Probudite svoje unutarnje biće

 In Duhovnost, Obrazovanje, Općenito

Prevela i komentirala Niara

Omraam Mikhaël Aïvanhov

Misao dana

bali_08.jutro.5693

“Već stoljećima je religija za većinu ljudi skup vježbi koje izvode, u kojima njihovo unutarnje biće nema udjela. Shodno tome te izvođene vježbe naravno nisu bile dovoljne, da se u njima probude i razvijaju duhovni centri. One su samo služile da ih se pokrije s debelim oklopom. Zbog toga, mogu sada dugo moliti i meditirati, oni ne vide ništa, ne osjećaju ništa, ni anđele, niti Arkanđele, niti duhove prirode. I oni čak ni ne slute prisutnost neprijateljskih bića koja im čine zlo. Kad se vuk šunja oko stada, ovce koje osjećaju njegovu prisutnost pokazuju svoj strah i pastiri koji ih vide, poduzmu mjere opreza. Oni znaju da je vuk u blizini. Kako to da ovce osjete vuka, dok ljudi ne osjećaju ni najlošija bića koja im žele naškoditi?”

Komentar: Automatsko ponavljanje tuđih riječi, bez shvaćanja i razumijevanja njihovog pravog značenja, kao i preuzimanje stavova i mišljenja drugih ljudi – bez preispitivanja vjerodostojnosti autora i točnosti izrečenog ili napisanog – stvara od nas strojeve koji „funkcioniraju“, bez razmišljanja, bez osjećaja, bez duše i sposobnosti razlikovanja. Preuzeta uvjerenja, ideje i mišljenja, ostaju uvijek ono što jesu – naime iskustva i vjerovanja nekih, nama ne uvijek poznatih ljudi. I to se događa u današnje doba u 99% sliučajeva, kroz školsko obrazovanje, povijesne „činjenice“ (za koje se zna da su ih pisali uvijek pobjednici), sve medije – što je idealna podloga za manipulaciju masa, s namjerom izvlačenja koristi za određenu skupinu ljudi, koja je – vidi slučaja – trenutno na vlasti, a na štetu i račun drugih.

Sigurno osjećamo ponekad, kako nas rečenice koje ponavljamo bez razmišljanja – umaraju, kao npr. gradivo u školi ili molitve naučene napamet, izgovarane kao mlin koji melje bez prestanka.

I sve te strane energije, su samo kao odora koju danas prebacimo preko tijela, a sutra odbacimo i navučemo neku novu, neprestano u potrazi za nečim, što bolje može istaknuti naše biće … I u redu je, no, možda i uočavamo, kako u nama duboko titra neki nemir, kako smo jednim uhom neprestano u nekom napetom osluškivanju, iščekivanju što će netko reći; možda propuštamo nešto važno, nešto novo i pri tome se stalno krećemo izvan sebe, usmjereni prema drugima. Što još ne shvaćamo, jest da tražimo hranu za dušu, ispunjenje vlastite istine koju još nismo dosegli – u potrazi za samim sobom. 

No, ako već i slušamo što drugi govore – što činimo svaki trenutak – poklonimo im pri tome potpunu pažnju i našu cjelokupnu pozornost i slušajmo s oba uha i promatrajmo – upotrijebimo zdrav razum i moć rasuđivanja, osluškujmo u srcu da li to što je rečeno, odgovara našem vlastitom uvjerenju, stavu, osjećaju, istini – koja se uvijek može prepoznati po „dobrom“ unutarnjem osjećaju i toplini u grudima (zakon odjeka ili privlačnosti – isto privlači isto). I što se još može istaknuti jest, da bi dok slušamo, trebali ostati potpuno otvoreni, radoznali, u radosnom iščekivanju. Možda kažemo: „Ah, do sada nisam na to gledao na takav način“ … (jer osjećate snagu i istinitost u tim riječima), ili „Zanimljivo, to mi do sada nije bilo poznato, razmislit ću o tome“ … Kroz našu spremnost prihvatiti druge ideje, otvaraju se vrata novih mogućnosti u našem životu, pojačane senzitivnosti, novih pogleda, ideja i razvitka – jer, ne postoji samo jedan kut gledanja na neku stvar ili situaciju, već bezbroj.
I sada, koji je pravilan?
Niti jedan niti drugi, ili oba, ovisno o kutu gledanja promatrača i osjećajima koje on pridaje određenom događaju, na osnovu vlastitih iskustava, tako da jednu te istu situaciju mogu tri čovjeka doživjeti i opisati potpuno različito.

Za slikovitiji prikaz, evo kratke priče, koju sam napisala u svibnju 2013.-te:

Suze zahvalnosti

Sjedi starac pored raskrižja na putu, suze teku niz naborane mu obraze. Pogled usmjeren u daljinu, u nepoznato – zamišljeno, u beskraj.

Sa sjevera, njemu iza leđa – gdje težina ispita poneki put savije nam leđa – dolazi čovjek, noseći težak zavežljaj. I kad dođe bliže, pogleda starca pored puta i vidi negove suze što teku. Težina se uspne iz njegovih grudi, otme se dubok uzdah i nagrnu misli: „Kakvu težinu nosi on u srcu, da tako plače, sam sjedi pored puta?“ – i ode dalje.

S istoka, sa starčeve lijeve strane – gdje duh se uzdiže u neviđene visine, približava se mladić, radosnog, lakog hoda, zvižduće i pokoji puta poskoči u hodu. Kad stigne do starca sa suzama u očima, pomisli: „Mora da je lijepi život proveo, da se sada sjeća ugodnih dana.“ – i s osmjehom produži put.

S južne strane, njemu sprijeda – gdje izobilje zrelost slavi, uspinje se žena s korpom punom voća i kad dođe bliže starcu sa suzama u očima, pomisli: „On nikog nema na ovom svijetu da mu dade koru kruha.“ – i zastane, zahvati rukom u korpu, izvadi najljepše voće i položi pored starca sa samilosnim osmjehom na licu i molitvom na usnama i krene dalje.

Sa zapada, njemu desne strane – gdje se znanje sabire u spoznaju, još izdaleka ugleda čovjek zrelog doba, starca pored puta i pita se zašto li tu sjedi. Izbliza primijeti suze u njegovim očima – zamisli se, počeše po bradi, sjedne do njega i zapita: “Zašto plačeš starino, što to suze mute pogled tvoj?

Starac okrene glavu, pogleda ga i prozbori: „Dug život je moj, ispunjen bi‘ radošću, tugom, tegobom i srećom. Tijelo moje bjaše posvuda, moje oči vidješe sve – sad vratih se natrag kući, nakon godina tolikih … i u srcu se ljubav budi, beskrajna hvala i milost – zahvalnost za svu ljepotu što doživjeh, dobrotu koju iskusih, širi krila moje duše, u beskrajna prostranstva nebesa ju uznosi, gdje dom moj je vječan. Ljubav mog srca grli sav život, kupa cijeli svijet u zlatno svjetlo sreće, koja nikad više proći neće.“

Da se vratimo na temu. Što nam dakle daje snagu, uvjerenost, postojanost, vjerodostojnost, autentičnost? Sigurno ne isprazno ponavljanje rečenica drugih ljudi, i „činjenica“ koje su upisane u povijesnim knjigama, već NAŠA uvjerenja, naše vlastito mišljenje, koji se zasnivaju na našem vlastitom iskustvu, na istinskom osjećaju da je to što činimo jednostavno u redu i kad smo spremni da svaki dan naše životno stablo obogatimo jednim novim kristalom spoznaje.

I onda možemo potpuno otvoreno i mirno slušati što govore drugi ljudi – jer svaki od nas nosi jedan dio istine u sebi – i pomoću sposobnosti razlikovanja, razdvojiti istinu od neistine i otkriti pravu priču koja stoji iza riječi. Tada nas neće svako suprotno mišljenje poljuljati kao list na vjetru, već ćemo iz svake priče uzeti onaj dio koji se nama čini istinitim i stajati snažni, autentični, kao drvo koje je našlo svoje mjesto na Zemlji, obogaćeno i okićeno bezbrojnim iskustvima i doživljajima – jer snaga i postojanost ne znače biti krut, nepomičan, nepopustljiv, već naprotiv – u svakom trenutku biti sposoban upotrijebiti moć zdravog rasuđivanja, prepoznati i živjeti svoju istinu u svemu, dokle god se nešto nalazi u skladu s našim uvjerenjima. Kada dosegnemo svijest za nove spoznaje, mijenja se i naš dotadašnji stav. I nije važno ako smo se zavaravali, nije važno ako smo činili bezbrojne „greške“, ne, i nije važno spotaknuti se, već je bitno ne ostati ležati, ustati i ići dalje. I u tome leže naša SNAGA, AUTENTIČNOST i ISTINA.

Recent Posts

Leave a Comment

Napišite traženi pojam i stisnite Enter za traženje