Fjaka kao politički izbor

Naše more je istinski blagoslov. Ali, to je na žalost, blagoslov koji sve manje i manje ljudi u našoj domovini imaju mogućnost vidjeti, a kamoli u njega uskočiti i okusiti sol. Uhvati me sjeta kada se sjetim onih famoznih dobrih starih vremena kada su fićeki, stojadini, bube, spačeki i legendarni renault 4 bili glavni na staroj cesti prema moru, uz tek poneki gastarbajterski mercedes. Kao nijedne godine do sada imam priliku biti na moru puno vremena, gotovo 6 tjedana – dijelom jer trenutno ‘službeno’ ne radim nigdje, a dijelom iz razloga jer su moji roditelji davnih osamdesetih godina kupili na moru zemlju, sanjajući da će jednog dana na njoj biti vikendica dizajnirana po zamisli mojeg oca, koji ipak nije poživio dovoljno dugo da vidi ostvarenje tog sna. Bila je njegova zamisao da ne smijemo izgraditi više od jedne sobe i kuhinje iz razloga da nemamo mjesta za goste na odmoru jer bit odmora je odmoriti se i ako se želimo odmoriti, najbolje je to uraditi u krugu najuže obitelji. Danas, kada sam u godinama koje je on imao kada je kupljena zemlja, tu filozofiju napokon shvatio i počeo cijeniti. Tjera vas takav dizajn kućice da većinu vremena provedete na otvorenom, što je oku ugodno jer komad zemlje na kojem je ostvaren san mojih roditelja zaista lijepo izgleda – gotovo 1000 kvadrata među maslinama, smokvama i voćkama sa strateški smještenim roštiljem starim gotovo četvrt stoljeća i super susjedima. Povremena jednodnevna posjeta prijatelja, pa čak i ako ostanu dan-dva u tijesnoj vikendici prihvatljivo je svakome.

I tako ovdje boravim već šesti tjedan ove godine, a u šest tjedana morate spoznati i iskusiti fjaku. Ove godine – napokon mi je to uspjelo na iznimno visokoj spiritualnoj razini. Kada uspijete spoznati u čemu je srž fjake, u paketu dolazi i razumijevanje da je neopravdano zajebavati se na račun navodne lijenosti Dalmatinaca – jer to su ljudi koji su u velikoj većini zaista vrijedni. A posebno ih ne treba osuđivati kada upadnu u fjaku. Probajte vi raditi kada je ovako vruće, prije nego koju šaljivu o njihovim navikama kažete.

Red bi bio da se ta famozna fjaka ispravno definira.

Fjaka – psihofizičko stanje prilikom težnje ni za čime. Učestala je greška zamijeniti fjaku s lijenošću. Za razliku od ove potonje, fjaka je uzvišeno stanje uma i tijela kojem teži čitavo čovječanstvo. Dok u Indiji i drugdje fjaku postižu dugogodišnjim izgladnjivanjem i meditacijom, u Dalmaciji je ona jednostavno božji dar. 

Koliko čujem, ima u Dalmaciji dosta ljudi koji duhovnjaka imenom Mooji, a kojemu su bez ikakve sumnje godine izgladnjivanja i meditacije bile potrebne da uđe u fjaku, vide kao učitelja. Oni su potpuno nesvjesni nevjerojatne komparativne prednosti koju imaju nad Mooji-em za postizanje duhovne razine koji je on postigao, samo zato što žive u Dalmaciji. Kada bi toga bili svjesni, prije kraja ljeta Mooji bi njima dolazio po savjete o ovome ili onome.

Dok ste u fjaki, svijest, um i tijelo usklađeni su 100%, i u tom stanju možete čak i televizijske vijesti pomno dizajnirane u kuhinji propagandne mašinerije robovlasnika pogledati bez uzrujavanja, i iz njih izvući duboke uvide o životu, univerzumu i svemu ostalome.

Tako se i meni dogodilo. Skužio sam da predizborna kampanja svake izborne godine počinje početkom kolovoza, uz feštu utrke magaraca u Tribunju gdje ljetujem, a koju je ove godine svojim prisustvom uveličao čak i Milan Bandić glavom te bradom, nakon koje slijedi proslava Oluje i Sinjska alka kao politički događaji teške kategorije i velike predizborne važnosti, koja je ove izborne godine tolika da je čak i Kolinda od Pantovčaka odmor zamijenila dalmatinskom turnejom koja je, kažu vijesti, koordinirana iz privremenog ureda predsjednice u vojarni Lora. Jučer je na vijestima gotovo sa suzom u oku izjavila da se vraća u Zagreb, kako bi se mogla pripremiti za jesen jer ima jako puno važnih jesenskih poslova za koje se mora pripremiti.

Dakle – izborna kampanja je počela, a psihofizičko stanje fjake u kojoj sam bez ikakve sumnje uočio početak te predstave za raju, omogućilo mi je da nadolazeće izbore onima koji na njih namjeravaju izaći opišem kroz poučnu priču – pa evo je:

Pero: ”Đuro, zašto se udaraš čekićem po palcu?”

Đuro: ”Da me prestane boljeti glava.”

Pero: ”To ti baš neće pomoći ako želiš da te prestane boljeti glava.”

Đuro: ”Ma nemoj mi reći, pametnjakoviću… Kako misliš da će se išta ikada riješiti ako ja odlučim da se NE udaram čekićem po palcu?”

Pero: ”Takva tvoja odluka sama po sebi neće ništa riješiti, ali svakako će spriječiti da ti palac ne bude ovako gadan, i nesumnjivo bolan.”

Đuro: ”Dakle, ne bih trebao NIŠTA učiniti po pitanju moje glavobolje?”

Pero: ”U stvari bi trebao pokušati uraditi nešto drugo, primjerice okaniti se masakriranja tog palca, ako zaista želiš da te prestane boljeti glava.”

Đuro: ”Ali, masakriranje mog palca je jedini način da se riješim glavobolje!”

Pero: ”Ma slušaj, nema veze… samo nastavi.”

Za one koji su državistički orijentirani ili su novi na Zvonu Istine, ne bi bilo loše pojasniti tko su Pero i Đuro, i što je to uopće državist. 

Pero: onaj koji je shvatio da pseudoreligiozni ritual biranja vladara, u moderna vremena nazvan ‘demokratskim izborima’, nije ništa više od prikrivene podvale kaste vladara kojom svojim robovima daju iluziju kako su slobodni i da se njih nešto od velikog značaja pita, pače, daje im se iluzija da su oni ti koji odlučuju o političko/ekonomsko/duhovnim i-svim-ostalim aspektima svojih života. Pero često čita članke na Zvonu Istine, pače, čita ih i više nego jedan puta, i barem jednom tjedno pročešlja arhivu članaka. Razmišlja kupiti knjigu ‘Strava u ulici prava’ ako je već nije kupio.

Đuro: onaj koji ne vidi stvari kao Pero, pa uporno izlazi na birališta gdje svojim činom zaokruživanja imena/stranaka/stranačkih lista, svojim vladarima jasno daje do znanja kako je nesvjestan da je u njihovom vlasništvu. Pače – nema pojma da vladari uopće postoje i misli da je on taj koji je vladar, pa svojim ‘slugama’ (političarima – tj. ekonomskim parazitima) pseudoreligioznim ritualom glasovanja daje za pravo da čine stvari koje on sam nema pravo činiti (npr. pisati zakone, ubirati drumsko-razbojnički harač ili kako se to u današnje vrijeme zove – porez itd…). Često je ljut na svoje ‘sluge’ jer ovi nikako da naprave to što bi on htio, pa nakon 10-20 godina bira druge ‘sluge’ koje su sigurno bolje, jer od ovih koje je do sada birao zasigurno nitko lošiji ne može biti. Te nove ‘sluge’ obično dolaze iz tzv. autsajderskog dijela političkog spektra, a Đuro ih bira jer je nesvjestan da autsajderi na političkoj tržnici nikada u povijesti nisu dobili niti jedne jedine izbore, nego su tu samo iz razloga da bi političkim teškašima i samom robovlasničkom sustavu kontrole dali privid stvarnosti i legitimiteta. Unatoč svim jasnim dokazima kroz 6000 godina ljudske povijesti da to što čini ne valja činiti, pače, da je iznimno destruktivno to činiti, on je beskrajno uporan u svojem ‘pravu da bira’ iako učinak njegovog ‘prava’ može biti opisan na način da ide od lošijeg prema gorem u svih tih posljednjih 6000 godina, zapravo, otkada su ljudi prvi puta popušili ideju da netko mora vladati. Često gleda vijesti HTV-a, Nove TV, RTL-a i redovito čita Jutarnji ili Večernji list kako bi znao što treba misliti sutradan.

Državist: onaj koji misli da mu je potrebna dozvola da bude slobodan, i da mu je potreban čitav naramak raznih drugih dozvola kako bi mogao činiti više-manje sve što u životu čini, s tendencijom da će uskoro morati tražiti i dozvolu da ispusti prdac u privatnosti svojeg doma, nakon čega vrlo vjerojatno slijedi i obavezno pokoravanje novom zakonskom podaktu koji će od njega zahtijevati da prijavi sam sebe u nekakav registar koji će mu dati za pravo da – diše. Državu vidi kao najviše civilizacijsko postignuće ljudske rase, i smatra da je ista nužna za samu fizičku egzistenciju čovječanstva u cjelini i njega kao dijela te cjeline, unatoč činjenici da brojne države imaju nuklearno oružje a on nema. Nasilje koje država kao najvažniji instrument nasilja pod kontrolom vladara primjenjuje na dnevnoj bazi prema svima osim tajanstvenim vladarima čijeg postojanja državist uopće nije niti svjestan, smatra nužnim zlom, čak i kada je nasilje usmjereno protiv njega samoga, a posebno je opravdano ako je usmjereno prema Peri. Državist je generalno svatko tko čekićem barata na isti način kao i Đuro pokušavajući izliječiti glavobolju, čak i onda kada ima završena četiri fakulteta od kojih je na dva doktorirao, te je svojedobno osvojio Nobelove nagrade za fiziku, matematiku, kemiju, književnost i za istraživanje ruda i gubljenje vremena, a usput je u slobodno vrijeme zaslužio još 7 počasnih doktorata naprestižnijih svjetskih sveučilišta. Smatra državist, da bi odsustvo vladara koji preko svojeg instrumenta nasilja države vladaju, uz nemalu pomoć nižih operativaca nasilja (političari) i naravno ljudi koji naputke političara nasilno provode kroz represivne dijelove sustava, a sve za njegovo dobro, jer državista ponekad treba zaštititi i od njega samoga. To nasilje koje se zaista vidi čak i od strane državista, čine ljudi u ulogama sudaca, poreznika, policajaca, inspektora za ovo-ili-ono itd., koji pak haluciniraju da su dobri i moralni ljudi jer oni su ti koji održavaju red i mir i garant su opstanka civilizacije. Jer da svega toga – i njih – nema, to bi nesumnjivo dovelo, u najmanju ruku, do katastrofalnog raspada civilizacije kakvu državist poznaje. Naime, ako ne bi bilo vladara da vlada i nekoga tko zakone vladara provodi/utjeruje, kako drugo nego nasiljem, pače, i da ih utjeruje ako je potrebno čak i protiv njega samoga, mogla bi mu se dogoditi neugodna pojava vladara. Pa je zato bolje da ima vladara. Uz malo sreće, to će biti vladar koji je tako milostiv prema njemu da mu pruža iluziju slobode kroz ritual ‘demokratskih izbora’. Zato je dobro imati vladara jer da nema vladara imao bih nekog drugog vladara, misli si državist, halucinirajući da je u demokratskom sustavu s izborima – on taj koji vlada.

Dakle da rezimiram citirajući legendarnog Groucha Marxa:

groucho

”Politika je umjetnost traženja problema,

koji se potom svugdje pronađu,

zatim pogrešno dijagnosticiraju,

nakon čega se za njih primijeni pogrešan lijek.”

 

 

Pa tko se voli igrati demokratskih izbora u pokušaju da čekićem po palcu izliječi glavobolju, naravno, slobodan je to činiti dok mu ne ponestane palaca, barem što se mene tiče. Ja sam vrlo sličan Peri, pa sam odlučio potražiti pametniji i svakako bezbolniji lijek za glavobolju od onoga kojem se dosjetio Đuro.

Recent Posts
Showing 14 comments
  • Bojomojo
    Odgovori

    Bas jedno lagano ljetno stivo.

    Ovo je moj prvi komentar na ovom webu, ali zasigurno ne i posljednji. Zadnjih nekoliko dana sam doista procitao poprilicno puno toga napisanog (sto ces nesumnjivo vidjeti po broju hitova na odredjene tekstove) i bas mi je drago da jesam. Da ne duljim – super mi je ovaj clanak jer se iz njega ocitava prava lezernost i fjaku si fino utkao u sami text. I btw, nisi jedini na ‘produzenom godisnjem’ – sve mi se cini da nas ima sve vise koji ovo ljeto provodimo ‘sluzbeno ne radeci’.

    Keep up the good work!

  • Bojomojo
    Odgovori

    btw, nesto je poslo po zlu u wordpressu (za promjenu jel? :) ) pa ti je zajebao formating i font – nije u skladu s ostatkom weba.

  • au_toritet
    Odgovori

    Živila fjaka! Iz dalmacije sam i ne volim puno mudrosti. Dovoljna mi je fjaka. Drago mi je da si to doživio.
    PS: službeno i ja ne radim, ali neslužbeno uživan uvijek u fjaci. Kako mi kažemo na moru; odnija đava prišu. Pozdrav svima!

  • Eva
    Odgovori

    Aaa sunce przi vrucina je nemila, cvrcci (hahaha) prave veliku buku koja ujednacenom harmonijom, istog tona koja se podudara sa snagom sunca, daje ritam srcu i valnu duzinu mozgu. More na kraju, element u kojem lebdis tako ustiman i prepustas napetost vibracija.

  • Dražen
    Odgovori

    Komentira bi , ali neda mi se!

  • Solarian
    Odgovori

    “Uhvati me sjeta kada se sjetim onih famoznih dobrih starih vremena kada su fićeki, stojadini, bube, spačeki i legendarni renault 4 bili glavni na staroj cesti prema moru, uz tek poneki gastarbajterski mercedes.”

    Ja sam ih ko kid znao sve po zvuku na daljinu raspoznati kad su nailazili, svaki je imao specifičan zvuk, a automehaničari su po istom precizno štelali rad motora u optimali, a čisto da se prisjetimo bili su tu još pride moskviči, volge, polonezi, peglice, tristači, zaporožci, žigoli (lajke) pezejci, škode, trabanti, varburzi, kadeti, poneka stara dačija, amiji, dijane, poneki austin, minić, pežo, a znalo je biti i gasterbajterskih bembara ajkula i audija, a partijska elita se vozila u opelima senatorima i ambasadorima i da ne bude ne spomenut, legendalni golf kečina koji se i dan danas kotura po našim, a pogotovo po cestama susjedne nam države beiha.
    A za dvokotačne motorne nostalgičare dobro se prisjetiti, emzejaca, java, tomosa, bokser kardanaša bemveja, a gasterbajteri su dolazili s vrištećim japanskim pilama ala kavasaki, suzuki, honda, jamaha.

  • mario
    Odgovori

    Zanimljivo je da je Slavica Šota otkrila, po svemu sudeći, još jednu senzaciju, odnosno prvorazredni skandal. I FINA, državna financijska agencija koja sjeda na račune preko 300.000 blokiranih građana, također, tvrdi ona, koristi krivotvorene pečate! Ti pečati uopće nemaju hrvatski grb, iako je zakonom propisano da to kao državna isntitucija moraju imati: ‘pravne osobe koje na temelju zakona imaju javne ovlasti, korisnici su pečata i žiga s grbom Republike Hrvatske’ – piše u Pravilniku za primjenu Zakona o pečatima!

    To znači, uvjerena je aktivistica iz Rijeke, da oni ilegalno sjedaju na račune hrvatskih građana, a to pak može značiti da novac kojeg uzimaju kao naknadu ide na privatne račune, a ne u hrvatski državni proračun!
    http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/fina-nije-drzavna-vec-privatna-agencija-nelegalno-hrvatima-otimaju-novac-823684

  • zenfjaka
    Odgovori

    Možda će nekoga zanimati a možda i neće…nikad neznaš….

    http://www.metatech.org/wp/aliens/alien-landing-get-on-ships-yes-or-no/

    ..smixati zen i fjaku nije baš teško osim kada jest :)

    • trumba
      Odgovori

      svi ljudi su ionako već na korporativnim plovilima…
      ako slučajno se i pojave ti gargameli,…
      sumnjam da će in bit teško nagovorit ljude da uskoče na vožnju.

      budući da dosta ljudova ionako vjeruje u “spasenje” vjerovatno će “dobri” bit pokupljeni na vožnju,
      “loši” okupljeni na hrpu i “spaljeni”…
      možda čak i “siromašnima” ostane zemlja.

      svakako…
      bumo živi pa vidili.

      ne postoji “predodređena” budućnost.
      postoji samo sada.

      btw u jutro tog dana kad si napisa komentar san baš sanja “čudan” san – četvrti i posljedni po redu tog dana.
      to je bilo otprilike malo manje od pola dana prije nego sam vidio tvoj komentar tj. pročita štivo na linku.
      (mada i unutar toga štiva ima programiranja al aj…)


      pretvara san se sa još nekima da smo dio zombi-umske vojske koja je goloruka napadala posljednju “oazu” iliti zgradu
      opasanu bodljikavon žicom, unutar koje se branilo ono preostalo čovječanstvo slobodnog-uma.
      unutra smo se pridružili ovima šta su već branili zgradu.
      ugl. zanimljiv mi je bio detalj da je krv umnog-zombija bila puno rjeđa, vodenastija i puno brže se sušila.
      glava im je podnijela 2 metka u čelo iz revolvera,…taman me spasija neki iskusniji čovjek koji je zamahnia
      drvenim štapom tolikom brzinom da je dekapitira ovog zombia šta me pokušava sredit.

      san ka san.
      možda znači nešto…a možda ne.
      tko će znati.

      meni san… neutralan i zanimljiv.
      :D

      • an
        Odgovori

        Interesantno je to sa snovima, kao neka priprema, možda treba obratiti pažnju na takve info.
        Moje iskustvo o snovima govori da svakako treba obratiti pažnju na njih, ne one bezvezne, ne noćne more toliko, nego one što nekako ostanu uz nas. Imala sam san na istu temu. Ali o odnosima sa takvim zombi ljudima. U snu sam ja bila kao zarobljena i neki prilično opušteni zombiji su me čuvali prilično neozbiljno, tako da sam se išetala iz tog prostora i pogledala malo okolo. Oni su me brzo našli, ali su i oni stali uz mene i bili zainteresirani za ono što sam ja gledala. Naime, gledala sam kao neku instituciju u koju su ulazili vrhovni zombiji (dojam je bio nešto kao nazi ss-ovci), ovi opušteni zombiji pored mene su ih se plašili, i “ss-ovci” su stvarno bili okruženi nekim strahom. Ja sam gledala odnos tih vrhovnih (mislim da nisu bili baš sam vrh) i ovih opuštenih, i uvidjela da ovi donji funkcioniraju kao obični ljudi sa iznimkom da nikako, ma baš nikako se neće oduprijeti direktnoj naredbi, kao što je u snu bilo čuvanje mene. Ali ostalo ih uopće nije zanimalo. Dok ovi viši, oni su duboko u tom (zombicizmu?) i ne odišu baš ljudskim dojmom, a ovi donji ih se plaše.
        Znači sve je isto kao i danas, s razlikom da kada oni gore žele, nema načina da to od ovih zombija ne dobiju, koji god zobbija.

  • zenfjaka
    Odgovori
  • trumba
    Odgovori

    u valtera;
    fjaka je jaka.

    meni se fjaka izražava kroz riječ/metodu pomalo.
    tj. maskiran fjaku kroz pomalo.

    tako kad me neko pita;
    “kako si?”
    a evo pomalo
    “jel ideš?”
    je, pomalo
    “kako ide u životu?”
    pomalo

    u životu sve ionako ide malo pomalo.
    šta je čovjek mirniji to više može promatrati život.

Leave a Comment