Djeca slobode – ne-registrirana djeca

Domorodačka mama objašnjava zašto svoju djecu nije registrirala kod vlade

5. srpnja, 2016

Kanahus Manuel-cops no„Kada sam prvi put susreo Kanahus Manuel, vodila je domorodački kamp otpora na rudarskoj cesti, negdje u sredini Britanske Kolumbije (Kanada). Milijune tona rudarskog otpada iz rudnika bakra i zlata, prosuto je u rijeke i jezera na njenom tradicionalnom području Secwepemc i ona je vodila pokret, da se zaustavi ponovno otvaranje rudnika.

Tijekom nekoliko dana koje sam proveo u kampu, Kanahus je gotovo uvijek imala jedno od svoje četvero djece uz skute, bilo pripremajući obroke za posjetitelje koji su stigli izdaleka ili stojeći na putu po kojim voze rudarski kamioni. Sjećam se da sam primjetio kako su joj djeca bila istrajna/uporna/otporna – s lakoćom u grmlju među prilično čudnom posadom starješina, prosvjednika, policije, rudarskih radnika i na kraju jednog novinara. Prijatelji i obitelj ih od milja zovu „Djeca slobode” – naziv zbog kojeg sam u narednih nekoliko mjeseci proveo dosta vremena, pokušavaju ga u potpunosti razumjeti.

Tehnički gledano, to znači da su njezina djeca rođena izvan bolnice i nikada nisu dobila kanadski rodni list. Lako se može shvatiti. To također znači da je njezina obitelj (uglavnom) ne uzima novac od kanadske vlade, ne oslanja se na opće kanadsko zdravstveno osiguranje, ne upisuju se u kanadske škole. Povrh svega, Kanahus se posvetila osobnuoj zadaći, da ponovno vrati izgubljenu kulturu i znanje, počevši s načinom kako starosjedilački narodi donose djecu na svijet.

Nedavno sam ju nazvao i pitao o njenoj potrazi za tim, da svoju obitelj odmrsi/otplete od kanadskog društva, te da “uhvatiti bebe” (pri porodu) na način na koji su to činili preci.

VICE: Kako ste došli u očuvanje rođenja? Je li to nešto s čime ste odrasli?

Kanahus Manuel: Jedna od mojih sestara iz pokreta, pričala je o ne-registriranju njezine djece. Rekla je da je svoju djecu rodila slobodno i izvan bolnice. Također mi je spomenula „Lil’Wat First Nation“ blizu Pemberton-a, koji nisu upisivali/registrirali svoju djecu. Bila je trudna, a i ja sam bila pet mjeseci trudna i ona me zamolila da budem nazočna pri njezinom porodu. Njen porod je bio najčudesnija stvar -– mogli ste vidjeti snježne planine i jezera, a u podnožju kreveta je gorjela vatru – to je bio jednostavno lijep porod. Željela je da to bude tradicionalno koliko je mogla. Za nas obje je to bilo prvo dijete i to mi je stvarno otvorilo oči u uvjerenje, da mi starosjedilačke žene možemo rađati našu djecu, djecu našeg naroda, a ne biti ovisne o bilo kojem drugom kolonijalnogm tipu bolničkog sustava.

Kada kažete vaša su djeca „Slobodna djeca” – što to znači za vas?

Za mene to znači da smo u mogućnosti imati viziju, gdje želimo biti kao domoroci, kako želimo podići ovu novu generaciju. Ne možemo govoriti o oslobođenju, ako ćemo nastaviti rođati djecu u sustav i kolonizirati vlastitu djecu – njihovo rođenje i školovanje. Neregistracija znači, otrgnuti se od tih ustanova.

Kanahus Manuel-no mining

Kako to uopće početi raspletati? Koji su izazovi?

Ljudi me pitaju: “Kako preživjeti bez dječjeg dodatka?” Pogotovo domorodački roditelji koji nemaju nikakav dohodak ili niske prihode. Upravo smo naučili da preživimo bez toga. Ponekad moramo biti ovisni o tom sustavu da izliječimo našu obitelj. Postalo je teško, posebno zbog zubi i dio hrane koji moramo jesti iz trgovine. To je veliki problem, osobito kada smo na putu, no, cilj nam je samostalnost i suverenost. Moramo se osloniti na sebe, ne možemo ovisiti o sustavu. Morati ćemo pronaći ljude u našim narodima i pokrete koji bi našim ljude mogli pružiti te usluge.

Kako izgleda tradicionalan obred poroda/rađanja?

Puno znanja ima koje je sveto/tajno, koje ljudi ne žele dijeliti s drugima. Ali općenito, rođenje djeteta je samo po sebi moćan obred. Bilo da ste povezani s bilo kojom vrstom religije ili duhovnim putem, to je moćno. I žene će se s tom snagom/moći, povezati na svoj vlastiti način. To je njihov obred s njihovom djecom. Nije važno tko ste i gdje se nalazite, to ćete osjećati. Ja osjećam da odlaskom u bolnički sustav, prekidate taj moćni obred.

Postoje li još mnoge starosjedilačke žene koje rade posao koji vi radite?

Svi uvijek imaju djecu. Postoji potrebazya prisustvom domorodačkih primalja, zbog udaljenosti registriranih babica. Na posljednji porod na koji sam otišla, vozila sam otprilike 15 sati na sjever i ostala tamo dva tjedna čekajući da dijete dođe. Budući da sada imam četvero djece, teško je otići nekamo drugdje za pomaganje pri porodu. Naposlije, želim moje kćeri uputiti u taj svijet rađanja/poroda i također želim da one prisustvuju pri porodu. Mi bi u našim zajednicama trebali imati tradicionalne primalje, ali zbog kolonizacije i „stambenih škola“ (Stambene Škole su se u Kanadi nazivale škole, koji su postojale u drugoj polovici 19. stoljeća do 1996. Radilo se o vrsti internatskih škola, koje su posjećivala isključivo djeca kanadskih domorodaca), zbog svih tih utjecaja nemamo naše tradicionalne primalje. Dakle, tu je pravi pritisak da sebe naučimo što više možemo i pronađemo čuvare znanja, na cijelom našem području. Počeli smo biti ti izvori znanja za naše narode, samim time da učimo koliko god možemo, dijelimo vještine u radionicama, podučavamo ljude o vještini rađanja – i to počinje ponovo oživljavati međusobni razgovor.

Naiđete li ikada na izazove ili zapletaje?

Nikad nije bilo bilo koje vrste komplikacija s našim porodima. No, stvarnost je da se trebamo pripremiti. Neprestano se vježbamo i usavršavamo. Djetetov život ovisi o vama … Primalje uživaju povjerenje u narodu, da svoju novorođenčad možete donijeti na svijet neozlijeđene, zdrave i jake. Domorodački ljudi vjeruju toliko u naše puteve, naše pjesme, naše lijekove – oni će htjeti imati svoju djecu u postojanju. Ponekad nema išta što možete učiniti, ponekad znači da su se stvari trebale učiniti onako, kako su trebale biti.

Kakvu vrstu učenja i poučavanja ste poduzeli?

Otišli smo dolje do Belize (Guatemala), vježbati s Mopan-Maya primaljama. Starosjedioci posjeduju na tone znanja, svaka od njih je porodila 400, 500 djece. Jedna dolazi za nekoliko tjedana, da održi radionice o masaži maternice i nekoliko različitih stvari. Oni također koriste kolibu za znojenje u puno svojih porodiljskih primjena – prije i poslije poroda. Postoje stvari za koje znam da smo ih i mi činili ovdje. Kad god idem u neku drugu zajednicu uvijek pitam: Postoje li tu primalje koje rade na tradicionalan način? To je nešto jako važno, jer raspolažu s toliko znanja. I to je ono što želim raditi na našem vlastitom jeziku, tj. da saznam kako se naziva – ženski liječnik, ženski iscjelitelj – što god da je to na našem jeziku, tako da to možemo početi oživljavati u našim narodima.

Mislim da ćemo vidjeti razliku kod ove slijedeće generacije djece rođenih kod kuće uz pomoć primalja. Ja već vidim razliku, upravo ovdje u mojoj vlastitoj kćeri.“

 

Komentar

Naseljavanje kontinenta kojeg danas znamo pod imenom SAD, doseljenicima iz cijele Europe, imalo je za posljedice sustavno istrebljivanje tamošnjih domorodaca, koji su do tada živjeli u potpunom skladu s prirodnim zakonima.

O načinima koje su „bijeli“ pridošlice primjenjivali da smanje broj, pogrešno nazvanih „Indijanaca“, postoje brojni zapisi, izvještaji, knjige, slike, filmovi, koji su vam sigurno poznati.

U prvobitnim sukobima, ubijani su stari, ubijani su mladi, ubijane žene, ubijana djeca …

Shodno planu, da se iz „divljaka“ stvore „civilizirani kršćani“, na silu su im se oduzimala djeca i bila smještena u tzv. „stambene škole“, gdje im je bilo zabranjeno govoriti svoj materinji jezik i gdje su se „odgajatelji“ trudili zatrti svaki trag njihove kulture, vjerovanja, povezanosti s prirodom i nametnuli im „vjeru ljubavi“ (?!)

Oduzimanjem temelja za život kakav su do tada vodili, slobodan život lovca, bezbroj nekada ponosnih ratnika podleglo je alkoholu na koji nisu bili navikli, koji su im doseljenici izdašno nudili, poumirali od bolesti koje su sa sobom donijeli bijeli doseljenici, protiv kojih njihovo tijelo bilo otporno. I koliko ih je ostalo na životu do današnjeg dan? Svega nekoliko stotina tisuća. 

Pripadaju li te priče prošlosti? Na veliku žalost ne, jer planirano, sustavno potiskivanje od strane vlade SAD-a, uništavanje izvornih kulturnih vrijednosti pojedinih naroda nikada nije prestalo, nego se naprotiv, proširilo na sve djelove Zemlje, što se vidi u „uni-formiranju“ (jedno-obraznost) glazbe, odjeće, hrane i skoro svih ostalih proizvoda.

Što je tiče samih domorodaca američkog kontinenta, to potiskivanje i prešućivanje je bilo tako uspješno, da dan danas mnogi Amerikanci misle da su „Indijanci“ daleka prošlost i uveliko iznenađeni kada saznaju da oni još uvijek žive – među njima, u tzv. „rezervatima“, neplodnim dijelovima zemlje, nakon što su bili po nekoliko puta nasilno preseljeni u sve manje i manje prostore i prisiljeni živjeti u njima – ljudi, koji su se nekada slobodno kretali po nepreglednim ravnicama, planinama, pašnjacima, jezerima, rijekama. 

I sve je jači pokret među mladima, da ožive svoj tradicionalni način života, koji im vraća korijenje, koje bi bili skoro potpuno izgubili, da nije bilo majki, koje su djeci u tajnosti prenosile stara znanja i obučavale u obredima štovanja Velikog Duha, koji se očituje u svem životu, u zraku, vodi, vatri, Majci Zemlji, u svakoj travci, drvu, životinji i u srcu svakog čovjeka. 

I svi smo mi braća i sestre, proizašli iz srca jednog Stvoritelja, jednog Velikog Duha – i neovisno o tome kojim imenom ga zovu vjernici raznih religija – mi svi nosimo „Njegovu“ Iskru (ako mu već želimo dati spolnost?), jer Stvoritelj je i muško i žensko.

I dobro je da je sve više ljudi koji osjećaju unutarnju potrebu da se oslobode vanjskih okova sužanjstva koje nam je nabacio sustav, sputao naša krila kojima letimo u neznane visine i dubinu vlastitog srca – srca u kojem ćemo naći sve što trebamo, jer kao i svaki drugi osjećaj i SLOBODA je samo unutarnje stanje OSVIJEŠTENOG Duha. 

I kada se u sebi osjećamo slobodni, sloboda se ostvaruje i u vanjskom svijetu. Nije lako, ali je jednostavno – kada to znamo. 

A do tada, učimo, proučavajmo, pomažimo jedni drugima, širimo informacije i rastimo zajedno. Razgovarajmo sa starima, postavljajmo pitanja, jer oni su nositelji naših predanja, priča, korijenja, bez kojih ne bismo bili ovo, što danas jesmo …

P.S. Nekoliko pprekrasnih slika iz života „Indijanaca“, slikara Alfreda Rodrigueza

A.Rodriguez-01

A.Rodriguez-02

http://www.freedombabies2014.com

Izvornik
http://www.vice.com/en_se/read/an-indigenous-mom-explains-why-she-doesnt-register-her-kids-with-the-government

Povezani sadržaji

REGISTRACIJA NOVOROĐENIH – KAKO ZEZNUTI SUSTAV?

Recommended Posts
Showing 3 comments
  • Gad
    Odgovori

    Evo jedan film koji, na pocetku, govori o kolumbu i “divljacima”…
    https://www.youtube.com/watch?v=YXV1j1z1BzI

  • Eva
    Odgovori

    Naravno da su žene zapadne civilizacije lude i “lude” pored svega što se događa vezano uz rađanje…svi samo pričaju o tom užasnom činu te boliii te katastrofa a to nije istina…pa te bolnice i doktori u njima – koji slijepci…ja sam sebi bila rekla, sve je to glupost što govore…i sa prvim djetetom sam imala sreće da sam došla kasno do doktora, samo su mogli gledati kako rađam bez svojih intervencija…da ne pričam sad događaje ali jako je bitno izbjeći drip…a o doktorima samo ću ovo ispričati, došla sam u bolnicu sa drugim djetetom i znala sam već iz iskustva da samo što se nije rodilo dijete, sve sam doma bila bez muke ikakve a svi su spavali i nisam ih htjela buditi već kad sam vidjela da je to to i dođem ja i oni odmah kao ajde samo što nije i doktor se naljuti na mene jer sam odbila da probija plodnu vodu i on kaže “dajte joj drip”, ja se taj tren ne snađem i daju meni oni drip…tu nastaje katastrofa, sve se mijenja, vidim nema ništa od rađanja, glave nam vise o koncu i svi se strče i kažu hitno carski, skupim snage i svoju viziju opet da ja to mogu i kažem “puštajte me odlazim sama roditi, vi niste normalni” i tu se jedan stažist (jer doktor je otišao) sabere i kaže mi “ja ću ti pomoći”(hvala mu do neba) i tako i rodim za pet minuta…to je nezamislivo od toga da sam i sama kući mogla roditi da je došlo zbog njih do toga da sam skoro završila na carski.
    Evo čitam što sam napisala po deseti put i ne mogu se odlučiti postati ili ne (neugodno mi je), ovdje su sami muškarci i da li da pišem o tome, da ne da ne a sve počinje rađanjem

  • an
    Odgovori

    Ma Eva, vrijeme je da i taj tabu, bolnički porodi, izađe na svjetlo.
    Nikakve svetosti u tom činu tamo nema. Što sve žene trpe..Borile bi se one za to, ali u onakvom stanju…mada ima i takvih. A tek zajedničke sobe za porodilje. TE SOBE…??!! TE SOBE???!!! Spajanje nespojivih svjetova u postnatalnom raspoloženju uz nemogućnost intime… Anja Šovagović je poslije svog poroda napravila dramu o toj sobi, ili samo glumila u njoj.

Leave a Comment