Svi smo mi sposobni živjeti svoj život

 In Općenito

Napisala Niara

“Centar za socijalnu skrb” – odgovor na komentar na facebooku

blumen-bunt-kl.2322

“… i tamo ima nesposobnih”

Draga Ana, ne trebate se osjećati ili sebe označavati kao “nesposobnom”. Nije onaj roditelj “sposoban ili nesposoban”, čije je dijete kad odraste tzv. “uzor”, jer svaki čovjek na Zemlji ima svoj put, svoj razvoj, svoju zadaću i njegova duša bira iskustva koja želi ovdje doživjeti.

Duša uvijek osjeća kako želi živjeti, kakav ima plan, no ponekad ljudski ego uzme prevlast nad vodstvom srca i mi se onda udaljavamo od zacrtanog puta – što se jako lako događa pod utjecajem toliko jakih vanjskih utjecaja, nemira, pritiska, prisile, nasilja, zagađenja, umjetno i namjerno stvorenog straha i osjećaja nesigurnosti. K tome još dolazi naravno i pranje mozga lažima i usmjerenim „obrazovanjem“, kroz planirano nametanje određenih stavova i „činjenica“, manipuliranje mišljenja i oblikovanje tzv. „poželjnih odlika“, koje su „prihvatljive i priznate“ u društvu, čime se ljude usmjerava u jedan pravac, gdje nema „pojedinaca“, već samo velike poslušne mase, koja isto misli i lako se manipulira – za vlastite koristi.

No, je li čovjek MASA?

Je li čovjek STROJ?

Je li jedan jedini čovjek ISTI kao drugi?

Odgovor na sva tri pitanja je savršeno jasan – NE.

Svaki čovjek je JEDINSTVEN, NEZAMJENJIV, POJEDINAC i istovremeno dio cjeline – kao prekrasna livada prepuna šarolikog cvijeća, na kojoj jedna biljka potpomaže drugu i sve rastu zajedno u savršenom skladu i žive kao jaka zajednica. I možemo li reći da je mak ljepši i vredniji od različka, maslačka, sljeza? Sigurno ne, drugačiji u svim pojedinostima i svojstvima, zato smo jednog nazvali mak, a drugog različak, maslačak ili sljez. Svaka i najmanja sitnica u svemiru ima svoje opravdanje, svoj smisao kao i namjeru postojanja.

I tako, kada mladi čovjek tijekom vremena u svojoj unutrašnjosti osjeti da ne živi ono radi čega je došao na Zemlju, počinje u njemu rasti unutarnje nezadovoljstvo i nemir. I da zatomi taj unutarnji glas koji se javlja (jer još nije spoznao uzrok i nije sposoban vidjeti rješenje) i da ispuni taj osjećaj praznine i neispunjenja, lako poseže za “nadomjescima”, kao droge, alkohol, cigarete i sl., što su jasni pokazatelji da „tražimo” nešto za što osjećamo da nam nedostaje, ali nam još nije postalo svjesno što.

Da idemo korak dalje. I kada se uvjeti za ostvarenje tih od duše planiranih iskustava, usprkos jasnih znakova i pokazatelja ne promijene ili ne ispune, dolazi katkada do tzv. “udaraca sudbine” – i tada smo na neki način “prisiljeni”, susresti se s našim pravim željama i stvarnim vrijednostima koje nas ispunjavaju srećom i daju nam smisao ovog življenja. U tom trenutku spoznaje, otvaraju se vrata za novi put – jasniji, ljepši, snažniji, svjetliji, iskreniji i jača našu odluku da istrajemo i izdržimo još pokoje prepreke i udarce … i nema više povratka na „staro“, nema više povratka u „uniformiranost“ i utapanje u „prosječnost“ mase.

Htjela bih ovdje ispričati kratki doživljaj.
Putovala sam vlakom iz inostranstva u Hrvatsku (tada još dio Jugoslavije) i vlak se u rano, još svježe jutro, zaustavio u Ljubljani. Bilo je oko 5 sati i na suprotni kolosijek je stigao vlak, iz kojeg je počela izlaziti – u pravom smislu riječi – bujica ljudi. Promatrala sam te mlade ljude, kako žure na „posao“. Što mi je jako upalo u oči, je da su skoro svi bili odjeveni u tzv. traperice, hlače i jakna – i zaista gledano sa strane, djelovali kao tekuća bujica, bez razlike, bez iznimke, svi isti, uniformirani – jednostavno pojedinci utopljeni u masi, koja hrli u nekom pravcu. Pri toj spoznaji mi se naježila koža i negdje duboko u sebi sam shvatila i osjetila „silu prisile“ i manipulacije, koja se ispoljila kroz tu sliku.

Zato, ne označavajte se dragi ljudi kao možda “nesposobnima”, jer to je upravo ono što nam se stavlja pod nos od dana rođenja i namjerno, planirano pobija svaka individualnost, svaka jedinstvenost, nezamjenjivost, kreativnost, radost i osjećaj veličine. Nije biti “sposoban”, uključiti se u društvo i biti isti kao svi, već naprotiv, biti JAKI POJEDINAC u društvu.

Ne želim biti prosjek, postotak, masa, bujica, stroj, broj, kontrolirana, čipirana, manipulirana, podjarmljena, iskorištavana … već želim biti JEDINSTVENA, POJEDINAC, SVJETIONIK, SLOBODNA, SVJESNA, JAKA – ali ne, ipak ispravljam, ne želim biti sve to,  JA TO JESAM! – kao i SVI VI OSTALI – dragi ljudi.
No, nije dovoljno da samo želimo biti nešto – BUDIMO to, ŽIVIMO to i OSTVARIMO to.
Zato, ne sanjajmo svoj život, već ŽIVIMO svoje SNOVE – sada.

Recent Posts
Comments
  • Damir
    Odgovori

    Jako dobro !

Leave a Comment

Napišite traženi pojam i stisnite Enter za traženje