DUBOKO ISKUSTVO BLISKE SMRTI – 2. dio – SMRT IZ BLIZINE

Uvodni dio serijala o DUBOKOM ISKUSTVU BLISKE SMRTI pročitajte OVDJE.

SMRT IZ BLIZINE: Dio Prvi

Napomena: opisana je skraćena verzija susreta iz praktičnih razloga, bez objašnjenja i bez govora o našim pričama… samo da shvatite da je iskustvo iz prve ruke… i o svakom detalju možete pitati u sekciji komentara jer je sve što sam iskusio bilo mnogo detaljnije…

Svima nama ponekad se dogodi ponešto od onih stvari koje bi najradije izbjegli. Zasigurno jedan takav događaj je i prometna nesreća. No ponekad se poklopi takav događaj i sa onom starom pučkom poslovicom koja kaže: “ nije svako zlo, za zlo “.

Dana 02.10.1994g. doživio sam saobraćajnu nesreću u kojoj mi se dogodio taj neobičan događaj. Zbog neprilagođene brzine moj motorkotač je izletio sa ceste i udario u vozilo parkirano na kolniku. Od siline udara ja sam poletio zrakom nekih 20-30 metara naprijed niz cestu, te sam zadobio vanjski prijelom noge, ozljedu glave (manju – šivana 3 punta) i niz manjih ozljeda diljem tijela. Interesantno je tu ono što se tad dešavalo u mojoj glavi ili bolje rečeno, u mom umu. Pri pokušaju da vratim misli u taj trenutak vidim sebe gdje se suočavam (u trenutku kad postajem svjestan da je sudar neizbježan) sa strahom, a iduća slika sam ja koji udaram motorkotačem u auto i od siline udara poletim kroz zrak, dok mislima struji samo jedna pomisao: “ja umirem! Ovo neću zasigurno preživjeti”.

I tada dolazi onaj meni teško riječima opisiv događaj: Stisnutih zubi i zatvorenih očiju u tom letu iščekujem zadnji udar svog tijela o tlo i zidić ispred sebe, ali na moje iznenađenje to se ne dešava. Točnije – ne dešava se ništa. Traje to neko vrijeme ali kako nikako da udarim o tlo, pomalo zbunjen odlučujem otvoriti oči.

Okrećem se na bok dok otvaram oči i na svoje sveopće iznenađenje ustanovljavam da spavam kući u svom krevetu. Odahnem i pomislim: “dobro je, nisam pao s motora, ovo je samo ružan san”. Zbunjen događajem, pokušavam ustanoviti kako je došlo do zabune da sam za motorom pa razmišljajući o svemu shvatim da se uopće ne sjećam kada i kako sam išao spavati. Te me misli odvukoše jako daleko u nekakav loš po karakteru polu-san, ispunjen dobrim i lošim mislima. Spopade me i nekakav nalagodan osjećaj straha, pa odlučim kao i uvijek zaključiti da valja odagnati loše misli i da je bolje pokušati zaspati.

Odjednom dok se tako smirujem u mislima, shvatim da se nalazim u nekakvom mraku, Nestade mog kreveta i svega oko mene, i počme da me hvata panika, šta je ovo, gdje sam pobogu, prvo sam pao sa motora, pa bio u sobi i gdje sam sad ovo, panično krenem da opipam makar zid od sobe ali nema zida, nema čak ni poda na dodir, uhvati me prava panika, srce stane da lupa kao da ce pući, mozak stane kao lud da radi u pokušaju da iznađe logično rješenje o tome gdje sam, al nije išlo i to me sve više plašilo, mahnito sam počeo da trčim tražeći nekakav izlaz, zid ili bilo što ali ničeg nije bilo, samo crnilo ničega…

Odjednom, sine mi dok sam pokušavao da shvatim što se događa, upitati se da nisam zbilja pao sa motora i sad sam mrtav, ali kako sam mrtav ako sam evo živ, dakle jedino ako smrt nije ono što sam mislio, ali ako sam mrtav a živ, gdje su drugi?

Gdje je Bog, ima li neba… I sve takva pitanja mi krenu po glavi… Odjednom, u jednom dalekom uglu, na drugom kraju crnine, to jest mraka, ugledam neko svjetlo. Gotovo mahinalno se počmem kretati (trčati) put njega, mislio sam – to je izlaz! Što sam mu bliži bio, to sam brže prilazio, i odjednom shvatim da padam, letim u svjetlo, kao da propadam u nekakav beskrajno dubok bunar (tunel) u kojem je umjesto vode svjetlost.

Napokon sam i došao bliže svjetlu. Bilo je jako neobično. Veliko Svjetlo, potpuno bijele boje, izrazito intezivnog sjaja. Od pogleda u svjetlo oči i um mi se zalijepiše za njega tako da se nisu mogli otrgnuti. Bio bih najradije pobjegao, no valjda me je njegova pojava toliko smirivala da jednostavno nisam imao dovoljno snage u volji da se odvojim od njega.

Tad mi se na moje iznenađenje svjetlo obrati, ali ne govorom, makar ne onim što nazivamo riječima, već mislima. To biće je bilo sposobno da telepatski komunicira i to me u potpunosti fasciniralo. Njegove misli odjekivale su u mojoj glavi.

Kazalo mi je da se ne bojim i da se opustim. Nakon ohrabrivanja i prvih par razmjena misli, razgovor je zaživio i malo po malo Svjetlo mi je započelo propitivati psihu i interesirati se za moj način razmišljanja, te je zahtijevalo od mene objašnjenje za mnoge stvari iz mog života. Da bi mi olakšalo prisjećanje na sve te moje dogodovštine ali i da bismo pomno mogli to izanalizirati, služilo se projiciranjem trena kada se to i dogodilo. To je činilo na slijedeći način:

Kad bi se interesiralo za neku moju odluku iz života, onda bi mi se pred očima odigravao cio taj događaj kakav je onda i bio, s najmanjim pojedinostima koje su bile toliko točne da sam se mogao sjetiti svake, pa čak i najmanje misli koja mi je onda (za života u onom trenu) prolazila kroz glavu, makar je ona bila trajala samo jednu stotinku sekunde. Sjećao sam se tad sasvim jasno misli koje su uvjetovale moje razmišljanje, koje me i nagnalo da onda postupim kako i jesam postupio. Uobičajeno takve fragmente misli zaboravljam nakon nešto malo vremena ovisno o bitnosti događaja, no ovdje u dimenziji sa Svjetlom vrijeme nije činilo nikakvu poteškoču. Sve je bilo na svom mjestu poput knjiga kad su besprijekorno posložene u biblioteci na policama. Moja memorija bila je nevjerojatna. Sve što je moj um ikada zabilježio… sve je to odjednom, sva ta silina misli kjučala u meni, a mozak kao da je bio ubrzan za tisuće puta.

Iz početka je Svjetlo samo slušalo, točnije učilo je o meni, izvlačeči iz mene podatke koji su u mojim moždanim vijugama. Mislim da smo proveli prilično vremena analizirajuči mnoge dijelove mog života koji su prolazili ispred nas kao na nekakvoj pokretnoj filmskoj vrpci. Bilo je tu analize događaja od najveselijih do onih tužnih. Mislim da je biće ovim činom htjelo da upozna moje srce (dušu).

To upoznavanje je izvršilo da bi iznašlo način na koji bi mu bilo moguče da mi preda znanje o onome što me brine i da bi mi podučilo univerzalnom zakonu ljubavi. Sučen sam bio sa jednim do tada za mene nepoznatim etnitetom, jednom drugačijom vrstom bića nego je čovjek, koje ne samo da je bilo inteligentno već je bilo čisto duhovno biće koje nije imalo čvrstog tijela. Na sve što je Svjetlo pitalo, odgovorio bih samo čim bih u mislima pomislio na taj događaj, tako da nije ni bilo mogućnosti da nešto ostane prikriveno iz mog života kod takve vrste komunikacije.

Nakon što me je podrobno ispitalo, Svjetlo se stalo pomalo otvarati naspram mene, te je počelo pričati mi o Tajnama života (mistici), pokušavalo je da mi objasni da ljudska patnja potječe iz neznanja. Da bi mi to dokazalo počelo je opet prikazivati one iste događaje iz mog života, samo što je ovaj put to imalo za mene obrazovni karakter. Sada me je upozoravalo na korake u razmišljanjima zbog kojih sam radio greške te mi je omogućavalo da zavirim u glave tj. duše onih sugovornika s kojima su se ti događaji i dešavali. Mogućnost sagledavanja događaja iz takvih kuteva rezultirala je i stanjem u kojem sam opraštao svima na lošem što su mi učinili, jer je bilo jasno da su to učinili iz neznanja i straha od života, kojeg tokom življenja svi pomalo sakupljamo.

Nakon te spoznaje koja je počivala na metafizičkoj snazi samoprijekora i snazi praštanja, Svjetlo je odlučilo da mi mnoge stvari pokaže i zasad ću samo još jednu od njih podijeliti s vama. U tren oka izdiglo me u jednu novu dimenziju u kojoj sam se našao okružen mnogima koji su umrli davno prije mene i koji su me dočekali sa toliko ljubavi da sam odmah osjetio da je to mjesto na kojem bi volio da živim zauvjek. Iz svakog od njih dopirali su samo ljubav i shvaćanje a također su bili, kao i ja tada, obdareni darom Telepatije (tako da smo bili razrješeni onoga što je na Zemlji normalno, a što je nemogućnost totalnog poznavanja drugog. Ovdje je to bilo obrnuto).

Na toj razini nikakve osobne tajne nisu postojale jer sposobnost takvog misaonog komuniciranja takvu je stvar činila nemogućom. Objašnjavali su mi da su uvijek bili uz mene, kao i uz one koje vole i pokazivali mi kada i gdje su nastojali pomagati. Svaki od njih iz sebe je isijavao određenu količinu svjetlosti jednake boje kao i samo Svjetlo, samo što je njihova svjetlost bila nekako manja i manje snage inteziteta.

Proveo sam poduže vremena (ne znam da li su to bili sekundi, sati, dani ili godine jer vremena tamo nema, barem ne u pojmu koji je nama poznat) u njihovoj dimenziji koja mi je po svemu ličila na neku davno izgubljenu zemlju gdje nesreća nema mogućnosti da uđe. Osobno mislim da se radilo o nekakvoj rajskoj razini, mada ne volim sam ocjenivati svoje razmišljanje. Proveli smo dugo, dugo vremena pričajući o svemu.

Nakon što se moja duša do sitosti nahranila (znanja) na toj razini, pojavilo se opet Svjetlo i pitalo me imam li još kakvih želja ili briga, te na kraju, želim li se vratiti nazad na zemaljsku razinu. Bio sam presretan što sam pronašao stare i želio sam zbog sebe ostati sa njima ali zbog nekih osjećaja odgovornosti, mislio sam da se moram vratiti nazad i samo što sam na to pomislio, odjednom sam osjetio snažnu bol u tijelu – poglavito u nozi. Otvorio sam oči, vidio da sam udario o zemlju i klizao po cesti zaustavivši se udarcem o zidić uz cestu.

Prva stvar koju sam napravio bila je nagonska jer rekao sam sebi: “Sranje ipak sam pao sa motora”. Pet do deset minuta poslije stigla su kola prve pomoći i odvezli su me u bolnicu. Zadobio sam niz ozljeda po tijelu i vanjski prijelom noge i hitno sam operiran odmah po dolasku u bolnicu. Slijedeća dva mjeseca proveo sam u bolnici, a godinu dana mi je trebalo da opet počnem samostalno hodati.

Bio je to moj susret sa smrću i danas mogu kazati da mi uopće nije jasno kako sam preživio taj pad, jer brzinom od najmanje 80 km/h bez ikakve zaštite u ljetnoj odjeći, frontalno sam prvo udario u auto, nastavio letjeti zrakom oko 20m, pa udario o cestu te nastavio klizati, da bi se zaustavio glavom udarivši u zid.

I danas mi znaju ljudi kazati ako pričamo o samoj nesreći onako kako je to u našim krajevima običaj: “možeš zahvaliti samo dragom Bogu što si ostao živ“… a ja se u sebi radosno nasmijem jer pomislim, nemate vi pojma koliko sam mu ja zahvalan, jer ako je izlazak iz majčine utrobe rođenje tijela tad sa pravom mogu kazati da je smrt u Svjetlu rođenje duha i uvod u nešto drugačije, nešto ljepše.

Za kraj bih samo spomenuo jednu od rečenica koje mi je Svjetlo uputilo: Zašto sam vam na nebeski svod stavio zvijezde? Zar to ne budi u čovjeku želju da ih vidi, da ih dodirne? Koliko bih bio nepravedan da vam dam vatru (ono što budi želju) a ne i vodu (ono što želje gasi)!

Ako je jasno da poznatim načinima unutar poznatog fizičkog svijeta ne može čovjek zvijezde da dobavi, jer neke su stvarno predaleke unutar tog fizičkog svemira, znači da vam preostaje još jedan put (duhovni – mislim da je jasno koji, pošto je isključen fizički) – a na svakom je od vas koliko ćete tim putem daleko stići. Dakako – radi se o putu u samoga sebe. O Putu upoznavanja veličanstvenosti Svemira, O početku puta života u Svjetlosti…

Nastavak slijedi uskoro…