KOLIKO KOŠTA NEZNANJE?

Općenito se smatra kako su ljudi unutar državnih organizacija, posebice oni koji zauzimaju tzv. visoke pozicije u razno-raznim ”vladama”, agencijama ovim ili onim, profesionalni lažovi koji rado koriste spin-doktore kako bi nerad prikazali kao rad, privatni interes kao javni, rastrošnost kao štedljivost, pljačku kao zakonit čin i tako dalje… nekako bi se moglo reći kako su gorljivi sljedbenici Erica Arthura Blaira.

A tko je pak taj?

Riječ je o književniku koji je 1948. godine dovršio svoje možda i najpoznatije djelo. Legenda kaže da nije znao kako bi nazvao svoju novelu, radnja koje se odvijala ”negdje u budućnosti” – pa je odlučio zamijeniti posljednje dvije znamenke godine  dovršetka novele – i tako smo dobili – 1984. Georgea Orwella – što je pak bilo ime pod kojim je Eric Arthur Blair objavljivao svoja djela.

Rat je mir.

Sloboda je ropstvo.

Neznanje je moć.

U svakom slučaju, oni koji su na vlasti imaju vrlo jasnu agendu posebice što se tiče treće parole iz 1984. – NEZNANJE JE MOĆ.

I jest – ali ako znamo kako čitati tu parolu, onda ćemo vidjeti da se riječ NEZNANJE odnosi na raju, kako bi se na tzv. ”elitu” mogla odnositi riječ MOĆ. Neznanje što je moguće šire mase ljudi (pri tome ne mislim da fakultetsko obrazovanje nužno znači da netko zna više od onoga tko fakultet nije završio) jedan je od temelja za postojanje tzv. ”elite”. Jer što ljudi manje znaju, to će manje razmišljati, a što će manje razmišljati to će manje postavljati pitanja, a što se manje pitanja postavlja, to se neznanje sve više i više produbljuje, i to iz generacije u generaciju.

Recimo, tko se ikada upitao odakle dolazi novac za poticaje – i kako je do tog novca došao onaj koji ga dijeli? Ti koji ga dijele su naravno ekonomski paraziti (čitaj: političari) koji rado spominju te poticaje koje su fol oni dali, posebice kada se nalaze pred TV kamerama.

Odgovor je vrlo jednostavan – da bi taj ekonomski parazit nekome nešto mogao dati, istu tu stvar mora nekome prethodno oduzeti (bez da se ovoga išta o tome pita) a to se radi kroz takozvane poreze, to jest – silom. Od tog otetog novca samo djelić završava u poticajima, a lavovski dio poput crne rupe usisaju upravo ekonomski paraziti za svoje potrebe. Ali to na televiziji super izgleda – jer tamo je ekonomski parazit koji kaže da su oni dali nekome nekakav poticaj za ovo ili ono, a taj koji je poticaj dobio je sav sretan jer neće baš sve morati platiti iz svog džepa. I to fenomenalno izgleda na TV-u – a ima i dodatan učinak – kada se to dogodi, raji se razgale srca jer misle da su ekonomski paraziti konačno nešto dobro napravili, potpuno nesvjesni činjenice da je ta lova koju je netko dobio kao poticaj, ukradena iz njegovog džepa.

Dakle – nasilje u slučaju poticaja vrši ne samo ekonomski parazit, već i onaj koji je uzeo taj poticaj. Jedan krade, a drugi drži ljestve, misleći da drži baklju predvodnicu uspjeha i napretka.

Fenomenalan mi je primjer jedne američke agencije u koju se slijevaju milijarde i milijarde dolara koji su porezima oteti od ljudi, i to desetljećima, koja se revno trudi pokazati kako je, ako ljudi već i ne znaju da im je taj novac ukraden, barem dobro i pametno utrošen. Neki tu agenciju, ne bez razloga, nazivaju Never A Straight Answer, ili kraće – NASA.

Poslali su NASA dečki i cure izdašno financirani otetim novcem razna svemirska vozila izvan atmosfere naše planete, pa i dalje, a neka su dospjela i na Mars. Jedan od posjetitelja Marsa dobio je i prikladno ime, Curiosity iliti Radoznalko, jer radoznalo se voza uokolo i svako malo okine neku fotografiju kojoj onda NASA dodijeli kataloški broj kako bi se ta supervažna marsovska misija zabilježila ako ne za vječnost, onda barem za slijedeće generacije – baš one koje će znati malo manje od prethodne.

Jedna od najfascinantnijih slika koju sam ikada vidio dobila je oznaku PIA16204 a možete je pogledati i direktno na njihovoj web stranici OVDJE a evo je odmah i kod nas:

ALI ALI – čekajte malo, što je OVO???

 

Da pogledamo malo iz bližega?

Ma vidi ga kako je sladak, mali radoznalko! Oni koji proučavaju divlje životinje, posebice u Kanadi, a još preciznije na otoku Devon, koji je, sasvim slučajno, bio testni poligon za rover Curiosity, odmah će prepoznati da se radi o arktičkom lemingu.

Ma kako je mališa dospio na Mars???

Eto kako se troši novac. Lako ga je trošiti kad je tuđi, zar ne? Ima i kod nas krasnih primjera, recimo most preko rijeke kojim niko ne vozi jer nema ceste koja bi došla do mosta, ili meni omiljeni primjer, koji lokalno stanovništvo zove tunelom koji ide od nikud u ništa, i prekrasno izgleda njegov otvor na litici – kao idealna platforma za neki od ektremnih sportova. I tko je odgovoran?

 

 

 

 

 

 

Ma reći ću vam – odgovorni nisu ekonomski paraziti, nego oni koji vjeruju da se bez ekonomskih parazita ne može pa pognu glavu toliko duboko da se zabije u pijesak, ostavljajući im pozadinu nebranjenom. Pa tko onda može ekonomskog parazita okriviti što je iskoristio priliku da zadovolji svoje potrebe?

Predlažem da ekonomski paraziti razmisle o ovome, a neka razmisle i oni koji su ostali nebranjene pozadine, a i oni koji uzimaju poticaje – jer ti poticaji su ukraden novac, što znači da oni koji ih uzimaju ne mogu smatrati da su dobri, pošteni i moralni ljudi. Niti oni koji ne traže načine kako novac uskratiti ekonomskim parazitima ne mogu sebe smatrati dobrim poštenim i moralnim ljudima, jer svojom pasivnošću sudjeluju u nasilju koje sam, nadam se, uspio jasno i jednostavno opisati i dokazati na početku ovog članka.

Pa sad neka mi netko kaže da ne bi imali ceste bez države. Imali bi, i to one koje zaista nečemu služe, i to za puno manje novca, i to baš tamo gdje su zaista potrebne, i to baš onakve kakve su optimalne. Posve sam siguran da ne bi bilo fantomskih mostova i fantomskih tunela da nema ekonomskih parazita.