TERORIST

 In Obrazovanje

Zanimljivo je promatrati kako se vremenom u potpunosti izokrene izvorno značenje neke riječi. Kako bismo naučili što neka riječ uistinu znači, često smo prisiljeni konzultirati se sa jezicima antičkog doba, a ponekad i jezicima koji sežu još dalje u prošlost. Moramo rastaviti riječi – i zatim pogledati što njihovi dijelovi znače, da bismo saznali da primjerice, anarhija znači nepostojanje vladara/gospodara ili odsustvo vladara/gospodara, a ne kaos, nasilje, bezakonje i slično, sa čime je mnogi danas povezuju.

Riječ ”terorist” relativno je mlada, tek joj je 222 godine, ali i ona se u trenutku kada se pojavila, koristila u posve drugačijem kontekstu nego što je to danas slučaj. Pa – malo novog znanja nikada ne škodi, pogotovo kada je riječ o lakom štivu poput ovoga, i još bolje – relativno kratkom štivu. Izvorno sam članak napisao za portal dnevno.hr a sada ga objavljujemo i na Zvonu Istine.

Povijesni osvrt na terorističke napade u Parizu

Jedina revolucija koja ima šansu za uspjeh je ona koja je počela nakon što je prepoznat istinski neprijatelj naroda.

Edmund Burke bio je britanski državnik, teoretičar politike i filozof, rođen prije gotovo 300 godina. 1790. godine, manje od 18 mjeseci nakon napada na Bastilju, iznio je u svojoj knjizi ‘Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj’ konzervativnu kritiku francuske revolucije koju je smatrao rušiteljem tradicije u ime imaginarnih ideala slobode, jednakosti i bratstva. Danas se Edmunda Burkea smatra začetnikom modernog konzervativizma.

Najčešće ga se prepoznaje po citatu ”Onaj koji ne poznaje prošlost, prisiljen ju je ponavljati”. Stoga bi bilo dobro prisjetiti se događaja tijekom tih davnih revolucionarnih godina u Francuskoj, i staviti ih u kontekst nedavnih terorističkih napada u Parizu, kako ne bismo bili prisiljeni ponavljati povijest.

5. travnja 1793. godine, odlikovani francuski časnik i zapovjednik Charles Dumouirez izazvao je senzacionalnan val panike u Parizu nakon što se saznalo da je prebjegao u Austriju. Bilo je tada prošlo već gotovo četiri godine od kada je pala Bastilja, što je događaj kojeg povjesničari ozačavaju kao početak Francuske revolucije. U te četiri godine, sve od trenutka pada Bastilje, gotovo da nije prošao tjedan bez neke značajne krize ili tragedije u Francuskoj. Nasilni neredi redovito izbijali su posvuda po Francuskoj, kako u Parizu i ostalim velikim gradovima, tako i u ruralnom dijelu zemlje. Krvoprolića i masakri posvuda su bili sasvim uobičajeni.

Budući da je jedan o glavnih ciljeva nove francuske revolucionarne vlade bio zatiranje kršćanstva iz njihove nacije, manji građanski sukobi između religijskih frakcija također su bili gotovo svakodnevna pojava. Kao da to nije bilo dovoljno, Francuskoj je čitavo vrijeme prijetila i strana invazija.

Austrija i Prusija nisu vodili rat protiv Francuske samo konvencionalnim načinima, već su slali i dobro uvježbane agente infiltratore u Francusku sa zadatkom da potiču širenje kaosa i nasilja, kako bi dodatno destabilizirali Francusku iznutra. Francuzi su, nimalo iznenađujuće, tada već bili dobrano iscrpljeni od stalnog nasilja koje je odasvud prijetilo i živjeli su u stalnom strahu. Nasumične smrti nevinih postale su uobičajen dio njihove svakodnevice.

I čim se saznalo da je Dumoriez prebjegao na neprijateljsku stranu, ljudi su dosegli točku pucanja. Što je previše – previše je. Zahtijevali su od vlade da ih napokon spasi od posvemašnjeg kaosa koji je harao čitavom Francuskom.

I vlada ih je poslušala. Već slijedećeg dana nakon Dumoirezovog bijega, nova francuska vlada osnovala je Komitet javnog spasa, izvorno poznat kao Dantonov komitet. Komitetu su dodijeljene široke ovlasti budući je ozbiljnost krize zahtijevala brze i odlučne mjere. I tako je, pod vodstvom Maximiliena Robespierrea, narod Francuske dobio zaštitu koju su sami tražili.

Robespierre je donio ”Zakon o sumnjivima” koji je vlastima omogućavao da bace u tamnicu koga god su htjeli, iz bilo kojeg razloga. U to vrijeme je bilo nemoguće raspoznati prijatelja od neprijatelja. Nitko nije mogao biti siguran je li netko lojalist, kršćanin ili austrijski špijun, ili netko od brojnih kontra-revolucionara.

I stoga se od ljudi zahtijevalo da nose posebne potvrde o tome da su dobri i poslušni građani. Oni koji nisu imali potvrdu bivali su uhićeni, bačeni u tamnicu i prijetila im gorka sudbina u kojoj bi mogli ostati bez glave pod sječivom giljotine. Mnogi su takvu sudbinu i dočekali. Procjene govore kako je između 30 i 40 tisuća ljudi umrlo u tamnicama ili su bili pogubljeni temeljem ”Zakona o sumnjivima”.

Nakon toga, donešen je i ”Zakon o maksimumu” kojim je pokušano obuzdati i stabilizirati financijsku krizu na način da se propišu fiksne cijene za robu i usluge u čitavoj državi. Tim je zakonom također bila predviđena i smrtna kazna za one koji se nisu pridržavali propisanih odredbi.

Također je donešen i ”Zakon o 22 prerijala”, poznatiji kao Zakon Velikog Terora, koji je Komitetu dao još šire ovlasti za utamničenje, suđenje i pogubljivanje bilo koga, koga se smatralo sumnjivim ili nelojalnim. Istim je zakonom bilo onemogućeno optuženima da pozovu svjedoke u svoju obranu, niti su mogli dobiti odvjetnika koji bi ih branio pred sudom. Taj je zakon također propisao i svačiju obvezu da prijavi Komitetu potencijalo sumnjive ili nelojalne susjede.

Kao što to moguće znate, to razdoblje francuske povijesti postalo je znano kao Vladavina Terora. Igrom slučaja, upravo je ta krvava era poslužila kao izvorište za stvaranje nove riječi.

”Terorist”. Ali tom riječju u ono doba nisu bili opisivani kontra-revolucionari, niti pobunjenici, niti strani agenti. ”Terorist” je tada bila riječ rezervirana za državne službenike koji su smislili i brutalno provodili svoje krvave ugnjetavačke taktike, istovremeno govoreći da su one nužne zbog zaštite ljudi od njihovih krvožednih neprijatelja.

Vlade svih država svijeta kroz čitavu povijest imaju opasnu tendenciju da do krajnosti izvuku korist za sebe iz svake ozbiljne krize. One su za njih nekakav monstruozni vid blagoslova, koji im omogućava da uvođenjem izvanrednih mjera učvrste i ojačaju svoju poziciju moći. Na primjer, američka politička elita potrošila je bilijune dolara poreznih obveznika na Rat protiv Terora, koji je svijet učinio manje sigurnim mjestom i Amerikance manje slobodnima, a sve to zbog razloga koji ima statističku mogućnost da se dogodi od 0.0%. Amerikanci imaju daleko veću šansu da budu ustrijeljeni od policijskih službenika ili agenata brojnih njihovih službi, nego da se uopće nađu u opasnosti od nekakvog terorista koji živi u pećini i kuje planove o njihovom uništenju. Ali najveći strah ne bi trebao dolaziti od terorista koji se skrivaju u pećinama, već od posljedičnog gubitka sve manjih i manjih djelića slobode i beskrajnih, destruktivnih ratova koji se smjenjuju kao na tekućoj traci.

Jedina revolucija koja ima šansu za uspjeh je ona koja je počela nakon što je prepoznat istinski neprijatelj naroda.

Recent Posts
Showing 3 comments
  • Kristijan
    Odgovori

    Svaka cast Valtere,vrlo dobar osvrt.
    Svako dobro!

  • oli
    Odgovori

    Riječi će sve više i više da mijenjaju značenje. Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je snaga!
    Nad nama se stalno vrši neurolingvističko programiranje (NLP). Ipak na početku bijaše riječ pa sve ovo ostalo.
    Tko zna možda u budućnosti reći da želiš biti slobodan će biti umobolno?
    Možda bude bolest koja izaziva kaos i bude išla ruku pod ruku zajedno sa izrazom ANARHIJA koji je već promijenio svoje izvorno značenje!
    George Orwell to jako dobro opisao u svojoj knjizi 1984, zvalo se novogovor.

  • ivana
    Odgovori

    Procitala sam neki dan nesto u stilu da je nasu poznatu seljacku bunu u biti potaklo plemstvo. Gle cuda.
    Bilo bi zanimljivo znati da li je i u pozadini francuske revolucije stajala aristokracija… Kao sto stoji iza ovih teroristickih napada…

Leave a Comment

Napišite traženi pojam i stisnite Enter za traženje