti mafija, ili recimo, neki lokalni kriminalac udružen s drugim lokalnim kriminalcima i siledžijama – nema to pravo niti tzv. ”vlast”.

Razmislite, bar malo, o ovome – percipirate li mafiju kao organizaciju koja ima pravo vladati? 100% ljudi reći će NE, NEMAJU PRAVO VLADATI – a u tih 100% možemo uključiti i same mafijaše. Jer da misle da imaju pravo vladati, kandidirali bi se na nekakvim izborima. Doduše, neki od pametnijih mafijaša to i čine.

Ono što je bitno shvatiti je slijedeće – odsustvo vjerovanja ljudi da mafija ima pravo vladati, efikasno ograničava količinu nasilja koje se oni usuđuju uporabiti u svom ”poslu” prema tim ljudima.

Mafija većinu svog prihoda ostvaruje od ”posla” koji obavlja na crnom tržištu koje je ustvari kreirala sama ”vlast” zabranjujući ovo ili ono – bilo da je to droga, prostitucija, kocka, ili nešto drugo. I taj svoj ”posao” odrađuju na nekakvom prilično dobro definiranom geografskom području – bilo da je to neki kvart, ili čak grad, često blisko surađujući s onima koji su na ”vlasti”. Oni najbolje organizirani svoj posao obavljaju na teritoriju čitave države, pa i međunarodno u dogovoru s drugim lokalnim mafiozima. Ali mafiozo iz Zagreba zasigurno ne reketari nekoga u Splitu, a posebno mu ne pada na pamet tamo dilati drogu. Zna da to nije njegov teritorij i zna da, brale, tamo nema kruha za njega. Tamo je splitski mafiozo koji se za te stvari brine. Stoga je naprosto nemoguće voditi divovski posao centraliziranog mafijaškog reketarenja na velikom teritoriju nad svakim čovjekom, ženom i djetetom koji na njemu obitavaju, iz razloga što potencijalne žrtve tog mafijaškog reketa ni pod kojim uvjetima ne percipiraju mafioza kao nekoga tko ima pravo to nasilje činiti, čak i onda kada ovaj nosi revolvere, puške i strojnice. Ljudi ih, ma čak i uza sav strah koji su im ovi sposobni utjerati u kosti, ne percipiraju kao ”autoritet” koji ima pravo činiti to što čini, i stoga bi mafijaški pokušaj podčinjavanja ama baš svakoga svojem reketarenju na većem teritoriju završio u otprilike 24 sata, nakon kojih bi bilo u slijedećem tjednu nakon ta, vrlo vjerojatno jako krvava 24 sata, problem dobiti obitelji mafioza termin za pokop svojeg istaknutog člana. Jer bi velika većina takvih nepromišljenih mafioza završilo u hladnjači sa ceduljicom na nožnom palcu.

E sad – kada recimo dignete mafijaški princip poslovanja na veliku teritorijalnu cjelinu, recimo od Dunava do Prevlake, onako – u obliku kifle… što dobijete?

Dobijete teritorijalnu cjelinu na kojoj se događa jedinstveni, standardizirani reket kojemu nitko ne uspijeva izmaći, jer je lišen nepremostivih ograničenja koja ima mafija da isto to uradi. Takav jedinstveni, standardizirani reket kojemu nitko ne uspijeva izmaći ne provodi mafija, već ga provodi nešto što se zove ”vlast”.

Dakle, problem sakupljanja reketa iz perspektive ”vlasti” izgleda sasvim drugačije nego u mafijaškom primjeru, makar imaju brojne poveznice i sličnosti. Takav reket ne bi mogla nikakva mafijaška banda ikada provesti na tako velikom teritoriju, koliko god da ih ima, i koliko god oružja da imaju, i koliko god spremnosti imali da uporabe nevjerojatnu količinu nasilja da sakupe taj reket.

Ali ”vlast” to ipak nekako uspijeva napraviti. I to im uspijeva jer imaju jedan jedini, ali ključan sastojak u svom receptu za reketarenje o kojem mafijaši samo mogu sanjati.

A koji bi to bio sastojak?

Taj sastojak urezan je, i to ponekad jako duboko, u umovima ljudi koje ”vlast” reketari. Ti umovi umišljaju da imaju obvezu pokoriti se zahtjevima ”vlasti”, jer umišljaju da ”vlast” posjeduje autoritet da čini to što čini. Dakle – vjerovanje u to da ”vlast” ima pravo nešto činiti, taj je ključan sastojak koji bandi lopuža prerušenima u ”vlast” omogućava da nas sve reketare.

To je prema mom shvaćanju, jedina razlika između mafijaša i agenta ”vlasti” – političara, poreznika, inspektora, policajca, suca itd…

Ljudi su povjerovali da oni imaju autoritet – pa stoga valjda imaju i pravo – vladati.

Nitko ne umišlja da mafija posjeduje ikakav autoritet. Jesu njihove siledžije krupne, zastrašujuće i imaju sposobnost i spremnost povrijediti i preplašiti ljude kako bi im uzeli njihove stvari. Ali nitko ne umišlja da je to pravedno i legitimno, i da njihova sposobnost i spremnost da to učine znači da imaju autoritet. Svakako ih nitko ne naziva ”vlašću” – iako rade gotovo u dlaku iste stvari kao i ”vlast”.

Problem s ”vladom” leži u činjenici da je ona – po definiciji – entitet za kojeg se umišlja kako ima pravo činiti stvari koje običan smrtnik nema pravo činiti.

Na primjer – krasti. Samo što se u slučaju ”vlasti”, krađa zove oporezivanje.

Ili na primjer – inicirati nasilje. Samo što se u slučaju ”vlasti”, iniciranje nasilja zove provođenje zakona.

Ili na primjer – ubijati. Samo što se u slučaju ”vlasti”, ubijanje zove obrana nacionalnih interesa.

Ne leži problem u tome što postoji ta banda tamo negdje  na nekakvom trgu, pa da iz tog razloga trebamo riješiti taj problem na neki prikladan način. Problem leži u tome što ljudi umišljaju da ta banda ima pravo činiti stvari koje obični ljudi nemaju pravo činiti, kao što je recimo – iniciranje nasilja.

I sada – dolazi državistička argumentacija, ma pravi klasik, kojim državisti opravdavaju nužnost postojanja ”vlasti”.

”Kada ne bi bilo nekoga na vlasti, nega druga banda bi se naprosto pojavila i ubila Boga u svima nama i instalirala sebe kao vlast.”

Idemo se malko poigrati idejama. Recimo da ste vi, baš vi, neki zločesti momak, mafiozo u strelovitom usponu. I da vam se da na raspolaganje jedno 20000 naoružanih siledžija. Pa se njima doda još 7000 administratora zaduženih za obračun reketa, i još 1800 administratora koji će temeljem obračuna reketa, napisati nalog temeljem kojeg će netko od ovih 20000 naoružanih siledžija ubiti Boga u nekome ako ovaj nije dobrovoljno platio reket prema obračunu. A da tih od kojih treba nešto utjerati – ima 4 i kusur milijuna.

Kako ćete vi, zločesti momak, s takvim tanašnim resursima opljačkati 4 i kusur milijuna ljudi?

Nećete nikako. Nemate dovoljno resursa. Vaših 20000 siledžija se nalaze u hladnjači s papirićem oko nožnog palca 24 sata nakon što ste izdali naredbu za utjerivanje reketa, a 20000 komada vatrenog oružja promijenilo je vlasnika kao posljedica toga. 8800 gurača papira, kada su čuli što se dogodilo njihovim kolegama siledžijama, boji se izići iz kuće. Ipak – i većina njih pridružit će im se u hladnjači u slijedeća 72 sata. Znaju ljudi tko su oni i čime se bave. A 24 sata nakon njih, i vi, zločesti dečko, također ste u hladnjačis papirićem oko nožnog palca.

Mogli biste uspjeti s takvim tanašnim resursima utjerati reket samo u jednom jedinom slučaju.

Preduvjet je da ste dovoljno pametni, pa se nećete nazvati Mafijom.

Nazvat ćete se ”vlada”. I navest ćete vaše žrtve da si umisle, da kada vam daju svoj novac, zapravo ”plaćaju svoj pošteni dio za dobrobit cjelokupnog društva”, a vaše naoružane siledžije nazvat ćete policijskim službenicima, gurače papira koji rade obračun reketa nazvat ćete poreznicima, a gurače papira koji pišu naloge za utjerivanje reketa nazvat ćete sucima. Navest ćete ljude da pomisle kako je ta vaša ”vlast” sastavljena od zakonodavne, izvršne i sudske ”vlasti”. I da je to sve apsolutno nužno, jer da toga nema, najebasmo svi zajedno ko žuti!

I tako je pametni mafiozo uspio, polako, uporno, temeljito i odlučno isprogramirati umove ljudi, i u tome je bio toliko uspješan da su njegove žrtve ujedno postale i njegov najsnažniji adut te garant njegovog opstanka. Jer su najednom sami počeli ponavljati kao papagaji:

”Kada ne bi bilo nekoga na vlasti, nega druga banda bi se naprosto pojavila i ubila Boga u svima nama i instalirala sebe kao vlast.”

Ali kada bi žrtve ”vlasti” prestale umišljati da su ”zakoni”, ”autoritet” i ”vlast” stvarni i prepoznala ih kao ono što uistinu i jesu – obična banda lopuža – mogli bi ih početi ignorirati toliko uporno da bi ih se doslovce preko noći izbacilo iz njihovog unosnog poslića. Jer žrtve brojem nadmašuju ugnjetavače u golemom omjeru. Jedino što ove i dalje drži u sedlu i zašto nas jašu je vjerovanje njihovih žrtava u legitimitet vladajuće klase, i vjerovanje da imaju obvezu pokoriti se njihovom ”autoritetu” – jer haluciniraju da ”oni imaju pravo vladati, što znači da imamo obvezu pokoriti se”.

To vjerovanje je obična laž. Ipak, svatko koga poznajem vjeruje u to, ili je jednom vjerovao u to, uključivo i mene samoga. Bogu hvala – od te besmislice sam se uspio de-programirati, a Bogu hvala, kako vrijeme prolazi poznajem sve manje i manje ljudi koji još uvijek vjeruju u tu besmislicu.

A kada to vjerovanje završi tamo gdje mu je i mjesto – u ropotarnici povijesti – nećemo trebati napraviti ama baš ništa da i banda lopuža nestane iz naših života. Nećemo ”vlast” morati čak niti ukinuti. Nećemo je čak niti glasovanjem morati izbaciti iz naših života. Nećemo morati dizati revoluciju da se ”vlasti” riješimo.

Dovoljno će biti da ih ignoriramo. Ispariti će ”vlast” kao kapljica vode na suncu. A to možemo uraditi i to već odmah sada, jer ih brojčano DRAMATIČNO nadmašujemo – a ne bih se začudio i da su temeljito nadmašeni čak i oružjem koje mnogi ljudi čuvaju još od rata. Ali kako nas je taj nesretni rat podučio – ne trebamo čak niti imati više oružja od njih da bismo ih nadjačali. Uspjeli smo to već jednom napraviti, i to ne samo mi već i brojni drugi narodi širom planete, tako da znamo iz vlastitog iskustva da nam čak niti oružje ne treba da ih izbacimo iz sedla da se nikada više tamo ne uspnu.

Ali na žalost – većina žrtava umišlja da ima obvezu pokoriti se bandi lopuža s Markovog trga.

Kada se to promijeni – svijet će se promijeniti. Do tog trenutka, neće niti jedna revolucija ništa dobra donijeti. Srušit će revolucionari jednu bandu lopuža samo da bi na njihovo mjesto postavili drugu bandu lopuža. I dokle god će ljudi vjerovati da ”vlast” može biti legitimna, svađat će se i prepirati oko toga tko bi trebao sjediti na tronu i kakav bi taj tron trebao biti – jel to parlament, jel to kralj, jel to predsjednik, jel to car, jel to ovo ili ono….

I dokle god će ljudi vjerovati da postoji ”autoritet” – postaviti će si na tron novo božanstvo koje će ih gaziti i ugnjetavati u većoj ili manjoj mjeri, i to će se ponavljati i ponavljati i ponavljati unedogled….

Kada ljudi napuste vjerovanje da čovjek ikada može imati pravo vladati nad drugim čovjekom, čitava ta halucinacija o ”vlasti” i njezinoj neophodnosti nestati će u nepovrat, jednom za svagda, da se nikada više ne vrati.