Kaos iz Kaosa? Red iz Reda? Red iz Kaosa? Kaos iz Reda?

Nevjerojatna je količina raznih mišljenja o tome kakvo društveno uređenje je ono koje je za čovjeka najbolje. Kada pogledamo svijet oko sebe, svakome tko ima makar dekagram mozga jasno je da niti jedan jedini povijesni model nije savršen i posljedično prihvatljiv svakome. A kako bi i mogao biti – kada je svaki čovjek jedinstven i neponovljiv?

Osnovna društvena uređenja opisana su obično nekakvim nazivima:

Robovlasništvo. Ne valja, zar ne? Ali ipak je egzistiralo čak i unutar takozvanih naprednijih društvenih uređenja.

Diktatura. Ni to baš ne zvuči zgodno. Uvijek je tu bio najveći siledžija u kvartu koji se mudro okružio nasilnicima i psihopatima koji su bez milosti priklali svakoga tko je rekao ”hej, ovo baš i nije pošteno”.

Feudalizam. Vrlo slična stvar diktaturi – opet imamo neke siledžije s najbržim konjima i oružjem koje su spremni uporabiti protiv kmetova, sa ili bez nekavog razloga. Siledžije obično imaju vrhovnog siledžiju s krunom na glavi kojeg ili slijede, ili kuju zavjere kako zauzeti njegovo mjesto. Matija Gubec imao bi ponešto reći o tom društvenom uređenju da je danas živ.

Monarhija. Imamo neku ekipu ljudi navodno plave krvi, koja tvrdi da ima povijesno pravo od samog Boga dano ništa ne raditi, dok njihovi podanici trebaju plaćati njihov raskošan životni stil. Danas je često isprepletena s elementima društvenih uređenja koji vonjaju na republiku ili demokraciju.

Republika. Neki smatraju da je to optimalan kompromis, jer temelji se – u teoriji – na strogom ograničavanju vlasti da zajebava ljude koji gledaju svoja posla. Kažu, republika se temelji na vladavini zakona.

Komunizam. Tu pak imamo svemoćnu partiju koja služi kao alat za zajebavanje, premlaćivanje, utamnjičenje i ubojstva ljudi, posebice onih koji kažu ”hej, ovo baš i nije pošteno”.

Socijalizam. Recimo, nacistička vlast Njemačke tvrdila je kako je riječ o socijalističkom društvenom uređenju, isto kao i bivša Jugoslavija.

Fašizam. Danas je to tabu riječ – sininim za nasilnu diktaturu najgore vrste.

Demokracija. To je, u prijevodu – vladavina kukavičke rulje. Dakle dvije kukavičke rulje su se dogovorile da se neće poklati ako jedna od njih ima 50% + 1 glas, makar kljastog dijela od sveukupne kukavičke rulje, dakle onih koji su izišli na birališta izjasniti se u koju kukavičku rulju spadaju. Zašto kukavičke? Pa kada ste vidjeli neku kukavicu da sam samcat nameće svoju volju nekome? Uvijek je u društvu svojih pajdaša – jer zajedno su jači pa mogu svoj kukavičluk sakriti.

Vidimo, a neki od nas se sjećaju i znaju iz vlastitog iskustva kako mnoga od tih drušvenih uređenja nisu isključiva, i sadrže elemente drugih tako da danas imamo recimo komunistička društva koja su zapravo kapitalistička, a deklarativno su republika. Jedna od takvih je primjerice i moćna Narodna Republika Kina.

Dakle – cušpajz. Međutim – kada pogledamo kakva se sranja posvuda događaju, jasno je kao dan da niti jedan taj cušpajz nije jestiv baš svakome. Državisti će reći na to – ali tako je kako je i moramo imati nekakav sustav, i znamo da ovaj ima neke svoje mane ali on je najbolje što možemo imati . Te mane nisu tolike da bismo trebali to razmontirati i baciti u smeće. Nastat će ANARHIJA!!!

I eto nas do te famozne ANARHIJE o kojoj je bilo riječi i na Zvonu Istine – koje danas neki percipiraju kao leglo ekstremista, luđaka, egoista, diletanata, neobrazovanih brđana, anarhista, ustaša, četnika, kvazi duhovnjaka, fašista, new agera i tko zna čega još sve ne.

Idemo se pozabaviti jednim zanimljivim društvenim uređenjem, ili bolje rečeno – neuređenjem koje bi moglo nositi naziv ANARHIJA. Značenje te riječi nepoznato je većini ljudi. Iako je značenja “bez vlasti” ili “bez vladara” većini ljudi hladni žmarci prolaze kičmom kada čuju tu riječ. Moguće zato što ne znaju njeno pravo značenje, a tome je tako što postoji obrazovni sustav i mediji koji ih indoktriniraju tvrdnjama da ANARHIJA sa sobom bez iznimke donosi nasilje, smrt, razaranje i nestanak naše vrle civilizacije, te da će u njoj opstati samo oni koji su najbrutalniji izdanci ljudskog roda.

Ipak – ona zvuči privlačno mnogima zbog svoje filozofije slobode čovjeka, buntovništva koje nosi sa sobom, a i zato jer vidi čovjeka kao jedinku, kao nešto posebno i jedinstveno, možda kao nekakvog romantičnog junaka koji je sam sebi dovoljan da bi živio… i to ne bilo kakvim životom već prikladno imenu ANARHIJA – na nekonvencionalan način o kojem mnogi samo sanjaju. Moguće se i iz tog razloga pojavilo mnogo mislilaca koji propagiraju anarhizam i predlažu integraciju anarhije u nekavo društveno uređenje, iako ona to po samom značenju svoje riječi nije i ne može biti. Ali – čovjek je uvjetovan razmišljati unutar poznatih obrazaca koje um može percipirati preko simbola i riječi, i stoga je sasvim očekivano da će se pojaviti ideje koje tvrde da anarhija jest poželjno društveno uređenje, ali ne baš onakva kakva ona jest u svojem najčišćem obliku koji vjerno prati pravo značenje te riječi. I naravno da su se pojavile.

Pa danas imamo one koji se deklariraju kao anarhisti različitih tipova. i propagiraju, pazite ovo:

Socijalistički anarhizam

Komunistički anarhizam

Anarho sidikalizam

Anarho individualizam

Geoanarhizam

Anarho kapitalizam

Minarhizam

Libertarijanski anarhizam

???

Ono što ja iz toga zaključujem je slijedeće: oni koji su izmislili te definicije i podvrste anarhizma ili integracije anarhističke filozofije u postojeće društveno-ekonomske modele, nisu ništa drugačiji od onih koje možemo nazvati državistima – a to su oni koji žestoko brane misao kako je država nužna da bi čovječanstvo opstalo, i da je sve osim toga utopijsko trabunjanje intelektualno podkapacitiranih neobrazovanih tipova sa sumnjivim motivima.

Iz nemogućnosti da anarhisti raznih boja pobjegnu od obrazaca koji su inficirali njihov um, pokušavaju iznaći rješenje za društveno uređenje koje bi moglo funkcionirati a da nekakav civilizacijski sustav na koji su navikli i u kojem ovoga trenutka žive – i dalje nastavi funkcionirati na više ili manje prihvatljiv način kako njima, tako i zagriženim radikalnim državistima staroga kova.

Zato jer smatraju da bi tako nešto bilo bolje – i prihvatljivo većini ljudi, kao što to smatraju i državisti staroga kova. Pa po čemu se onda razlikuju od državista? I oni misle da je trenutni komunistički/republikanski/monarhistički/demokratski/feudalni sustav prihvatljiv većini ljudi.

I jedni i drugi su državisti. Ne vidim među njima baš nikakve razlike, osim one svjetonazorske.

Idemo malo u povijest.

Jedan od najzanimljivijih pseudo-anarhističkih dokumenata – barem po mojem mišljenju – temeljem kojeg je nastala neka nacija je Američka deklaracija o nezavisnosti u kojoj pišu mnoge zgodne stvari. Na primjer, piše u njoj da svaki čovjek ima neotuđiva prava na život, slobodu i potragu za srećom. Piše da je pravo i dužnost naroda da svrgne svoju vladu čim primijete da je zastranila, i to oružjem ako ne ide drugačije, te da si postave novu vladu koja će prikladnim načinima braniti njihovu sigurnost i sreću. Pa su stoga predvidjeli da narod mora uvijek biti dobro naoružan kako bi ih mogli prema potrebi svrgnuti. I tako dalje i tako dalje, ima tamo zaista zgodnih stvari koje su prilično dobro postavljene. Netko bi takav sustav nazvao anarho republikanizam, ili možda minarhizam – jer jao si ga onoj vladi koja vlada uz suglasnot onih nad kojima vlada, a koja bi krenula zajebavati se sa slobodom čovjeka.

A što se dogodilo od te 1776. godine do danas?

Amerikanci su od tih 200 i kusur godina postojanja gotovo jednak broj godina s nekim bili u ratu.

Smatram kako je taj državistički eksperiment temeljen na toj deklaraciji, iako je imao fantastičan potencijal da kreira istinski slobodno društvo, protokom vremena DOKAZAO da bilo koje državističko uređenje u sebi nosi skriveno sotonsko sjeme diktature i/ili robovlasništva. Kada pogledamo u što se pretvorila ta nacija danas, vidimo da je to sotonsko državističko sjeme koje je ugrađeno u njihovu deklaraciju, izraslo u snažno i veliko drvo čije grane zasjenjuju sunce na gotovo svakom dijelu naše planete.

Od tada do danas su Sjedinjene američke države postale najsnažnije carstvo koje je svijet ikada vidio, s najvećim funkcionalnim aparatom za sakupljanje reketa ne samo od svojih, već i od ljudi drugih nacija, i s najvećim ratnim strojem koji je ikada postojao u povijesti ljudskog roda.

Stoga, kada bilo koji anarho-kapitalist, socijalist, sindikalist, komunist itd. kaže da je to put kojim treba krenuti – samo ih treba podsjetiti da je taj put već prohodan i da je završio najodvratnijom nasilničkom diktaturom u povijesti čovječanstva.

Jer u sebi je imao sotonsko sjeme državizma – opisan koncept vlasti nad čovjekom.

I što sad?

Možda bi neki od predloženih anarhističkih hibrida i mogao lijepo funkcionirati koje desetljeće ili stoljeće na sveopće veselje njegovih kreatora, ali povijest nas je podučila da će bilo koje drušveno uređenje državističkog tipa satrati slobodu čovjeka prije ili poslije.

I ŠTO SAD?

Ja mogu iznijeti samo svoje mišljenje o tome. Ja jesam pristalica društvenog sustava koji ima svoja pravila. Ne bih imao ništa protiv biti pripadnik monarhističkog, republikanskog, robovlasničkog, fašističkog, demokratskog, anarhističkog, ili bilo kojeg drugog društvenog uređenja koje čovjek može zamisliti – pod jednim jedinim uvjetom. Ili možda dva. Da je kristalno jasno svakome, čak i onom koji nema više od dekagrama mozga, koja su pravila tog društva i koje su njegove obveze unutar tog društva te da u to društvo može ući ili izaći kad god mu se sprdne. Ako ne želi biti član tog društvenog uređenja, nitko mu se nema pravo prtljati u njegova posla i išta od njega tražiti.

Kraj.

E sad – sigurno će se naći netko tko će reći da je riječ o utopiji i da to nije moguće napraviti, moguće je da će netko čak i smisliti novi termin za tako nešto, iz razloga da njegov um može pojmiti o čemu se tu radi putem riječi… i ne bih se začudio da netko od čitatelja ovog članka krsti tu filozofiju kao ”zvonoistinizam” ili možda ”draženovalterizam”.

Pa tko voli smišljati riječi, neka ih smišlja.