Depresivni Ponor Neznanja

Ljudi su danas jako pametni. I lijepi. Na kraju krajeva – imamo Instagram i Facebook i svaštanešto gdje se prezentiramo svijetu u blistavome svjetlu, i to onakvome kakvog ga sami odaberemo… a ti raznorazni digitalni komunikacijski kanali, bit će, i služe dobrim dijelom tome kako bismo od drugih ljudi dobili potvrdu vlastite pameti. I ljepote.

Tražimo od drugih makar naznaku potvrde da nešto VRIJEDIMO jer duboko u sebi mnogi od nas ne vjeruju da u njima ima neke vrijednosti. Možda i vjeruju da vrijede u svjesnom dijelu uma, ali ako u onome dijelu uma koji u 100% slučajeva nadvlada koje god nam vjerovanje ili mišljenje svjesni um iskonstruira nije isto to vjerovanje – zajebi priču prijatelju… podsvijest je ta čije se vjerovanje i mišljenje računa, a ovaj svjesni dio uma koji MISLIMO da rabimo može si svoja vjerovanja okačiti mačku o rep. A mi ljudi u golemoj pregolemoj većini uopće ne znamo što se u tim dubinama podsvijesti ukorijenilo.

Pa nam je stoga jako važno u današnjemu svijetu biti pametan. I lijep. Lijep barem iznutra, ako nam je fizičko tijelo takvo da odmah na prvu, ili barem drugu, ne izaziva u suprotnog spola (ili istog spola u novije vrijeme) reakciju koja bi mogla, moguće, završiti i nekim zabavnim aktivnostima, a koje su – osim što su zabavne – kažu liječnici, također i vrlo zdrave.

Zaista – tko normalan danas želi imati išta s nekime tko je na primjer, glupan ili glupača a uz to još i ružan ili ružna? A ljudi su društvena bića pa se žele družiti s drugim ljudima, to jest, uglavnom su takvi da se žele družiti s drugima, ma tko taj drugi bio, sve dok je taj drugi pametan i lijep.

Doduše, znam pouzdano za slučajeve na obje strane, i muške i ženske a i one homoseksualne, gdje je prihvatljivo imati posla s onima koji su glupi ali dobro izgledaju, dok suprotno ne prolazi toliko dobro, što navodi logički nastrojenog tipa poput mene na zaključak kako je u današnjem društvu bolje biti glup i lijep nego pametan i ružan.

Osim ako su i pare u igri. Onda možeš biti i ružan i glup ali upiknut ćeš komada 100%. Čak ćeš moći i birati, ako nisi potpuni idiot koji ne vidi da može birati, makar ti moguće i nije posve jasno zašto je tome tako.

Budući je tome u današnjem svijetu tako – opet taj logičar u meni biva upućen na zaključak kako je, čisto zbog toga što se u velikoj većini slučajeva ljudi koji zapravo nisu autentični već su najobičniji lažnjaci, razmnožavaju s onima koji također nisu primjer autentičnog ljudskog bića – ljudska rasa osuđena na propast. Jer kako će dva lažnjaka odgojiti autentično potomstvo? Kako će u njih usaditi vrline o kojima ovisi ne samo napredak, već i opstanak naše vrste kada ih niti sami nemaju niti su ih imali od koga usvojiti? Upravo zbog toga ovaj naš napaćeni svijet geometrijskom progresijom, i to bojim se onom eksponencijalnom, biva napučen sa sve više i više sve gorih i gorih lažnjaka.

Danas zapravo, uopće nije problem uočiti gomile ljudi koji su najobičniji lažnjaci. Daleko je veći problem uočiti one koji jesu autentični, jer oni koji su takvi, pritisnuti sa svih strana lažnjacima svih boja, mirisa, okusa i izgleda, pokušavaju sebe izolirati koliko god mogu od tih lažnjaka kojima su bombardirani sa svih strana, pa usput, nehotice, sebe izoliraju i od onih koji su moguće u potrazi za još nekime tko u sebi njeguje plamen autentičnosti.

Ono što uočavam u posljednje vrijeme a u kojem zapravo priličan komad tog vremena posvećujem sebi, radeći, čitajući i proučavajući ranije mi teško razumljiva područja znanja, ono što vidim kada dignem pogled s trenutno primarnih područja mog interesa, jest da čak i oni koje sam nekada smatrao pametnima rijetko jesu autentični…

Vidim da su mnogi među njima na koje sam se nekada ugledao, tek pronašli neku nišu u kojoj su postali gurui, autoriteti i stručnjaci samima sebi, pa se samima sebi u svojem lažnome svijetu dive kako su pametni i/ili lijepi a paše im i ako takav dojam ostave i u drugih ljudi.

Malo i rijetko pišem u javnom prostoru u zadnje vrijeme. Pitali su me neki zašto je tome tako. Ne znam kako bih im odgovorio na to pitanje, pa nekako uspijevam izbjeći odgovoriti, jer smatram da odgovor nije tako jednostovno dati a da bude razumljiv onome tko pita… jer kako objasniti nekome tko se FOKUSIRAO na nišu u kojoj se trenutno nalazi a koja je ispunjena nečime što ga zanima ili muči, a to su možda dvije-tri-četiri misterije ili neke skrivene agende društvenih inžinjera koje je naslutio da bi mogle biti stvarne pa i opasne… dok su mu nepoznate bezbrojne druge misterije i skrivene agende za koje uopće ne zna nit ih može vidjeti zbog svog fokusa… kako mu odgovoriti?

Recimo, dobar mi je primjer za to jedan od virtualnih facebook prijatelja, koji se pjeni da se jače pjeniti ne može na chemtrailse i toliko je na njih fokusiran i prosipa žuč na sve strane i toliko često, da sam naposlijetku odlučio kliknuti onaj gumbić “prestani pratiti”… žestok je on borac za istinu… a danju radi kao pravosudni policajac. U čemu naravno, ne vidi nikakav problem. Jer nije problem on. Ne može se u njemu problem nalaziti, ma nikako! Problem je nekoliko kilometara na nebu i to je iz njegove perspektive glavna i najvažnija stvar na ovom svijetu koja se mora ODMAH riješiti i stoga on zdušno na tome (misli da) radi nabijajući po tipkovnici svog računala. Jer problem nikako ne može biti u tome što je baš on jedan od dobro podmazanih kotačića koji su zaslužni za kotrljanje robovlasničkog sustava kontrole, zar ne? Puno je lakše šiziti na bagru koja nas truje chemtrailsima nego dati otkaz i raditi neki drugi posao a koji je dostojan ljudskog bića, zar ne?

Inače, trovanje sveg živog chemtrailsima je tek nesretna nuspojava a ne genocidni i ekocidni plan… tko hoće, eto mu udica za istraživanje… neka krene od klasifikacije zvijezda u kojoj je NEKADA bilo Sunce pa nek otkrije koje je klase isto to Sunce danas, i smrznut će mu se, da prostite, govno u guzici kada skuži o čemu se radi. Ali to je moguće tema za neki drugi članak. Ili knjigu.

Sve počinje iz uma i perspektiva je stoga iznimno važna.

Kako možemo znati da je naša perspektiva baš ona koja je istinska i točna? Nije to lako, ljudi moji. Svi mi volimo biti u pravu, a posebice kada nismo u pravu jer priznati da smo se zajebali može ponekad imati RAZORNE posljedice na nas. Zato je mnogima lakše podviti rep i nastaviti biti šupak.

Recimo, pogledajte ovu čašu:

Je li ona napola puna ili napola prazna?

Kakva je, ovisi o našoj perspektivi. Ugrubo rečeno i kako je često uvriježeno kazati o ovome primjeru, optimist će reći kako je čaša napola puna, a pesimist kako je napola prazna.

Što biste vi rekli? Hajde promislite malkice o tome. Pouzdano znam kako će masa onih koji se smatraju jako pametnima pa čak i produhovljenima krenuti beskrajno srati i filozofirati o tome je li to uopće čaša ili nije ili će isporučiti nekakvo slično baljezganje, recimo, da je to slika čaše ili da je to samo riječ kojom mi opisujemo nešto, pa će nastaviti srati po tim linijama u dužoj ili kraćoj varijanti – što vjerojatno ovisi o tome koliko taj samoga sebe smatra pametnim – a posve sigurno ovisi o tome koliko dugo su njegovi sugovornici voljni slušati ga kako sere.

Ja bih rekao da je ta čaša istovremeno napola puna i napola prazna. I jest tako, što je u savršenom skladu s hermetičkim principima koje sam se potrudio objasniti u serijalu predavanja BRUŠENJE USTAVNOG PORETKA – koga zanima – nek ih pogleda OVDJE. Uskoro ponovno krećem s njima, točno tamo gdje sam stao na zadnjem predavanju.

I zato u posljednje vrijeme uglavnom šutim i gledam svoja posla. Jer mi je sve teže i teže objasniti ljudima kako je 2+2=4 i sve mi je teže i teže objasniti ljudima da nema promjene tamo vani gdje plaćenici robovlasnika drže stado pod kontrolom… sve mi je teže samome sebi objasniti imaju li uopće smisla moji pokušaji da objasnim ljudima neke jednostavne stvari, poput one da prava koja sami nemamo ne možemo nekome drugome dati… jer ljudima te Istine na jedno uho uđu a na drugo izađu, i to puno prije negoli su popili kavu prije odlaska na posao pravosudnog policajca, poreznika ili nekog drugog parazita.

A ponajviše me u posljednje vrijeme muči pitanje smijem li to uopće raditi? Jesam li kompetentan za takav složeni posao? Ne znam, zaista više ne znam…

Ako bismo ono što čovjek UISTINU zna opisali kao kapljicu vode, onda bismo mogli opisati ono što isti taj čovjek MISLI da zna kao nekakvo jezerce… a ono što isti taj čovjek zna da ne zna bilo bi u tom slučaju široko poput mora… dok bi mu ono što uopće ne zna da ne zna jer nema pojma da to nešto uopće postoji, bilo veliko poput oceana.

Upravo me zato već dulje vrijeme muče dvojbe o mojem javnom radu, jer sam uporno učeći godinama o skrivenim stvarima otkrio koliko je još uvijek mala moja kapljica znanja, otkrio sam koliko je ustajalo jezerce onoga što sam mislio da znam, otkrio sam koliko je široko more onoga što znam da ne znam… a ne usudim se niti pretpostaviti koliko je velik ocean onoga što niti ne znam da ne znam…

Doduše, usudim se reći da sam jezerce prilično dobro istražio pa čak donekle i isušio, te da izlazim iz područja negativnog znanja… jer kako drugo nazvati ono što ljudi MISLE da znaju a što uopće nema veze sa stvarnošću i istinom?

I kako da takav, svjestan svog pregolemog neznanja, govorim ljudima da je 2+2=4 a da istovremeno trpim i toleriram neautentične seronje, koji nisu sposobni razumjeti čak i najosnovnije koncepte poput Principa ne-iniciranja nasilja?

Pretpostavljam da od mene nećete puno novoga čuti, sve dok ne integriram ta dva ekstema unutar sebe i dok ne pronađem odgovore na pitanja koja muče ponajviše mene samoga.

Ali eto… unatoč tome, svjestan sam da jest važno istinu zboriti, pa se usuđujem najaviti za rujan, vjerojatno drugu polovinu ili kraj mjeseca novo, 14. po redu predavanje serijala BRUŠENJE USTAVNOG PORETKA.

Pa da vidimo, jesam li izlapio potpuno ili nisam.