Inspirirano knjigom ”Sloboda je više od riječi sa 7 slova”, autorica Veronica Chapman
U općoj populaciji planete – 4 od stotinu ljudi su psihopati. Prema tome, u Hrvatskoj među nama živi otprilike 170 000 psihopata. (pogledati Political Ponerology: A Science on the Nature of Evil Adjusted for Political Purposes, 1998.)
Psihopate je najlakše opisati na način da oni nemaju sposobnost empatije.
Empatija je mogućnost otkrivanja, osjećanja i prihvaćanja tuđih emocija.
Gdje se nalaze tih 170 000 psihopata? Da li su u nekoj od specijaliziranih institucija, nepovratno izolirani od društva zbog toga što im je majka priroda uskratila gen za empatiju?
I ako se pitate postoji li gen za empatiju – odgovor je – DA.
Ili psihopati žive među nama?
Zamislite slijedeću situaciju:
U obitelji je nastao sretan događaj – rodilo se dijete, i izgleda potpuno zadovoljno i sretno kao i sva druga djeca. Ubrzo je naučilo gugutati, puzati, pa hodati, polako kreće i razvoj govornih vještina i obitelj je zaista sretna što njihovo dijete lijepo napreduje. Dijete upija svijet oko sebe poput spužve i prije nego su se sretni roditelji uspjeli snaći, već je vrijeme za polazak našeg malog junaka u školu.
Pretpostavimo da je naš mali junak bio dječak, i kao većina dječaka volio je igrati nogomet. I tako, tijekom jedne nogometne igre na školskom igralištu dogodila se nezgoda – jedan drugi dječak je pao i poprilično se ozlijedio.
Druga djeca požurila su prema njemu, zabrinuto ga pitajući ”jesi li dobro???” ”mogu li ti pomoći???” a naš mali junak, pretpostavimo da se zvao Zoran, gledao je sve to sa strane i pitao se:
”Zašto to rade? Pa nisu oni povrijeđeni, nije im ništa! Zašto se toliko brinu? Ja nisam povrijeđen. Mene nije briga.”
Ali, Zoran je zaista bio bistar i pametan dječak. Nije želio da ga drugi vide kao čudaka, izdvojenog i drugačijeg od svoje ekipe za igru pa je brzo naučio ponašati se jednako kao i ostatak ekipe, ne zbog toga što ga je bilo briga nego zbog toga što nije želio da ga dožive kao drugačijeg od ostalih.
Brzo je naučio oponašati uobičajene reakcije ostale djece, i dok su njegovi roditelji rekli keks, Zoran je već pomišljao na seks jer je dobrano ušao u pubertet.
Naravno, sa godinama koje donose iskustvo i znanje čak i momcima u pubertetu – počeo je Zoran ovako razmišljati:
”Ljudi su glupi. Imaju problem jer stalno brinu za nekog drugog a zapravo bi se trebali brinuti za sebe. Da, oni zaista imaju problem. Ja sam zaista sretan što nemam taj problem. Mislim da su oni zapravo manje vrijedni. Mislim da sam se ja rodio kao superiorno biće, možda kao jedan od onih ”nadljudi” o kojima smo učili u školi, onima za koje su Nijemci vjerovali da postoje za vrijeme drugog svjetskog rata.”
I nije prošlo dugo vremena, zapravo Zoran još nije niti upisao fakultet kada mu je sinulo:
”Ja to mogu iskoristiti u svoju korist! Znam kako se pretvarati, zapravo – do sada mi je to uspijevalo savršeno. Pa ako se nastavim pretvarati, nitko neće primijetiti da ja svoje nadljudske sposobnosti koristim kao svoju prednost nad ostalima!”
I kao logična posljedica ovakovog razmišljanja razvila se u Zoranu goruća ambicija da se popne na vrh, i pritom nije birao sredstva koja su ga vodila tome cilju. Nije dopustio ničemu i nikome da mu se ispriječi na njegovome putu i uskoro je svoj put, svoju misiju – počeo vidjeti kao svoju predodređenu sudbinu koju je sebi opravdao ovako:
”Muljati ove ljude je zapravo dobro, jer su oni sami dopustili da ih se mulja. Zapravo su to i TRAŽILI! Zapravo – to oni i zaslužuju!”
Pa stoga – kada pogledamo svijet oko sebe i u što se pretvorio trebali bismo se zapitati da li taj svijet tako izgleda jer ga vode brižni, pošteni i suosjećajni ljudi…
…ili ga vode psihopati?
Čitavu knjigu Veronice Chapman možete pročitati ili skinuti ovdje:
[gview file=”http://zvono-istine.org/wp-content/uploads/2013/06/VeronicaChapman.pdf”]
Svakako preporučamo. Knjiga daje dobar temelj za svjesnu odluku o tome što ćemo činiti u skladu sa time tko mi JESMO.
Zoran Milanović? 😀