Prevela i komentirala Niara
06.06.14, 00:51
Dokumentarni film “Cijena Svjetskog kupa” danskog novinara Mikkela Keldorfa, izazvao je uzbuđenje diljem svijeta: Postoje čvrste, osnovane sumnje da su brazilska djeca koja žive na ulici, ciljano oteta prije početka Svjetskog nogometnog prvenstva, pa čak i ubijena. Razlog: djeca s ulice se ne uklapaju u sliku koju turistička industrija želi prenijeti o Brazilu.
Dokumentarni film „The Price of the World Cup“ , danskog novinara Mikkela Keldorfa, izazvao je u posljednjih dana na internetu val ogorčenja. Keldorf opisuje kako su u različitim mjestima održavanja Brazilskog Svjetskog prvenstva, djeca koja žive na ulici, bila prije početka Svjetskog prvenstva u nogometu, oteta i ubijena. Keldorf kaže da se ti zločini događaju, jer se djeca s ulice ne uklapaju u sliku, koju brazilski organizatori turistima žele prenijeti o svojim gradovima. Stoga, djeca su djeca “ubijena noću tijekom spavanja i odstranjena iz turističkih područja, tako da gringosi mogu neometano i uživati u Svjetskom prvenstvu.”
Razgovor s redateljem filma.
Njemačke gospodarske vijesti: Vi ste u Brazilu godinama radili kao izvjestitelj. Također ste željeli iz Brazila izravno izvještavati o Svjetskom prvenstvu. Od tog plana ste odustali …er Do
Mikkel Keldorf: Da, iz Brazila sam izvještavao za TV2, najveću dansku TV-stanicu. Sada u Danskoj radim za isti odašiljač, kao novinski komentator Svjetskog prvenstva. Prije nego što sam u rujnu 2013. otišao u Brazil, naučio sam portugalski. I u Riju sam polazio tečajeve o povijesti Brazila i o dokumentarcu. Tada sam se dao na posao. Htio sam izvještavati o velikoj nogometnoj svečanosti, ali i o nedostacima/tamnim stranama. No, uvjeti koje su me dočekali na mjestu, doveli su me do odluke da ne izvještavam u svečanosti. Tamne strane su bile previše teške.
Njemačke gospodarske vijesti: Koji dokazi postoje da su djeca s ulice stvarno bila ubijena?
Mikkel Keldorf: Nedvojbeno je da su djeca s ulice u Brazilu ubijena. Mogu li dokazati da su odredi smrti proveli ubojstva? Pa, imam veliko povjerenje u moje izvore: Socijalni radnik iz Fortaleze, Manoel Torquato koji mi je dao podatke, bio je upravo u Ženevi, da izvjesti UNO o stanju djece s ulice u Brazilu. Njegove sam izjave usporedio s mnogim izjavama ulične djece u Fortalezi. Nakon mnogih razgovora, siguran sam da u Brazilu mnoga djeca i dalje nestaju. Užas se nastavlja. Imam li pištolj koji se dimi (kao sinonim za nedvosmislen dokaz)? Ne.
Njemačke gospodarske vijesti: O koliko nestale djece se radi? U kojim gradovima su nestala?
Mikkel Keldorf: Teško je reći. Službeno ti slučajevi uopće ne postoje. Ulična djeca obično nisu nigdje prijavljena. Radi toga, ona službeno uopće ne mogu nestati ili biti ubijena. Ako pitate vlasti u Fortalezi, onda je službeni odgovor: broj nestale djece je nula. Jedna lokalna organizacija za pomoć, je izbrojila 121 mrtvo dijete s ulice – samo u Fortalezi. Međutim, ne mogu se svi smrtni slučajevi pripisati paravojnim skupinama, koje djeluju u ime moćnih lokalnih prinčeva(vladara), ili djeluju uz njihovu suglasnost ili pristanak.
Njemačke gospodarske vijesti: Postoje li barem u pojedinim slučajevima nagađanja tko su ubojice?
Mikkel Keldorf: Teško je točno reći tko su ubojice. Pojava odreda smrti povijesno nije nova. Oni se obično sastoje od korumpiranih policajaca. Nalog dobivaju od moćnih ljudi u gradovima: Od poslovnih ljudi, gradskih vijećnika, gradonačelnika. Marcelo Freixo, predsjednik Odbora za ljudska prava u regionalnom parlamentu u Rio de Janeiru, tu pojavu opisuje vrlo živo u mom dokumentarcu.
Njemačke gospodarske vijesti: Kako su u Brazilu reagirali na vaš film i optužbe sadržane u njemu?
Mikkel Keldorf: Lokalna policija Fortaleze je odbila odgovoriti na moja pitanja. Međutim, Brazilski Vrhovni državni tužilac, uputio je gradonačelniku Fortaleze dopis. U dopisu su formulirana pravila, kako se u budućnosti u cjelini, nositi s uličnom djecom i beskućnicima. Neke stvari su već učinili. Mali koraci. Ali općenito možete reći: Ni ja, ni moj dokumentarni film su posebno omiljeni među moćnicima u Brazilu.
Njemačke gospodarske vijesti: Snosi li i FIFA odgovornost?
Mikkel Keldorf: Ne vjerujem.
Njemačke gospodarske vijesti: Jeste li se osjećali ugroženi u Brazilu, nakon što ste osudili ove teške povrede ljudskih prava?
Mikkel Keldorf: Bilo je kampanja mržnje protiv mene: Tvrdilo se da sam bio plaćen od strane političkih protivnika Dilme Roussef (predsjednica Brazila). Drugi su govorili da me samo zanimaju da postanem poznat i novac. No, tu su i mnogi Brazilci koji kažu – napokon jedan izgovara ono, što često guraju pod tepih, iako svi znamo da to postoji.
Njemačke gospodarske vijesti: Savjetujete li bojkotirati Svjetsko prvenstvo?
Mikkel Keldorf: Ne mislim da bi svatko trebao bojkotirati Svjetsko prvenstvo. Ljudi trebaju međutim biti budni, interesirati se za stanje u Brazilu i iz toga izvući vlastite zaključke.
Izvornik:
Komentar: Još pred više od desetak godina sam čitala i slušala izvještaje o djeci koja žive na ulicama Brazilskih gradova, ne zbog toga je bi im se sviđalo, već zbog siromaštva, koje si mi ne možemo niti zamisliti. Bez hrane, bez kućnog doma, bez obitelji, bez skloništa – prepuštena doslovce burama života …
Obitelj im je od malih nogu bila skupina drugih maloljetnika kojoj su se pridružili, krov nad glavom otvoreno nebo, krevet u noći tvrdi asfalt, hrana često i sve češće pare koje su udisali iz vrećica s otrovnim ljepilima …
Neki njemački dobrovoljci, koji nakon jednog takvog susreta nisu više mogli zatvarati oči pred tako teškim činjenicama, pokrenuli su na privatnoj bazi projekt, u kojem su djeci – potpuno poštivajući njihovu slobodnu volju – pružali mogućnost barem jednog obroka na dan, priliku da se operu, nešto izuče i počinju se baviti nečim što im se sviđa i polako stati na vlastite noge. Sve se, kao i kod mnogih sličnih humanitarnih projekata, financiralo od dobrovoljnih priloga.
Pa evo, nakon ovog pročitanog članka, ili ste možda pogledali i video? možete si postaviti mnoga pitanja i zaviriti u svoju savjest i dušu i osjetiti hoćete li Svjetsko prvenstvo moći gledati istim žarom, kao možda već očekivano? I sport, jedan od jako lijepih izraza mogućnosti ljudskog tijela i sposobnosti duha, su ljudi upotrebom novca (plaćanjem ogromnih suma) snizili na grubo natjecanje, gdje se nad duhom vrši pritisak, plemenitost duše više ne dolazi do izražaja, a za srce uopće nema mjesta …
Ako vam se ove moje riječi možda čine neprihvatljive ili pretjerane, u redu je, možda možete o njima razmisliti i nakon prvenstva i još jednom pogledati video danskog novinara, koji je svom zanimanju odao svaku počast – da nepristrano izvještava o pravom stanju stvari, a oči i srce ima otvorene za svih.
Ako možete podnijeti slike nasilja koje se događa na ulicama Brazila, pogledajte ovaj video. Možda ste i sami negdje doživjeli takav postupak od strane ljudi, koji kada obuku uniformu, vrše nasilje nad drugim ljudima „po naređenju i za plaću“ ili možda ipak „samo vrše svoju dužnost“.
U zemljama takozvanog trećeg svijeta siromašni ljudi koji ne žive u uvjetima života dostojnog čovjeka imaju samo jedno pravo, da umru što prije na bilo koji način.
Sport kao fizički izražaj mogućnosti čovječjeg duha i tjela trebao bi biti samo igra između ljudi bez natjecanja i zgrtanja ogromnih količina novca koji se danas ostvaruju na modernim gladijatorskim igrama 21. stoljeća.
Samo bih htio ispraviti ovu romantičnu iluziju o sportu kao nečemu lijepom, što je novcem pretvoreno u nešto ružno. Sport je od početka zamišljen kao nešto ružno, što treba djecu učiti da se međusobno natječu i da uvijek u životu postoji pobjednik i gubitnik.
Postoje na netu članci o egalitarnim društvima i upravo bitan dio odgoja djece, i igara koje djeca igraju, je suradnja, a ne natjecanje, dok se naša djeca uvijek uče natjecanju, a rijetko kada suradnji. Iako je to natjecanje popraćeno riječima “nije važno tko pobjedi” djeca nisu glupa i vrlo bro nauče da je to itekako važno (u ovom našem društvu).
Dakle sport je loš u samoj svojoj biti, a ne u izvedbi.
(Samo objašnjenje pod sportom smatram samo natjecanje, a ne neke fizičke vježbe kao npr. trbušnjaci, sklekovi jogging i sl. koje se mogu obavljati u društvu, pa samim time mogu biti ugodno iskustvo, ali ne predstavljaju sport. Sport postaju tek kada se pretvore u natjecanje.)
U redu milomrz, za mene izraz sport ne podrazumijeva automatski “natjecanje” u namjeri da se vidi tko je naj-bolji, s rezultatom: dobitak-gubitak, već zajedničko sudjelovanje u nekoj igri, koja uklučuje tjelesnu aktivnost, bez namjere za “pobjednikom”.
U svakoj djelatnosti postoje oni koji su nadareniji i zato se drugi ne treba osjećati manje vrijedan, a onaj koji je “sposobniji”-nadmoćan – već on preuzima često ulogu učitelja. Svaka bi se djelatnost mogla vršiti s osjećajem radosti, “zbog samog trenutka djelovanja”, nez namjere postizanja bilo čega – što rezultira osjećajem pritiska, napetosti itd.
Npr., idemo igrati košarku, da se zabavljamo i da se družimo zajedno, jer nam je lijepo, a ne da “dokažemo” tko je bolji, a pogotovo ne radi novca – jer to za mene gubi svaki iskreni poticaj, kako je već i Valter napisao u svom članku “zašto ne radimo ono što volimo”.
Razumijem ja to. Zato sam i počeo svoj komentar riječima “ispraviti ovu romaantičnu iluziju”, jer sam svjestan da mnogi ljudi imaju tu “romantičnu iluziju” da je moguće igrati košarku, bez da misliš na pobjednika. Možda je moguće jednom, možda i dva puta, ali ako igraš košarku redovito, počneš misliti na to tko će pobjediti. To je u biti te igre, o tome i pričam.
Evo ti za primjer poznati picigin. Tu se sastane ekipa i bacaju se po vodi pokušavajući zadržati lopticu u zraku. Cijela ekipa radi za isti cilj i nema protivnika. U biti te igre je da apsolutno svi učesnici zajedno sudjeluju u ostvarenju cilja i nitko nije gubitnik, bez obzira tko je spretniji u udaranjau loptice, a tko nije, Dakle, bit igre itekako dođe do izražaja nakon nekog vremena, koliko god mi gajili “romantičnu iluziju” da može i drugačije.
Upravo zbog toga picigin nikada neće doći na olimpijske igre, jer nitko nikada ne bi osvojio medalju, a šta su olimpijske igrre bez medalja.
To i jeste bit moga komentara, fizička aktivnost jeste dobra, pogotovu kada se radi u društvu, ali postoje igre koje potiču na suranju, a postoje one koje potiču na natjecanje.
Ili, primjer koji ja obožavam. Poslati dijete na košarki ili nogomet i reći mu samo se ti dobro zabavi nije važno tko pobjedi, je isto što i sa cigarom u ustima mu reći da je pušenje štetno za zdravlje. Riječi su jedno, ali djeca brzo shvate bit.
Da , do ove informacije o djeci u Brazilu, došao sam prije nekoliko dana i odmah odlučio, bez obzira na postotak istinitosti (gdje ima vatre ima i dima), bojkotirat ću svjetsko prvenstvo, uz dužno poštovanje prema svim igračima koji još uvjek misle da igraju za svoj narod i da ga tako prezentiraju. Neki će reći ,”koga boli uho za tvoju odluku”, a ja će reći ,”opće me ne zanima”, uz to što praktično treniram neovisnost, oslobađam se ovisnosti, neću biti u prilici da usisam hrpu korporativne indoktrinacije koja će biti vješto upakirana u istom paketu. Lijep vam pozdrav.
Da Damire i ovako misle i djeluju milijuni drugih ljudi …