SUSTAV I STRAH

Kako sustav, tvorevina uma, uopće može funkcionirati?

Rekao bih da ne može nikako bez ljudskoga uma koji ga hrani energijom u obliku vjerovanja da bez sustava fizičko tijelo kojim um misli da upravlja – NE MOŽE PREŽIVJETI.

Um je sjajan alat. Ponekad mi se čini da um funkcionira kao nanosonde opisane u Zvjezdanim stazama, koje Sedma od Devet (u kojoj svaki dobro upućen muškarac svjesno zanemaruje strojoliku i manje privlačnu polovicu njenog bića) često donira ne bi nekome spasila život. Daju se te nanosonde programirati, i tako programirane jurcaju uokolo i obavljaju razne zadatke potpuno nesvjesne što čine. Naprosto – čine to što čine jer su programirane da čine to što čine.

E sad – ako pogledamo svijet oko sebe nakon što smo disali duboko nekoliko minuta kako bismo se umirili uklonivši misli iz našeg uma – možda zamijetimo da naš um, taj veličanstveni alat – nije potpuno pod našom kontrolom. Netko ga je već programirao prije nego što smo uopće spoznali način na koji on funkcionira.

Tko su programeri?

Naša okolina. Roditelji. Učitelji. Profesori. Svećenici. Razno razne figure koje predstavljaju navodni autoritet i koje nam govore što je dobro a što je loše, što je moralno a što nemoralno, što je normalno a što izopačeno, što je pravo a što je krivo, što trebamo raditi a što trebamo izbjegavati raditi… Zatim ljudi koji nose uniforme i oružje. Suci. Političari. Popis je beskrajan… Ali – čini mi se da programiranje ponajviše dolazi kroz strah koji se utiskuje u ljude kroz medije – televiziju, novine i radio. Strah je jedna od niskoenergetskih vibracija koja ljude drži u stanju neprestane napetosti, u stanju nemira, potičući ponašanje koje nas otuđuje od drugih ljudi – jer u medijima vidimo samo krvave sukobe, nasilje, katastrofe i slične vijesti koje čovjeka uvjeravaju kako živi u jednom opasnom, groznom i nasilnom svijetu – i da je stoga SUSTAV NUŽAN DA BI SE POBRINUO TE LOŠE STVARI DRŽATI PODALJE OD NJEGA.

ŽELJEZNIČKA NESREĆA U INDIJI – 200 MRTVIH I 500 OZLIJEĐENIH!!!

A nekako u isto vrijeme, Štef u svojoj garaži pored zgrade televizije testira prototip motora kojeg pogoni voda. Ali to nije vijest koja je zanimljiva.

Kontrola uma prisutna je na svim razinama, od najranijeg djetinjstva do duboke starosti. Trebamo naučiti kako je prepoznati, i trebamo naučiti kako preuzeti programiranje u naše ruke.

Jer zbog tog programiranja kojim nas mediji odasvud  bombardiraju, mislimo da je sigurnije ostati doma gledati televiziju u ponoć nego prošetati po svježem zraku. Mogli bismo naletiti na nekog masovnog ubojicu u ubilačkom pohodu, a prilično je dobra šansa da nas zvekne i neki mikrometeorit i gadno nas ozlijedi – možda čak i gore od frajera sa blještavim, oštrim nožem.

Ali – zanimljivo je da ljudi koji ipak imaju muda šetati svojim kvartom u ponoć, nikako da nalete na masovnog ubojicu u ubilačkom pohodu, već daleko češće nalete na naoružane uniformirane ljude koji ih ponekad izmaltretiraju na neopisiv način, kao što se svojedobno dogodilo Hrvoju, koji je skoknuo iza ponoći do izvora 20-tak metara od svoje kuće da natoči bocu vode. O tome smo i radio emisiju napravili, Sat Istine 13.

U nekoliko navrata kada je Dražen bio u Zagrebu, krenuli smo nas dvojica u šetnju. Zamislite – 10-11 navečer, a nas dvojica suvereno stupamo maksimirskim parkom, bez straha – možda zato jer smo bili dvojica – a možda zato što Dražen, iako nježne duše, zna ponešto o orijentalnim borilačkim vještinama, a ja, iako krakat i visok, znam ponešto o uličnoj tarapani uz pokoji zahvat koji bi čak i u borbi bez pravila bio okarakteriziran kao upitan.

A možda smo šetali bez straha zato jer smo skužili što je strah.

Strah je iluzija.

Kako dokazati i sviješću spoznati da je strah iluzija?

Odlučiti učiniti nešto čega se bojimo nije laka odluka. Često se čovjek dugo lomi, i procjenjuje bi li se upustio u tako nešto i što će se dogoditi? Zapravo ne zna što će se dogoditi – i u tome leži dobra porcija tog straha – jer mu nedostaje INFORMACIJA iz uma – jer ne postoji ISKUSTVO takvog događaja u sjećanju – i stoga se čovjek BOJI. Jer ne zna što bi se sve moglo dogoditi. Pa počinje razmišljati što će se dogoditi ako to učini. I uspije smisliti 99 pizdarija koje će mu zagorčati život i možda jednu jedinu koja bi ipak mogla ispasti dobro. I kad ih stavi na vagu, ovih 99 uz gromoglasan tresak prevladaju i čovjek dohvaća daljinski upravljač i bira između serija koje mu daju potvrdu da je bolje da ne izlazi iz kuće, jer će ga netko koknuti.

Ipak – dosta ljudi ipak u sebi nosi hrabrost. S vremena na vrijeme učinimo baš to čega se bojimo, dopustimo sebi ulazak u najtamnije odaje našeg uma koji generira osjećaj straha. Oni koji ustraju, ubrzo primjećuju da stvari nisu onakve kakvima su ih zamišljali. Propustili su strah kroz sebe, i time su sebi dali priliku da spoznaju i analiziraju – što je zapravo taj strah?

Vide strah onakvim kakav on jest.

Iluzija.

A kada spoznaju što je strah – što ostaje nakon tog iskustva?

Ostaju ljudi – ali bez straha.

Ti novi ljudi su mnogo bliže Stvoriteljevom originalnom dizajnu.

Naučio sam da ću, suočivši se sa situacijama koje me plaše – steći iskustvo, vrijedno iskustvo koje je nakon toga postalo znanje, znanje koje je neopozivo ugasilo u mome umu misli izazvane strahovima. Odlučio sam svoje strahove dezintegrirati – jedan po jedan – jer život u strahu od ovoga ili onoga – nije baš neki život. To je umiranje. U strahu.

Bez iskustva naša vjerovanja će nas prikovati uz ono što MISLIMO da nešto jest, i na taj način sami ćemo sebe spriječiti da NAUČIMO što zapravo to nešto jest.

01:27

Krasna noć. Idem u šetnju.

Ukoliko Vam je ovaj članak donio neku novu vrijednost, razmislite o donaciji – pogledati gornji desni segment stranice. Hvala!