Svijest i motocikli

Napisao Valter.

Oduvijek sam volio čitati. Ta se strast u meni rano pojavila i nikada nije ugasnula. Rijetko prođe tjedan a da ne pročitam bar jednu knjigu. Kao pubertetlija sam ih znao pročitati i 10-tak u tjedan dana.

Još dok sam bio mršavi dugonja koji je između faksa, natjeravanja komada i košarke najradije čitao, dopala mi je šaka knjiga Zen i umjetnost održavanja motocikala i snažno me se dojmila, makar vozila na dva kotača u meni zazivaju nevolju – čak i ona koja nemaju motor s unutrašnjim sagorijevanjem.

Iako je knjiga napisana prije dosta godina i dan danas vrijedi je makar prolistati s vremena na vrijeme i vidjeti kakav je svijet u očima motocikliste, čiji su um i duša sjedinjeni sa strojem koji  ih nosi ovim neobičnim svijetom.

Posebno me se dojmio jedan odlomak koji govori o promjenama.

E pa ovo je vrijeme dramatičnih promjena i vjerujem da je svatko od nas baš u ovo vrijeme na ovome svijetu iz jako dobrog razloga, a koji je to razlog morat će svatko od nas sam za sebe spoznati.

Ali, nekako mi se čini da su promjene – prvenstveno promjene koje se zbivaju u našoj svijesti.

Vidimo svijet oko nas drugačijim očima, primjećujemo neobičnost i nedosljednost u onome što nam servira propagandna mašina velikih medija, imamo duboko u nama osjećaj da se sistem urušava i zabrinuti smo kako će se to odraziti na naš život.

A zabrinuti smo s razlogom, jer smo postali ovisni o sistemu – koji je zapravo i dizajniran tako da nas čini ovisnima o njemu. Ovisimo o uslugama koje nam pruža korporacija, vješto skrivena pod imenom REPUBLIKA HRVATSKA. Zdravstvo, školstvo, poslovi u birokratskom aparatu, sigurnost, obrana, mirovine (kakve god bile), naknade za nezaposlene, naknade za rodilje, socijalna pomoć, brojne tvrtke koje ovise o državnim narudžbama, posljedično i njihove obitelji .. što će se dogoditi s nama kada se sistem surva niz liticu?

Jesmo li postali toliko slabi, da ne znamo kako bismo preživjeli bez sistema, ili je sistem na našim plećima toliko izrastao, da nam je povio leđa toliko, da vidimo jedva metar ispred naših nogu? Hoće li i nas povući za sobom u propast? Je li moguće da od njegove pregolemosti ne vidimo alternativu?

Ljudi i dalje izlaze na izbore – jer žele promjene – pa biraju neka nova imena u nadi da će im netko drugi donijeti promjenu i popraviti sistem na našu dobrobit. Većina ipak na izbore ne izlazi, jer im svijest kaže kako je biranje neke druge političke opcije na izborima gubitak vremena, koje bi bolje bilo iskoristiti na pametniji način.

Sistem je truo iznutra i ne može se popraviti iznutra, a ne može se popraviti niti izvana.

I što sad? Izići na ulicu i rušiti sistem koji je tako i tako iluzoran? Ima li itko od nas pojedinaca pravo za drugoga pisati pravila, i ako ih se ovaj ne pridržava – primjeniti silu kako bi mu ta pravila utjerao? Ne? A kako je onda moguće nekakvim procesom – recimo izborima – na drugoga prenijeti prava koja mi sami nemamo? Riječ je o prevari. Propagandi. U koju smo povjerovali pa živimo u deluziji da je tako nešto moguće. Pa kada nam netko kaže da nije, bježimo u kognitivnu disonacu jer je Istina nešto što ne možemo tog trenutka podnijeti. Pa čak i ako ste svega toga svjesni – što ćete učiniti? Imate li ideju čime biste sistem zamijenili, čak i  da ga ulicom uspijete srušiti?

Evo što kaže motociklist o revolucijama – preveo sam tekst najbolje kako sam znao.

Točno je o određenim vladajućim ustanovama govoriti kao o ”sistemima” budući da su te organizacije utemeljene na istim konceptualnim odnosima kao i motocikl. Oni se održavaju istim strukturalnim odnosima, čak i kada su izgubili svaki drugi smisao i svrhovitost. 

Radnici dolaze u tvornicu i obavljaju potpuno besmislene zadatke – od osam do pet bez pitanja – budući da struktura zahtijeva da tako bude. Nema zlikovca, ”zločestog momka” koji želi da radnici vode besmislene živote, nego jednostavno je to stoga, što struktura, sistem tako zahtijeva i zato je pojedinac često voljan preuzeti divljenja vrijedan zadatak promjene strukture, samo zato što je ona besmislena. 

Ali sravniti sa zemljom tvornicu ili pobuniti se protiv vlade ili izbjegavati popravak motocikla zato što je to sistem, jest prije napad na posljedicu nego na uzrok; i dok je god riječ o napadu samo na posljedice, nikakva promjena nije moguća. Pravi sistem, istinski sistem jest onaj, koji čini naša sistematska misao ili razmišljanje u ovome trenutku, pa ako je tvornica srušena, a misao koja ju je stvorila i iz koje je tvornica nastala ostaje netaknuta, tada će ta misao jednostavno stvoriti novu, istu takvu tvornicu. 

Ukoliko revolucija uništi sistemsku vlast, a sistemski obrazac misli, koji je stvorio takvu vlast ostane netaknut, tada će se ti obrasci naprosto ponoviti i u novoj vladi.

Dakle svakako bi bilo dobro promisliti malo o ovome, zar ne?

Svijest o tome tko zapravo mi – živa ljudska bića jesmo – jedina je stvar koja će donijeti promjenu i nikakav sistem i nijedan čovjek ne može Vama reći tko Vi zapravo jeste i utuviti Vam u glavu odgovor na to pitanje.

Odgovor na to pitanje je unutar svakoga od nas i strpljivo čeka da iziđe na površinu. Ne nalazi se negdje vani. Nalazi se baš u svakome od nas.

Između ostaloga – i iluzijom demokratskih izbora zamagljuje nam se spoznaja o tome tko mi jesmo. Biramo pa ponovno biramo i birati ćemo sve dok nam ne postane jasno, da je ono što nam je ponuđeno na tanjuru ili hladna ili podgrijana – LAŽ. Lijevo – LAŽ. Desno – LAŽ.

LAŽ LAŽ LAŽ.

I tako našim glasom predajemo našu moć nekome drugome da kroji našu sudbinu. Našu moć. Zato što mislimo da su bolji od nas ili zato što su nas nekako uspjeli uvjeriti da znaju bolje od nas?

Valja nam u duše naše pogledati i u tišini i miru saslušati odgovor tko mi jesmo.

Duša ne zna lagati, što se za političare i ne bi baš moglo reći.

Jedan od njih je svojedobno rekao da on nikada ne laže – samo ponekad ne govori istinu.

I onda je netko glasao za njega unatoč tome. Dokle tako?

Eto sa ovime bih zaključio moj današnji Zen.

Ukoliko Vam je ovaj članak donio neku novu vrijednost, razmislite o donaciji – pogledati gornji desni segment stranice. Hvala!

Recent Posts
Comments

Leave a Comment