Bankarske pljačke legalizirao Sabor

U nastavku je integralna verzija članka koji je u skraćenom obliku, zbog zahtjeva tiskanih medija, bio objavljen u političkom tjedniku 7dnevno, a kasnije i na portalu dnevno.hr

Danas se mnogo govori o dužničkom ropstvu. Ljudi s kreditima nađu se u gotovo bezizlaznim situacijama kada ostanu bez posla, ili su im plaće manje nego ranije, ili je rata kredita koji otplaćuju porasla. Međutim, malo ljudi uopće razumije što se događa u magičnim knjigovodstvima banaka i što zapravo predstavljaju papiri koje su potpisali. Radi se o sofisticiranoj prevari, koju je legalizirala parazitska kasta ljudi uobičajenog naziva ‘političari’ – ljudi kojima bi, da su Pinokio, nos proparao nebo. Danas su u pravilu bankari ti koji na sud dovode ljude i otimaju im njihovu imovinu, moguće i zbog toga što suci koji takve predmete vode ne znaju o načinima kako bankarska prijevara funkcionira ništa više od prosječnog čovjeka. A i da znaju, kako bi oni mogli pomoći prevarenim ljudima kada moraju raditi po zakonima koji su prevaru legalizirali? Zakone rijetko pišu političari, oni ih izglasavaju. A pišu ih, sve češće i češće, lobisti pod kapom raznih korporativnih interesnih skupina, koje političari predstavljaju kao kao svoje ‘partnere’. Kroz taj proces ruka-ruku-mije, bankarska je pljačka i krivotvorenje novca ritualom izglasavanja zakona u Saboru postala – legalna.

Ipak, postoji nekoliko slučajeva u kojima su se bankari našli u problemima, a najpoznatiji od njih je slučaj Credit River iz 1968. godine, gdje tužitelj Credit River Township nije uspio dokazati kako je išta od vrijednosti posudio tuženiku Jerome Dalyju, te je ovaj presudom oslobođen obveze da vrati novac koji su ovi od njega zahtijevali, i mogao je zadržati kuću iz koje su ga htjeli izbaciti. Tu presudu često citiraju protivnici američke središnje banke i općenito protivnici bankarskog sustava djelimične rezerve koji bankarima omogućava da ‘izdaju’ više novaca nego ga imaju za pokriće depozita koje su im povjerili klijenti. Iako je ta presuda kasnije osporena pravničkim smicalicama te stoga nije ušla kao presedan u sudsku praksu, zanimljivo je u tom slučaju da je Credit River Township sam digao tužbu protiv Jerome Dalyja pred sudom običajnog prava, da bi kasnije presuda tog suda bila poništena zbog navodne nenadležnosti. Sam taj slučaj mnogo govori o čvrstoj povezanosti državnog, pa i državnog pravosudnog sustava s bankarskim kartelima. Da je taj slučaj ušao kao presedan u sudsku praksu, mnogi milijuni deložacija bili bi u narednim godinama, pa sve do današnjih dana, osporeni u korist zajmoprimaca. Koliko će još godina proći da ljudi osvijeste i razumiju ‘partnersko’ djelovanje bankara i političara koji djelovanjem s pozicija političke moći omogućavaju da potpuno prevarantski monetarni sustav i knjigovodstvene akrobacije bankara pod čizmom drže gotovo svakog čovjeka na našoj planeti?

Malo kome je poznato da u Hrvatskoj, kao i u svim ostalim državama svijeta, postoji nešto što se zove ‘Zakon o elektroničkom novcu’. Što je elektronički novac? Prema zakonu, ‘elektronički novac’ jest elektronički, uključujući i magnetski, pohranjena novčana vrijednost koja je izdana nakon primitka novčanih sredstava u svrhu izvršavanja platnih transakcija u smislu zakona kojim se uređuje platni promet i koju prihvaća fizička ili pravna osoba koja nije izdavatelj tog elektroničkog novca, a koja čini novčano potraživanje prema izdavatelju.

E sad, kako je pravni jezik nešto što samo liči na hrvatski jezik, ali nije, jer ima vlastiti rječnik pojmova, gornja definicija traži malo više znanja, i to onoga koje se ne uči u školama. Ali nije uopće komplicirano shvatiti o čemu se radi: taj članak zakona opisuje da neka financijska institucija koja može izdavati elektronički novac, a to su banke, što je lako provjeriti ako njihove OIB-e ukucamo u registar trgovačkih društava i pročitamo za koje su djelatnosti registrirane, može taj fantomski elektronički novac izdati nakon što su u zamjenu primili nekakva novčana sredstva.

A što su to novčana sredstva? Opet treba okrenuti oči prema drugim zakonima, ovaj puta onima o Hrvatskoj Narodnoj Banci i Zakonu o mjenici, jer novčana sredstva nisu samo nekakvi šuškavi raznobojni papiri koje nosimo u novčaniku. U stvari, novčana sredstva su općenito bilo što čime se može trgovati na financijskim tržištima, uključivo i imovinu, neovisno o tome kako se sva ta sredstva plaćanja nazivaju. Primjerice, HNB trguje sa financijskim sredstvima i drugom imovinom, koja je definirana člankom 18. stavak 2. Zakona o HNB-u – a to su zlato i druge plemenite kovine, drago kamenje, devizne novčanice i kovanice, potražna salda, posebna prava vučenja, mjenice, potvrde o depozitu, obveznice i ostali dužnički vrijednosni papiri, terminske kupnje ili repo ugovori i druga imovina koja se može izjednačiti s prethodno navedenima. Treba se usmjeriti prvenstveno na razumijevanje onoga što je mjenica. A da bismo to razumjeli treba pročitati Zakon o mjenicama, gdje je jasno navedeno kako je mjenica nešto što se može prenijeti na nekog trećeg, prodati i slično, baš iz razloga što je mjenica vrijednosni papir koji se može prodati ili naplatiti. Da nema vrijednost, nitko mjenicama ne bi trgovao. Oni koji imaju kredite, znaju da je mjenica nešto što banke zahtijevaju od njih pri sklapanju ugovora o kreditu, i tek kada je dobiju, počinje magija stvaranja novca temeljem iste te mjenice o čemu njihov klijent ne zna ama baš ništa, kao što ne zna niti da njegova mjenica ima stvarnu novčanu vrijednost, upravo onu koja je na njoj napisana. Mjenica u magičnim knjigovodstvima banaka postaje temelj za kreaciju elektroničkog novca. Potom se mjenicom trguje i na međunarodnim financijskim tržištima, što znači da bi se lako moglo ustanoviti da banka kod koje je njihov klijent podigao kredit tu mjenicu više ne posjeduje, jer su je nekome prodali. A ako je baš moraju pokazati, brže-bolje će je opet otkupiti, i zato je ne žele pokazati kada klijent to od njih zatraži jer možda više nije kod njih. A ne žele pokazati niti svoje knjigovodstvene transakcije iz kojih bi se moglo vidjeti čuvaju li tu mjenicu za klijenta kojem su je prodali (ako su je prodali, što vjerojatno jesu učinili), i to iza leđa onoga koji je digao kredit i ispisao im tu mjenicu.

Političari su donošenjem sumnjivih i nerazumljivih zakona, bankarima omogućili da krivotvore novac bez zatvorske kazne, trgovinu tuđim vrijednosnim papirima i depozitima, pa bankari zamršenim višestrukim financijskim transakcijama i trgovinom s nečim za što njihov prosječni klijent uopće ne zna da ima vrijednost ostvaruju enormne profite, a da niti jednu jedinu lipu svog novca nisu riskirali u tom procesu. Dokaz da bankari (i) mjenice knjiže kao depozit svima nam je pred nosom: izvješće HNB-a za 2014. godinu, koje jasno kaže kako su depoziti u bankama 286 milijardi kuna, a isto tako je zanimljivo da su ukupno izdani krediti banaka gotovo 280 milijardi kuna. Isto to izvješće navodi kako su ukupna likvidna sredstva u Hrvatskoj 286 milijardi kuna – pa kad to usporedimo sa knjigovodstvenim bilancama banaka koje kažu da imaju, sasvim slučajno, istih onih 286 milijardi kuna depozita i isto toliko ima ukupnih likvidnih sredstava u Hrvatskoj – jasno je kao dan da bankari razno razne vrijednosne papire trpaju u kategoriju DEPOZITA u svojim bilancama. Mjenica klijenta magijom postaje novi depozit u banci. Kojim će nas likvidirati, ali ne prije nego nam pokušaju još jednom naplatiti već naplaćeno, s debelom kamatom povrh toga. Tako funkcionira bankarstvo. Političari koji nemaju pojma o čemu se radi prijete da će oporezovati depozite, jer misle da građani sjede na planini silnih milijardi kuna što po njima nije u redu, jer treba aktivirati taj novac ili ga oporezovati. Prestanu prijetiti kada im njihovi ‘partneri’ bankari diskretno prišapnu da su ti depoziti zapravo nešto sasvim drugo i da ne bi u to trebalo dirati, jer su to de facto depoziti banke.

Bankar (nadalje B) sjeo je na mjesto za svjedoke. Tužiteljev odvjetnik (nadalje O) krenuo je s pitanjima:

O: Što je ovaj dokumenat uložen u sudski spis kao ‘dokazni prijedlog A’?

B: To je vrijednosni papir. Mjenica.

O: Postoji li nekakav sporazum između zajmoprimca g. Horvata i vaše banke koja je tuženik?

B: Da. Riječ je o ugovoru o kreditu.

O: Vjerujete li kako taj sporazum definira pojmove zajmodavac i zajmoprimac?

B: Da, banka je zajmodavac, a g. Horvat je zajmoprimac.

O: Što je po vašem mišljenju najvažnija stvar koju taj sporazum definira?

B: Da će zajmoprimac potpisati mjenicu, a mi ćemo mu dati ček koji može bilo gdje naplatiti.

O: Da li taj sporazum u sebi uključuje riječi zajmoprimac, zajmodavac, zajam, kamata, kredit ili novac?

B: Naravno da uključuje. Riječ je o standardnom ugovoru o kreditu.

O: Prema vašim saznanjima, tko kome posuđuje što prema tom sporazumu?

B: Zajmodavac je izdao zajmoprimcu ček na 500.000 kuna, u obliku elektronskog zapisa na njegovom računu. Zajmoprimac je temeljem tog čeka, to jest elektronskog zapisa, kupio kuću. Međutim, nije otplatio taj novac.

O: Vjerujete li da običan čovjek može u potpunosti razumjeti taj pisani sporazum?

B: Da.

O: Vjerujete li da vaša banka legalno posjeduje mjenicu zajmoprimca i ima je pravo prisilno naplatiti?

B: Apsolutno. Mi je posjedujemo i imamo pravo naplatiti novac koji nam g. Horvat duguje.

O: Ima li ta mjenica od 500.000 Kn stvarnu gotovinsku vrijednost od 500.000 Kn? Stvarna gotovinska vrijednost znači da mjenica može biti prodana ili naplaćena u iznosu od 500.000 Kn pri uobičajenom poslovanju.

B: Da, ima.

O: Prema vašem razumijevanju sporazuma, koliku stvarnu gotovinsku vrijednost banka mora posuditi zajmoprimcu kako bi legalno ispunila sporazum prema načelu jednakih činidaba, koje mora ispuniti da bi legalno posjedovala mjenicu?

B: 500.000 Kn.

O: Vjerujete li da, kad bi zajmoprimac potpisao mjenicu a banka mu odbila posuditi 500.000 Kn u stvarnoj gotovinskoj vrijednosti, bi li vlasnik mjenice bila banka ili zajmoprimac?

B: Zajmoprimac bi bio njezin vlasnik ukoliko mu banka nije posudila novac. U ovom slučaju, banka je dala zajmoprimcu ček kojim je on financirao kupovinu kuće.

O: Vjerujete li kako je zajmoprimac pristao dati banci 500.000 Kn u stvarnoj gotovinskoj vrijednosti, koja je iskorištena za financiranje bankovnog zajma u obliku čeka vrijednosti 500.000 Kn koji će biti dat njemu u obliku elektronskog zapisa na njegovom računu, i nakon toga pristao vratiti banci još 500.000 Kn plus kamate?

B: Ne. Ako je zajmoprimac osigurao 500.000 Kn za financiranje čeka, tada nije bilo novca koji je banka posudila pa stoga ne može naplatiti kamatu na novac koji nikada nije posudila.

O: Ako se tako dogodilo, posjeduje li banka, prema vašem mišljenju, mjenicu zajmoprimca legalno te može prisiliti g. Horvata da plati banci glavnicu i kamate?

B: Ja nisam odvjetnik i ne mogu odgovoriti na pitanja pravne prirode.

O: Nije li politika banke, da ukoliko zajmoprimac želi dobiti 500.000 Kn zajma od banke, banka prethodno traži 500.000 Kn u stvarnoj gotovinskoj vrijednosti od njega, koji daju vrijednost bankovnom čeku u iznosu od 500.000 Kn, te se taj ček vraća zajmoprimcu kao bankovni zajam koji on mora otplatiti?

B. Nemam saznanja kako se vode knjigovodstveni unosi.

O: Pitam vas je li riječ o politici banke?

B: Ne mogu se sjetiti.

O: Vjerujete li kako je sporazum između g. Horvata i banke ovakav: g. Horvat banci mjenicom osigurava stvarnu gotovinsku vrijednost od 500.000 Kn koja daje vrijednost od 500.000 Kn bankovnom čeku, te da je taj ček vraćen zajmoprimcu u obliku bankovnog zajma koji on mora vratiti?

B: Ja nisam odvjetnik i ne mogu odgovoriti na to pitanje.

O: Niste li maloprije rekli da običan čovjek može razumjeti ovaj pisani sporazum?

B: Jesam.

Odvjetnik je dao ugovor o kreditu označen kao ‘dokazni prijedlog B’ bankaru.

O: Ukazuje li išta u ovom sporazumu na to da je zajmoprimac znao da je dao odobrenje ili dozvolu banci da besplatno primi od njega stvarnu gotovinsku vrijednost od 500.000 Kn i da je potom iskoristi za financiranje bankarskog zajma od 500.000 Kn u obliku čeka koji njega obvezuje da da banci 500.000 Kn plus kamate?

B: Ne.

O: Prema vašem mišljenju, ukoliko je zajmoprimac osigurao banci stvarnu gotovinsku vrijednost od 500.000 Kn koju je banka iskoristila za financiranje čeka od 500.000 Kn kojeg je vratila navodnom zajmoprimcu u obliku bankovnog zajma, je li banka posudila 500.000 Kn zajmoprimcu?

B: Ne. Nije.

O: Ukoliko klijent banke banci osigura stvarnu gotovinsku vrijednost od 500.000 Kn u obliku mjenice, a ona mu vrati 500.000 Kn stvarne gotovinske vrijednosti u obliku čeka, nije li riječ o jednostavnoj zamjeni 500.000 Kn za 500.000 Kn?

B: Jest.

O: Da li sporazum ukazuje na zamjenu 500.000 Kn za 500.000 Kn, ili ukazuje na zajam od 500.000 Kn plus kamate?

B: Ukazuje na zajam od 500.000 Kn plus kamate.

O: Kada banka odobrava zajam, pridražava li se pravila i procedura koje propisuje HNB i ostali zakoni Republike Hrvatske?

B: Da, naravno.

O: Koji su standardni knjigovodstveni unosi banke kada odobrava zajmove prema zakonskim pravilima i proceduri HNB-a?

B: Mjenica je zabilježena kao imovina banke i jednakovrijedan novi depozit je time stvoren. Tada izdajemo ček iz novog depozita zajmoprimcu.

O: Nije li to jednostavna zamjena 500.000 Kn za 500.000 Kn?

B: To je uobičajen način kako se to radi.

O: Odgovorite na pitanje. Nije li riječ o jednostavnoj zamjeni stvarne gotovinske vrijednosti od 500.000 Kn za stvarnu gotovinsku vrijednost od 500.000 Kn? Ukoliko mjenica služi za financiranje čeka, ne bi li morali imati istu vrijednost?

Bankar se pozvao na članak 64. Zakona o kaznenom postupku zakona i odbio odgovoriti na pitanje kako ne bi sebe inkriminirao, što je njegovo pravo.

O: Ukoliko se bankovni depoziti povećavaju, povećava li se aktiva banke temeljem imovine koja ima stvarnu gotovinsku vrijednost?

B: Da.

O: Postoje li neke iznimke od tog pravila?

B: Koliko je meni poznato, ne.

O: Ukoliko banka zabilježi primitak novog depozita i zabilježi ga kao aktivu koja ima stvarnu gotovinsku vrijednost u svojim knjigama, ne bi li ta stvarna gotovinska vrijednost uvijek dolazila od klijenta banke, investitora u banku ili onoga koji je banci posudio sredstva?

Nakon kraćeg razmišljanja, bankar je odgovorio.

B: Da, morala bi doći od njih.

O: Nije li politika banke da zabilježi mjenicu kao bančinu aktivu koja je proistekla iz nove obveze, budući je u bankarstvu obveza jednaka depozitu?

B: Da.

O: Nije li mjenica jednake stvarne gotovinske vrijednosti onoj, koja je napisana na bankovnom čeku?

B: Jest.

O: Dokazuju li knjigovodstveni unosi banke kako je zajmoprimac osigurao stvarnu gotovinsku vrijednost za financiranje bankovnog čeka?

B: Da, predsjednik uprave banke naložio nam je da tako radimo.

O: Koliko je stvarne gotovinske vrijednosti banka posudila kako bi stekla mjenicu?

B: Nije posudila ništa.

O: Koliko je stvarne gotovinske vrijednosti banka primila od zajmoprimca?

B: 500.000 Kn.

O: Nije li istina kako ste primili stvarne gotovinske vrijednosti u iznosu od 500.000 Kn od zajmoprimca u obliku mjenice, plus mjesečne uplate, te ste pokušali ovršiti zajmoprimca poništenjem i trenutnom naplatom sporazuma preko mjenice, iako nikada niste investirali ijednu lipu ili neko drugo legalno sredstvo plaćanja kako biste uopće dobili njegovu mjenicu koja predstavlja stvarnu gotovinsku vrijednost?

B: Da, tako smo postupili.

O: Da li govorite kako je zajmoprimac pristao dati banci stvarnu gotovinsku vrijednost u iznosu od 500.000 besplatno, i da je istoj to osobi bankar vratio jednaku stvarnu gotovinsku vrijednost u obliku bankovnog zajma?

B: Ja nisam bio prisutan kada je zajmoprimac pristao na zajam.

O: Da li standardne bankarske publikacije, poput primjerice one naziva Moderna mehanika novca američke središnje banke pokazuju da banka dobiva stvarnu gotovinsku vrijednost od zajmoprimca besplatno, te da mu ga banka vraća u obliku zajma? Funkcionira li i bankarstvo u Hrvatskoj prema opisanim pravilima u toj publikaciji?

B: Da, moglo bi se reći da banka besplatno dobiva mjenicu od zajmoprimca. Što se tiče publikacije FED-a, bankarstvo čitavog svijeta djeluje na jednak način, uz manje razlike, poput primjerice različitih postotaka pokrivenosti depozita koji značajno variraju od države do države.

O: Koliki je taj postotak u Hrvatskoj?

B: On je blago iznad uobičajenog. Iznosi 13.5%.

O: Vjerujete li kako banka prima besplatno mjenicu zajmoprimca bez da je ovaj to znao, ili bez njegovog odobrenja ili pristanka?

B: Nemam razloga vjerovati da zajmoprimac nije znao u što se upušta.

O: Prema vašim saznanjima, postoji li pisano odobrenje ili pristanak temeljem kojeg banka može preuzeti 500.000 Kn stvarne gotovinske vrijednosti od zajmoprimca na svoj račun kako bi ga besplatno zadržala?

B: Ne.

O: Dopušta li ta uobičajena poslovna praksa banci da koristi tih 500.000 Kn stvarne gotovinske vrijednosti od zajmoprimca za financiranje čeka od 500.000 Kn kojeg će dati istom tom zajmoprimcu, prisiljavajući ga da plati banci dodatnih 500.000 Kn plus kamate?

B. Da, to je točno.

O: Ukoliko banka transferira stvarnu gotovinsku vrijednost od 500.000 Kn od zajmoprimca sebi, je li banka igdje u toj transakciji posudila išta od ikakve vrijednosti zajmoprimcu?

B: Nije.

Bankar je znao da netko prvo mora uložiti nešto što ima stvarnu gotovinsku vrijednost (gotovina, ček ili mjenica) kako bi banka mogla financirati ček koji je izdala.

O: Nije li politika banke da najprije transferira stvarnu gotovinsku vrijednost od zajmoprimca zajmodavcu u cjelokupnom iznosu navodnog zajma?

B: Jest, tako je.

O: Plaća li banka porez na stvarnu gotovinsku vrijednost koja je transferirana banci od zajmoprimca?

B: Ne, iz razloga što se kod transakcije te stvarne gotovinske vrijednosti ona prikazuje kao zajam koji je zajmoprimac dao banci, ili kao depozit, što je ista stvar, tako da je riječ o neoporezivim sredstvima.

O: Je li politika banke da zajmoprimcu neće vratiti stvarnu gotovinsku vijednost koju je zaprimila od njega, ukoliko nije ta vrijednost plus kamate još jednom vraćena banci od zajmoprimca, a na ime zajma?

B: Jest.

O: Nikada ne plaćate porez na stvarnu gotovinsku vrijednost koju dobivate od zajmoprimca i koju zadržavate kao bančino vlasništvo?

B: Ne. Nikakav porez se ne plaća.

O: Kada zajmodavac primi stvarnu gotovinsku vrijednost od zajmoprimca, da li banka tvrdi kako je riječ o njezinom vlasništvu, bez da je banka zajmoprimcu posudila ili riskirala jednu jedinu lipu ili neko drugo legalno sredstvo plaćanja, ili sredstva iz depozita drugih klijenata?

B: Da. Riječ je o vlasništvu banke.

O: Da li govorite kako je politika banke da je ona vlasnik mjenice zajmoprimca, mjenice koja ima stvarnu gotovinsku vrijednost, bez da mu je posudila ijednu lipu ili neko drugo legalno sredstvo plaćanja, ili sredstva iz depozita drugih klijenata, te da je zapravo zajmoprimac taj koji je osigurao sredstva koja su deponirana u banci u svrhu financiranja bankovnog čeka, te da banka dobiva sredstva od navodnog zajmoprimca besplatno? Ne vraća li se tada novac istoj osobi u obliku zajma koji zajmoprimac otplaćuje iako se banka nikada nije odrekla ikakvog vlastitog novca kako bi u posjed dobila njegovu mjenicu? Jesam li vas dobro čuo? Ja vam dam ekvivalent 500.000 Kn, vi mi vratite ista ta sredstva nazad u drugačijem obliku, a onda vam još trebam vratiti 500.000 Kn plus kamate povrh svega toga?

B: Sve banke tako rade. Zakoni koje je donio Sabor nam to dopuštaju.

O: Dozvoljavaju li ti zakoni i Sabor bankama da krše pisane sporazume, koriste lažne i obmanjujuće reklame, djeluju bez pisanog pristanka ili ovlaštenja, te bez znanja zajmoprimca o činjenici da je banci transferirao stvarnu gotovinsku vrijednost? Koju dobiva nazad u obliku zajma koji mora još jednom otplatiti s kamatama?

B: Ali zajmoprimac je dobio ček na 500.000 Kn kojim je kupio kuću.

O: Nije li točno da je stvarna gotovinska vrijednost koja je iskorištena za financiranje bankovnog zajma proizišla izravno iz zajmoprimca te da je banka dobila ta sredstva od njega potpuno besplatno?

B: To je točno.

O: Je li politika banke da transferira stvarnu gotovinsku vrijednost od zajmoprimca banci, i da tada ta sredstva zadrži kao imovinu banke koju posuđuju u obliku bankovnih zajmova?

B: Točno.

O: Nije li od početka namjera banke bila da primi stvarnu gotovinsku vrijednost od zajmoprimca i vrati mu nazad istu tu protuvrijednost u obliku zajma?

B: Da.

O: Vjerujete li kako je namjera zajmoprimca bila da sam financira ček banke, koji je maskiran kao zajam?

B: Ja nisam zajmoprimac, tako da ne mogu reći što mu je prolazilo kroz glavu.

O: Ukoliko je zajmodavac posudio zajmoprimcu 100 Kn i zajmoprimac je odbio vratiti novac, je li po vašem mišljenju zajmodavac oštećen?

Bankar je razmišljao. Ukoliko odgovori ”Ne” to bi impliciralo da zajmprimac ne mora vratiti novac. Ako odgovori ”Da”, to bi impliciralo kako je zajmoprimac oštećen kroz zajam koji je dao banci a koji banka nikada nije vratila. Što odgovoriti?

B: Ukoliko zajam nije vraćen, zajmodavac je oštećen.

O: Znači li to da je politika banke takva, da prima stvarnu gotovinsku vrijednost od zajmoprimca i ne kaže mu što se dogodilo, iskoristi je za financiranje čeka koji je zamaskiran kao zajam, i nikada ne vrati stvarnu gotovinsku vrijednost zajmoprimcu?

B: Banka vraća ta sredstva.

O: Ali kako ih vraća? Gdje tu vidite uzajamnu vrijednost činidaba obje strane? Nije li stvarna gotovinska vrijednost koju je banka primila od navodnog zajmoprimca njemu vraćena kao povrat sredstava koje je banka besplatno dobila, ili je njemu vraćena u obliku zajma?

B: U obliku zajma.

O: A kako onda objašnjavate činjenicu da je banka dobila sredstva od zajmoprimca besplatno?

B: To naprosto tako funkcionira.

*****

Hvala vam političari, što nam činite medvjeđu uslugu zajedno sa svojim ‘partnerima’ iz lobističkih organizacija svaki puta kada proglasite novi zakon, od kojih su mnogi na štetu ljudi koji vas plaćaju. Ukoliko netko dovoljno hrabar iz Uskok-a dobro prouči ovaj članak, možda se odluči izdati nalog za hapšenje svih članova Vlade, Sabora i svih bankara koji sjede kao odgovorne osobe u luksuznim uredima i novcem na privatnim računima, koji je otet na prijevaru od onih koji ne znaju čime se bankari uistinu bave. Motivi političara za njihova djela su jednostavni: sve što žele je zadržati svoje pozicije, i jedini argument kojim pokušavaju zadobiti glasove zavedenih ljudi da tamo i ostanu je ‘da su oni drugi puno lošiji od njih’. A glasač je već davno zaboravio kako su i jedni i drugi jednako revno radili na rasprodaji naše domovine. Sada su vjerojatno na redu prirodna bogatstva koja su nam još preostala: šume, vode, more i zemlja, zajedno s onime što se ispod njih nalazi.

A tamo se nalazi i pepeo naših predaka, što nikada ne bismo smjeli zaboraviti, jer onaj koji vlastitu povijest zaboravlja, prisiljen ju je ponavljati.