Individualizam slobode ili robovlasništvo kolektivizma?

 In Duhovnost

Sloboda nije cilj. Sloboda je put. To mi je danas jasno – jer čovjek se slobodan rodio i hoće li slobodan završiti to putovanje – stvar je svjesnog izbora svakoga od nas pojedinačno. Prema mojem iskustvu na tome putu, zaključio sam da je taj put izrazito individualan, jer je zapravo riječ o putovanju duhovnog karaktera, i da sloboda, kao niti duhovnost, ne može sebe manifestirati kroz kolektiv, ne može sebe manifestirati kroz dogme kolektivizma – već isključivo kroz individualizam, kroz pojedinačne odluke i pojedinačne radnje svakoga od nas.

Ljudi danas misle ”zajedno smo jači”. Ali kolektiv slabih pojedinaca koji misle da sami nešto nisu u stanju ostvariti, primjerice slobodu, jer misle da pojedinačno nisu dovoljno snažni i jer onih koji tu slobodu žele satrti ima stotine tisuća i milijuna pa se moraju ”udružiti” da bi je ostvarili je najobičnija usrana misao bez ikakve šanse da tu i takvu slobodu, čak i ako je uspiju ostvariti kroz ideju kolektivizma, dugoročno zadrže. Takav kolektiv je slab kolektiv i otpuhnut će ga prvi povjetarac.

Sa druge strane, kolektiv sastavljen od snažnih individualaca koji su se udružili unatoč unutarnjoj spoznaji da svaki od njih može opstati i bez tog kolektiva – ima nevjerojatan potencijal da bude trajan.

I ja sam jedno vrijeme mislio tako, ”da nas je više, ovo bi išlo puno lakše i brže, bilo bi super da nekako ove informacije nekako donesemo do mase ljudi pa ćemo onda nešto konkretnije napraviti…”. Ali to je tlapnja, ideja uma koja je potekla iz straha da ćemo na putovanju najebati i da bi bilo dobro putovati u krdu jer krdo nam pruža veću sigurnost i veću šansu za preživljavanje. Ako je nešto poteklo iz straha, onda je pogrešno, ma kakve god mi argumente našli da je to način kojim treba krenuti.

Uskoro će mnogi kolektivisti u svome krdu krenuti za tom idejom birajući svojeg novog vladara na Pantovčaku, potpuno nesvjesni da time ništa neće napraviti i da do nikakvih promjena neće doći.

I Zvono Istine je u početku bila kolektivistička ideja bez jasno izražene ideologije, zamišljena na način da ”probudi” ljude i da se ljudi ”udruže” jer zajedno smo ”jači”. Ali sazrijevanjem nas samih koji smo tu ideju pretvorili u stvarnost kreiranjem Zvona Istine spoznali smo da je svrha te, kako je ja volim nazvati – edukativne platforme, ona svrha koju svaki od čitatelja pojedinačno zaključi da je svrha, a ne ona koju mi koji smo je kreirali smatramo da jest.

Danas mi je jasno da Zvono Istine nije nastalo iz kolektivističkih pobuda, makar sam na početku mislio da je tako. Danas mogu reći i jasno mi je da sam ovu edukativnu platformu, s još nekoliko ljudi, pokrenuo iz apsolutno individualnih razloga. Zbog sebe, a ne zbog onih koji će čitati to što na njoj piše. Ona je meni pomogla da razbistri moje misli i da aktivira moju uspavanu svijest i to još uvijek i čini. Ako usput isto učini i za nekog drugog, dobro, a ako ne učini ništa, opet dobro. Nije na meni odluka što će itko uraditi s informacijama koje dobiva na Zvonu Istine.

Danas je jedini razlog zbog kojeg i dalje nešto pišem na Zvonu Istine osjećaj, a i taj je možda iluzoran, da je moja obveza i odgovornost svoje individualne spoznaje i iskustva s mojeg putovanja slobode prenijeti drugima. Zato jer sam na tom putu slobode susreo mnoge putnike koji su bili izranjavani, prebijeni i umorni od puta koji im je donio mnogo boli, a neki od njih toliko su patili da su sjeli pored puta i razmišljali da se okrenu nazad, odustanu od svega i vrate se u svoj kavez. Jer je to putovanje samotno putovanje a čovjek ne voli biti sam, i ne može uvijek očekivati da će u najtežim trenucima na toj samotnoj cesti, trenucima kada je na točci pucanja – dobiti pomoć od nekog putnika namjernika koji će mu dati snage da nastavi dalje, koji će mu pomoći da ustane, možda ga čak i noseći na svojim leđima dio puta dok se dovoljno ne oporavi da nastavi svoje samotno duhovno putovanje tim teškim putem slobode.

Ja sam se gotovo slomio na desetine puta. I UVIJEK, svaki puta, naišao je neki putnik namjernik, i pomogao mi je ustati. Ponekad je to bio samo neki ljudski, topli komentar ili poruka koju ste vi koji pratite Zvono Istine poslali, i koji mi je dao snage a često mi je i suze nagnao na oči jer sam tada shvatio da na cesti ima mnogo ljudi koji misle da su sami, ali nisu sami. Cesta je to koju svatko od nas sam mora proći, to da, ali na njoj uvijek ima putnika namjernika koji će vam pomoći ustati, a to će napraviti jer je i njima mnogo puta netko pomogao da ustanu.

I zato je Zvono Istine nešto što meni pomaže da ustrajem, pomaže mi da ustrajem i ustajem kada se osjećam slab i slomljen, na rubu da odustanem i vratim se u svoj kavez – i zato je ISTINA da Zvono Istine, barem u mojem slučaju, jest tu iz mojih individualnih pobuda. Pomaže mi, ponekad i kroz vas i vašu pomoć, da idem dalje naprijed i da učim tko ja jesam i da bolje razumijem tko ja jesam. Pisanje je dobar alat koji jasnijim čini moja vlastita iskustva meni samome, i zato pišem. Zbog sebe, a ne zbog vas.

Svatko tko kaže da nešto čini zbog toga da drugome bude bolje ili zbog nekog drugog, najobičniji je seronja i lažac. Svatko tko kaže da spašava svijet zbog nekog drugog, prdljiva i smrdljiva mu je ta lažljiva rečenica jer ne može ničiji svijet spasiti osim svoga vlastitoga svijeta koji je direktna posljedica onoga tko on jest. Naša djela utiču na naš individualni Univerzum, a eventualno utiču na tuđi kao nekakav katalizator ili okidač.

Ja ovo radim, pišem na Zvonu Istine zbog sebe, jer imam dug za vratiti. Imam dug, a čovjek svoje dugove – one koji zaista postoje – mora vratiti. Dug je prema putnicima namjernicima koji su mi mnogo puta pružili ruku i pomogli mi da nastavim putovanje.

A to moje vlastito putovanje na koje sam se bio odlučio krenuti nema neku određenu ishodišnu vremensku točku. Danas kada o tome razmišljam, kada sam, u kojem trenutku odlučio krenuti ovim putem na kojem sam susreo mnoge putnike, podjednako zbunjene kao što sam i ja bio, nemoguće je odrediti. Usudio bih se čak reći da je najvjerojatniji trenutak početka toga putovanja bio trenutak kada sam se rodio u ovome tijelu. Od tada, dogodili su se mnogi mali, gotovo neprimjetni kvantni skokovi svijesti, koji su me polako pripremali za trenutak u kojem sam shvatio da ne postoji ništa osim Sada i Ovdje i postalo mi je jasno da onaj famozni ”AHA!” događaj koji mnogi očekuju da se dogodi i kada se zaista dogodi sjećaju ga se kao točku prijelomnicu od koje su se odjednom našli ”probuđeni”. Ali ja bih rekao da su u svakom od tih brojnih ”AHA!” trenutaka samo malo budniji nego što su bili prije njega.

Informacije koje su nam potrebne na našem putovanju dolaze onoga trenutka kada smo za njih duhovno spremni.

Zašto je to tako?

Zato što je putovanje slobode duhovno putovanje izrazito destruktivnog karaktera. Da bismo njime hodali, moramo razoriti naša stara uvjerenja, raskinuti stare veze i prijateljstva koja nas vuku unazad, moramo razoriti laži koje smo sami sebi izrekli o nama samima i uvjerili naš um da su te laži istina, moramo razoriti mnoge prepreke koje nam zastiru istinu o tome tko mi uistinu jesmo. Vrlo destruktivan proces. I zato se mnogi ne odlučuju na to putovanje, jer je onoliko daleko od iluzije ugode koliko možemo zamisliti. Na njemu ćemo biti obilježeni mnogim ožiljcima. I zato nam informacije i spoznaje i kvantni skokovi svijesti dolaze u malim paketima, jer da nam odjednom dođe veliki paket – zdrobio bi nas svojom težinom poput hidrauličke prese i raspali bismo se nepovratno.

Stoga, putujmo tempom koji nam odgovara, jer to je jedini tempo koji nas neće zdrobiti u tom destruktivnom procesu otkrivanja Istine i odgovora na najvažnije pitanje u našem životu – tko ja jesam?

Ovaj članak nastao je jer je Dražen pitao mene i još jednog putnika namjernika bismo li napisali svoja intimna iskustva i osjećaje o nama nakon što smo urudžbirali Objavu o nepostojanju osobe i opet sam shvatio da je tome potreban nekakav uvod, pa će ta moja iskustva koja ću napisati Draženu za njegov skori članak imati više smisla i podlogu u ovome članku.

Recent Posts
Showing 7 comments
  • Eva
    Odgovori

    Ma meni samoj je lako. Od kad sam se rodila vidim u koju sam rupu upala. No vidjela sam svijetlije dane, svijetle ljude, pravedne živote. Ovdje sam jer sam pristala na to iz ne znam točno kojih razloga, ima ih dosta. Kad si sam sve je lako, boli me briga tko što misli o meni, radi protiv mene, sve to nema utjecaja. Ali kad imaš djecu situacija se mijenja. Sva ta djeca na ovome svijetu…koliko je gladnih, koliko izrabljivanih, koliko… zbog njih svih, ma to je užas, agonija koja traje iti dan dulje na našu je dušu.

  • ljudsko_biće
    Odgovori

    Ja sam na svom putu – iz vlastitog iskustva, definirao za domenu vlastitog bića pojmove sebičnost i patološka narcisoidnost.

    Sebičnost – gdje biće shvaća da je izvor svega i ponor svega.Tu je biće fokusirano isključivo na sebe odnosno na vlastiti razvoj i zadovoljavanje potreba vlastite evolucije. Biće se odnosi prema sebi s ljubavi – na vlastitim nedostacima se radi. Čovjek izlazi unutar sebe – pa čak i kad djeluje van sebe svjestan je da je unutar sebe jer je čitav svemir van njega zapravo njegov odraz.Druga bića tretira zapravo kao sebe samog.

    Patološka narcisoidnost – biće ne shvaća život ali shvaća kako “svijet” funkcionira, tj. biće je svjesno da postoje određene trenutne potrebe koje moraju biti zadovoljene i koristi taj isti “svijet” kako bi isključivo njemu bilo bolje. Biće nastoji manipulirati vanjskim svemirom da bi vlastite nesigurnosti(proizašle iz nerazumijevanja samog sebe) prikrio nekom superiornom slikom.Kad se biće postavi iznad nečega – automatski sebe stavlja ispod nečega. Biće se odnosi prema sebi sa strahom jer ne razumije samog sebe…i ako radi na nedostacima onda pokušava popraviti nedostatke onih bića koji se ne uklapaju u sliku “zamišljenog svemira”. Čovjek izlazi van sebe, djeluje van sebe – unutar sebe ne dolazi ni kad se “razboli” zbog svog eksperimenta. Čitav svemir (koji je zapravo odraz samo bića) podređuje samome sebi, pokušava projicirati (svoju) sliku iz vanjštine prema sebi unutra i djelovati prema sebi van sebe šta je apsurd/iluzija.
    Biće pokušava “ubosti” zrcalo sa škaricama jer mu se ne sviđa odraz njegove kose (pa je hoće skratiti).
    Ali to se rijetko kad manifestira na “pozitivne” načine.
    Biće se nalazi neprestano u stanju straha jer ima previše ogledala, a premalo “vremena” da bi iz svakog projicirao nekakvu iluziju o samome sebi.

    Ovo mi služi čisto da znam gdje “gazim”…i gdje netko drugi pokušava “zagaziti”.
    Je li nečiji put bolji/lošiji od nekog drugog – neznam – niti hoću znati.
    Svatko sebi sudi.

    Istodobno koristim i ovo da pronađem neki novi nedostatak kojeg dosad nisam svjestan.
    Iz iskustva znam da sve trule stvari “izađu” van…upravo zato što je sve vanka odraz.

    Ali da…veoma je izazovno transformirati osjećaje na razinu nekog teksta.

    Stvar u koju gledate ispred sebe nije kristalna kugla…ali zato je display od tekućeg kristala i onome tko ne vidi dalje od teksta preporučavam dobronamjerno da izgasi monitor.

    .

    Što je napisano u ovom komentaru je debela prošlost…jer već fermentira nešto novo.

    To je kondezacija uma – kojim raspolažem u ovom trenutku, koristeći ovaj mordorski jezik.

    ————-

    Na kraju…
    hvala bićima,na ovoj stranici, šta su i meni pomogla na mom putu.

    Srdačan pozdrav!
    :DDDD

  • gordan
    Odgovori

    Dragi Valtere!
    Jedan kratki trenutak je bio potreban, prije nego sam uopće članak pročitao do kraja, da “uhvatim” onu, možda i ključnu riječ, koja bi eventualno bila vrijedna da se svojom sveobuhvatnošću izdigne, te da mi prenese “ono što je pjesnik htio reći”…SEBIČNOST, eto to je ta riječ koja mi odzvanja između ušiju. A za nju ti hvala…hvala ti i za svaku emociju koja na najljudskiji mogući način izvire iz svega napisanog…hvala ti što iskazuješ, neporecivom sviješću, koliko ti znače putnici na tvome Putu i koliko ti je bitno i njihovo postojanje, kao takvih. Zato osjećam potrebu za reći ti da je osjećaj obostran. Ljepota Puta, bez obzira koliko da jest težak, ne može biti ni jednom mrljom okaljana, činjenicom da takav Put nije lagan. Ali to nije ni bitno, taj Put, kako si i sam rekao biramo svjesno, a u toj svijesti egzistira i činjenica, barem ja tako osjećam, da je to jedini Istinski Put…i ružama je posut…a da trnja ima, ima i neka ga, to ja način na koji ruža čuva svoju ljepotu…to trnje su naša, možda i najvrijednija, životna iskustva. I to je Dobro.
    Ono što osjećam jošvkao dužnost je referirati se, a vezano za Sebičnost…to ću evo ovako:

    https://www.youtube.com/watch?v=gMgz8wZ8eeQ

    …i to je Dobro
    Još bih se kratko osvrnuo na spomenuti destruktivni karakter Puta. Da postoji, međutim nije odvojiv po niti jednom svojstvu od kreativnog. Destruktivno je,u ovom slučaju, otvaranje “polja” za manifestaciju Kreativnog. Samo nezasitnost “kreativni razvoj” traži izvan granica vlastitog i uvijek na štetu drugog. A na Istinskom Putu hrane za nju nema…i to je Dobro.
    U Ljubavi i Zahvalnosti…Gordan

  • deus
    Odgovori

    Valtere, meni si pomogao. I drazenovo predavanje, jednostavnost kojom je odlucio progovoriti…jer je to, u konacnici jednostavna stvar, ta istina. i da, sve zbog sebe radimo, i to postaje sebicno samo kada uvjeravamo druge da to zbog njih radimo. kolektivizam nije manje sebican od individualizma, to je zabluda, dapace. kolektivizam je slijepo trcanje za interesima skupine sa kojom si se slizao, a individualzam, zdravi individualizam, ne sve ono sto se trpa u taj kos, podrazumijeva pojedince koji su sposobni sami sebi priskrbiti sve, i pomoci drugome iz ciste ljubavi. jer, ako imas svijet individualaca, onda znas da komsija ne ce doci po pomoc jer je lijen, nego mu je stvarno zatrebala pomoc. to bi bio svijet gdje se odgovornost ne bi konstantno prenosila na druge, na vladine kabinete…nego bi se svatko prihvatio posla i priskrbio si sve sto mu treba….e, i uz sve to si samo jos podsvijestiti koliko ti malo treba, i da vidis kako industrija i ostali nusprodukti “civilizacije” padaju u vodu.

    na ovome mjestu, jos bih se jednom osvrnuo na, po mome misljenju, nepomirljivost bilo kakve dekadencije i komformizma sa slobodom i duhovnim rastom…upravo tu smo posrnuli. kada je prvom paetnjakovicu palo na pamet “ajme, mrak je, kako rijesiti taj problem?”, da mu je netko rekao da mrak nije problem, nego je prosto vrijeme kada dnevne zivotinje idu spavati. mrak nije tu da se moze uvaliti jos jedna smjena i potjerati industrija dalje…mislim, sukus svega je u ovoj analogiji: ja mislim da je kuhar samo kreativan pripremac govana. jebi ga, moze to biti pekinska patka 800 puta, na kraju izadje kao drek. tim gore, okruzeni smo plodovima i nekome padne na pamet: ajmo to skuhat, da nema nikakvog okusa, pa cemo onda dodati zacine…napravit cemo bolju hranu od hrane!! zbilja smo daleko zabludjeli, to shvatim kada popricam sa ljudima sa kojima sam mislio da sam na istom putu, ali nisu mogli otpustti razne osobe…tada se uvjerim koliko je upravo to odricanje osoba bitno, jer, jesam laksi…lakse mi je, zbilja. ja si dnevno 20 puta kazem blago meni…jer je. trazio sam samo put, ali spremnost sam imao. sve sam spreman pustiti da budem slobodan (vjerovatno i nisam svjestan svih aspekata sa kojima cu se susresti, ali za sada sam nepomucen). radije nego pametan, hvaljen, cascen ja sam slobodan. ali, ljudi bi bili slobodni i casceni, a ne znaju da je cijena cascenja odricanje od slobode…cijena akademske titule, bilo kakve karijere je odricanje od slobode. zasto? zato jer ti akademsku titulu daje akademska zajednica, a znamo kako prolaze slobodoumni u mejnstrimu akademske zajednice. eto, zato je nemoguce biti akademski uspjesan i slobodan. padalo je meni na pamet da cesto odem u asketizam, ali…nije to bas tako. ako shvatis da ti nista ne treba, ti nisi asketa, ti si bogat, jer ne trebati nista je isto sto i imati sve…samo sto je za razliku od potonjeg, moguce :) ja kontam neku kucu od bala sijena, voce i vrt…3 kokosi…i jedna koza, kada budem usamljen…a i da ju pomuzem :D ne, zbilja nikako ne mogu pomiriti bilo kakvu potragu za materijalnom dobiti i bolji svijet. ne treba vise reciklirati, treba prestati toliko proizvoditi, sto ce nam? treba ekoloske aute? sto ce mi auto? meni ne treba, treba osobi, da ode na posao, da putuje i na taj nacin vidi ljepote, koje baj d vej izviru iz njega samog i turisticka agencija mu onda to lijepo proda. e sada, sta imam protiv putovanja na rajske plaze? ma, brate mili, nista, ali onda ajde pjeske, ne moj da zbog tvoga putovanja svi moraju ispastati posljedice naftne industrije…posljedice tog tupavog turizma za domicilno stanovnistvo i uopce kako ih je sve to navuklo na te pare. nitko se vise ne zna prehraniti bez para, i to je problem. sve kada bi avion bio i solarni, jebi ga stari, ti i dalje ne kuzis da je ljepota u tebi, a ne na tom otoku…i samim time, tesko da ces takav nesvjestan pomoci naciniti bolju stvarnost…ali, nista to meni ne djeluje strogo, jer, ishodisna tocka mi je “ne trebam nista osim nuznog”, samim time, sve ostalo je igra…postizem koliko mi se postize, kada mi se postize…zbilja, kada se rijesis tih trebanja i moranja, vise se svijet u kojem nitko nece biti pod nikime, ne cini nemogucim. jer, ako se ja ovdje borim za svoju slobodu, a i dalje podupirem podjarmljivanje 3 svijeta, kako bih ja imao svoje igrackice, onda sam ful of šit.ponajvise zato sto…aaaaa, protiv koga se ti to boris za svoju slobodu, kad je se sam odrices da bi guzici bilo fino? ne, ne smije covjek biti placipicka. placipickizam radja stojatumoguizam i tojetakooduvjekizam…

  • Damir
    Odgovori

    Članak bi mogao biti naslovljen ” Duhovna obnova bez duhovnog vodića”- malo se šalim. Slažem se sa svim i potpisujem, iako nam se ponekad čini da bi nešto mjenjali prvenstveno radi drugih , to je ipak lažan osjećaj, jer je potreba za promjenom prema slobodi detektirana u nama samima. Dobro zaključuješ, kad bi sebično čuvali pojedinačne spoznaja o putu slobode, sporo bi napredovali. Istina je da si ti i ekipa koji vode ovu stranicu , nekako okosnica cijele priće i na tom vam velika hvala, a mi ostali, više manje, preko svojih komentara nekako učestvujemo u toj suradnji na način da ukazujemo na možebitne propuste, pohvaljujemo, dograđejemo i na taj način izoštravamo svjest svih nas.

    Nastavi dalje, jer spoznaja slobode možda ima početak, ali nema svršetak, stalno se nadograđuje u beskraj.

  • Marina
    Odgovori

    I zato…..krepat al’ ne odustat :)

  • ljudsko_biće
    Odgovori

    Slušajući pjesmu…sjetih se poruke ovdje…

    https://www.youtube.com/watch?v=QE8YLPHZImw

    čitajući članak….sjetih se pjesme.

    hahaha

Leave a Comment

Napišite traženi pojam i stisnite Enter za traženje