IZLAZAK IZ ROBOVLASNIŠTVA – 7.dio

Prethodni članak iz serijala IZLAZAK IZ ROBOVLASNIŠTVA molimo pročitajte OVDJE.

Alati sustava ne oslobađaju

Ovo je ključan dio po kojem se naš dokument razlikuje od nekih koje su pisali drugi. Ovaj dio je najbitniji za razumijevanje duhovne pozadine dokumenta. Jako je bitno razumjeti u energetskom smislu i smislu snage i istine zašto mi nismo koristili nikakve alate sustava na koje bi se oslanjali.

Pokušat ću objasniti na jednostavniji način. Dean Clifford je svoju taktiku temeljio na Trustovima ili svetom trojstvu poslovanja kako ga je on objasnio, a što je samo jedna organizacijska ideja kreirana iz crkvenih krugova za vrijeme križarskih ratova koja je služila nekoj svojoj svrsi. Veronica Chapman je temeljila svoje predstavke na Common Law-u (običajni zakon). Frank O’Collins je napisao Ucadiu koje je zbirka kompliciranih propisa temeljenih na nekim društvenim postulatima. Max Igan je govorio o „Sui generis“ koji je pravni termin iz pravnih službi i organizacija. Na kraju krajeva i OPPT s kojim smo raskrstili temeljio se na UCC-u što je društvena iluzorna tvorevina koja organizira trgovinu unutar igrokaza sustava.

Zajedničko svim ovim taktikama jest da se temelje na alatima dostupnima unutar sustava a koji su iluzorni budući da je i sustav iluzoran. Iako ovi alati mogu biti jako učinkoviti, a što većina njih i jest, problem nastaje u tumačenju tih alata. Kako je iluzija podložna tumačenju, tako se svi ovi alati mogu iz prijatelja sutra pretvoriti u neprijatelja – ovisno o razumijevanju prave prirode tog alata.

Osim toga, a što je najbitnija stvar, korištenje alata sustava, kao što je pozivanje na zakon, ustav, deklaraciju o ljudskim pravima ili neki drugi dokument znači da priznajete legitimitet sustava i njegove iluzorne dokumente. Ako priznajete sustav onda priznajete i da ste osoba unutar sustava koja samo za sebe traži veća prava nego to imaju druge osobe. Još uvijek ste u igrokazu, i ne razumijete da samo trebate napustiti binu – i uporno baš vi prisiljavate ili vršite pritisak na scenarista da napiše scenarij u kojem vi više niste uloga i tražite dozvolu za napuštanje igrokaza. Tražite od vlasnika da vas pusti da više ne igrate.

Dokle god je tako – autoritet nije u tvojim rukama, već u rukama vlasnika sustava – jer oni znaju da još nisi nadišao ego i spoznao svoju pravu prirodu, nego da još uvijek samo tražiš sitne interese za sebe.

Kako osvojiti istinu iluzijom kad su to dvije isključive stvari?

Duhovne tradicije mnogih zemalja kažu da čovjek ne može ostvariti slobodu jer je on već slobodan. Problem je u tome što to čovjek misli da nije. Misao sama po sebi ništa ne znači – ali vjerovanje u nju znači sve. Osim toga, iz duhovne perspektive gledano, onaj tko traži slobodu još uvijek nije svjestan da je sloboda njegovo prirodno stanje, a da je onaj koji je traži iluzoran, taj kojeg se treba riješiti.

Razlog zbog kojeg tako dugo treba da bi postali samo-realizirani i postali slobodni je zbog toga jer vi gledate što bi napravili, a istina je da ne postoji ništa za napraviti. Nema ničeg što bi mogli napraviti da bi poslali slobodni i oslobođeni. Što ima za napraviti? Ako kažeš: „moram pokušati“, govoriš da halucinacija mora pokušati. Vjeruješ u halucinaciju, laž, opsjenu. Mislite da je ovo istina i da se trebate identificirati sa nečim da bi postali viši. Ne sve što trebate napraviti je ostati mirni, to je sve. Ostani tih, miran. Nema ništa za raditi. Ništa za postati. Ako pokušate postati nešto bit ćete uhvaćeni u svijet uzroka i posljedica i imat ćete probleme svih vrsta. Ali ako učinite svoj um mirnim i tihim tada neće postojati ništa s čime bi se identificirali i vi postajete slobodni. Zapravo ne postajete slobodni, budite se u slobodi koja već jeste. Razmislite o ovome.

Robert Adams

Riba koja pliva u akvariju nikada neće biti svjesna oceana, ali riba je riba a čovjek je čovjek i on ima kapacitet razumjeti prirodu akvarija i prirodu oceana. Građanski neposluh, prosvjedi, bojkot izbora, peticije, referendumi, molbe, žalbe, zahtijevi, sudski procesi, pozivanje na pravne norme, deklaracije, povelje, ljudska prava, sve je to izlišno djelovanje iz pozicije roba. Priznanje da nemam autoritet i poziv na iluzorne autoritete i njihove dokumente koji su iznad mene i ako se gospodar smiluje možda dobijem zadovoljštinu, a možda i ne.

Sa energetske strane gledano to je potpuna smrt, jer pojedinac nema nikakvu moć – već je ona u rukama iluzornog autoriteta.

Ukoliko Vam je ovaj članak donio neku novu vrijednost, razmislite o donaciji – pogledati gornji desni segment stranice. Hvala!

Recent Posts
Showing 2 comments
  • zenfjaka
    Odgovori

    Vjerovanje nasuprot iskustvu…

    Treba razumjeti razliku između znanja i spoznaje. Prava religija može biti samo jedna, kao nauka. Vi niste po prirodi muhamedanac, niti ste hindus, ili kršćanin; to bi bilo besmisleno.

    Ali to su religije učinile – napravile su ludnicu na zemlji.

    Ako postoji jedna nauka, zašto onda ne bi postojala samo jedna nauka o unutrašnjem? Nauka istražuje objektivni svet, a religija subjektivni. One rade istu stvar, samo u različitim pravcima i na različitim nivoima. U nekom naprednijem dobu neće postojati tako nešto kao što je religija, postojat će samo dve vrste nauka: objektivna i subjektivna. Objektivna nauka će se baviti stvarima, a subjektivna će se baviti ljudima.

    Ja sam protiv religija, ali ne i protiv vjere. Ali takva vjera je još uvek u začetku. Stare religije će učiniti sve što je u njihovoj moći da je unište – zato što će rađanje nauke o svijesti označiti kraj svih tih tzv. religija koje su iskorištavale čovječanstvo već hiljadama godina. Šta će se dogoditi sa njihovim crkvama, sinagogama, hramovima? Šta će se dogoditi sa njihovim svećenicima, papama, imamima, rabinima?

    Unosan je to posao, i ovi ljudi neće tako lako dozvoliti da se rodi nova vjera. Ali, došlo je vreme u historiji čovječanstva kada stare religije slabe. Sve veći broj ljudi samo formalno ukazuje poštovanje kršćanstvu, judaizmu, hinduizmu, muhamedanstvu, ali u suštini, bilo tko sa imalo inteligencije nije više zainteresiran za to đubre. Oni mogu da idu u sinagogu, crkvu, ili u džamiju iz nekih drugih razloga, ali oni nemaju veze sa religijom; u pitanju su društveni razlozi. Isplati se biti viđen u sinagogi; to se poštuje, a pritom ne škodi. To je kao kada postanete član Rotary ili Lyons kluba. Ove religije su stari klubovi koji koriste religijski žargon, ali ako zagrebete ispod površine, otkrit ćete prevaru, a ne suštinu.

    Ja sam za religiju, ali ona neće biti ista kao već poznate religije. Ova religija će se pobuniti protiv svih tih starih religija. Ona neće prenositi njihova djela dalje; ona će ih prekinuti i započet će novi posao – započet će istinsku transformaciju ljudskih bića.

    Najznačajnija greška svih religija je to što nijedna nije bila dovoljno hrabra da prihvati činjenicu da postoje stvari koje mi ne znamo. Sve one se pretvaraju kao da znaju sve, pretvaraju se da su sveznajuće. Zašto se ovo dogodilo? Zato što ako priznate da nešto ne znate, sumnja se javlja u umovima vaših sljedbenika. Ako ne znate jednu stvar, tko zna? Možda ne znate ništa o nekim drugim stvarima, također. Tko može biti siguran u to? Da bi spriječile takav način razmišljanja, sve religije se pretvaraju da su sveznajuće.

    Ono najljepše kod nauke je što se ne pretvara da je sveznajuća. Nauka prihvaća svoja ljudska ograničenja. Ona zna koliko zna, i zna da ima još dosta toga da nauči. A veliki naučnici znaju i nešto dubokoumnije. Naučnici znaju granice poznatog; oni će ubrzo spoznati ono što se da spoznati; na putu su da to urade. Ali veliki naučnici, ljudi poput Alberta Einsteina, bit će svjesni treće kategorije, nepoznatog – koje nikada neće moći da se spozna; ništa se ne može uraditi povodom toga, jer najveća tajna ne može se svesti na znanje.

    Mi smo dio postojanja – kako možemo znati njegovu najveću tajnu? Kasno smo došli; nije bilo svjedoka na početku. A nema načina da se potpuno odvojimo od postojanja i postanemo samo promatrači. Mi živimo, dišemo, mi postojimo zajedno sa postojanjem; ne možemo se odvojiti od njega. Onog trenutka kada se odvojimo, umiremo. A ako se ne odvojimo, i postanemo samo promatrači koji nisu umiješani, ne možemo ni saznati najveću tajnu; to je nemoguće. Uvijek će ostati nešto nepoznato. Da, to nešto se može osjetiti, ali se ne može saznati. Možda se može iskusiti na drugi način, ali ne kroz učenje.

    Kada se zaljubite – možete li reći što je ljubav? Izgleda kao da je to potpuno nova pojava. Vi to osjećate. Ako probate da je saznate, možda će vam se izmigoljiti iz ruku. Ne možete je svesti na znanje. Ona ne može postati objekt znanja zato što ona nije misaoni pojam. Ona ima veze sa vašim srcem. Da, vaše srce zna, ali to je potpuno druga vrsta znanja; intelekt nije u stanju da razumije te otkucaje srca.

    Ali u vama postoji nešto više od tog srca – vaše biće, izvor vašeg života. Kao što stvari saznajete umom, a um je najpovršniji dio vas, tako neke stvari saznajete srcem, koje seže dublje od uma. Um ne može istraživati srce, isuviše je duboko da bi ga um razumio. Ali posle srca, još dublje, nalazi se vaše biće, izvor vašeg života. Taj izvor života ima svoj način saznavanja.

    Kada um nešto zna, to zovemo znanjem.

    Kada srce nešto zna, to zovemo ljubav.

    A kada biće nešto zna, to zovemo meditacija.

    Ali, ovo troje govore različitim jezicima, koji su međusobno neprevedivi. A što dublje ulazite, postaje sve teže da se prevede, zato što u samom centru vašeg bića nema ničeg drugog osim tišine. Kako sada pretočiti tišinu u zvuk? Onog trenutka kada pretočite tišinu u zvuk, uništili ste je. Čak ni muzika ne može da je prevede. Možda joj je muzika prišla najbliže, ali je i dalje u pitanju zvuk.
    Poezija joj ne prilazi toliko blizu kao muzika jer riječi, ma koliko bile lijepe, su i dalje riječi. U njima nema života, one su mrtve. Kako možete prvesti život uz pomoć nečeg što je mrtvo? Da, možda se nekad može naslutiti nešto između redova – ali to je između redova, između riječi, ne u riječima.

    Ovo je najznačajnija greška svih religija: sve one obmanjuju čovječanstvo, otvoreno se pretvarajući da sve znaju.

    Ali svaki dan bivaju razotkriveni i oni i njihov nedostatak znanja; zbog toga se oni i bore protiv napretka znanja. Ako Galileo otkrije da se Zemlja okreće oko Sunca, papa se naljuti. Papa ne griješi, on je jedini predstavnik Isusa, i nepogrešiv je. Što reći o Isusu, jedinom Božjem sinu, a što reći o Bogu? Ali po Bibliji – koja potiče iz raja, koju je Bog napisao – Sunce se okreće oko Zemlje. Sada je Galileo napravio problem. Ako je Galileo u pravu, onda Bog griješi. Jedini Božji sin griješi. I svi oni koji predstavljaju jedinog Božjeg sina već dvije hiljade godina, sve one nepogrešive pape, u stvari griješe. Samo jedan čovek, Galileo, uništava cijelu predstavu, razotkriva licemjerje. On mora biti ušutkan. On je bio star, na samrti, ali su ga prisilili, maltene odvukli na suđenje, da bi se izvinio papi.

    „Promijeni podatak u svojoj knjizi, jer sveta knjiga ne može da pogriješi. Ti si obično ljudsko biće; ti možeš da pogriješiš, ali Isus Krist ne greši, sam Bog ne griješi, stotine nepogrešivih papa ne može da pogriješi … Ti se suprotstavljaš Bogu, njegovom sinu, i njegovim predstavnicima. Jednostavno, promijeni podatak”, zahtijevao je papa.

    Galileo je sigurno bio čovjek sa velikim smislom za humor – što je po mom mišljenju jedan od najboljih kvaliteta religioznog čovjeka. Samo idioti su ozbiljni; oni moraju da budu ozbiljni. Da bi mogao da se smiješ, potrebno je da budeš bar malo inteligentan.
    Galileo je sigurno bio inteligentan. On je bio jedan od najvećih svjetskih naučnika, ali se također mora uzeti u obzir i da je bio veoma religiozan. On je rekao: „Naravno da Bog ne griješi, da Isus ne griješi, i da sve nepogrešive pape ne griješe, ali jadni Galileo uvijek može da pogriješi. Nema problema – promijenit ću to. Ali zapamtite jednu stvar:
    Zemlja će se i dalje okretati oko Sunca.

    Povodom toga ja ne mogu ništa da uradim; ona ne sluša moja naređenja. Što se moje knjige tiče, to ću promijeniti, ali ću u fusnoti morati da napišem: „Zemlja ne sluša moja naređenja, i dalje se okreće oko Sunca.”

    Sve svjetske religije moraju da se pretvaraju da sve znaju. I to da točno znaju kako je; i da drugačije ne može biti. Đaini kažu da je njihov prorok, njihov mesija, sveznajući. On zna sve, i prošlost, i sadašnjost, i budućnost, tako da je sve što on kaže apsolutna istina. Buda se šalio na račun Mahavire, dainskog mesije. Obojica su živeli pre dvadesetpet vijekova, i bili su suvremenici. Mahavira je bio u poznim godinama, ali Buda je bio mlad i još je volio da se šali i smeje. Bio je mlad i živahan; još uvijek nije stekao poštovanje. Jednom kada se vaša religija ozvaniči, onda imate interes od toga. Budizam je bio tek u začetku. Stoga je Buda mogao da se šali i smije, čak i na račun Mahavire i njegove svemoći, njegovog sveznanja i sveprisustva. On kaže:

    „Video sam Mahaviru kako stoji ispred kuće i prosi”, zato što je Mahavira živio nag i prosio je hranu. Buda zatim kaže: „Vidio sam ga kako stoji ispred prazne kuće. Nikoga nije bilo u toj kući, a daini i pored toga kažu da on zna ne samo sadašnjost, već i prošlost i budućnost.”

    Buda opet kaže:
    „Mahavira je hodao ispred mene, i stao je na rep psu. Bilo je rano jutro, i još se nije razdanilo. Tek kada je pas odskočio, lajući, Mahavira je shvatio da mu je zgazio na rep. Ovo je, dakle, sveznajući čovek, a ne zna da mu se na putu nalazi pas koji spava, i da će mu zgaziti rep?”

    Ali isto se desilo i sa Budom kada je stekao poštovanje. Kada su tri stotine godina nakon njegove smrti sve njegove izreke i izjave sakupljene i objavljene prvi put, sljedbenici su naglasili da je „sve što je tu napisano apsolutno točno, i da će tako ostati zauvijek.”

    Osnovna greška koju su sve religije napravile jeste da nisu bile dovoljno hrabre da prihvate činjenicu da je njihovo znanje ograničeno. Ni u jednom trenutku nisu rekle: „Ne znamo to.” Toliko su arogantne da i dalje govore da znaju, i dalje stvaraju izmišljotine o znanju.

    To će biti fundamentalana razlika između njih i prave religije.

    Da, povremeno su se pojavljivali pojedinci koji su ukazivali na vrijednosti prave religije, kao na primer Bodidarma. Jedan od najdivnijih ljudi, otišao je u Kinu prije oko 1.400 godina. Ostao je u Kini devet godina, i okupio je svoje pristalice. Ali on nije prihvaćao gluposti tzv. religija. On je zvanično bio budistički monah, a Kina se u to vrijeme već bila preobratila u budizam. Hiljade budističkih monaha je već otišlo u Kinu pre Bodidarme, i kada su čuli da on dolazi obradovali su se, jer je on bio skoro ravan Budi. Njegova reputacija je stigla do njih prije njega samog. Čak je i vladar Kine, veliki Car Vu, otišao da dočeka Bodidarmu na granici Kine i Indije.

    Vu je bio odgovoran za preobraćanje Kine u budizam, od Konfučija do Gautama Bude. Sve svoje vojne snage i bogatstvo je dao u ruke budističkim monasima, i bio je odličan vladar. Kada se susreo sa Bodidarmom, rekao je:
    „Jedva sam čekao da Vas vidim. Ja sam star, i sretan sam što ste došli; čekali smo Vas svih ovih godina. Želeo bih da Vam postavim nekoliko pitanja.”

    Prvo što ga je pitao bilo je:

    „Čitavo svoje bogatstvo, vojsku, birokraciju – sve što imam – iskoristio sam da ovu veliku zemlju preobratim u budizam, i sagradio sam na hiljade hramova posvećenih Budi.” Sagradio je jedan hram u kome je bilo deset hiljada Budinih statua; cijela planina bila je prerađena da bi se napravio ovaj hram.

    „Kakvu ću korist imati od toga na drugom svijetu?”

    „Toliko toga ste uradili služeći Gautama Budi, da će Vas možda i on sam dočekati kada odete na onaj svijet. Dostigli ste vrlinu i vječna uživanja su pred Vama”, govorili su mu budistički monasi.
    Bodidarma mu je rekao: „Sve što ste uradili je apsolutno nevažno. Vi čak niste ni započeli putovanje, niste napravili ni prvi korak. Otići ćete u sedmi krug pakla – vjerujte mi na riječ.”

    Car Vu nije mogao da vjeruje: „Toliko toga sam uradio, a Vi kažete da ću otići u sedmi krug pakla?”

    Bodidarma se nasmijao i rekao:

    „Šta god da ste uradili, bilo je iz pohlepe, a kada se nešto radi iz pohlepe to nema veze sa religijom. Vi ste se odrekli velikog bogatstva, ali to nije bezuvjetno odricanje. Vi se cjenkate; to je poslovna transakcija. Obavljate kupovinu na onom svijetu. Prenosite svoje stanje na računu sa ovog svijeta na onaj. Lukavi ste, jer ovaj život je tek trenutak – sutra možete umrijeti – a monasi su Vam govorili da je onaj život vječan. Što Vi u stvari radite? Odričete se trenutnih bogatstava da biste zaslužili vječna – to je stvarno dobra pogodba! Koga pokušavate da zavarate?”

    Pošto se Bodidarma ovako obratio Vuu, pred svim monasima, generalima i manjim vladarima i dvorjanima koji su došli, Vu se naljutio. Niko sa njim nije ranije ovako pričao. Onda je pitao Bodidarmu:

    „Zar tako govori religiozna osoba?”

    Bodidarma je odgovorio:

    „Da, jedino tako religiozna osoba i može da govori; ako govore drugačije, to je zato što žele da Vas prevare. Ovi monasi su Vas varali; davali su Vam prazna obećanja. No, Vi ne znate ništa o tome šta će se desiti nakon smrti, kao ni oni, ali se prave da znaju.

    Vu ga je upitao: „Tko si ti da govoriš sa takvom sigurnošću?”

    I znate li šta je Bodidarma rekao? Rekao je:

    „Ne znam. To je jedna od stvari koje ne znam. Išao sam u sebe, došao sam do samog centra svog bića i vratio se kao ista neznalica koja sam bio i pre toga. Ne znam.”

    E ovo ja zovem hrabrošću.

    Nijedna religija nije bila dovoljno hrabra da kaže: „Mi znamo ovoliko, ali postoji i dosta toga što ne znamo; možda ćemo saznati u budućnosti. A iza toga postoji nešto što će zauvek ostati nepoznanica.”

    Da su religije bile ovako skromne, ovaj svijet bi bio potpuno drugačiji. Čovječanstvo ne bi bilo u takvom haosu; ne bi bilo toliko patnje. Ljudi širom svijeta pate. Što reći o paklu – kad mi već živimo u njemu. Zar može biti više patnje u paklu? A vaši tzv. religiozni ljudi su odgovorni za to. Oni se i dalje pretvaraju, igraju istu igru. Čak i nakon toga što nauka već tri stotine godina stalno ruši njihove oblasti djelovanja, negira njihovo tzv. znanje, iznoseći nove činjenice, novu stvarnost, pape i dalje ostaju nepogrešive, hinduističke šankarakarije su isto nepogrešive.

    Prava religija će biti skromna i imat će hrabrosti da prizna da su samo neke stvari poznate, da ima mnogo više nepoznatih stvari, i da će nešto ostati nepoznanica zauvijek. To „nešto” je u stvari cilj duhovne potrage. To ne može postati objekt vašeg znanja, ali ga možete iskusiti, popiti, možete ga okusiti – to je egzistencija.

    Naučnik ostaje odvojen od objekta koji proučava. On je uvek odvojen od tog objekta; otuda je znanje moguće, jer onaj koji saznaje nije isto što i njegovo znanje. Religiozna osoba, pak, ide ka svojoj subjektivnosti, gdje su onaj koji zna i ono što zna jedno isto. Kada su onaj koji zna i ono što zna jedno, tu nema znanja. Da, to možete osetiti kroz ples, ali ga ne možete artikulirati. To se može vidjeti u vašem načinu hoda; može se videti u vašim očima, načinu na koji gledate; može se osjetiti u vašem dodiru, načinu na koji dodirujete – ali se ne može pretočiti u riječi. Riječi su potpuno nemoćne kada je riječ o religiji. A sve ove tzv. religije imaju samo riječi. Sve je to sranje! To je njihova osnovna greška.

    To me dovodi do druge poante, a to je da se sve ove religije protive sumnji. One se plaše sumnje. Samo nemoćni intelekt može se plašiti sumnje; ona je inače izazov, prilika za istraživanje.

    Sve one su iskorijenile sumnju i nametnule ideju da ćete otići pravo u pakao i vječno patiti ako sumnjate – „nikada ne sumnjaj”. Vjerovanje je prava stvar, vjera, potpuna vjera – čak ni djelimična vjera ne vredi, samo potpuna. Što one traže od ljudi? Nešto potpuno nečovječno. Kako inteligentan čovjek može u potpunosti da vjeruje? Pa čak i ako vjeruje u potpunosti, to znači da negdje postoji sumnja; protiv čega se inače bori? U odnosu na kakvu sumnju on vjeruje u potpunosti?

    Sumnja postoji, i vjerovanje je ne može uništiti. Sumnju uništava iskustvo.
    One kažu – vjeruj. Ja kažem – istražuj. One kažu – ne sumnjaj; Ja kažem – sumnjaj do kraja puta, dok ne saznaš, osjetiš, iskusiš. Tada nema potrebe da se potisne sumnja; sama nestane. Onda nema potrebe da vjerujete. Ako ne vjerujete u sunce, ili u mjesec – zašto verujete u Boga? Nema potrebe da vjerujete u uobičajene činjenice jer one su tu. Ruža cvjeta ujutru; uvečer cvijeta nema. Vi to znate, ne postavlja se pitanje sumnje. Ovo vjerovanje u ružin cvijet je jednostavno vjerovanje, ne protivi se sumnji. Da ne biste pomiješali jednostavno i komplicirano verovanje, ja koristim drugu riječ za njega: povjerenje. Vi imate povjerenja u ružin cvijet. On cvjeta, ispušta svoje mirise i vene. Do večeri ga nema; latice su mu opale i vetar ih je raznio. Ali vi znate da će ruža ponovo procvjetati, da će mirisati. Ne morate da vjerujete; jednostavno to znate iz iskustva, zato što je ruža i jučer procvjetala pa uvela. Danas će opet procvjetati – a i sutra će priroda ići svojim tokom.

    Zašto vjerujemo u Boga? Ni jučer nismo imali nikakvo iskustvo sa Bogom, ni danas. Koliko je uopće sigurno da će ga biti sutra? Odakle nam garancija za sutra? Jučer ga nije bilo, danas ga nije bilo, a sutra predstavlja puko nadanje, nadanje usprkos nadi. Ali tome uče sve ove religije – iskorijeni sumnju, i vjeruj.

    Onog trenutka kada prestanete da sumnjate, uništili ste nešto od neprocjenjive vrijednosti, jer sumnja je ta koja vam pomaže da istražujete i da nađete. Ako prestanete da sumnjate, sasijekli ste istraživanje u korijenu; tada više nema istraživanja. Zbog toga se tek povremeno, na svijetu pojavi jedna osoba koja je osjetila ono vječno, koja je udisala to vječno, koja je napipala njegov puls – a to se desi veoma rijetko. Tko je za to odgovoran? Svi oni rabini, pape, šankarakarije i imami – oni su odgovorni, jer su sasjekli istraživanje u korijenu.

    U Japanu gaje čudno drvo. Tamo postoje stabla koja su stara po tri ili četiri stotine godina, a visoka su jedva trinaest centimetara. Četiri stotine godina staro drvo! Kada ga pogledate, vidjet ćete da je to drvo staro, ali tako malo, jedva trinaest centimetara visoko. Oni to smatraju umjetnošću. Njemu se siječe korijenje. Zemljana tegla u koju je drvo zasađeno nema dno, pa s vremena na vrijeme može lako da mu se skrati korijenje. Kada isječete korijenje, drvo ne raste. Ono stari, ali ne raste. Postaje sve starije i starije, ali je uništeno. Moglo je da izraste u veliko drvo, jer to je većinom drvo banjan.

    Japan je budistička zemlja, a Gautama Buda je postao prosvijetljen ispod drveta banjana. Drvo se zove banjan zato što je sjedeći ispod njega Buda doživio prosvjetljenje, i njegov naziv potiče od reči „bodhi“, što znači prosvijetljen. Pun naziv glasi „bodhi drvo“, ali se u svakodnevnoj upotrebi naziva banjan. Znači, većina ovog drveća su banjani. Tako da nijedan Buda sada ne može da sjedi ispod ovako malog drveta. Tko zna koliko je Buda spriječeno da to postane samim tim što je ovo drveće skraćeno!

    Ali ovo što rade ljudi u Japanu ukazuje na drugu značajnu stvar: pokazuje kako religije postupaju s čovjekom. Religija vam sasječe korijene da ne možete da rastete – možete samo da starite. A prvi korijen koji isjeku je sumnja; tada prestajete da istražujete.
    Kada vam isjeku drugi korijen, počnete da se ponašate suprotno svojoj prirodi, odričete je se. Očigledno je da kada ste se odrekli svoje prirode ne možete da joj date priliku da uzleti, da se razvija, da ide svojim tokom kao rijeka. Ne, ne dozvoljavaju vam da budete kao rijeka, da idete u cikcak. Religije su vas pretvorile u vlakove koji jure prugom, od jedne do druge stanice – koji uglavnom prelaze s kolosijeka na kolosijek i u stvari nigdje ne idu a ostaju na pruzi.

    Te pruge oni zovu disciplina, kontrola i samokontrola.

    Religije su nanijele neprocjenjivo mnogo štete – njihova čaša grijeha je puna, prepuna. Potrebno je samo da se baci u Pacifik, u dubinu od 8 km, toliko duboko da nitko više nikada ne može da je pronađe i ponovo započne isti idiotski proces. Onaj mali broj inteligentnih ljudi na svijetu bi trebalo da se povrati od svega onoga što su im religije učinile bez njihovog znanja. Trebalo bi da odbace u potpunosti židovstvo, hinduizam, krišćanstvo, dainizam, budizam. Trebalo bi da se potpuno pročiste – dovoljno je biti samo ljudsko biće.

    Prihvatite sebe. Poštujte sebe. Dopustite prirodi da ide svojim tokom. Nemojte ništa siliti, nemojte potiskivati. Sumnjajte – jer sumnja nije grijeh, već pokazatelj vaše inteligencije. Sumnjajte i tražite dok ne pronađete.

    Jedno vam mogu reći: onaj ko traži, taj i nađe. To je apsolutno točno; nikada nije bilo drugačije. Nitko se nije vratio praznih ruku iz prave potrage.

    Najveća šteta koju su religije nanijele čovječanstvu je ta što su ga spriječile da pronađe istinsku religiju. Sve one su se pretvarale da su jedina prava religija. Sve svjetske religije su uvjetovale ljudski um od djetinjstva da vjeruje da je samo njegova religija – religija u kojoj je rođen – istinska. Hindus veruje da je njegova religija jedina istinska religija, a da su sve ostale lažne. To isto važi i za Židova, kršćanina, budistu, muhamedanca. Svi oni se slažu u jednoj stvari, a to je da nema potrebe da se pronađe istinska religija; istinska religija ti je dostupna – to je ona u kojoj si se rodio.

    Ovo je najveće zlo koje su nanijele, jer čovjek bez istinske vjere samo vegetira, ne živi. Ostaje površno biće, ne može da postane dubokouman, jedinstven. Ne zna dubinu sopstvenog bića. Sebe upoznajemo kroz druge, kroz ono što pričaju. Kao što vidimo svoje lice u ogledalu, tako upoznajemo sebe kroz mišljenja drugih ljudi; ne upoznajemo direktno sami sebe. A ljudi od čijih mišljenja zavisimo su u sličnoj poziciji; ni oni ne poznaju sebe.

    Religije su stvorile društvo slijepih ljudi, i nastavljaju da govore da nam oči nisu potrebne. Isus je koristio oči; zašto bi kršćani koristili svoje oči? Sve što treba da učinite je da vjerujete u Isusa; on će vas odvesti u raj, vi samo treba da ga pratite. Nije vam dozvoljeno da mislite, jer će vas to samo odvesti na stranputicu. Razmišljanje će vas voditi drugim putevima, ne onim koje su vam oni predvidjeli, zato što razmišljati znači produbljivati sumnju, produbljivati inteligenciju. A to je opasno za tzv. religije. One žele da vi otupite, postanete umrtvljeni; one žele vas, bez inteligencije. A dosjetljive su kada stvari treba nazvati lijepim imenom; to nazivaju ,,vjerom”. To nije ništa drugo do samoubojstvo vaše inteligencije.

    Prava religija neće od vas zahtjevati da vjerujete; prava religija će zahtjevati da iskusite. Neće od vas tražiti da se odreknete sumnje, već će vam pomoći da je produbite kako biste mogli da istražujete do samog kraja. Prava religija će vam pomoći da nađete svoju istinu.

    I zapamtite, moja istina nikada ne može biti vaša istina, zato što ona ni na koji način ne može da se prenese sa jedne osobe na drugu. Muhamedova istina je Muhamedova istina; ona ne može biti vaša samim tim što ste postali muhamedanac. Za vas će to ostati samo vjerovanje. A tko zna da li Muhamed uopće zna nešto ili ne? Tko zna, Isus može biti samo jedan fanatik, neurotik. U tome se slaže većina psihijatara, psihologa i psihoanalitičara, da je Isus luđak. Da li mislite da je normalno da netko proglasi samog sebe za jedinog Božjeg sina, da izjavi: „Ja sam mesija koji će da izbavi cijeli svijet od patnje i grijeha”?

    Čak i da Gautama Buda zna istinu, nema načina da vi budete sigurni da li je on zna ili ne. Da, možete prepoznati onoga tko zna istinu ako je i vi znate; onda ćete moći to da osjetite. U suprotnom, vi samo vjerujete u javno mišljenje, priklanjate se masovnoj psihologiji, a to nije dobro.

    Do istine dolaze samo najinteligentniji. Ali ako su vas od samog početka učili da vjerujete, onda ste osakaćeni, uništeni. Ako su vas od samog početka uslovljavali da imate vjeru, izgubili ste svoju dušu. Onda ćete vegetirati, nećete živeti. A milioni ljudi to rade širom sveta – vegetiraju.

    Kakav vas onda život čeka? Vi čak ni sebe ne poznajete. Ne znate odakle dolazite, kuda idete, koja je svrha svega ovoga. A tko vas je sprečio da saznate? Nije to bio đavo, već pape, svećenici, rabini, šankarakarije – oni su u stvari pravi đavoli.

    Po meni su sve ove sinagoge, hramovi, džamije, crkve posvećene đavolu a ne Bogu, jer to što su one učinile nije nimalo uzvišeno. To je čisto ubojstvo, uništavanje ljudskog uma. Nijedna religija nije bila dovoljno hrabra da kaže: „O nekim stvarima možete postaviti pitanje, ali ne očekujte odgovor. Život je misterija.” Možemo živjeti bolje, duže, ugodnije – ali ne možemo znati što je život.

    To će ostati kao pitanje do samog kraja.
    Ja se trudim da vam pomognem da ponovo postanete neuki.

    Religije su činile sve da postanete učeni, i time su vam nanijele štetu. Tako lako su vam predale sav kršćanski katehezis koji možete nabubati za sat vremena i ponavljati kao papagaj. Ali nećete saznati istinu, onu pravu, onu koja se nalazi u vama i oko vas. Katehezis vam je neće dati.

    Ali jedan od najvećih problema jeste odreći se znanja, zato što znanje hrani ego. Ego želi da posjeduje cjelokupno znanje. A kada kažem da se morate odreći znanja i ponovo postati dijete, mislim na to da morate početi od onog trenutka kada su rabin ili svećenik počeli da vas ometaju. Morate se vratiti do tog trenutka.

    Morate ponovo postati neiskvareni i neuki, da biste mogli ponovo da počnete da postavljate pitanja. Ispitivanje će zaživjeti, a kada se to desi, vi postajete živi i više ne vegetirate. Tada život postaje istraživanje, avantura.

    Vjerovanje nasuprot iskustvu.

    http://www.joshua.biz

    …..ispričavam se na dužini poruke – komentara Oshoa :)

    Ovaj Vam je rekao sve što bih Vam i ja rekao, ali ne umijem:)
    Pozdrav:)

  • Niara
    Odgovori

    Točno tako …

Leave a Comment