Stihove skladala Niara
Pitaš se danas tko je na snazi?
Čizma koja te nesmiljeno gazi,
Ne nosi pečat tuđinca ugnjetača
Već od rođenja poznatog pokretača
Pokretača znanih i u istom neznanih
Koji putem silnih izgovora nemilih
I nebrojenih propisa izmišljenih
Pritisak pojačavaju u svih
Dosada moguće – smjenjuje nemoguće,
Izvedivo – pa skoro nepremostivo
Namet, tlaka – sužanj šuti
Spušta glavu – sve mu se smuti
A duša pod teretom uzdiše i pati
I zaziva: „O jadna mi je mati,
Kad nemaju za koru kruha,
Oni do sada ponosnog’ duha“
I narod šutke stenje
Teško nosi naslijeđeno breme
Predaka ove drage zemlje
U koju posijano je sjeme
Sjeme tlačitelja koji gazi
Čije klice posvuda se nalazi
No, iskorijeniti koje lako se može
Izložiti ih suncu – o, hvala Bože
I dok na leđima teška još nedaća
Čovjek svjetlog se mača laća
Mača pravice, jer dosta je jarma i daća
I jasno sad zna što mu je zadaća
Zadaća duši slobodu povratit’
Leđa svoja ponovo ispravit’
Korakom lakim hodat’ uzneseno
Glavu uzdić’ ponosno
Gordo ustani porobljena dušo
Uspravi se u svoj svojoj krasoti
I srca svog dubokoj čistoti
I sjeti se, sjeti opet TKO si – TI
TI, prisjeti se svoje snage i moći,
Dok sniješ u dubokoj osami ponoći
Čeznutljivog oka Njega zazivajući
U baršunu tame zvjezdane noći
I vrijeme je da povratiš davni san
Preneseš ga u sjajni dan
Živiš sunčana mirna jutra
Za se i svoje – bliske ti iznutra.
Povezani sadržaji
Dirljivo. Retkost u ova složena vremena. Ovako nešto istinski hrabro i lepo da skladaju mogu samo prefinjene duše. Pa me potaklo.
P.S. Za jednu Isidoru ukoliko slučajno zaluta ovde, ako pročita, da zna, da ima neko potpuno običan, potpuno nevažan, koga je ganula do srži istančanošću svoje duše, i da joj se taj neko divi, ovako izdaleka. Nisam skoro imala “susret” sa tako prefinjenim “tkanjem”. Teško je kad si dirnut, ganut, a ne možeš to ni sa kim podeliti. Daljine.
Hvala od srca, a Isidora možda “zaluta” ovamo, vođena providnošću …
Jako lijepo. Neka i tebe providnost nadalje vodi u pisanju stihova.
Pozzen.
Hvala zenfjaka, također …
Hvala Vama Niara. I ne samo Isidora, kogod da “zaluta”, želim im svima reći da su me svi oni ganuli, i da je svako poseban i jedinstven i divan na svoj originalni način i da svi istraju u potrazi za svojim snovima. Ali baš, baš SVAKO i SVI i SVE sa čime se susrećemo u ovom našem životu je neprocenjiv, jedinstven, neponovljiv, i ranjiv i umoran i srećan i uspavan i budan i svakakav, i samim tim deo nas i sve to zajedno jeste deo celine, počivane na zajedništvu, razumevanju. Kao teza i antiteza, jedno bez drugog ne može.
Hvala “Alisa u zemlji čuda” da dijelite s nama Vaše osjećaje i stavove. I tako je, prije su ljudi više osjećali to zajedništvo – u međuvremenu smo iskusili suprotno, sve veću odvojenost – što se ne samo poticalo, već planiralo. Ali ljudska duša je takva da žudi za društvom i ugodnim razgovorom, pa se nakon dugog puta opet vraćamo u toplinu kuće.
Kada čovjek kroz stihove iznese vlastite osjećaje i viđenja , to svakako treba pohvalit.
Samo bih dodao: Nisu tzv. autoriteti, navodno, iznad čovjeka zato što je čovjek malen, glup, nezreo, već zato što je kleknuo na koljena.
Matej 4,8 Tada ga uze đavao sobom na goru vrlo visoku. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s krasotom njihovom
Matej 4,9 i reče mu: “Sve ovo dat ću tebi, ako padneš ničice i pokloniš mi se.”
Matej 4,10 Tada mu zapovjedi Isus: “Odstupi, sotono! Stoji pisano: “Gospodinu, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedino služi!”