Društveni ugovor? Nikad čuo!

Kako se je to čovjek odrekao svojih prava i kada pokušano je objasniti u priručniku “Građani i policija” iz 2005. god kojeg možete naći na
http://www.mup.hr/UserDocsImages/Policija%20i%20gradjani.pdf.

Ovo je samo dio tog povelikog teksta, a nama najzanimljiviji.

Moji komentari na tekst su u zagradama.

Da su ljudi anđeli, nikakva vlast nad njima ne bi bila potrebna (tko je odlučio da jest potrebna i s kojim ciljem) – podučili su nas klasici, tvorci prvoga demokratskog ustava. Kao što znamo, to nije tako, pa je stoga stvoren sustav «društvenog ugovora» ( nisam nikada čuo za taj ugovor niti sam ga potpisao) i svatko se od nas odriče (nikada nisam pristao odreći se ičega) dijela osobne slobode koju bi imao kad nikakve vlasti ne bi bilo, i razmjenjuje je za sigurnost.

Sigurnost je javno dobro što nam ga pribavlja država. (I mafija također pribavlja “sigurnost”, iako oni izgledaju kao pravi amateri prema ovima). Time što živimo u organiziranom društvu, pristajemo i na tome prilagođenu definiciju slobode koja naša prava ograničava pravima i slobodom drugih ljudi u društvu. ( A i zakonima koji nemaju nikakve veze sa slobodom i pravima drugih ljudi)

U tradiciji stabilnih demokratskih društava vlast se smatra «nužnim zlom» koje proizlazi iz «društvenoga ugovora», a ne nadljudskom, božanskom tvorevinom kojoj se čovjek mora pokoravati bez obzira na to kako se ona odnosi prema njemu. Država nije «sama sebi svrhom», nego je mehanizam koji osigurava ostvarivanje ljudskih prava i sloboda. (otvorite oči i uši, pogledajte oko sebe i otvorena srce recite da je to istina. Ne ide? Plaća radniku u tvrtci se ne smije po zakonu isplatiti prije nego se plate sva davanja na tu plaću. Ako poslodavac nema za sve, nije bitno. Država ima prioritet, iako je  radnik taj  koji je i stvorio tu dodanu vrijednost. 1. i najbitniji postulat birokratskog aparata koji je okosnica države, jest kako namiriti sebe i kako što duže zadržati neradničko – parazitsku fotelju koja omogućava život na račun drugog. Iako se ti ljudi ponekad ubijaju od posla njihova produktivnost je nikakva jer ništa ne proizvode, a služe sami sebi.)

Franklin D. Roosevelt u svom je slavnom govoru iz vremena neposredno prije američkog ulaska u rat protiv nacističke Njemačke 1942. godine «proglasio» četiri slobode: osobne slobode čovjeka i građanina, slobodu vjeroispovijesti, slobodu govora i slobodu od straha. (tko je taj i šta on ima za proglašavati)

Suvremena država nije mehanizam koji bi građanina smio držati u strahu, (ali ga ipak drži) jer država koja se zasniva na strahu, gazi ljudska prava. Državljanin (što je to?) nije podanik svoje države ako je ona sustav utemeljen na društvenom ugovoru, jer se u njoj svjesno (ja sam prevaren i nisam se svjesno odrekao svojih prava) odričemo dijela svojih prava. Ni jedno tijelo države, a pogotovo javna uprava ili ona tijela, koja su poput policije zadužena za provođenje zakona, ne smiju se prema državljaninu odnositi kao prema podaniku. (A zašto sam onda dužan, obavezan, moram … ili šta ja znam što, ako nisam podanik)

Država, koja je po pretpostavci utemeljena na «društvenom ugovoru» sustav je «vladavine prava». Propisanom procedurom donose se zakoni koji jednako vrijede za sve pripadnike društva. (i za mrtvu državu i živog čovjeka) Jednom donesen zakon obvezuje i onoga tko je donio zakon, (a zakon nije donio nitko jer država, sabor, ministarstvo i razne druge skupine i radna tijela ne postoje, to su fiktivni entiteti) pa tako nikako ne može važiti krilatica kako je iznad parlamenta samo Bog. Iznad nacionalnog parlamenta su Ustav kao temeljni zakonski akt države i sustav zakona koji određuju funkcioniranje države.

Pred zakonom smo načelno svi jednaki. (nismo jer čovjek je s.p.o. a država d.o.o. tj. Predstavnik države ne izlazi pred zakon sa osobnom imovinom već fiktivnom društvenom imovinom) Postoji, međutim, dodatna zaštita prava građanina koja se provodi interpretacijom zakona. Naime, građaninu je dopušteno da čini sve ono što mu zakon izričito ne zabranjuje, a država i oni koji provode zakon imaju u interpretaciji zakonodavstva posve drukčiji položaj – oni smiju činiti samo ono što im zakon izričito dopušta (u praksi najveći kršitelj zakona je država, ali kako ona ne postoji nitko nije osobno odgovoran za takvo kršenje. Ako državu tužite i dobijete spor namirit ćete se iz proračuna a što je opet dijelom tvoj novac, genijalna prevara. Naravno sudac u tom sporu i državni branitelj se plaćaju također iz tvog đžepa, u svakom slučaju gubiš). Sve drugo izričito im je zabranjeno. Na taj se način postavljaju granice onima koji imaju veću moć od ostalih pripadnika društva. Ovakvo restriktivno tumačenje zakona vrijedi za sve koji obnašaju funkcije vlasti u društvu – od političara pa do onih koji provode zakon – javnih službenika ili pripadnika policijskih snaga. (Iako neki političari imaju u zakonom zagarantirani imunitet, pa je priča o jednakosti pred zakonom deplasirana).

Važno je, međutim, naglasiti da policija nije kreator niti tumač društvenih pravila, niti donosi zakone, nego je ovlaštena samo za njihovo provođenje. (Policija je bezglava kreatura koja ne promišljajući provodi sve što se od nje traži, … imaš zakon – postupi po naređenju!)

Znanstvenici (kako se zovu ti znanstvenici) stoga naglašavaju ulogu policije u smanjivanju upotrebe sile i nasilja u društvu, jer ona silu primjenjuje samo prema onima koji remete javni red, dakle, prema onima koji su na pogrešan način prilagođeni (ah ti neprilagođeni, crne ovce, bile vrane, koji imaju svoje mišljenje …) životu u društvu. (Koji je kontrolni mehanizam za provjeru policijske uporabe sile. Je li itko ikad čuo za slučaj gdje je DORH pokrenuo postupak protiv policajca po službenoj dužnosti. I kad su ljudi ginuli u postajama ako si želio pravdu – sam si je morao – često bezuspješno tražiti na sudu).

Ovaj tekst je zapravo dokaz da država tj. oni koji stoje iza nje znaju da nikakvu nadležnost nemaju i da društveni ugovor ne postoji, barem ne onaj dio koji kaže da su ga ljudi svjesno i dragovoljno potpisali. Inače koliko smo slobodni jasno je iz slijedećeg:

Nemojte platiti porez

Nemojte platiti zdravstveno osiguranje

Nemojte registrirati auto.

Nemojte izvaditi osobni kartu

Probajte prijeći granicu bez odobrenje

Probajte nešto raditi bez certifikata

Probajte zasaditi maslinu u vrt bez da ste ikog pitali

Probajte sagraditi garažu na vašoj zemlji bez dozvole

Probajte ne cijepiti svoje dijete

Probajte ne poslati djete u školu.

Probajte se ne zaustaviti kad policajci mašu palicom

Probajte prijeći cestu kad je crveno na pješačkom

Probajte se ispisati iz registra birača

Probajte ne dati svoje podatke kad država traži

Probajte iskidati svojih 100 kuna

Probajte nešto prodati/kupiti a da ne platite prepis.

…………………………. pa vidite kako će vlast reagirati.

Ima milijun zabrana, a sad u EU će ih biti još mnogo više koje ni po čemu ne ugrožavaju slobodu nijednog drugog živog bića, ali eto ipak … toliko smo slobodni.

Kad netko kaže vlast, ja odmah pomislim na vlasništvo. Vlast je izvedenica riječi vlasništvo, pa je tako logično zaključiti da je vlast vlasnik nečega. Čega? Pa nas ljudi. Mi smo u njihovom vlasništvu i to potvrđujemo dokumentima na kojima je pečat i ime REPUBLIKA HRVATSKA.

Glupost zvana društveni ugovor, vrlo je lijep i romantičan način da se čovjeku objasni da je član organiziranog društva koje ima svoja pravila. Problem je samo u tome, što ja nisam nikad tražio to članstvo, niti sam želio plaćati članarinu.

Jesam li ja član ili zarobljenik fiktivnog čudovišta zvanog “organizirano društvo”? Je li ovo Hotel Kalifornija iz istoimene pjesme, iz kojeg nikada nemožeš izaći. Ovo pitanje postavite sebi i što zaista dobijate za ono što plaćate i kome je u interesu da nikada ne izađete iz zatvora “organiziranog društva” uređenog “društvenim ugovorom” kojeg nikad niste ni vidjeli, a kamoli pročitali, a potpisivanje nećemo niti spominjati.

Dražen