Autor: <nedefiniran>

“Otkrićem pluga i općim napretkom zemljoradnje poljoprivredna su društva počela proizvoditi viškove hrane dovoljne da se uzdržavaju slojevi stanovništva koji se nisu bavili njenom proizvodnjom, nego su bili specijalizirani ratnici, vladari ili svećenstvo.”

http://www.pp-ucka.hr/kulturna-bastina/povijest-ljudskog-naseljavanja-ucke-i-cicarije/

Radi se o vremenu prije par tisuća godina, očito, prije prvih ratova, vladara i religije, a opet, u vremenu dobro uhodanih zajednica.

Ako se zna uzrok, može se pristupiti sanaciji izvornog problema, a ne samo posljedica.

No, koliki udio ljudi uopće vidi problem, a ne napredak, odnosno potrebu?

Ovdje na Zvonu, već je bilo govora o tome (u komentarima), ali otići ću korak dalje.

Mnogi traže uzrok, negdje, kod nekoga drugog… entiteti su posebno krivi, službenici, sistem… kao moguća rješenja vidi se samodostatnost itd. Ali to su, dakako, rješenja od posljedica.

Danas svako od nas, okružen je tehnologijom, koja mu pruža raznorazne mogućnosti, prednosti, koje naravno prije nije mogao imati. Sve se to danas ubraja u potrebu. To bi bila kao nekakva želja za lakšim i “smislenijim” životom. U jednom časopisu Meridijana, bila je tema članka neko udaljeno pleme, i makar su domorodci demonstrirali kako pale vatru s vlaknima od palme, na slikama se pored guzice domorodca mogao vidjeti plastični, žuti, jeftini, jednokratni, plinski upaljač…

http://www.meridijani.com/?meridijan=magazines&id=187&brief=1690

Da li je to potreba? Umjesto da trlja po drvu pola sata i puše u mikro točkicu žara, u sekundi zapali grančicu u svakodnevnom životu… sve dok ima – plina.

Što je taj plin? Kakvo (preneseno) značenje ima?

Plin je predstavljen zajednici, i prezentirana je njegova PREDNOST.

Plin postaje potreba, samim time naručuje se i troši. Plin nije nešto što je njihovo, što sami mogu proizvesti.

Tu ću prekinuti s plemenom, i povući paralelu u društvu oko nas:

Novac je predstavljen zajednici, i prezentirana je njegova PREDNOST.

Novac postaje potreba, samim time naručuje se i troši. Novac nije nešto što je naše, što sami možemo proizvesti.

Novac je tu, da se nešto nematerijalno (energija, vrijeme, rad), pretvori (registrira) u materijalno s ciljem postizanja (opravdanja) potrebe postojanja u društvu. Kako sad to?! Što će društvu šareni papirić, ako svako od radnika radi?! Pa, radniku je lakše imati papirić u džepu, nego vući vreću kukuruza sa sobom radi zamjene dobara**. Osim toga, radnik tako može raditi fizički ili umni posao kod poslodavca, a koji mu direktno ne pribavlja egzistenciju – a zauzvrat dobiti novac kao registrirano sredstvo zamjene energije. S druge strane, društvo nije homogeno (kako mnogi percipiraju jer vide samo ljude oko sebe), već postoje slojevi, gorenavedeno – ratnici, vladari, svećenstvo… Na taj način s registriranim papirićem, tko god ga ima, može kupiti određeni rad, vrijeme, uslugu, proizvod… bez da je nužno utrošio energiju u to. Zanimljiv je taj papirić.

Problem s radom radnika koji je PRIHVATIO ZAMJENU svoje energije za šareni papirić, je u tome, što on NIJE dobio ono što je privrijedio poslodavcu/društvu, nego samo onaj dio na koji je PRISTAO ugovorom. Nadalje, uz to što je pristao (čista iznuda dakako) na korištenje (tuđeg) novca, kao jedinog sredstva za podmirenja duga, pristao je i na porez prilikom primanja tog novca na račun, kao i prilikom trošenja istog, tj. njegove zamjene za neku daljnju uslugu.

I, došli smo do sadašnjosti.

Zlato

Zamislite si ovu gospodu u rudniku s krampovima… očito je da TU nešto ne štima. Odakle im to?

Pa, vi ste im to dali; to je ostatak od vaše uložene ENERGIJE, koji je (p)ostao njihov, nakon ugovorene zamjenjene za upotrebu njihovog šarenog papirića. Dobra trampa – rekli bi.

Po mojem mišljenju, dolazim do zaključka da je “glavni_krivac”/suučesnik/onaj_koji_podržava_ovaj_sistem, svaki pojedinac koji dobiva ili troši novac, tj. neke od njegovih brojnih (nametnutih ili iz potrebe?) plaćenih usluga. Doslovno, bilo koji pojedinac i bilo koja usluga.

Višak hrane je energija. Prirodna energija, bogom dana. Ali, da bi se manifestirala, netko je mora posijati, svojom voljom. Djelatnostima poput ratova, vladanja i religijskih obreda je potrebna ogromna energija, inicirana idejom elite, a realizirana organiziranjem sakupljanja viška od svakog pojedinca, odnosno, to je rezultat ogromnog VIŠKA VOLJE za time; kako bi se uopće među masama ljudi mogla kreirati dovoljna količina (ne)svijesti, koja je uvjetovana idejom konstantnog i upornog rada na uvjeravanju o potrebi postojanja rada za novac (tj. VIŠKOVA, odnosno, rata, vlade i religije), što je pak nužno za njeno prihvaćanje, tj djelovanje unutar te mase istih.

Da li je VIŠAK hrane uzrokovao ratove, vladare i religiju?

Da li je višak hrane uzrok svih problema na koje suveren čovjek svako malo naletava u ovom društvu? Svugdje u medijima se priča samo o nestašici hrane, sufinanciranju i poticanju povečanja proizvodnje, potrebi za GMO, itd… dakle, u ovom svijetu manipulacije, pod svjetlom logike – mogao bi biti.

** ta potreba ne funkcionira u malenim zajednicama koje ne trguju, koje nemaju viškove.

20 Responses

  1. svidja mi se clanak. da, svatko je pojedinacno odgovoran zbog svoje participacije. u zadnje vrijeme, u raspravama sa ljudima, naglasak stavljam na to kako oni mozda imaju pravo za sebe izabrati ropstvo, ali je problem sto svojim pristankom porobljavaju i druge, jer ce na njihovim plecima opresivni aparat djelovati. sto duze razmatram samu stvar, sve sam svjesniji da jedino korjenita promjena zivota moze uroditi plodom. dokle god se zeli posjedovati, a narocito ono sto nisi sam u stanju napraviti, nego za to placas/potkupljujes druge, tvoj um ce opravdati postojanje trzista. sto se mene tice, potrebno je samo ono sto je potrebno, ostalo je sve farbanje. ne moze mi 100 najboljih inzenjera objasniti nuznost smartphonea, zato jer te nuznosti nema…sve ostalo su samo opravdanja da drzis nesto sto prilicno zraci na svojim mudima…

    nevjerovatno je za koliko stvari smo mi zagrizli, a sve do jedna je nama na stetu…i bas te stvari smo zapeli braniti najgrljivije…”ti meni hoces uzeti guste”…kao da je gust prezderati se? vise ne znamo sjediti i pricati bez bogate trpeze…i svaka promjena koju bi eventualno i uveli, ide samo dotle dok nam guzica dopusti. ne mislim da tehnologija mora izumrijeti nuzno, ali, koji ce nam kurac? glupa tehnoloska dostignuca uopce nisu vrijedna toga da ih se pod svaku cijenu spasava. eto, nek mi netko objasni koji ce mi klinac to u zivotu? to su staklene perlice za koje se prodajemo kao nekoc indijanci. mislim da ce mir biti, i blagostanje, bogatstvo (korijen rijeci u sebi sadrzi “Bog”…dakle, to bi bilo obilje boga u zivotu…ovo sto se danas izjednacilo sa tim pojmom je materijalno obilje…imucnost) tek kada budemo spremni svega se toga odreci i ne radii za stvari…ne radti za prestiz…ne raditi nista osim nuznog. naravno, ljudima to izgleda celavo, jer, cemu cu teziti? a to je opet potpuni nedostatak duhovne komponente, jer bez te dimenzije, sve djeluje sivo, i obratno, ako se razvijes u tom smislu, nemas vise potrebu ostvarivati, dominirati, dokazivat se…jednostavno, postojis. sve ostalo su polurjesenja. cak nisam niti za alternativnu valutu, jer je to opet podilazenje. opet je u pozadini nekava potreba za nekim robama i dobrima…a stvarne potrebe NEMA. sve sto trebas, oko tebe je, i zdravo bolan, zdraaaavo! jedina energija koju trebamo je ona koju generiramo sami.

    1. Ja imam svoje mišljenje, ali se ne slažem s njime, već se slažem sa mišljenjem druga “skoči iz busića.” Svaka ti je na mjestu druže, ko da si mene pita.

      1. ma, familija i ja se vec navikavamo na zivot bez novaca…zbilja, zadnje vrijeme nas trgovina nije vidjela, sve sa vrta. znam da nista ne ide preko noci, ali do sada je proslo noci i noci, a mi se ne micemo sa mjesta, sve ne bi li se nekim cudom dogodilo nesto. a nije, prema mome iskustvu, polako se rjesavas…pocevsi od naizgled gluposti, kao slatkisi, secer…i malo po malo, svaku ovisnost cistis. nisam jos dosao dokle bi htio, ali moj cilj je zivjeti u potpunosti bez novaca. doslovno cu plahte nositi, i spagu oko struka, ako ne budem kadar skrojiti bolje od toga. i djeca, takodjer. bas me briga sto ljudi misle da je zlostavljanje to sto nemaju traperice koje su skrojili njihovi vrsnjaci u bangladesu. ja mislim da je zlostavljanje ostaviti ih na milost i nemilost tehnologije i ispiranja mozga, dok se ja bavim nacinima da sve to platim. sto se mene tice, to je put, direktan i cist…bez nekakvih pregovaranja sa samim sobom. ako mi ne treba tv, ne treba mi niti traktor. sto se mene tice, to je identicno, jer je traktor odraz teznje da se proizvodi vise nego sto treba, kao sto je tv odraz zelje da me neki ljudi zabavljaju, da jamogu u miru zderat. tako jednostavno.

        1. bravo bravo bravo, Deus! koje je to oslobođenje, olakšanje, novi život! i ja težim s familijom, k tome cilju, polako napredujemo, riješili smo se već jako puno stvari (materijalnih i mentalnih ovisnosti), a rješavamo se i dalje, posebnu snagu mi daju kritiziranja okoline, čim me netko popljuje ja sretna jer znam da sam na dobrom putu (a pljuju stalno kažu da smo postali čudaci hehehe).

          1. ah…prema mome iskustvu, nekako otpadnu prijasnja drustva…na njihovo mjesto dodju nova, bolja…potpunija…jer smo mi bolji. nije da mi smetaju drugi ljudi, nego jednostavno nemamo zajednickih tema. boli me kita kome kako ide u poslovnom smislu, i gdje ce tko na more 🙂

          2. Priča o nepotrebnom žrtvovanju
            – Ovdje je red za žrtvoprinošenje?
            – Da, ovdje. Bit ćete iza mene. Ja sam 852., vi – 853. po redu.
            – Jooj, baš je veliki red.
            – Ne brinite se, brzo to ide. U ime čega žrtvujete?
            – Ja – u ime ljubavi. Vi?
            – A ja – u ime djece. Djeca su moje sve na ovom svijetu!
            – A što ste donijeli kao žrtvu?
            – Svoj privatni život. Samo da su djeca zdrava i sretna. Za njih ću sve dati. Jedan dobar čovjek me htio oženiti – nisam pristala. Kako da im dovedem očuha u kuću? Voljeni posao sam napustila, daleko je od kuće. Zaposlila se kao spremačica u vrtiću – da budem pored njih, da pazim da su siti i zadovoljni. Sve za djecu! Za sebe – ništa.
            – Joj, kako vas razumijem. A ja želim žrtvovati odnose … Razumijete, između mene i supruga nema više ništa. Pored njega je druga žena .. Ma, i kod mene se pojavio drugi muškarac, ali … Kada bi muž otišao prvi! Ali on ne ide kod ljubavnice! Neće! Plače .. kaže da je navikao na mene … A meni ga je žao! Jer plače .. Tako i živimo.
            Otvaraju se vrata, čuje se glas: “Broj 852 uđite!”
            – Idem ja. Tako sam uzbuđena! Što ako neće da prime moju žrtvu?
            Broj 853 presavija se i čeka svoj poziv. Vrijeme prolazi sporo. Ali, evo iz ureda izlazi broj 852.
            – I? I što bilo? Što su vam rekli? Prihvatili su vašu žrtvu?
            – Ne … Ispostavlja se da ovdje postoji probni rok. Poslali su me da razmislim.
            – Ali kako? Zašto? Zašto ne odmah?
            – Oj, draga, oni me pitaju: “Jeste li dobro razmislili? Jer je to zauvijek! “A ja njima: “Naravno. Djeca će odrasti, cijenit će ono što je majka žrtvovala za njih “. A oni meni:”Sjednite i gledajte na zaslon.” A tamo- neki čudan film o meni. Kao da su djeca već odrasla. Kći se udala, negdje daleko u inozemstvo. Sin zove jednom mjesečno, više iz obaveze, žena mu kroz zube priča sa mnom … A ja njemu: “Sine, pa što si takav prema majci?”, A on meni: “Mama, ne miješaj se u naš život, zaboga! Zar nemaš drugog posla ?! “A kakav posao? Što da radim? Jer zbog djece sam sve i napustila, i živjela sam samo za njih … Ispada da nisu cijenili moju žrtvu …? Uzalud sam se toliko trudila?
            Iza vrata čuje se glas: “Sljedeći! Broj 853. “
            – Joj, pa to je za mene .. Skroz ste me sludili svojom pričom. Ne mogu vjerovati … ‘Ajd, dobro, idem sad ja.
            – Izvolite, uđite, sjedite. Što ste donijeli kao svoju žrtvu?
            – Odnos …
            – Jasno .. ‘Ajde da vidimo što imate.
            – Evo, gledajte. Nije velik, ali je simpatičan. I novi. Upoznali smo se prije samo pola godine.
            – I zbog čega želite njega kao žrtvu?
            – Zbog očuvanja obitelji.
            – Čije, vaše? Pa što je ta neophodnost u njenom očuvanju?
            – Naravno! Muž ima ljubavnicu, odavno, stalno trči kod nje, laže, nemam više snage.
            – A vi?
            – Pa, što ja? Pojavio se u mom životu jedan čovjek, imamo lijepe odnose…
            – Pa, znači, želite žrtvovati ove nove odnose?
            – Da … Da, sačuvam obitelj.
            – Čiju? Sami govorite kod muža je druga žena, kod vas je drugi muškarac. Gdje je tu obitelj?
            – Pa što .. Po dokumentima smo još u braku. Znači – obitelj.
            – Znači sve vama to odgovara?
            – Ne, ne! Kako može sve to meni da odgovara? Stalno plačem i brinem se.
            – Ali promijeniti stare odnose za nove nikako ne želite?
            – Pa, nisu baš oni toliko duboki, onako, više površni … U principu, nije mi žao!
            – Pa dobro, ako vama nije žao… Dajte te vaše odnose.
            – A meni su rekli da kod vas prikazuju film. O budućnosti. Što ga meni ne biste prikazali?
            – Filmovi su različiti. Neki su o budućnosti, neki – o prošlosti. Mi ćemo vama pokazati o sadašnjosti. Evo, uključujemo, gledajte.
            – Oj! Pa to sam ja! Bože dragi, pa što tako izgledam? Ma lažete! Ja vodim računa o sebi.
            – Pa to se vaša duša na ovaj način projicira na vanjštinu.
            – A tko je ovaj dječak? Vidi kako je simpatičan … Gledajte, on se pripija uz mene.
            – Niste ga prepoznali? To je vaš suprug u projekciji duše.
            – Suprug? Koješta! Pa on je odrastao čovjek!
            – A u duši – dijete. I pripija se, kao uz majku.
            – Pa takav je on i u stvarnom životu!
            – Znači ne vi uz njega, nego on uz vas?
            – Pa, da. Ja sam od djetinjstva shvatila: žena mora biti jaka, mudra, odlučna. Mora biti i glavna u obitelji, i muža izvesti na put.
            – Pa, to je to. Jaka, mudra i odlučna mamica rukovodi svojim suprugom. I lekciju mu održi, i pomiluje, i oprosti. A što ste vi htjeli?
            – Zanimljivo … Ali nisam mu majka, ja sam mu žena! A u ovom filmu … On je tako bespomoćan, i kod ove svoje će ponovno pobjeći, a ja ga svejedno volim!
            – Naravno, tako će i biti. Dječak će se malo igrati u pijesku, pa će se vratiti kući. Kod svoje mamice. Malo će kukati na ramenu, plakati … Dosta je! Kraj filma! ‘Ajde da završimo ovaj susret. Želite žrtvovati novu ljubav? Niste se predomislili?
            – A budućnost? Zašto mi niste prikazali budućnost?
            – Vi nemate budućnost. Kod takve sadašnjosti – pobjeći će od vas odrasli “dječak”, ako ne kod druge žene, onda u neku bolest ili – ni u što. Sve u svemu, pronaći će način kako da se otkači mamine suknje. Jer i on želi rasti…
            – Ali što da radim? Zbog čega ću onda sebe žrtvovati?
            – Pa vidite i sami. Možda više volite biti mamica, nego žena!
            – Ne! Želim biti voljena žena.
            – Ali i mamice, također, bivaju voljenim ženama, vrlo često. I? Želite li se žrtvovati? Zbog očuvanja onoga što sada imate, i da pri tome, vaš muž i dalje ostane dječak?
            – Ne … Nisam spremna. Moram razmisliti.
            – Naravno, naravno. Mi dajemo vrijeme za razmišljanje.
            – A savjete dijelite?
            – Sa zadovoljstvom.
            – Recite, pa što moram učiniti da moj suprug … odraste, šta li je …?
            – Vjerojatno da prestanete biti mamica. Okrenite se prema sebi i naučiti biti Žena! Zavodljiva, uzbudljiva, željena … Takva, kojoj muž poželi poklanjati cvijeće i pjevati serenade, a ne plakati na njezinim toplim grudima.
            – Mislite da će pomoći?
            – Obično pomaže. Ali samo u slučaju ako odlučite biti Žena. Ako nešto zatreba, vi slobodno dođite. Odnosi su vaši odlični, uzet ćemo ih sa zadovoljstvom. Znate, koliko ljudi u svijetu mašta o takvim odnosima? Tako, ako ih želite žrtvovati u korist drugih – dobrodošli!
            – Razmislit ću…
            Broj 853 rasijano izađe iz ureda, panično pritišćući svoje odnose ka grudima.
            Broj 854 s uzbuđenjem ulazi u istu kancelariju:
            – Spremna sam žrtvovati svoje interese radi majčinskog spokojstva!
            Vrata se zatvaraju. Po hodniku šetaju ljudi sa uz grudi pripijenim željama, sposobnostima, karijerama, talentima, mogućnostima – s onim što su spremni nesebično žrtvovati…

    2. Smatram da je problem tehnoloških dostignuća taj, što se ona razvijaju po krivulji koja je vrlo strmog nagiba tj uspona, te ne prati krivulju razvitka svijesti čovječanstva, kako kolektivne, naravno tako i individualne. Tehnologija ode daleko, brzo, a mi se razvijamo polako. Mi tu tehnologiju ne znamo koristiti. Domorodac je stoljećima palio vatru trljanjem drvlja i kamenja. Onda je dobio upaljač, kojeg je u čudu koristio i bio zahvalan na pojednostavljenju procesa paljenja vatre. Nakon određenog vremena, domorodac se naviknuo na upaljač, znao je i stari način ali ga koristi sve slabije i slabije. Njegovi potomci više palit vatru trljanjem, ne znaju. Koriste isključivo upaljač. Tako i mi. Umjesto da nam tehnologija pomogne, olakša život, mi uživamo lijenost (zagrizli smo bačenu udicu), ne volimo puno hodati, trčati, skakati ne daj bože, zasjeli smo, zalegli pred TV i pretvorili se u tražitelje apsolutne komocije i što manje fizičkog rada, tj izgubili smo vezu s prirodom, radom i direktnim privređivanjem.

      1. u potpunosti shvacam sto govoris, ali, sto se mene tice, opet se namece pitanje: a sto nam, tocno, tehnologija treba olaksati i omoguciti? to je kvaka. ako vodis posve prirodan i neopterecen zivot, nema toga sto ti tehnologija treba olaksavati. ono sto tehnologija olaksava spada u domenu ega. sada ce netko reci: a sto sa medicinskim uredjajima? kojim jebenim uredjajima? tko kaze da ti treba MRI? medicinski daleko napredniji ljudi ne koriste nikakve uredjaje. e, ali to je moguce jer se ne trpaju golemim kolicinama smeca, kao mi. niti rade besmislene stvari da bi se prehranili (pobogu, da je lakse razminiravati polja za placu, nego sebi uzgajati hranu i podici krov nad glavom?! netko i to treba kazete? zato jer je netko imao potrebu minirati, opet iz ega. zacarani krug…niti jedna zrtva nije bez krivice…ako ne svoje, svojih otaca). priroda je priroda obilja, i samo daje, ako smo dovoljno pametni. tehnicka dostignuca mozda mozemo dijeliti na bolja i losija, ali ona volja koja stoji iza tehnologije, je volja koja je u suprotnosti sa ljudskim duhom, onom bozanskom iskrom u nama. jer je rodjena u strahu. u strahu od pomanjkanja stvari, koje nam uopce ne trebaju i strahu od nekakve fiktivne nesigurnosti. i mogu to shvatiti kad su u pitanju kojekakvi nihilisti koji vjeruju da je ovo sve sto imamo, ali, barem probudjeni, koji shvacaju da je ovo samo fikcija…uciliste, iskustvo, san…da su vjecni…kako u njima jos uvijek postoji ceznja za izvanjskim poboljsanjem matrice, ako znamo da ide obratno: kada promijenimo sebe, promijenit ce se i paradigma. mi smo ti koji generiraju matricu…a opet, nekako bi se tehnoloski unaprjedjivali, ali neka bude u skladu sa duhovnim razvojem? pa, ako to dvoje ikako uspijes uskladiti, shvatit ces da ti je upravo tehnoloski napredak suvisan.

        1. Moja razmišljanja o ovome svemu su još uvijek u povojima – stalno sam u nekoj ‘umnoj petlji’, a ego igra svoju igru i stalno me baca na krivi put (nekad ga skontam nekad ne) – kontam što hoćeš reći; kada kolektivna svijest dosegne neki nama nepoznati ‘najviši nivo’, gledano s tog nivoa, izgubila bi se potreba za tehnologijom jer je ona proizvod ega kojeg u najvišoj svijesti nema. No ja razmišljam o korištenju energije za npr putovanjima na i izvan planete Zemlje, za gradnju zelenih gradova na kopnu, u kopnu, u moru, u zraku, razmišljam o stupnju razvoja svijesti gdje rekreacija, sport, druženje i učenje imaju drugačije značenje od današnjeg, gdje se koriste instrumenati za galaktičku komunikaciju, gdje se razvija znanost koja spaja ono što danas zovemo znanost (samo mjerljivi dokaz vrijedi), s drugim vidovima realnosti. Zasad sam u mojim promišljanjima došla do vlastite spoznaje da je je duhovni razvoj moguć (u nekoj daljoj budućnosti) u kombinaciji s i tehnološkim razvojem pod uvjetom da su oni usporedni. Naravno, istina je da pojma neam – ali trenutno mi je razmišljanje na toj razini 🙂 pozdrav svima

  2. Sanjarim o malom vrtu! Ništa mi neće omesti planove! Čak ni kućicu ne želim, već kupit neku veću auto kucicu i preuredit je. Čovjek i priroda ali ono doslovno! Nedefinirani autore dabar ti je članak, da čovjek definira svoj život.

    1. upravo to…nista kompliciranije od toga. sve ostalo je brljanje, jer nam stvarno NE TREBA kucerina, treba nam skloniste, i zdravo!!! kako za mene, tako i za moju djecu. ne moze biti nesto zdravo za mene, a lose za moju djecu. nasao sam enciklopediju jestivog samoniklog bilja. e, jebes mi sve ako cu i vrt imati! sve je jestivo oko nas!

      1. Amen!
        Možda bi samo dodala, u nečem treba i popustiti, “Svaka budala ima svoje veselje” -nek bi rekli

  3. Nista to nece pomoci. Tehnologija u ovom datom trenutku mi samo pomaze da vam kazem da smo svi “u banani”. Ja sam danas dozivjela pokusaj napada zombija-“obezglavljenog, slijepog i izgubljenog covjeka tj. zene. Stvari idu na velo gore, jeli vi zdrave tikvice iz svog vrta ili spricane ili cak gmo iz grande soping centra. Ionako je sve to samo u glavi. Prodaju price. Gmo je naravno puno losija opcija od starog sjemena ali ne zivi covjek samo o kruhu. Jedino sto vrijedi u ovoj ” prokletoj” zemlji a mozda i na pol svijeta su zene koje su roblje u ovoj drzavi. Rade po 12 sati i petkom i svecem, djecu im odgajaju drugi, always mijenjaju potajno da ih sefovi ne vide da su se sa kasa pomakle….a ipak vedre su i nasmjesene,… Muskarci u ovoj drzavi a i na svijetu ne vrijede pusljiva boba. Da nema zena jos bi u pecinama bili jer zene su te koje su htjele udobniji lezaj za svoju djecu…. Pa sta su ucinili od njih, kurve i roblje….dok oni ratuju, kuju planove jedni protiv drugih. I ova stranica, sve sami, cini mi se, napuhanci, koji na jedno pitanje ne mogu odgovoriti koje im, jedina zena (cini mi se) koja s njima komentira, postavi.
    U soku sam kao sto rekoh, primila sam poruku alarmantnog stupnja pa se ispricavam, meni ne trebate pomoci, ali samo da sve to znate.

    1. ?! ajde, de 🙂 no, ako bas hoces, upravo zene su odgovorne za moral. kada bi vi htjele pjesnike, svi mi bi bili pjesnici. zasto zene pristaju na debile u bmw-ima i trpaju se u njih sve mlateci se sa konkurencijom? 🙂 zasto pristaju snimati pornice? zato jer je tako najlakse doci do love. koliko sam vidio, ove studentice se ne prostituiraju za golu egzistenciju, nego za gucci torbice….pretpostavljam da su i za to muskarci krivi? zasto ste popusile price o karijeri i oslobodjenju od muske torture, na nacin da zanemaris obitelj poradi karijere? ovoj raspravi ovdje nije mjesto, ali to sto ti pricas mi je u najmanju ruku apsurdno. nisu krivi muskarci, krivi su svi. koliko ja znam i muskarci puno rade…na bausteli, i isto im nije zgodno otic srat. i ne znam na sto nije odgovoreno? pretpostavljam da mene ide jer sam najvise replicirao…ja kazem kako mislim, i iza toga stojim. ja cu ti reci iskustvo sa svoje strane: muski bi bili daleko odvazniji u konkretnim koracima ka oslobodjenju da nema zena koje to koce, jer, kako ce one bez svog pirlitanja, bez udobnih lezaja za sebe i djecu. ja sam rijetki sretnik kojem i zena jedva ceka istupiti iz svega. inace su upravo djeca taj alibi…a, da pitam tebe, i sve ostale, jel im vazniji udoban lezaj (koji se moze napraviti i sa svoje 2 ruke) ili po dusu zdrava okolina? ne moze se imati komfor i duhovni rast.

    2. Eva , smiri se i saberi, to je u određenim situacijama teško, ali je jedino ispravno, iz konfuzije i rastresenosti ne možeš niti ispravno sagledati problem a kamo li ga rješiti, to ti govorim iz vlastitog iskustva.

      Inače sve što si gore napisala, vjerujem kako i sama znadeš, sve je to stvar izbora pojedinca, svi smo mi prošli te škole i još uvjek ih prolazimo kad između dobra i zla biramo navodno manje zlo jer nam je lijepo upakirano, kad između truda i odgovornosti za vlastiti život, biramo lažnu komociju u kojoj se štošta skriva , itd. itd.

      Smiri se lijepo, za sve postoji mali milion rješenja, a neke nepotrebne stvari ili odnose nije niti potrebno rješavat, jednostavno ne imati posla sa svim i svačim, nemoj se čudit napadima zombija, kako kažeš, niti ih se plašit, ti si jedinstvena, (kako to danas popularno kažu–nisi ničija prčija–) i upravo će biti tako kako ti odlučiš.

      Smogni snage, ako je potrebno , pa se posavjetuj s povjerljivim prijateljima ili znancima.
      Lijepo te pozdravljam.

  4. Sve stoji sto je napisano u komentarima. Ne mislim, zene bolje muskarci gori, ne bi se upustala u takve spekulacije. Zene su trenutno i puno gore mozda ali eto kad vidim mnoge srednjih godina kako rade po tim trgovinama i pod kakvim uvjetima, roblje i znaju to i prihvatile usud sa smjeskom a sve zbog djece. Muskarci im slave Oluju i ostalo u uvjerenju da su oslobodili zemlju.
    Ovaj dogadjaj sa zombijem, nema tu problema, za sad, rijesila sam.
    Stojte dobro pozdrav svima.
    St

  5. Dobar odgovor damire. Mislim da eva nije htjela osuditi sve muškarce. Ogorčenost se javlja kod svih jer krajnji autoritet kojeg sad znamo zahvaljujući dečkima/čovjekima na zvonu istine, za to ne mari. Sve je ponuda i potražnja kroz trgovačko pravo koje nam je krajnji autoritet servirao. Ostalo su sve posljedice koje svi živimo. Dražen je to lijepo pojasnio i napisao u članku prostitucija. Sustav vrijednosti i pravila ponašanja treba sagledati u širem kontekstu. Nitko od nas to nije birao, već smo htjeli ne htjeli usvajali. Znam da ovo nije tema ovog članka, ali budući da smo svi u robovlasničkom društvu, neosporivo je da se naš krajnji autoritet više sastoji od čovjeka a manje od čovjekica. Shodno tome su niže rangirane ropkinje od robova. Daljnje rangiranje znate i bez mene. Stoga zavadi pa vladaj je njihov ključ kako bi uz ponudu i potražnju cvjetala jedino im važna trgovina.

  6. “7 Za dvoje te molim,
    ne uskrati mi, dok ne umrem:
    8 udalji od mene licemjernu i lažnu riječ;
    ne daj mi siromaštva ni bogatstva:
    hrani me kruhom mojim dostatnim;
    9 inače bih, presitivši se, zatajio tebe
    i rekao: “Tko je Jahve?”
    Ili bih, osiromašivši, krao
    i oskvrnio ime Boga svojega.”
    Referada: Mudre izreke, Biblija, 30.

    Bogataši mogu biti samo upravitelji Božjeg blaga, a to je ozbiljan oddgovoran posao, zato uz bogatstvo ide čast. A kome treba toliko posla, osim onima kome je od Boga povjerena ova zadaća. Ali i tao to je žrtva.

  7. Dakle, hrana za sustav je covjekova (pojedinacna) energija, koju on daje (svojom voljom iz neznanja i vjerovanja) svojem poslodavcu (autoritetu), a nagrada mu se vraca u omjeru npr 100:1 uz ojacanje ovisnosti i prihvacanja autoriteta.

    Ako na to primjenimo Drazenovu metodu odvikavanja od ovisnosti, putem ciste svijesti o onome sto cinimo, mozda bi to pomoglo u motivaciji da pocnemo poduzimati i konkretne mjere, u obliku djelovanja.

    Iz te perspektive, zivot gradjanina izgleda, npr:

    – Ujutro u 5 zvoni budilica, koju smo vec odavno prestali mrziti, pa makar nasem tijelu treba jos sna, moramo ici na posao.
    – Putujemo do posla 1 sat, sto nitko ne uracunava u utroseno vrijeme za posao.
    – Na poslu smo 8 sati, u uvjetima za koje smo od pocetka pristali, i onima koju se se tek postepeno i neupadljivo stvorili, kao i onih kojih smo tek kasnije postali svjesni.
    To mogu biti stresni, necasni, neprijateljski ili cak otrovni uvjeti, kao i odlicni uvjeti koji se gotovo uvijek jedva naziru. Uvijek tezimo ka boljemu, nadamo se, i cvrsto vjerujemo u to.
    – Na danasnji dan, za poslodavca smo zaradili 10000Kn, a za to dobili nagradu od 120Kn.
    – Poslodavac nije bas jako odusevljen s nama, i istice nam da posao valja cuvati, jer mnogo je onih koji bi htjeli raditi za njega. Mi sami sagledamo situaciju da nam je dobro, zivimo bolje nego susjed Pero, tako da niti ne razmisljamo puno o zivotu i koji put smo odabrali s kakvim posljedicama.
    – Vracamo se kuci, izmoreni i pod stresom sljedecih 1 sat…
    – Kupujemo deklarirano jestivi odpad od Todorica, s naslovom Hrana za zivot, i vracamo se kuci.
    – Pojedemo, pogledamo Dnevnik, koju reklamu s istrganim filmom, i u krevet.

    Pa sve iz pocetka…

    Nakon 10 godina, vidljiva je drasticna razlika: ostarili smo, pofarbali smo stan u snjezno bijelu boju, i kupili novi mali auto na kredit.
    Sada vise ne putujemo sat vremena, vec pola sata, i strasno smo ponosni na svoj napredak, ali moramo placati gorivo, potrosne djelove auta i nezaobilaznu registraciju…

    Tko glasa ZA ovakav zivot?

    1. To je problem!
      Smrt nazivamo životom, a za život se ni ne zna.
      ” Pustite mrtve da pokapaju svoje mrtve ” Biblija
      Mogu li mrtvi pokapati svoje mrtve? Ili se ovdje govori o “živima”?
      “Život u izobilju” je biblijsko obećanje. I ono ima karakteristike “obećane zemlje”: treba biti hrabar za to, imati pomoć odozgo i to svjesnu, izboriti svoje stvari, s mudrosti graditi…
      A Život? “Ja sam put, istina i Život.” Isus
      Dakle imaš put , koji je u Istini i koji te vodi u sve veći život, sve do života u punini – naše obećane zemlje.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.