Bože čuvaj Hrvatsku – ili da to ipak napravimo mi?

I kako da to napravimo?
Završio je, kako kažu državisti, festival demokracije. Barem prvi čin u toj predstavi za raju, a drugi čin zakazan je za dva tjedna.
Potpuno je svejedno koji će činovnik grijati fotelju na Pantovčaku.
Svom prijatelju, kojeg sam spomenuo prošli tjedan – koji je mladom kandidatu neka vrst duhovne potpore, dao sam nedavno prognozu rezultata izbora i nisam puno fulao. Sinoć, nakon što je sve bilo poznato, nije baš bio previše raspoložen. Uložio je čovjek veliku energiju, istu onu za koju sam mu prije godinu dana rekao da će se raspršiti jer ovi problemi robovlasničkog sustava ne rješavaju se s vrha piramide moći, već od dna – ako već pričamo o tome da ZAISTA želimo nešto promijeniti i ako kao pretpostavku uzmemo da je tranzicijski period potreban za upokojiti robovlasnički sustav kontrole koji mnogi nazivaju demokracija.
Korov se ne čupa tako da mu otkinemo list. Izrast će drugi. Korov se čupa iz korijena.
Što je korijen robovlasničkog sustava kontrole? Koji je njegov temeljni dio koji se manifestirao iz iluzorne misli da sustav postoji? Koji je taj dio od kojeg bi državisti trebali krenuti da uvedu promjene prije nego što umru u dubokoj starosti? Tu mislim čak i na one koji danas imaju 20-tak godina i generacijski su bliski mladome kandidatu koji će vjerojatno na krilima ovih rezultata možda i ući u parlament na slijedećoj farsi za raju.
Općina.
To je osnovna jedinica robovlasničkog sustava kontrole kojom upravlja i ima moć da nešto napravi čovjek u ulozi načelnika općine – pod jednim preduvjetom: da je svjestan kako je i on sada dio robovlasničkog sustava kontrole i da ima znanja, svijesti i hrabrosti gerilskom strategijom i taktikom nešto dobro napraviti – da ga ne skuže što radi dok ne bude prekasno. A prekasno će biti kada takav čovjek od te općine unutar svog mandata ili dva mandata napravi državu u državi koja će biti sposobna funkcionirati bez svog domaćina, tog organizma zaraženog tumorom demokracije (čitaj: robovlasništva) od kojeg samo njegova fasada izgleda zdravo, a sve je ostalo trulo.
Pa kad ljudi u susjednoj općini skuže da ovi nisu gladni i žedni, zapitati će se kako to da su oni u svojoj općini i dalje gladni i žedni?
Općina po općina – grad. Grad po grad – županija. Županija po županija – država. Državisti koji slobodu i napredak traže kroz sustav morali bi shvatiti da problem koji je nastao prije mnogo stotina i tisuća godina jest namjerno stvoren i planiran u generacijskim koracima da bude ovakav kakav je danas, i da se u tih mnogo godina dovoljno učvrstio da ga neće moći promijeniti čak i ako uspiju osvojiti sve ključne pozicije moći na vrhu ili pri vrhu piramide moći tog sustava.  Ali šansa, makar mala šansa postoji – ako krenu od dna a ne od vrha. A i tada moraju biti svjesni da će im biti potrebno mnogo godina da svoj, malo manje robovlasnički sustav, učvrste dovoljno da bi mogao opstati. I moraju biti svjesni da i u takvom novom sustavu postoji plodno tlo za razvoj iste ovakve truleži kakva je prisutna u sustavu koji je na snazi i protiv kojeg se bore, i jako, jako paziti da ne zalijevaju i gnoje taj dio tla jer će se trulež nezaustavljivo početi širiti i sve ono dobro što će moguće napraviti opet će propasti a njihova energija će opet postati nečija tuđa energija.
Stoga, problem se niti ne može riješiti na način da neki novi, energijom nabijeni državisti pokušaju popraviti nepopravljivu trulež osvajanjem pozicija moći na vrhu ili pri vrhu. Neminovno je da će u tom slučaju trulež i njih inficirati, i samo je pitanje vremena kada će se i od njih početi širiti vonj koji se danas širi od državista na pozicijama moći.
Ipak – smatram da je rezultat mladih državista okupljenih oko mladog kandidata koji je sakupio respektabilan broj glasova, glasova onih koji i dalje vjeruju da problem za njih može riješiti neki novi vladar, jasan indikator da postoje dramatični pomaci u svijesti ljudi, pomaci koji će ih malo-pomalo dovesti do spoznaje da će problem postojati dokle god ljudi, pojedinačno, ne razriješe svoje vlastite probleme i dok ne spoznaju sviješću da se moć, snaga i energija koju posjeduju nalaze u njima i DA JE NJIHOVA I NIČIJA TUĐA, i da se sloboda derivira iz njih i samo kroz njih i i nikako drugačije. Kada spoznaju da dobro trebaju promisliti s koje će pozicije i na koji način tu moć, snagu i energiju usmjeriti u kreaciju nove zajednice koja neće tako jednostavno istruliti i propasti, trenutak je u kojem će možda pronaći dovoljno mudrosti i strpljenja u sebi da – generacijskim koracima – tu svijest pretoče u stvarnost.
Pitanje je samo hoće ti novi, mladi državisti imati strpljenja da tako učine. Oni koji su trulež kreirali strpljenja imaju napretek, i to je njihovo glavno oružje – i ako ih se želi pobijediti – valja se dobro strpljenjem naoružati.
I krenuti od općine.