U ustavu piše “Republika Hrvatska je suverena….” Šta to znači?
Krenimo nekom logikom. Republika Hrvatske ne može postojati, ako ne postoje “građani RH”. Dakle suverenitet proizlazi iz Naroda, jer RH jest narod zar ne?

Da bi RH mogla biti suverena, narod mora biti suveren. Da ne petljam dalje, možda nije loše objasniti što mislim pod tim suveren. Suveren je onaj koji ovisi jedino i isključivo samo o sebi – samodostatan. Onaj koji je sam svoj gospodar i zadovoljava sam sve svoje potrebe. Ako je to tako onda je suverenost jedna psihološka kategorija zrelog čovjeka koji je prošao sve i svašta kroz život i u jednom momentu zaradio, stekao, naučio, saznao spoznao svoju suverenost. Djeca ne mogu biti suverena, jeli tako?
Zašto ovo govorim. Da izrazim svoje mišljenje o tome kako je suverenost jedno stanje svijesti koje je direktno uvjetovano životom i razumjevanjem i prihvaćanjem života, i to je nešto to ti nitko ne može dati niti pokloniti. Nema logike, ako ti netko daje suverenost, ili ako tvoja suverenost proizlazi iz nečeg što nisi ti, onda ti nisi suveren jer ona ovisi o onome tko ti je dao. Suverenost se nemože niti priznati, niti se može tražiti priznanje suverenosti. Suverenog jako svrbi jeli netko priznaje ili ne priznaje njegovu suverenost.
Trebam li dodatno objasniti? Suverenost kao stanje slobodne nevezanosti i neovisnosti ne može biti donirano. Jer ako je donirano ovisno je o onome tko ga je donirao. Osim toga suverenost kao stanje svijesti se ne može donirati sve i da se hoće. Suverenost je u psihološkom, ali u svakom drugom smislu prirodno stanje svijesti čovjeka kao žive duše/duha. Suverenost svakoj individualnoj duši znači našto drugo. Nekoj je potrebna njegova hrana, pa će se ta pobrinuti da posjeduje vlastito polje. Nekome suverenost znači ekonomska neovisnost pa će se pobrinuti da je ekonomski neovisan. Netko nema nikakvih potreba koje traže/želi ispuniti pa je stoga suveren bezuvjetno.
ČOVJEK JE JEDINI KOJI MOŽE BITI SUVEREN, JER JE JEDINO ON SPOSOBAN ISPUNITI SVOJE POTREBE.

Dobro, a sad natrag!
Sad već postoji jedan problem, kako sam često navikao nalaziti u logici Pravnog poretka. Ako je suverenost stanje svijesti kako država koja nije svjesna može biti suverena. Nemože!? Ali, možda ćete kazati da država crpi svoj suverenitet iz naroda. To bi imalo nekakve logike kad bi narod postojao, što nije istina. Narod postoji samo kao zajednica ljudi bilo politička, religiozna ili nebitno kakva već. Ali,…sad će možda opet netko reći. Pa baš si glup, (ja) pa narod crpi svoj suverenitet iz čovjeka i time je krug zatvoren i logika upotpunjena.
Ova tema mi je pala na pamet jer je na nedavnoj promociji moje knjige jedan od prisutnih rekao da je sasvim normalno da se čovjek povinuje većini i radi što mu se kaže jer je to “društveno korisno.” Pri tom nije definirao što je “društveno korisno”. Ta je definicija već viđena na ovim strancama u jednom službenom dokumentu koji se zove “društveni ugovor.”

“Da su ljudi anđeli, nikakva vlast nad njima ne bi bila potrebna – podučili su nas klasici, tvorci prvoga demokratskog ustava. Kao što znamo, to nije tako, pa je stoga stvoren sustav «društvenog ugovora»  i svatko se od nas odriče  dijela osobne slobode koju bi imao kad nikakve vlasti ne bi bilo, i razmjenjuje je za sigurnost.”

Taj ugovor kaže da se čovjek treba/mora odreći dijela slobode i suvereniteta da bi društvo bilo suvereno. Paradoks kaže da se suvereno društvo može izgraditi samo ako čovjek izgubi svoju suverenost, tj postane podložan društvenim normama i korisnostima. Dakle ovisan, neslobodan, uvjetovan čovjek je temelj suverenog društva.?!?!?!?!?

TO JE RAZLOG ZAŠTO SMO SVI POSTALI GRAĐANI.
Samo budale mogu povjerovati da neslobodan čovjek gradi slobodno društvo. Možda da nekome tko je gospodar društva ili nekim parazitima, ali sebi ne.
Zamislite da priroda odluči graditi zdravu šumu, i donese zakon po kojem se svako stablo treba odreći djela svojeg zdravlja za zdravlje šume. I tako po sili prirodnog zakona svako stablo postane manje-više bolesno. JE LI TO GARANT ZDRAVLJA ŠUME?

Svatko, nadam se, danas vidi da je civiliziran čovjek dosegom suverenog društva postao njegov zarobljenik i potpuno ovisan o suvremenim, modernim uzusima života. Čovjek je postao toliki invalid, zbog odricanja od svoje suverenosti da se više ne zna niti posrati ako u blizini nema WC školjku. Ne zna se napiti, ako ne radi špina. Vjerovatno bi umro od gladi kad bi dućani štrajkali tri-četri dana. Doživio bi nervni slom ako bi mu se preko vikenda pokvarila televizija. Kakvo društvo može graditi bolesno neslobodan čovjek još k tome nesvjestan svoje neslobode. ODGOVORITE SAMI.
U zdravom društvu kakvog ga ja vidim čovjek je potpuno suveren da vlada sam sobom. On svojom sviješću/željom/ljubavlju odriče se svoje ugode, slobode da bi služio drugom samo ako to zaista želi, a ne po sili zakona.
U novom/starom svijetu suvereni čovjek će biti stup svega, jer on jedino postoji i individualna je svijest koja gradi kolektivnu svijest. Samo jedan virus može zatrovati cijelo tijelo, zato je individualno zdravlje od izrazite važnosti. Tek kada se svijest izliječi od civilizacijskih bolesti, može se graditi “zdravo društvo”. Ako je samo jedan pojedinac nesretan je li društvo sretno?

Onda je li REPUBLIKA HRVATSKA suverena ili nije? Što vam se čini?

4 Responses

  1. Šuma ne postoji. Stabla moraju biti zdrava da bi šuma bila zdrava.
    Koliko puta čujem stvari poput općeg dobra, prava većine, sigurno društvo itd.
    I na kraju svaki pojedinac je rob i pati kako bi neka iluziona većina, društvo bilo slobodno i sretno!?!!
    Baš to kako neslobodan čovjek gradi slobodno društvo?
    I tako već stotine i tisuće godina.

    1. Lijepo je vidjeti ljude kako slave ideale. Kad bismo bar bili tako jedinstveni kad su u pitanju bitnije stvari.
      U zajednickom djelovanju se krije puno snage.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.