U ovom našem brzom tempu života u kojem se budimo svako jutro, jurimo nekamo, stojimo pred semaforima, gledamo betone, sive krajolike i užurbane aute, zaokupljeni plaćanjem računa iz mjeseca u mjesec, zabrinutih lica pokušavamo nekako smisliti što je to što nam osigurava ‘život kakav želimo’ i što će nas izvući iz ‘života koji živimo’ , mi ne stignemo zastati i vidjeti SEBE, u toj priči koju pišemo i živimo ju za tog Sebe.
Što je to što nam zadovoljava duh, i čemu dižemo pogled koji nas ispunjava onom toplinom koju zovemo Ljubav?
Tu smo u ovom materijalnom svijetu, njega znamo, njega imamo, njega upijamo. Nismo li došli do točke u kojoj želimo više od samo nakupina materijalnih stvari, nedostaje li nam istinska radost za sami život koji udišemo, za svaki osmijeh koji poklonimo i dobijemo, nisu li nam najčešće sitnice i nježne riječi najviše nahranile srce?! Nisu li nam mirisi godišnjih doba, jesenske boje, prvi snijeg, miris ruže, vrhovi planina i oči ljubljenog najviše budile osjećaj ljepote života oko nas?
Na ovaj svijet smo došli bez ičega i takvi ćemo otići, bez ičega, i tako svatko od nas, bez obzira tko smo bili i što smo posjedovali. Zapitajmo se što bi mislili pred kraj naših dana ovdje, za čime bi žalili, i kako bi voljeli da smo svoj život proživjeli?
“ Da živiš samo jedan dan ovdje na Zemlji
Što bi izabrao
Med da jedeš ili blato
Bi li gmizao ili bi leptir u bojama bio
Je li više uživaš u korovu svog vrta ili ljepotama posađenog cvijeća
U koju stranu bi glavu okrenuo
Zar ne bi najdublje u svoju dušu utkao pogled
na sjaj nebeskih zvijezda
Ne zaboravi pogledati noću u zvijezde
prije nego odeš….
Jer u zvijezdu se pretvaraš i Ti svoj budući dom gledaš
upravo ovdje, sa Zemlje
dok zvijezde gledaju na nas
ono što su nekad bile
i svojim sjajem nam pokazuju Put ”
Stoga živimo danas kao da živimo taj jedan dan
Živimo za ljepotu koju oko sebe vidimo
Priroda je ta koja nas ljude sve nadživi
Budimo svjesni prolaznosti i krhkosti svog života
Da nam netko oduzme dah samo na nekoliko trenutaka i već život više nemamo
Okrenimo se boljoj perspektivi u svojoj svijesti
To je naš zadatak
Napunimo svoja pluća esencijom života
i budimo radosni DANAS
nosimo barem maleni trag osmijeha zbog toga što evo skupa dijelimo trenutke ovdje
Otpustimo brige barem na trenutak, i unesimo mir u hram vlastitog srca…
” Sve što jest se pretvara u prašinu
a prašina će opet jednom postati zvijezda
njen sjaj svjedoči vječnom ciklusu života ”
Ako gledaš, slušaš, mirišiš, osječaš oko sebe onda ces shvatiti da to nije niti materijalno niti duhovno,…. Zamisli si da zaspiš i možeš sanjati bilo kakav san u kojem radiš što god hočeš, da si zapravo bog, sve radiš, kreiraš, uživaš i tak nakon nekog vremena sve ti dosadi, i kažeš, hmm dosta mi je kontrole treba mi iznenađenje i PUFFFFFFF, probudiš se i shvatiš da si upravo sada ovdje i čitaš ovaj tekst.
To je i problem današnjeg svijeta što ne živimo u trenutku zvanom sada, jedinom koji postoji, jedini koji je istina. Svaki dan stvari se odvijaju sve brže i brže.
Russell targ je rekao.
Uvjetovana svijest ono je gdje živimo svoj život, osjećajući krivicu zbog prošlosti i tjeskobu u vezi budućnost. I pritom nikada ne dospijevamo doživjeti sadašnjost.
Slažem se 🙂
Ne bih rekao da postoji samo SADA I OVDJE, rekao bih da, uz to postoji i prošlost i budućnost, sada i ovdje je samo trenutak i mjesto na pravcu “ja jesam”, na pravcu svega što postoji, što “će” postojati i što “je” postojalo, s kojeg odabiremo budućnost,i u najmanju ruku promatramo prošlost, a moguće i djelujemo na nju. Uklonimo li duševne rane iz prošlosti, ozdravit ćemo sadašnjost. Da bi to učinili potrebno se u duhu vratiti u prošlost, samostalno ili uz pomoć “terapeuta”. Materija je samo najsirovija manifestacija sveukupne stvarnosti.
Prošlost postoji kao memorija, sjećanje, a budućnost kao mašta.
Kada uđeš, npr. u memotiju svog mobitela čiji si sadržaj davno pohranio, i sada i u budućnosti, ako želiš, možeš je preinačiti. Mobitel je tehnokratski proizvod,pa kao takav daleko zaostaje za prvobitnim predodređenjem čovjekovih sposobnosti. Druga je stvar što je čovjek kroz cijelu poznatu prošlost sustavno zaglupljivan na razne načine i pod raznim izlikama, tako da danas , zapravo , nije niti približno svjestan sposobnosti kojima ga je Stvoritelj obdario. Nadalje, iz nečije mašte je proizašlo i stvoreno sve vidljivo i nevidljivo, kako bi drugačije?
Težak je život u današnje doba, no vjerojatno je uvijek težak bio…uvijek je bila potreba za hranom za skloništem, sigurnošću. Tako žive ljudi tako žive sva živa bića na zemlji. Teško je možda pojmiti kako se životinja osjeća u toj strci i bitci za život, tako se i čovjek davnine isto osjećao…to mu je bilo lako, utkano u bit i smisao. Kao što je disao tako je i bio gladan i bio sit, usput. Sad sam shvatila da je sotonistički način misliti da je teško biti potrebit ustvari, trebati nešto. Da treba nam svjež zrak, hrana, voda, sklonište, treba nam i mobilni, laptop, muzika, auto…ali onako usput nam treba i sve je to beskorisno ako na život ne gledamo radišno i dobre volje, ako mislimo da naporno radimo a ništa nemamo…to sve trebamo i to nam je “dano” (i mnogima i oduzeto nepravdom)…da bi bili svjedoci, da bi bili anđeli…da bi se sjetili, da bi…ali što…tragaoci smo…
Ma ta Evina i Adamova jabuka je zeznula stvar, spoznali smo dobro i zlo (unutar sebe) i nakon toga sve pobrkali. Kojima je , naoko, dobro misle da im je loše, kojima je ,naoko, loše misle da je svima drugima dobro i tako, u stvarnosti, gotovo nitko zadovoljan i sretan (pustimo priče), i nikako da pronađemo izlaz iz začaranog kruga dobra i zla koji u našoj nutrini igraju pink ponk. Rješenje je da postanemo svoji gospodari i umirimo lopticu kako ova dvojica (dobro i zlo) ne bi imali posla i tako besposleni sjedili i dosađivali se, svaki u svom ćošku čineći tako u čovjeku ravnotežu da može “punim plučima” živjeti vlastiti život. Rekli bi neki, pa i ja:”lako je to reći”, a odgovorit ću ovako: “po rječi postade sve, a bez rječi ne postade ništa”, naravno, rječima , uvjek, prethodi misao kao glavni pokretač svega što postoji i što će postojati.
Tako je Damir 🙂 moramo postati gospodari Sebe, svoje duše…imati odgovornost za život koji nosimo u sebi i koji dijelimo s drugima
Da bi postao gospdar samog sebe, tj onog što jesi moraš uć u stanje šizofrenije.
https://www.youtube.com/watch?v=SFQm4nW_wSY
Ljudako nezadovoljstvo je intuitivno, nešto nedostaje, nestooo – tanani eho iz prošlosti ostavlja zapis kad se radjamo. Ostajemo obojani i prijemcivi na nesvjesnoj razini. Kada dođemo na ovaj svijet i shvatimo da smo mali i ranjivi a zvijeri nam dahcu za potiljkom te da ni mama i tata nisu u ništa boljoj poziciji nego i goroj jer ne vide tu cinjenicu…to se zove trauma…ok dobro puno je ljepse željeti jahtu od 100 metara, željeti biti filmska zvijezda, da to je razlog našeg jada i nezadovoljstva – duboka trauma i uljepšavanje stvarnosti. Kome ustvari treba ta jahta, lijepo bi bilo putovati morem ponekad i za to je stvarno potreban brod ali ne valjda da bih stala u svaku luku da mi se ljudi klanjaju i da strepe od mene i moje gramzivosti i pohlepe. Valjda bi stala u svaku luku da vidim svu svoju braću i sestre i uzvratim im posjet a oni meni gostoprimstvo. Čiji je to san taj američki san? Ne trebaju nam jahte od 100 metara, ustvari one su posvuda, stalno smo na putu i odmaramo od puta i domaćini smo i gosti na ovome svijetu. Putovanje ipak nije samo sebi cilj…priče, legende, tajne, ideje, slaganje svega u mozaik spoznaje no ne čini mi se dobra i zla. Dobro samo postoji a zlo nas je uvjerilo da i ono jest. Zlo nije i tamo treba i ostati kao mogućnost. Najteža stvar je bilo to sto se i ljubav trebala materijalizirati, to znači da se polarizira i tako ‘pada’ u materiju. Od onog ‘sve je dobro’ moralo je nastati i ‘sve je lose’. Nije bilo problema s tim jer i bog je sve dobro ali može biti i sve loše, može biti jer je slobodan. Kad je i tko shvatio moć iza božje moći koja mora uključivati i njegovu slabost, piše da je pali andjeo, zmija u Edenu…priča se nastavlja, priča koja je izmišljena da bi iluzija izgledala kao stvarnost…
Ne postoji binarni sustav, sve u svemiru funkcionira po principu trojstva. Istina je ono što može napraviti puni krug i tako naizgled otići u paradoks. Npr PC ne radi na binarni sustav, potreban mu je treći element kao što je jedan prst, materija je polarna a ‘nematerija’ je taj prst. Ljubav u materiji je dobro i zlo a čista ljubav iz duha je prst – pokretač. Zato je iluzija moguća ali je ipak iluzija. I zlo egzistira zato što mu je dobro to omogućilo, samo zato. Tko je čitao bibliju sigurno je bio osupnut Božjom samovoljom i moglo bi se reći krvozednoscu, željom za osvetom itd. To ostavi traumu na čovjeku, da mu ne padne na pamet biti tako grozan kao bog (ili da pomisli, daj bože da ne postoji bog ?) i dodje kasnije sin njegov koji kaže da na kamen uzvratis kruhom. Sve to stoji i malo je karikirano no zavjeti su pobrkani, novi je stari a stari je ono što će biti, izabrani narod nisu neki tamo zidovi izabran je covjek. I priča je nakicena isto kako i danas majstori iluzije kite i iskrivljuju stupce domaćih i svjetskih novina. Ono što će biti, ne znači proročanstvo, ono što će biti je religioznost, vjera u dobro, to je ono ,’ pa da mi je dolinom smrti proći…’. svrha te učinjene zavrzlame je ‘vi koji dolazite ostavite svaku nadu’. Ja kažem NIKAD (iako sam se UVJERILA na ‘svoje oci’ da nikad ne reci nikad).
Odlični opsežni odgovori, slažem se s Vašom perspektivom 🙂
Nadovezao bi se na svoj komentar iznad. Smatram, da je potrebno postići ravnotežu, kako u izvanjskom , tako i u duhovnom svjetu. Samo je ravnoteža garant sigurnosti ,pa ako hoćemo, sreće i zadovoljstva tj. zapreka dominaciji i okupaciji. Iz neravnoteže ili nestabilnosti može proizaći samo lom, destrukcija, katasrofa u omjeru proporcionalnom razlici potencijala polova koji su u neravnoteži. U materijalnom svjetu takova neravnoteža može biti čovjeku, na neki način,od koristi iako je i to pod znakom upitnika, jer sve što je umjetno stvoreno je pod znakom pitanja, kao npr. brana hidroslektrane, razika potencijala polova generatora i sl., sad nam ostaje otvoreno pitanje, što je s duhovnom razinom, što se događa u nutrini čovjeka kad mu je duša uravnotežena ili kad postoji debalans. Bojim se isto što i kad nam je kotač automobila u debalansu ili kad nam je slomljena noga, a nemamo štake, kad vozimo bicikl bez jednog pedala i sl. da dalje ne nabrajam, neka svatko razmisli.
Ne znam, mišljenja sam da postoji samo sada. Čovjek je izmislio vrijeme. Svjedočimo manipulaciji vremenom, sada, u svim oblicima.
Možda se ne gleda samo očnim rekvizitima…ponekad je dovoljno samo naprviti korak naprijed da izađeš na svjetlo iz mraka/tame… analogijom rečeno,, kad se ujutro probudiš nakon grozomornih snova kažeš ;benti, ipak je to bio samo san…jednom kad se probudiš iz mraka u drugoj stvarnosti i tada ćeš spoznati,samo je i to san bio:)
…da nebi puno palamudili aj jednu za laku noć:)
https://www.youtube.com/watch?v=RqnfjMHTGCU
🙂