Izvještaj s Istrakona

Nakon zaista dugo vremena imao sam jedan javni nastup, ovaj puta uz predavanje uživo na Istrakonu ovog vikenda koji je bio održan, naravno, na području koje nazivamo Istrom. Iako je termin doduše bio malo nezahvalan, u 13 sati kao prvo predavanje dana, pomalo sam bio iznenađen što se u dvorani zateklo čak 40-tak ljudi, od kojih se mnogi nikada ranije nisu susreli s ovakvom temom i ovakvim informacijama.

Bilo bi još bolje da se barem polovina velikog broja mlađarije koji su igrali nekakve meni nerazumljive igrice na Istrakonu, umjesto samo-lobotomije igricama također odlučilo naučiti nešto novo i poslušati predavanje i pogledati prezentaciju. Ali dobro, neka im bude – jer sve ima svoje vrijeme i svatko ima svoj ritam. Postat će i njima od igrica neke druge stvari važnije, prije ili poslije.

Pripremio sam bio provokativnu prezentaciju na 60 slajdova koja će, nadam se, nekima od prisutnih koji se s temama slobode nisu nikada zamarali jer su mislili da su slobodni, poslužiti kao okidač da krenu razmišljati o svijetu koji nas okružuje na drugačiji način.

I kao što to UVIJEK biva kada sam u nekakvom dodiru s većim brojem ljudi, opet sam i o sebi nešto novo spoznao. Uspjelo me dvoje ljudi malo-pomalo izbaciti iz ravnoteže brojnim pitanjima moralno-relativističkog karaktera (a što moralni relativizam predstavlja možete se podsjetiti OVDJE) i vidio sam opet koliko me frustrira moja posvemašnja nesposobnost da takvima pojasnim da je 2+2=4.

Mislio sam da me to više ne može naljutiti niti isprovocirati, ali ovo predavanje pokazalo mi je da to ipak nije točno. I naravno, kako se ja ne libim ljudima bez uvijanja reći kako stvari uistinu stoje, moja konačna reakcija bila je iskrena, iz srca, i apsolutno nemilosrdna prema jednom od njih koji je postavljao moralno-relativistička pitanja i zagovarao takve teze.

Rekao sam mu što ga ide, rekao sam mu što on jest ako zagovara i podržava te ideje koje iznosi u svojim pitanjima, potkrijepio svoje riječi nespornim činjenicama, i što se dogodilo?

Satrala čovjeka kognitivna disonanca, digao se vrlo brzo nakon toga i utekao bez traga s predavanja.

Skužio sam i da treba sažeti i skratiti prezentaciju, koja možda i ne bi bila trajala gotova dva sata da se nisam dao uvući u dokazivanje kako je 2+2=4 tim ljudima, već možda najduže sat i po, ali eto moram priznati da sam malo zarđao po tom pitanju. Fali mi iskustva i prakse na tom području.

Dojma sam da su ostali koji su izdržali nalete vrlo neugodne istine za njih, dobili prezentacijom dovoljno informacija da mogu krenuti na put spoznaje kako robovlasnički sustav kontrole postoji i da treba naći načina kako mu uskratiti energiju koju krade od sviju nas.

Kasnije sam bio i na Draženovom predavanju, koje mi se zaista dopalo. Bilo je vrlo jasno, ne samo meni već svakome tko je tamo bio, za promjenu kratko u odnosu na neka njegova ranija što pozdravljam, i vrlo opušteno. Vidi se da je puno iskustva sakupio i prezentacija mu je bila zaista super.

Večer je bila zanimljiva… završio sam na punk/rock koncertu u Bujama na kojem je (pored ostalih bendova) sa bendom Cirkus iz Pule svirao moj ljubazni istarski domaćin Martin, i mogu reći da su dečki svojim žestokim prašenjem po gitarama i bubnjevima i provokativnim tekstovima rekli jednako toliko dobrih stvari, ako ne i više, negoli ja svojom prezentacijom.

Činilo mi se da stršim poput stare metle među novim turbo učinkovitim usisivačima znanja, među tim mladim ljudima, ovako pomalo umoran i ofucan zbog zuba vremena, ali drago mi je da sam se OPET uvjerio da nas ima jako puno koji smo skužili da nam robovlasnički sustav kontrole pokušava doći glave, i da je jedini naš problem to što nismo svjesni i ne znamo kako nas ima zaista puno, i da nas ima posvuda, i da na različite načine pokušavamo tu informaciju osvijestiti u drugih ljudi. Različiti su ti načini jer smo i svi mi različiti, ili bolje rečeno, jedinstveni, svaki sa svojim kompletom kreativnih vještina koje stavljamo u službu ISTINE.

Opet sam se uvjerio da je porast broja takvih ljudi dobrano u eksponencijalnom području.

Svakome tko o eksponencijalnoj matematici nešto zna, to je informacija koja mu govori da smo već izvojevali pobjedu i da smo čvrsto i odlučno krenuli putem koji će rezultirati društvom koje neće biti robovlasničko. Kako će ono izgledati i kada će se početi manifestirati u životima sviju nas u vremenu koje dolazi, ne možemo ovog trenutka znati – ali to i nije toliko važno.

Zašto bi i bilo važno? Iz slobode i istine ne može ništa loše ispasti. Što god i kako god i kada god bude, biti će – i biti će dobro.

Znate, možda sada naoko izgleda da gubimo 5:1 ali tekma je već predodređena završiti rezultatom otprilike 8:58, naravno za nas. Zbog eksponencijalne matematičke neminovnosti.

Još jednom hvala divnim ljudima Martinu i njegovoj Anji na gostoprimstvu i ostalima koje sam u Istri imao priliku upoznati i ponovno susresti. Zaista su mi ispunili dušu novim poletom i novom nadom, i opet u meni probudili volju za pisanjem.

Pa sam ovo napisao. I pisat ću još. I govoriti. I još puno lipih stvari al nesmin reć. Još.