Prevela Niara 

Kurt Meier razgovara s Jo Conradom o svojoj karijeri svećenika, izlazom iz crkve i teškog odvajanja od reda zavjeta i čarobnih crkvenih rituala.

K_Meier_08

Prijepis teksta videa:
Jo Conrad:
Dragi gledaoci, kod mene je jedan bivši svećenik, Kurt Meier iz Švicarske. Razgovarati ćemo o tome kakvi sve zapletaji postoje s majkom crkvom, kako se uđe u crkvu i izađe iz nje. Predstavi se i spričaj malo kako je došlo do toga da si ušao u crkvu. Je li to bilo traženje Boga ili kako se to odvijalo?
Kurt Meier: Zahvaljujem da sam ovdje. Dolazim iz Švicarske i nadam se da će me slušaoci razumjeti, jer ne govorim dobro Njemački.

J. C.: Ne, govoriš dobro.
K. M.: Hvala, da stvarno, s 19 godina sam se odlučio postati svećenik i otići u samostan. Za mene je to bila teška odluka, jer sam živio pun život, bavio se sportom svake vrste, kung fuom, karateom, pa glazbom, bio s prijateljima i na slavljima svake vrste. No, osjećao sam da nešto nedostaje, da to nije sve, da postoji još nešto više, nego samo-tako-živjeti i pitao sam što je smisao života, klasično pitanje – što radim ovdje na Zemlji; koji je smisao mog postojanja – ali nisam dobio neke bitne odgovore. Razgovarao sam o tome i s jednim svećenikom ali on me nije razumio, tako da sam bio upućen na sebe samog, tražio i pronašao i osjećao da mi bog može dati odgovor. Odgojen sam bio katolički, ali neki poseban odnos prema bogu nikad nisam imao – jasno, ide se u crkvu, malo se moli, ali nešto živo tu nije bilo prisutno. Onda sam se to odlučio, tu ljubav koju osjećam od Boga, istražiti dublje i dati ju ljudima. Nakon toga je odluka bila jednostavna – postaje se svećenikom i ide se u samostan. Danas bih imao druge mogućnosti – da posjetim neki seminar o „pomoći u životu“ i sl., ima puno ponuda – ali prije deset godina toga nije bilo.

J. C.: Znači da je to bila jedina mogućnost ili što si mislio da je jedino. Mora li se odmah otići u samostan, ako se želi ići tim putem – što je tvrdi put – ili postoje i druge mogućnosti?
K. M.:
Postoje i drugi putevi, kada se želi postati svećenikom, može se npr. polaziti i seminar, ali ja sam htio izabrati težak/tvrdi put da postanem svećenik – otići u samostan, pa sa siromaštvom, poslušnošću, šutnjom, polaganjem zavjeta … ja sam malo od one vrste – sve ili ništa. Zaista sam se sručio u avanturu, postio kruhom i vodom – pokajanje – potpuno siromaštvo – do potpunog samozatajivanja – otpuštanje sebe – pa do ubijanja života.

J. C.: Jesi li bio povezan (pokazuje na vezu prema gore), je li te to dovelo bliže Bogu? Može li biti da se u izdvojenosti uspostavi ta veza ili …?
K. M.: Ovisi, siromaštvo ili to što sam izvanjski učinio, nije pojačalo moju vezu s Bogom. Puno smo molili, 7 sati dnevno – meditacije, pa tihe meditacije i pri tome jesam osjećao Boga i za mene se otvorio drugi svijet, sva crkvena mistika – zaista jako lijepo za mene, ali tada sam shvatio, da i ako sebe zatajim i postim kruhom i vodom, to me zapravo neće približiti bogu, jer pri tome činim nešto – međutim Boga možeš osjećati besplatno, ne moraš činiti ništa.

J. C.: Želi li bog da živimo siromašni, od vode i kruha? On nam je na planeti dao izobilje, ne samo kruh i vodu, već mnogostrane mogućnosti.
K. M.:
Tako je, sam Isus je – kako piše u evanđelju – na vjenčanju u Kani pretvorio vodu u vino. On je bio čovjek života, svugdje kuda je došao se slavilo, bilo je radosno i sretno. Možda je radi toga bio razapet na križ, jer je bio jako sretan? (smiješi se)

J. C.: To se nikad ne zna, jer se zbilo daleko u prošlosti i nitko više ne zna je li to kako je preneseno stvarno i bilo tako, a i evanđelisti su tek počeli zapisivati 30 godina poslije. Pokušaj se ti sjetiti što je tvoj otac radio prije 30 godina i točno ponoviti što je rekao, što će ti vjerovatno pasti teško.
Ali, kažeš, onda je došao trenutak kada je nešto u tebi izazvalo sumnju  … je li to bio proces ili se dogodio prijeloman trenutak kada si primijetio, to me stvarno ne približava Bogu?
K. M.:
Dok sam bio svećenik i studirao u Italiji, bio sam zaređen za svećenika i jednu godinu sam bio svećenik jednog reda. Osjetio sam u sebi promjenu, da više ne želim 8 sati sjediti iza zidova i živjeti u usamljenosti, već da želim ići van ljudima. Tako sam se odlučio napustiti samostan i postao sam svećenik u jednoj župi, u kojoj sam 8 godina djelovao kao župnik. To je bilo jako lijepo i intenzivno vrijeme i do određene točke sam i uživao u tome … bio sam mlad, još sam uvijek (smijeh) i sva moja energija je tekla mladim ljudima, s kojima sam imao jako dobar odnos i mogao razgovarati o onome što ih potiče. Crkva je uvijek bila puna, čak su dolazili ljudi koji inače nikada nisu išli u crkvu – kod mene je uvijek bio puno, djeca, obitelji, mladež … ali u sebni sam bio rastrgam i osjećao da to što propovijedam, za mene više nije imalo vrijednost. Na van moram pokazati sliku svetog svijeta, sve je dobro, ali unutar sebe sam bio rastrgan i to nisam više mogao s njima podijeliti. Kada sam na misi morao reći: Nisam dostojan, (udara se po prsima) moja krivica, moja krivica – i u sebi osjećao, ja jesam dostojan, ja jesam dostojan boga, ne moram se tri puta udarati po prsima da pokažem Bogu da nisam nitko – i to je bilo teško. Na van sam morao prikazati da je sve lijepo, ali unutra sam bio iskidan, nisam više mogao izdržati.

J. C.: Pa i nije sve lijepo – ta naslijeđena krivica – iako mogu kazati, u ovom životu nisam učinio ništa loše i usprkos toga se trebam osjećati krivim i to priznati – čemu to vodi?
K. M.:
Točno, s tom naslijeđenom krivicom počinje cijela manipulativna priča crkve. Kaže ti se i utuvljava da je s tobom nešto krivo, s tobom nešto nije u redu. Uzme ti se vjera u sebe, pa tada dolazi crkva i kaže: Da, ali ja imam rješenje. Obećavam ti izbavljenje, samo ja ti obećavam izbavljenje – i to je manipulacija – uvjetovano.

J. C.: Kako je išlo dalje? Kao svećenik ne možeš jednostavno reći, dajem otkaz ili je ipak tako jednostavno i što se nakon toga dogodilo?
K. M.:
To je također bio proces za mene. Nekoliko godina sam se borio s mišlju da napustim crkvu, jer crkva nudi i zaštitu, obitelj, zaštićen si, imaš vlastitu župu, svoje ljude – i potrajalo je nekoliko godina dok sam bio na čistu sa samim sobom, jer je uvijek bio prisutan strah da činim nešto loše, da nekoga razočaram, strah da ću nekoga povrijediti – ali u konačnici sam morao gledati na sebe. Bio sam jako sputan time da moram nekome drugome ugoditi, da njima bude pravo – sve se čini za drugoga. O tome sam razgovarao s biskupom, ali mi je bilo teško izraziti što sam osjećao u sebi, to razumijevanje Boga koje je u meni naraslo, moglo je za mene postati i veće. Osjećao sam boga crkve – institucionaliziranog boga, koji je bio mali – ali živi Bog je velik i otvara srce.

J. C.: On je sve.
K. M.:
Da, on je sve, to sam ja, to si ti, to je čaša vode ovdje, to je vjetar koji mi prolazi kroz kosu, sunce koje mi grije lice – ali to reći katoličkoj crkvi, bilo je teško. Odmah te se poklopi, ha, to nije tako; to ne smiješ reći; to ne; ovo se mora prilagoditi – i sve mi je postalo preusko. 

J. C.: Ako si dio Boga, zašto ne bi smio govoriti za sebe i izraziti se. Možda si zato inkarnirao ovdje u ovom životu, da sebe izraziš. U crkvi se to ne potiče nego se pritisne u šemu. Znači, to je bio proces, hrvao si se sa sobom i jednom je došlo tako daleko da si se odlučio napisati pismo biskupu, želim
K. M.:
Tako je, pitao sam da mi daju neko vrijeme slobodno – može se dobiti godinu dana, ali ja sam dobio jedan mjesec – ali do tada se molim moraš vratiti – no, ja sam znao, neee, ja se ne vraćam natrag. Čuo sam sasvim jasan glas u sebi: Oslobodi se. Sve ono što si sebi uskratio u tijeku godina, uzmi opet natrag. Sve ono što sam tih godina izgubio, smio sam opet povratiti, pripojiti i živjeti. Tako sam biskupu napisao pismo, da tu jednu godinu želim uzeti slobodno, dobio sam taj jedan mjesec i nakon dva tjedna je bilo jasno da želim izaći iz crkve. On je na to rekao da, nije me mogao prisiliti. Otišao sam natrag u Švicarsku, ali sam još uvijek bio svećenik, što znači, iz Rima, iz Vatikana još nisam dobio nikakav odgovor. Morao sam napisati pismo papi u Vatikan: Vaša Svetosti, molim Vas, tako i tako … podređeno … ponizno molim, povezan u molitvi … dakle klasično pismo … ne želim više biti svećenik. Prošlo je pet godina dok sam iz Vatikana dobio odgovor na to pismo. Svih tih 5 godina sam bio u Švicarskoj, izgradio svoj život, ali sam još uvijek bio vezan, još uvijek svećenik. Nisam smio imati djevojku, nisam smio činiti ništa i morao živjeti čedno – što naravno nisam napravio (oboje se smiju) …

J. C.: To je zastarjelo (pravno gledano)
K. M.: Da, ali sam bio teško ukoren. Biskup je htio da mu svo to vrijeme pišem što činim, radim, pa kad sam rekao da sam našao partnericu, odmah je odgovorio: to ne smiješ, ti si svećenik, živiš u grijehu, ako živiš s tom ženom ići ćeš u pakao itd. (Jo je užasnut) Stvarno, jako, jako loše.

J. C.: Oni zapravo rade sa strahom, izazivaju strah … pakao, čistilište. Recimo, ako postoji neka viša pravda – pa da se jer se živjelo sa ženom, za vječnost boravi u paklu – to bi bila potpuno pretjerana kazna i strašno. Sada to više nema nikakav utjecaj na tebe, ali proces oslobađanja nije jednostavan. Rekao si da si položio zavjet, zavjet šutnje – djeluje li ti još na nekoj razini ili samo kažeš – ah, ja ću opet govoriti?
K. M.:
To djeluje na snažnoj razini. Ja se mogu osloboditi tih zavjeta, također zavjeta siromaštva, poslušnosti – što je klasičan zavjet redovnika, zapravo svećenika … kada sam izašao iz crkve, naime kada sam iz Rima dobio pismo: Ti nisi više svećenik, ti se zavjeti onda izbrišu na papiru, ali unutra u tebi su još tu, cjelokupna energetska povezanost je još uvijek prisutna i sprječava te u životu.

J. C.: Sad ćemo govoriti ne samo o tebi, već o svakome tko je na bilo koji način crkveno povezan – više-manje je svaki od nas … mogu reći da sam izašao iz crkve, ali veza je još uvijek tu – iako mi to nije svjesno – tako da se tu vezu mora svjesno razriješiti. Imaš li kakve naputke koji bi se mogli odnositi na mnoge slušaoce?
K. M.:
Tako je, to je velika tematika, razriješiti/izbrisati svu tu energetsku povezanost. Ne radi se samo o zavjetima nego i o svim sakramentima (op. prev.: lat.: u odnosu na vjeru – vjerska tajna), t.j. krštenju – svaki katolik je kršten … 

K_Meier_05J. C.: Ispričaj što se tu događa, djelomično je već rečeno da se tu izvodi magijski ritual/obred.
K. M.:
Pri krštenju ti se ucrta križ na čelo, čime ti se zatvara čeona čakra, tako da više nemaš intuitivnu povezanost sa božanskim. Time te se drži u ovisnosti. (op. prev.: „unutarnje oko“, tzv. „treće oko“, 6. energetski centar koji kada je aktiviran, omogućava gledanje suptilne, nematerijalne razine stvaralaštva. Taj centar čini s fizičkim očima istostrani trokut, koji se simbolično prikazuje kao trokut s okom u sredini).

J. C.: Čine li to svjesno? Ti si svećenik i sigurno si i sam krstio – je li ti to bilo svjesno ili je bilo kao zadana tema, koju je netko smislio … to je stvar crne magije.
K. M.:
Ne, to nije svjesno. Svećenici misle i crkva uči – to je nešto dobro. S krštenjem ti se kaže – razrješavaš dijete od naslijeđenog/iskonskog grijeha, tako da dijete više nije dijete đavla, nego Boga. Dijete tada iskusi/dobiva svu milost božju, cjelokupno DA od Boga – i tu ne mogu reći ne – to se uči i tako se kaže i roditeljima i tko se tu može oduprijeti? Ali u stvarnosti, što ti se ne kaže, jest da se time zatvara treće oko. U tvoje energetsko polje se položi sidro, kao udica i ti si uhvaćen kao riba u mreži. I to sad ne kažem samo zato jer sam si to umislio, ili jer to osjećam – ja naravno osjećam jako puno kod drugih ljudi, kada se s njima osjetilno povežem i osjećam kako je bilo (pri krštenju) – ali i sama crkva to kaže, sasvim jasno. U IV st. je jedan sveti crkveni otac rekao: „Krštenjem se baci mreža i ti si kao riba u mreži, zauvijek.“ To se tumači drugačije – daa, sve je lijepo, mmm – ali rečeno je sasvim nesmiljeno, uhvati nas se na udicu, riba se izvuče iz vode i ne živi više u okružju u kojem se dobro osjeća i potpuno je ovisna od crkve. Sasvim ekstremno.

J. C.: Rekao si da u međuvremenu možeš suptilno osjetiti što se događa. Je li tako kod svakog tko je kršten? Može li se od toga sam osloboditi? Kako se to radi?
K. M.: Naravno, možeš sam izbrisati. Važno je da ti je to svijesno, da znaš što se događa. Nije dovoljno reći: „Ja brišem krštenje“ ili „Izlazim iz crkve, od župnika ću dobiti dopis sa potvrdom i time je rješeno“. Ne, energetske veze su još tu. Što sam svjesniji, što više vidim, tim više mogu razvezati. Možda nije samo dovoljna namjera da se riješi krštenja, nego se još mora malo poraditi na tome. U vezi toga bih volio ljudima pružiti potporu i ponuditi radionice/seminare kako da se sasvim konkretno oslobode zavjeta i sakramenta. To je individualan proces, ali se može učiniti i u skupinama.

J. C.: Samo kao informacija, ti si o tome napisao knjigu, koja je još u obliku manuskripta, još nije tiskana. Naslov je: „Izlazak iz crkve“. To s krštenjem je, ako smo toga svjesni, stvarno teška stvar. Možeš li gledaocima koji možda ne žele doći na tvoj seminar, reći što mogu napraviti sami, da to izbrišu?
K. M.:
Da, gledaoci ili slušaoci mogu cjelokupnu pažnu usmjeriti na unutra (u sebe, u srce), u sebi aktivirati praljubav i osjetiti gdje sam povezan/a i ovisan/na o crkvi, recimo krštenjem – gdje u sebi (u kojem dijelu tijela) osjećam krštenje. Je li za mene istinito da su energetski kanali neprohodni/blokirani/zatvoreni; kako se osjećam. Namjerom praljubavi to razriješiti i izbrisati vezu s crkvom; izbrisati ugovor s crkvom – potpisano nije bilo ništa, ali je moje ime kao krštenoga, uneseno u registru krštenja i to mogu izbrisati. Sa izbrisati (otpustiti, otopiti, razvezati, razriješiti) mislim, dozvoliti da teče ljubav, energija izlječenja i onda se to i dogodi. To ne mora biti ništa izuzetno, sasvim je jednostavno.
Mogu raditi i sa liječenjem disanja, da sve što me opterećuje udahnem i izdahnem u praljubav – Boga – Izvor i svu pročišćenu energiju opet udahnem i izdahnem i tako temu pročistim i odvojim od sebe, odvojim crkvu, zavjet i sve što me opterećuje.

J. C.: Rekao si da je udica za ribu u trećem oku, može li se vizualizirati da ju izvučem van i zatvorim ranu?
K. M.:
Tako je, zatvoriti ranu … rekao bih po osjećaju, kad je udica unutra i izvlačiš ju van, to boli. Radije bi mogao napraviti tako, da vezu presječeš i vratiš ju crkvi i tada udicu koja je ostala u tebi ili to što osjećaš, izbrisati/otopiti i ona nestane. Tako ju ne trebaš izvlačiti van jer je bolno i treće oko je opet slobodno. Dakle reći s jasnom namjerom: Oslobođen/a sam, sve što je moje uzimam natrag i ponovo otvaram moje treće oko.

J. C.: To su upute, ali se može izvesti i po svojoj volji. Ja sam npr. jedan od onih koji ne treba nekoga tko će mu reći kako da to učini, već ako znam da tu nešto postoji, sam mogu razraditi svoj način. Kao prvo biti svjestan da postoje veze. Ali to nije jedina veza preko trećeg oka ako sam bio u crkvi, postoje i druge udice i iako sam izašao iz nje, one su energetski još uvijek tu. Tada se mogu toga sam osloboditi ili doći kod tebe u radionicu ili čitanjem tvoje knjige kad bude izašla – znači postoje razni putevi.
Misao koja me uvijek fascinirala je kada se prekrstimo. Ja to učinim ovako
(22:18 vuče liniju rukom okomito od glave do srca i vodoravno od lijevog do desnog ramena). Kada slijedim kretnju, onda stvaram okrenuti križ, jer se poprečna greda nalazi u donjoj trećini.
K. M.:
Da, jasno, okrenuti križ je zapravo i crnomagijski znak. Okrenuti križ ima porijeklo u činu kada je Petar, glavom na dolje bio razapet na križu. Može se tumačiti na dva načina, jer sve ima dvostruko značenje i nije sasvim jasno i opipljivo.

Jo-01J. C.: Ali okrenuti znak znači i preokrenuto kršćanstvo, što se koristi u sotonizmu. To nam također teba biti svjesno i možda možemo križ produžiti (pokazuje okomitu liniju og glave do trbuha).
K. M.: Napomenuo si dobar argument radi križa. Svaki simbol ima svoje titraje/vibracije, i vibracija crkvenog križa je vibracija smrti – jasno. Krštenjem si već kršten za smrt, na smrt Isusa, ne na uskrsnuće, nego na smrt. Kršćanska religija je u stvari smrtna religija i ako se neprestano prekrstim s tim znakom, onda još jednom crtam taj znak na meni.

J. C.: K tome još dolazi Isus koji je bio strašno mučen i kada si zamislim da želim slijediti Isusa, kako bih svjesno uspostavio direktnu vezu s Bogom, to bih rado učinio, ali kad vidim kakve je strahovite boli doživio i što mu se dogodilo, bio razapet na križu, tu su se odigrale grozne stvari i užasne boli. I to sjećanje nešto čini s nama. Je li to zapravo poruka, ne povežite se s božanskim, inače će vam se dogoditi kao Isusu? I još se uvijek prikazuje taj Isus koji pati …
K. M.: Može biti (misli na poruku), ali Isus koji pati može i značiti, mi smo ga pobijedili. Iskupljenje se događa kroz uzašašće, ne preko raspeća. Prikovan na križ znači da ostaje prikovan za materiju, za zemlju, za bol i patnju i kad ga neprestano moramo gledati – razapetog se vidi posvuda, na svakom tornju, na svakom uličnom uglu, u školskoj učionici, dnevnom boravku, taj križ se nalazi posvuda – to je ovisnost i unosi vibraciju smrti.

Izvornik:
http://bewusst.tv/ein-ex-priester-packt-aus/

Komentar sam napisala u zasebnom članku (ovdje), jer je ispao poprilično dugačak.

Drugi dio intervjua možete pročitati ovdje.

11 Responses

  1. Dobro je sto s` vremena na vreme izadju ovakvi ljudi sa svojim pricama, koje nam pruzaju novi pogled na neke opsteprihvacene stvari.
    Posebna zahvalnost naravno za prevodioca videa(teksta) i onog ko nam je ovom prilikom omogucio da se upoznamo s nekim stvarima. 😉
    Uvek je korisno kad se sazna skriveno znacenje simbola i rituala, pogotovo kad se ticu religioznosti, posto je to ono gde smo najslabiji i gde se najlakse pada. Pa tako me je ovde najvise dojmio primer voditelja za gest kada se prekrstimo, da polozaj tacaka koje obelezimo prilikom toga, prave obrnuti krst, sto je naravno izrugivanje hriscanstva. Ali ipak je i to samo otkrivanje prave pozadine stvari koje mi ili upraznjavamo, vidimo il na neke drugi nacin znamo za njih. Pitam se sta se tek krije u onome za sta niko ni ne zna i niko ne obraca paznju, a deo su iskustva…o tome ne vredi ni misliti…:)

  2. znao sam da dosta toga leži u tom “grmu”…
    ..
    ali sada sam svjestan…
    pozadine priče koju mi je majka često ponovi kad se sjeti mog krštenja…

    a to je priča… da sam pokušavao opalit “šamarčinu” svećeniku
    kad mi se “unio” glavom u mene da me “blagoslovi”/”krsti”…..

    hahahaha

    Ovo je samo moj pogled na temu posredstvom uma kojim raspolažem
    – koristeći ovaj mordorski jezik….putem ovog medija
    odnosno ove “kristalne kugle”/ekrana(Liquid-crystal display).

    1. Je, a moja nećakinja (imala je dvije godine) me zvala iz sveg glasa u crkvi i plakala. (Ja nisam bila krštena.) Baš tog dana sam sasvim “slučajno” bila u istom gradu gdje su oni živjeli, pa sam bila pozvala na krštenje.

  3. Hvala na ovom prijevodu Niara!
    Čitao sam dosta stvari o crkvi i o tome kako je puno toga tu izkrivljeno, čak se dovodi u pitanje i sama središnja figura Isusa Krista. Isus je nekada bilo sasvim uobičajeno ime (kao danas kod nas npr. Ivan) a Krist znači pomazanik tj. titula (a ne prezime kao što mnogi hard core vjernici misle) i bome je i njih bilo jako puno u ono vrijeme. Tako da je bilo sasvim moguće da određena ”bogom dana” šaka ljudi stvori novu religiju u svoju vlastitu korist. Vjerojatno su dovoljno puta izgovorili laži koje su na kraju postale istinom i tako je počela globalizacija te nove religije. I tako se ti isti ljudi danas služe tom svojom religijom kako bi se prakticirala magija i sotonizam, nama, pred zdravim očima i ušima. Istinu je uvijek teško vidjet upravo kad ti je pred nosom. Ta crkva je puna takvih obreda, pogledajte samo gnjusne rituale ispijanja krvi u obliku vina, i jedenja tijela u obliku hostije… WTF? Čisti sotonistički ritual! I onda kad mi netko kaže da odgovore na životna pitanja potražim u bibliji samo se lijepo nasmijem:) Tu knjigu svih knjiga su pisale iste elite koje su stvorile kršćanstvo. Čitava ta priča o Isusu ionako je preuzeta iz egipatske, sumeranske i babilonske mitologije. Svijet mora odbaciti sve religije i ogoliti se do same biti kako bi spoznali tko smo, što tu radimo i odakle dolazimo. Zato ljudi ne idite u crkvu!!! (ovo nemojte shvatit ozbiljno, neka svatko radi po svojoj intuiciji)
    I još za kraj: hvala Svemiru što nisam kršten 🙂

    1. Molim “nikola”, pa, ako pravo promislimo, ime Isus je rimsko ime, a Jeshua ili neki kažu Jerushua, bilo je njegovo pravo ime. Marijina je majka Ana (Ayna, crvenkaste kose i plavih očiju), bila keltska princeza iz Carnwalla, s Britanskog otoka i posvećenica visokog stupnja. Udala se u Izraelu za pripadnika vjerske zajednice “esenera”, (skupina ogranka židovske vjere) – znajući koja joj je bila zadaća. Nakon smrti supruga i Marijine udaje, vratila se u Britaniju.
      Njen sin, Josip iz Arimateje i Marijin brat, trgovao je zinkom i olovom – čija su jedino onda poznata nalazišta postojala na Britanskom otoku – ponajviše za potrebe izrade oružja rimske vojske. Doslovce je vodio dupli život, na jednoj strani jedan od najbogatijih trgovaca na zemlji u ono vrijeme (imao je monopol na trgovinu cinkom i olovom), a na drugoj strani vjerni sljedbenik svog nećaka Jeshue. Nakon Jeshuovog razapeća, za koje se godinama unaprijed znalo da će se dogoditi i bilo detaljno pripremljeno (iskopan grob u kamenu s dvostrukim izlazom) vratio se u Britaniju, s Marijom, Marijom Magdlenom i još nekim sljedbenicima Jeshue (protivno onom što piše u bibliji).

      Svi podaci potiču iz izvanredne knjige, Stuart Wilson i Joanna Prentis: “The Essens Children of the Light”, u kojoj Joanna pojedine lude prenosi u stanje hipnoze i ispituje ih. Počela je sa svojim suprugom Stuartom, za kojeg se ispstavilo da je “igra slučaja”, kao Daniel bio član skupine Esenera, u doba Jeshue i detaljno ispričao kako je bilo i što se odigralo u to doba. Daljnji ispitanici su se pokazali kao njegovi sunarodnjaci i takošet detaljno izvještavali (pod hipnozom), jako puno iz tog doba. Izuzetno zanimljivo.

      Što se tiče imena Isus, to su mu kasnije nadjeli isti oni koji su ga i razapeli (uz pristanak vlastitih pohlepnih sunarodnjaka židova [ne njegove subraće esenera]). A i cijela priča kako, tko i kada, naravno da je bila prilagođena potrebama “vladajućih”.

      Kad je Jeshua rekao “JA SAM put, istina i život”, ne misli se na njega kao živućeg čovjeka kojeg se treba slijediti, već na duh, iskru bezuvjetne božanske ljubavi u nama, koju je on utjelovljavao.
      “JA JESAM” je naše Više JA, božanska iskra u svakom čovjeku, koja se nalazi u srcu, mjerljiva (100º), a dečki i cure iz društva naučnika to znaju ;-.

      1. Ja mogu prihvatiti postojanje čovjeka imena Isus/Jeshua. Ono što me muču je to što su nas uvijek učili da postoji odabrani narod, odabrani čovjek itd. Zar nismo svi JEDNO, zar nije svejedno tko je kada živio, postojao, djelovao itd kad je i on sam dio mene i ja dio njega? Tome nas u današnje vrijeme podučava i kvantna fizika i ostale srodne znanosti. Baš me zanima ta knjiga koju si spomenula pa ću si dati truda da je pronađem. Dali je nešto o tome pisalo u jednom od zadnjih brojeva Svjetlosti ili Nexusa, jer zvuči mi poznato??? Isto tako preporučam knjigu od autorice čudnog imena Acharya S, a knjiga se zove PLAN KRIST. Meni je knjiga odlična i odgovara na mnoga pitanja, tim više što je autorica žena koja se osobno bavila terenskim radom na iskopinama i poznaje nekoliko drevnih jezika, a sa jednim od njih se koristio i sam Isus.

        1. Nikola, ne treba te uopće ništa mučiti u vezi “izabranog” naroda. Bog ne izdvaja i ne ističe nikoga posebice. Izdvajali i manipulirali su posjetioci s drugih planeta Anunnakiji, koji su nekako zaboravili ljudima reći da nisu bogovi.
          Izvanredni podaci, temeljeni na dugogodišnjem istraživanju se mogu pronaći u knjigama Zecharia Sitchina, koji je govorio preko 7 drevnih jezika i bio jedan od rijetkih koji je mogao čitati aramejski i sl. i mogao odgonetnuti poruke s glinenih ploča iz doba Sumera, kada su Anunnakiji tamo izgradili svoje carstvo. O tome ima masu podataka i tko želi, može dobro istražiti i naći odgovore na bezbrojna pitanja i stvoriti svoje mišljenje.

          1. Možda sam već stvarno dosadan 🙂 ali muči me i taj Zecharia Sitchin! Jedna žena po imenu Arizona Wilder koju je intervjuirao David Icke tvrdi da je vidjela Sitchina u sotonističkim ritualima koje su izvodili iluminati, i tvrdi da je i on jedan od shapeshiftera (tj repril). I ja sam čitao njegove knjige i smatram da ima vrijednih podataka ali opet neki tvrde da iluminati namjerno guraju ljude poput njega u mainstream kako bi još više unijeli nered u iovako nedorečenu i čudnu povijest civilizacije. Tko će ga znati?! Smatram da sve dolazi na svoje polako ali sigurno. A tebi hvala na tome što sudjeluješ u toj igri raskrinkavanja!

            P.S. intervju sa spomenutom ženom može se naći na internetu, a zove se od prilike Otkrivenje božice majke.

  4. Znam za sudbinu dviju časnih sestara koje su izašle naglo iz službe, obje su imale loše sudbine, čak i psihički loše stanje, koje je bilo čudno vezati za njihov zdravi mentalitet.

  5. Nikola, a tko će sada znati potpunu istinu? Proučavajmo, istražujmo … možda jest tako kako se reklo, možda ne? Razlozi? Ne znam, ali gledajmo da saznamo što više. Često možemo biti u zabludi, jer se namjerno siju poluistine, ali trebamo naučiti iz svega izvući ono što se nama ovog trenutka čini vjerodostojnim – ali kako običavam reći – to se novim saznanjima može promijeniti svakog trenutka. Doći će vrijeme kada budemo saznali što je prava istina, bez lažnih začina, u to sam uvjerena. Možda je sve ovo što smo do sada saznali samo jedna mrvica iz velike priče, a vjerovatno i jest? Ali, trudimo se koliko možemo, i koliko nam je ovog časa moguće shvatiti.
    P.S. Pogledala sam sada video koji si spomenuo i Arizona je rekla da je Sitchin bio prisutan na ritualima, ali da nije shape shift-er i da je njogov zadatak da dezinformira javnost. E, pa sada znamo da sve njegove informacije nisu točne, hvala. Neke jesu, što znam i iz drugih izvora, ali treba se probirati kao prije kamenčići iz graha i riže.

    Nedavno sam gledala intervju Sache Stone-a s izravnim članom iz obitelji najbogatijih, koji se odlučio izaći iz te njihove matrice i javno govoriti o ritualima koji se provode unutar te skupine. On sam je prema njegovim riječima, bio još u majčinom trbuhu tretiran elektrošokovima, ispričao je gadne stvari koje rade djeci (roditelji dozvoljavaju jer su dio tog cijelog sustava), zato da se duša odcijepi od tijela i na taj način dobivaju ljudske bezosjećajne “robote”, ali tko zna što još?
    Ja sam isto čitala knjige, kod kojih sam jasno osjećala da je istina djelomična, ali sam uzela ono što mi se svidjelo, a ostatak sam zaboravila, pa sad, idemo jednostavno dalje. A hvala i tebi i svima ostalima, jer svaki od nas zna ili može jedan djelić u mozaiku života i svojim sposobnostima i pitanjima, pomaže da se upotpuni cijela slika.

    1. Ne preostaje ništa drugo nego da i dalje učimo i napredujemo u sastavljanju najvećih puzzli u povijesti čovječanstva!

      Hvala na svim informacijama, čitam Vas i dalje!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.