Nerješivi problem

 In IZLAZAK IZ ROBOVLASNIŠTVA

Rečeno je kako je put u pakao popločan dobrim namjerama. Zašto nije moguće bilo kojoj skupini ljudi organiziranoj u moderni sustav državne vlasti učinkovito riješiti ijedan problem, zanimljiv je fenomen, a odgovor možda treba potražiti i u psihologiji čovjeka, i načinu na koji ljudski um funkcionira. Pri analizi problematike učinkovitosti ‘Vlade’ ne smijemo niti jednog trenutka smetnuti s uma kako je ona sastavljena od ljudi, kaste parazita maskiranih nazivom ‘legitimni demokratski izabrani predstavnici naroda’. Oni su ‘Vladi’ svoje umove ‘posudili’ na 4 godine i tako je stvoren privid da taj entitet ima legitimet donositi odluke koje zahvaćaju svako ljudsko biće koje ima sreću živjeti na teritorijalnom području naziva Hrvatska. Razmislimo dobro o ovome: budući ‘Vlada’ nema svoj vlastiti um kojim bi donosila odluke, odluke za koje se kaže da ih je ona donijela, zapravo su odluke skupine ljudi čiji umovi funkcioniraju po određenim psihološkim obrascima. Ti umovi udruženi su u kolektivni um, što možemo uočiti svaki puta kada netko kaže ‘Vlada je donijela odluku’. Ali psihološki obrasci po kojima djeluju pojedinačni umovi koji čine kolektivni um, imaju presudan utjecaj na bilo koju odluku za koju se kaže da ju je donijela ‘Vlada’.

Najbolje je ovu činjenicu pojasniti jednostavnim primjerom obiteljskog izleta.

Punac kaže jednog vrućeg ljetnog dana, ‘Mogli bismo otići do Kumrovca.’ na što njegova supruga kaže: ‘Zvuči kao dobra ideja.’ Njihov zet, iako ima određene ograde prema tom izletu jer je vožnja duga a dan vruć, smatra da bi odbijanjem prijedloga došao u nesuglasje s obitelji pa kaže, ‘Meni to zvuči zanimljivo. Nadam se da i vaša kćer želi ići.’ A ona kaže ‘Pa naravno da želim, nisam godinama bila u Kumrovcu.’.

Vožnja je bila duga i zaista vruća unatoč klima-uređaju. Kada su stigli u Kumrovec, hrana u restorančiću bila je jednako loša kao i vožnja. Vratili su se iscrpljeni kući četiri sata kasnije, i tada jedno od njih neiskreno reče: ‘Baš je bio dobar izlet, zar ne?’. Punica kaže, ‘Ja sam zapravo htjela ostati doma. Pristala sam ići jer ste zvučali tako entuzijastično zbog izleta.’. Na to se nadoveže zet, ‘Ni ja nisam previše bio sretan tim izletom. Išao sam samo zato da ispunim vašu želju.’. A kćer reče, ‘Išla sam samo zbog toga da budete zadovoljni. Morala bih biti van pameti da želim igdje ići po ovakvoj vrućini.’. Punac se nadovezao rekavši, ‘Predložio sam izlet jer mi se činilo da se dosađujete.’. Sjedili su zbunjeni činjenicom što su otišli na izlet koji nitko nije želio.

Ovaj paradoks sličan je procesu koji se događa kada se odluke donose u kolektivu naziva ‘Vlada’. Čak i kad bismo pretpostavili da su svi članovi prošlih i sadašnjih ‘Vlada’, ljudi koji su moralne vertikale društva, odlučni, hrabri, sposobni, neovisni, nepotkupljivi itd., ukratko – ljudi s toliko vrlina da bi ih svatko poželio za zeta svojoj kćeri, i da su ti ljudi najbolje što je majka na ovim prostorima ikada rodila – oni su i dalje ljudi. I dalje imaju vlastiti um koji će se ponašati na sličan način kao i umovi pojedinaca u obitelji iz primjera. Stoga kada predsjednik ‘Vlade’ upita ‘Tko je za?’, svjesno ili nesvjesno vođeni obrascima po kojima um funkcionira; dignut će i ostali ruku ako žele biti dio te klike. Istovremeno, njihovi će politički protivnici kritizirati sve što oni rade, ali čim njihova politička opcija zasjedne na vlast nakon par godina, dizat će i oni revno ručice, i tako ukrug u vječnoj igri za narod, gdje su oni glavni glumci i zvijezde predstave.

Što se događa u takvim kolektivima s neprilagođenim iznimkama koji ne dignu ruku, ili čak javno iznesu svoje neslaganje s politikom entiteta državne vlasti kojem i sami pripadaju? Sjetite se Vladimira Ferdeljija: izbacili su ga napolje dok je trepnuo okom. Teško je donijeti ikakvu odluku koja će biti dobra za društvo kao cjelinu u takvom sustavu upravljanja, ali to ne vidi svatko jer problem leži i u tome što su često potrebne godine da se uvidi kako neka odluka nije dobra. Čak ni tada se ne može utvrditi koji je tome razlog jer su se okolnosti i ljudi u međuvremenu promijenili. Zato se poseže za novom odlukom, novim prijedlogom zakona, osnivanjem novih odbora, agencija i slično, što će navodno riješiti novi-stari problem. Sustav zbog svoje nesposobnosti da bude učinkovit buja poput malignog tkiva u pokušaju da riješi probleme koje je sam stvorio, postajući tako još više neučinkovit i korumpiran, s još više problema nego što ih je bilo dan ranije. Obični ljudi čitavo to vrijeme misle da će od tog sustava vlasti nešto dobiti, istovremeno zaboravljajući kako je nužno da im takav sustav vlasti prvo nešto mora uzeti da bi kasnije nešto dobili. A prvo što uzimaju je ono najdragocjenije – slobodu. Takav sustav možemo usporediti s velikim, starim komadom tkanine koja se raspada, na kojoj nove rupe nastaju brže nego se stare mogu zakrpati. Neminovna sudbina tkanine je njezina dezintegracija, koja kada se napokon dogodi, izgleda kao nesretan splet okolnosti koje su se najednom počele događati. A razlozi za to izgubljeni su u magli prošlosti i nitko ih više u potpunosti ne razumije.

I tako, te redovne dezintegracije sustava vlasti koje se događaju svakih nekoliko desetljeća ili čak stoljeća, u pravilu završavaju ratovima, revolucijama, nasiljem i krvlju nevinih na ulicama. Ljudi bi morali osvijestiti činjenicu da svojim pasivnim promatranjem malignog bujanja državnog sustava vlasti i kontrole, svojom slijepom pokornošću pravilima koje za njih donosi parazitska kasta ljudi, i svojim izlaženjem na izbore ne biraju svoje predstavnike, već nadzornike plantaže robova gdje su birači ti koji beru pamuk. Time kukavički izbjegavaju odgovornost za svoj život, svjesno ili nesvjesno, i uporno hrane čudovište za koje misle da će njihove probleme ipak riješiti. Ne znaju da to čudovište ima nevjerojatan potencijal svima nama doći glave ili nas upropastiti, a dok se to ne dogodi, oduzimat će nam djelić po djelić već sada kljaste slobode u pokušaju kontrole svakog aspekta naših života. Jer mi bez parazita koji su to čudovište inficirali možemo opstati, dok oni bez nas ne mogu. Morali bi za opstanak raditi, što im nije baš najdraža zanimacija.

Danas je tako iz razloga što se u tom čudovištu ne nalaze najvrliji među nama, već oni najgori s najvećim figama u džepu, uz rijetke i prerijetke iznimke. A ponajviše smo krivi mi sami, jer im dopuštamo da od našeg znoja lagodno žive.

Recent Posts
Showing 9 comments
  • Eva
    Odgovori

    “Sustav zbog svoje nesposobnosti da bude učinkovit buja poput malignog tkiva…
    Ljudi bi morali osvijestiti činjenicu da svojim pasivnim promatranjem malignog bujanja državnog sustava vlasti i kontrole…”
    Savršena usporedba. Samo raste broj zakona, agencija, ministarstava, nevladinih udruga – jezovito.

  • deus
    Odgovori

    ja bih stavio naglasak na sljedece: “Time kukavički izbjegavaju odgovornost za svoj život, svjesno ili nesvjesno, i uporno hrane čudovište”. upravo o tome se radi. ako imas ista u sebi, jasno ti je da to vise nije samo tvoj izbor, za tebe…pa onda kalkuliras ako si sebi nasao pogodnu nisu. to je sranje, jer svojom participacijom porobljavas i DRUGE, a to nemas pravo. mislim da je iz ovoga samo jedan izlaz, a to je da se svatko prihvati posla i za osnovno se pobrine sam. sa takvim temeljem, bavi se cime god hoces, neces biti vezan na sustav koji ti govori sto smijes, a sto ne zakljuciti iz materije koju proucavas, niti ces biti ovisan o tome da te surogat hranom nahrani trgovacki lanac.

    • bem-bem
      Odgovori

      Upravo tako, nevjerovatno je kako ljudi prihvacaju zdravo za gotovo da rade po cijele dane i onda hranu dobivaju na policama konzuma, lidlova i ostalih lihvarskih trgovackih lanaca koji nude samo najkvalitetnije iz hrvatske( danas na akciji sir gumelino 20 kn kilo al je kval’teta ista ka i oni sa paga majke mi hahaha)
      uzas

  • ljudsko_biće
    Odgovori

    evo i ja imam jedan problem (tj barem “mislim” da “imam” problem),
    trebam zasaditi jedno 50-60-70 sadnica (paradajz,patliđan,krastavci,tikvice…) .

    al u biti, kad malo bolje pogledam, to nije uopće problem, jer nisam promijenio zadatak
    nego samo način razmišljanja kako to izvesti u stvarnosti.
    sad odjedanput to više nije problem.
    zapravo to nikad i nije bio problem.
    problem je isto ideja.
    ideja nastaje u umu.

    interesantno, u umu nastaju i iluzije.

    isto tako je interesantan pojam/ideja zaposlenosti.
    ” evo ako sam “ja” ‘osoba’ na birou prijavljen kao nezaposlen –
    e onda sam valjda nezaposlen.
    kad me netko upita jesam li zaposlen ja ću mu reći da sam nezaposlen jer nema posla.
    ali kad dođem kući (nakon potrage za poslom), bacit ću se lijepo na kauč/fotelju i upalit tv i gledat fejs
    i žalit se kako nema posla, a oko kuće postoji brdo neobrađene zemlje
    gdje bi se mogao uraditi određeni – posao. ”

    a.iluzijemajketi

    .

    e btw deuse, ispada da se ionako nije moglo išta sadit ova zadnja dva-tri dana,
    došao čovjek, zaorao jedanput – zemlja bila premokra.
    :P :D

    • deus
      Odgovori

      ma kud orat, sinko materin :) biodinamiku proucavaj, oranje visestruko steti zemlji…moras si nabaviti biodinamicke vile. nenadjebiv alat. ne treba ti niti plug, niti freza, niti stihaca…i lagano picis, a ne prevrces zemlju (humusni sloj dolje, mrtvi sloj vanka), samo odzracujes i rahlis :)

      • ljudsko_biće
        Odgovori

        potrebno mi je to sve proučit,
        a kako stvari stoje to ću tek iduće sezone probati.

        konj/vol/tovar (tj. ja) je ionako tu na polju i pase bezveze.
        iduće godine napićin plugove na njega i vozi.

  • au_toritet
    Odgovori

    Tako je deus. Ma ti ljudi u sustavu su već sve odavno napravili skupa s medijiima kojima je u ustima stalno ”vlada”, a političarima ”neka institucije rade svoj posao”.Naučene floskule. A prilikom izbora poručuju: biraj ili nemoj, tko vas hebe, mi imamo naše uhljebe + uža i daljnja obitelj i netko mora pobijediti.Sad je samo inercija toga užasa iliti lavina koja se ne zaustavlja.Nema druge nego use i u svoje kljuse.

  • Tonoton
    Odgovori

    Bravo Valtere, sve si dobro detektirao.
    No, nešto me muči već duže vrijeme. I sam često govorim o nakaradnosti sistema u kojem živimo.Kritiziramo ljude koji su došli na vlast “demokratskim” putem, uočavamo sve što ne valja u njihovim postupcima i tako iz godine u godinu. Nekako je već postalo zamorno ponavljati ono što ne vrijedi.Ajmo razmišljati kako stvar poboljšati, što svatko od nas pojedinačno ili, zašto ne, i zajedno preko Zvona istine možemo napraviti. Ne treba očekivati promjenu svijeta već sutra. Mislim da bi bilo dobro da barem razmijenimo misli u vezi toga.
    Svakom je jasno da na vlasti treba loše zamijeniti dobrima. Tko su dobri? Spomenuo si Ferdeljija, slažem se.
    Za početak mogli bi nabrojati one za koje mislimo da to zaslužuju.Svaki od njih je stručnjak na nekom području. Ako ih se kontaktira neka oni izađu sa svojim viđenjem izlaska iz ove žabokrečine.
    U prvi mah mi padaju na um: Lovrenović, Horvat, Francisković, Kolakušić,………. (nastavite niz)

Leave a Comment

Napišite traženi pojam i stisnite Enter za traženje