RAT i MIR; VJEČNA IGRA ISTINE

 In Duhovnost

Kristina nam se pridružila kao autor članaka i u vremenu pred nama imat ćete prilike upoznati se bolje s njezinim radom. Inače je spisateljica, prvenstveno orijentirana na teme duhovnog karaktera. Kako je ovo njezin prvi članak na Zvonu Istine, možda bi bilo poticajno za nju da joj u komentarima napišete kako vam se dopada što je napisala. 

…kada bi znali za sve ratove u sebi, znali bi i proglasiti mir…

Postoji rat. Svakodnevne borbe na poljima unutar svakog čovjeka. To je unutarnji rat naše identifikacije s osobnosti koju smo gradili tijekom života i onog unutarnjeg tihog glasa srca, glasa koji je naše pravo Ja. Rat između unutarnjeg života u nama i ovog vanjskog koji gleda svatko svojim očima i upija svojim jedinstvenim osjetilima. Ako se zapitaš malo dublje, osjetiti ćeš da cijeli život nosiš neki nemir u sebi. Nemir koji ma što god radio, gdje god bio i što god imao ipak osjetiš, i taj nemir uzrokuje mentalne borbe, borbe u kojima većinom srce izgubi ali se nikada ne predaje.

 

borbe srca i uma

 

Varaš sebe kada misliš da je srce to koje pati. Ne pati naše srce nego Ego koji se bori da uživa i štuje sve ono s čim se poistovijetio u ovom životu i ne želi izgubiti. A i taj gubitak je zabluda, jer nikada sebe ne gubimo, u svemu se samo usavršavamo, a kako ćemo se usavršiti ako prvo ne odbacimo stare nepotrebne ‘stvari’ iz svoje ‘kuće’. I zato većinom nismo spremni uložiti trud i vrijeme da se u stvarnoj tišini suočimo s posljedicama vlastitih misli, djela i riječi. Čujemo više druge nego svoje srce. Hodamo slijepi od šarolikih slika svijeta materije koji nas okružuje i dok hranimo samo oči i tijelo, svoju dušu većinom ostavljamo gladnu.

 

Duhovni mir, mir koji je luksuz za kojim čezne svako živo biće, luksuz za kojeg se najmanje trudimo raditi, i ne znajući da je on uvijek i zauvijek u nama, u srcu, u tišini, u istini, strpljivo čeka da mu skinemo pokrove. Mir, to blaženstvo za kojim čeznemo nije nikada negdje vani, to nije lokacija na karti, nisu oči drugoga, niti posjedovanje materijalnih oblika. Taj mir je unutra, to je iskra u našem srcu, koja nas i potiče da tražimo balans između naših unutarnjih i vanjskih svjetova koji su uvijek i neprekidno u sukobu. Taj mir je u srcu svakog promatrača.

 

Mnogi bi rekli ‘ što je istina, to ne postoji ‘. Ne postoji vani, ali postoji unutra. Istina duše s kojom si se rodio prije nego ju je svijet zamaglio, i koja stanuje u tvom biću i koja je zapravo tvoja čista ljubav je uvijek spremna da ti se otkrije. Koliko će ti se otkriti ovisi samo o tebi. Ta istina se krije u svim onim malim svakodnevnim stvarima koje činiš sebi, drugima, bližnjima, istinu koju govoriš, činiš i misliš prema sebi i prema svijetu, svaki dan. Svi žele tu istinu, svi žele mir, svi žele ljubav. A jesmo li spremni prije svega sve to dati Sebi?

 

Za čim čezne svako dijete dok raste? Nije li ljubav naša najveća hrana zbog koje i trpimo sve životne borbe, sva tornada koja odnose naše trenutke i pretvaraju vrijeme uvijek u samo jučerašnju prašinu dok mi stojimo sami i svjedočimo vlastitom zaboravu? Čuješ li plač svoj kada si se rodio? To je prvi trenutak ekspresije tvoje duše ovdje. Sjeti ga se i on će ti reći koliko voliš što si živ.

 

Sve što srce želi, srce uvijek ima. Takva mu je konstitucija i ono ne može nikada drugačije, no ipak čovjek je taj koji se svojom voljom zapustio i nekako se na svom putu oglušio od zapisanih želja na svom srcu s kojima je i došao na ovaj svijet. Rijetki su oni koji zaista žive svoje pravo Ja i svakim buđenjem pozdravljaju svoju dušu a ne samo svoj identitet. Sve što izvire iz srca je radost. Osjetiš li tu radost sada, kupa li se tvoje biće u osmijehu duše?

 

Svačiji životni put, put duše je drugačiji, to vidimo vrlo dobro oko sebe, i umjesto da se divimo tom božanskom planu raznolikosti, mi stojimo usred rata s nevidljivim ratnicima, produktima vlastitog uma. Put duše je zagonetka dana svakom čovjeku, dana mu je za njegovo vlastito zadovoljstvo u Igri Života i kao njegovo vlastito sredstvo uzdizanja. Ako se pitaš o kakvom uzdizanju je riječ, dovoljno je da pogledaš ljudsku povijest i vidiš napredak svega što nas okružuje, a ponajviše otvaranje ljudske svijesti nekim višim sferama inteligencije i spoznajama o načinima kvalitetnijeg i ispunjenijeg života svakoga od nas. Uzdizanje je stvar vlastite volje, ali ono što je sigurno je to da je ta duboka čežnja usađena u svakom srcu, srcu koje zna da je čovjekov put preodređen za radosti stvaranja i življenja a ne samo suprotno od toga. Postoji realnost iznad ove koju trenutno gledamo. Mi vidimo samo njen veo, zavodljive obojane iluzije, vidimo zavjese na ogromnoj pozornici Života. Predstava draga publiko nije ni počela. Dignite zavjese i gledajte činove svoje duše u glavnoj ulozi. A čovjek je u današnjem modernom svijetu umislio da je mašina. Mašina bez duše koja radi neki posao radi plaće i finih krpica. Mašina koja je tu da uzima i daje svojem tijelu neke kratke užitke, da skuplja tek neka zrnca pijeska, umjesto u zlatu da se kupa. Čovjek nije mašina svojih apetita, čovjek je ekspresija Duha koji se rađa iz tame, onda kada prepoznamo vlastitog Sebe. I ništa nije svetije od daha koji nam je dan.

Kako i koliko voliš, toliko zapravo osjećaš svoju dušu. Ljubav za kojom čezneš je bežični poziv tvoje duše. Slušaj!

Nijedan čovjek nije bez duše, neki su je samo malo više prekrili a neki malo više otkrili. Dok oni koji su je skroz otkrili Sebi, ostave nam svojevrsne karte, kako da i mi dođemo do tog Kraljevstva, u kojem je svatko na svom prijestolju. Tko ili što je to onda u nama što se treba otkriti i donijeti nam potencijale koje duboko u sebi znamo da nosimo? To je skriveno točno onoliko koliko su tvoje oči otvorene. Zažmiri i vidjeti ćeš, da nije savršeni život to što trebaš nego savršene ”oči”, jer ono što vidi kroz tvoje oči vodi sliku direktno u tvoju dušu. Kakve slike joj to šalješ?

 

I tko je taj u tebi koji te tjera da želiš osvojiti cijeli svijet svojom radošću, i ugađati Tebi da bi sjajiti mogao kao zvijezda na nebu da te svi vide i dive se tvom blještavilu? A korov smo pustili tu da raste, i ne vodeći brigu o vlastitom vrtu, vrtu duše. Ti koji ovo čitaš i ja koja pišem, dišemo, živi smo, i spajaju nas ove riječi dok oboje otkrivamo Sebe. Što tražimo još pored te spoznaje? Odgovore svatko nađe sam u sebi, jer oni su individualni, dok riječi mogu biti samo okidači za ona mala svijetla u prostorijama tvog srca. Započni paliti lampe i čitaj, upijaj riječi proživljene za tvoje srce, iz ljubavi izviru i u ljubav će ući. Ne otkrivaš se ni ovdje ni svijetu, otkrivaš se sam sebi, u onim trenucima kada naučiš gledati u vlastitoj tami. Znaj uvijek, da je Istina ipak samo tvoja.

odlomak is knjige SoulBook ‘Kraljevstvo’

Recommended Posts
Showing 15 comments
  • felix
    Odgovori

    što je ovo postalo? pjesmarica? jel netko hakirao stranicu? ovaj post se nikako ne uklapa u stil ove stranice koju pratim već dvije godine

  • trumba
    Odgovori

    ili je nemir ili je strast. :D
    https://www.youtube.com/watch?v=NU2VXpAXgHU

  • stan
    Odgovori

    promašena tema, sladunjav puno puta prožvakan “duhovni” tekst … totalno promašena tema za ovu stranicu …

  • zenfjaka
    Odgovori

    “Nijedan čovjek nije bez duše, neki su je samo malo više prekrili a neki malo više otkrili.”

    Mila majko đe me nađe:)

    https://www.youtube.com/watch?v=N9QjpCNVcQc

    Ben mu kvasinu:)

  • zenfjaka
    Odgovori

    Za nevernding stoy još ćemo jednu zapivat:)

    …ako dijalekt nepaše…skužajte….ljubav je ka cviće, triba ga uvik zalivat…

    https://www.youtube.com/watch?v=ddCEjBtyjmw

    ae…

  • Eva
    Odgovori

    Pozdrav novom piscu na stranici. Malo je ovdje žena pa mi je to draže da se pridružila žena. Tekst je meni dobar, ok malo nejasne neke stvari kao pjesničke ali prvi mačići se u vodu bacaju što kažu ono a nisam sigurna da je to baš lijepo da se jadni mačići bacaju u vodu pa taman i figurativno.

    • Valter
      Odgovori

      Riječ je o odlomku iz njezine knjige pa je možda malo nezahvalno napisano stavljati u kontekst bez šire slike. Članci će uslijediti kako joj bude dolazila inspiracija.

  • zenfjaka
    Odgovori

    Kako znaš znaš da je žena? Baš me zanima ili ću opet počet pivat i sastavit uši navrh glave. to ka oće reć svezat. Bićeš baš lipa honki tonk wummen.!

    • Eva
      Odgovori

      Kristina, pa valjda je žena. Ovo drugo ne razumin nikako ali zabavno je.

  • Mekky
    Odgovori

    Divno. Očekujem slijedeći tekst.

  • Ada
    Odgovori

    Slažem se, život jest savršen, no naš pogled na život nije i zato dolazi do kratkog (i ponešto dužeg)spoja i neugodnih varnica. Ljudi sebe, manje više, u potpunosti poistovjećuju s egom, pa ako ego-tražbine dobro stoje, onda je sve Ok, i obrnuto…. a ego je posuda bez dna, pa…eto belaja

  • zenfjaka
    Odgovori

    Ok,s nestrpljenjem oćekujem nastavak belaja. Čak šta više mada iako nisan izvadija broj za čekanje stat ću u red_)Normakno bez pisme neću i ko mi šta može?Možda me spisateljica oduševi al neka se ne nada ševi:P Mislin ozbiljno:)

    https://www.youtube.com/watch?v=nESq7YM6_UM
    Malo san ispalija al sve ok:)))

  • mario
    Odgovori

    “Varaš sebe kada misliš da je srce to koje pati. Ne pati naše srce nego Ego koji se bori da uživa i štuje sve ono s čim se poistovijetio u ovom životu i ne želi izgubiti. A i taj gubitak je zabluda, jer nikada sebe ne gubimo, u svemu se samo usavršavamo”

    dAKLE, kada najmiliji, kada djeca, kada nevini pate, to je stvarna patnja i to je patnja srca, a ne ega. I to nije nikakva zabluda jer kada oni pate i srce pati i doslovni gubimo sami sebe. To nije nikakvo usavrsavanje, to je iscrpljivanje, to je patnja, to je uništavanje svega čemu stremimo i što volimo. Kako kaze moj prijatelj MK “Neki kvazi-duhovnjaci i dalje biraju da budu slijepi i misle da se sve događa za našu najveću dobrobit, a taj promašeni stav je rezultat New Age programiranja.”

  • mario
    Odgovori

    možemo mi da se opredelimo da vidimo samo lepo, prijatno, pozitivno, možemo da odvraćamo pogled od ružnog, strašnog, gadnog, negativnog:

    „Ala je lep ovaj svet,
    ovde potok, onde cvet!“,

    …ALI…

    … ZAR NE PRIMEĆUJEMO KAKO TU NEŠTO DEBELO ŠKRIPI?!

    Jeste zatvorenik koji se zagledao u zvezde u prednosti u nekakvim vibracijama svojih emocija i misli, ali – i on mora da prođe kroz blato, da bi došao do ćelije, zvezde koje su negde gore, visoko, neće mu u tom smislu ni najmanje pomoći, ili – opsednutost zvezdama mu neće pomoći. Da u ružnom vidimo lepo – opet je, sa stanovišta našeg normalnog i zdravog funcionisanja neumesno. Ko može da vidi u tolikim zlim dešavanjima na ovom svetu nešto lepo?! Zar to može biti normalna reakcija normalne osobe?!

    Reći, misliti i osećati kako je Zemlja divno mesto, raj…! Može li se to bez foliranja i samozavaranja?! Koja je to percepcija u kojoj mi je sve divno na ovom svetu, pa onda, za situaciju od koje virtuelno beži moj kolega, prebacujući se na drugi kanal, kažem, prateći svoju percepciju koja se zasniva na stavu „sve je divno na ovom svetu“: „Ah, kako lav divno juri srnu, kako je ona divno zastrašena, kako je divno kolje, kako se ona divno bori za život…!“

Leave a Comment

Napišite traženi pojam i stisnite Enter za traženje